Izvorni znanstveni članak
Teorija glazbe, analiza i dekonstrukcija: kako bi se mogle (barem) slagati
Christopher Norris
; Philosophy Department, Cardiff University, Cardiff, Wales, Velika Britanija
Sažetak
Ovaj članak nudi komparativni pregled i kritiku raznih recentnih pojava u "Novoj muzikologiji" i njihov odnos spram djela u drugim disciplinama kao što su književna teorija, kulturni studiji i kognitivna psihologija. Posebno se usredotočuje na tvrdnje dekonstrukcijskih muzikologa da su se svojom mišlju probili kroz i dospjeli s onu stranu takvih navodno diskreditiranih pojmova kao što su "organska forma", tematski razvitak ili glazbeno "djelo" što posjeduju neku vrstu strukturne autonomije. Usporedo s ovime javlja se široko rašireni skepticizam u pogledu legitimiteta vrijednosnih sudova, uloge analize kao sredstva za bolje glazbeno razumijevanje i postojanja "velikih djela" čiji bi - kako oni žele – kanonski status bio samo proizvod okamenjene ideološke predrasude koju podržavaju zahtjevi analize da se locira i objasni u čemu se sastoji ta veličina. Sugeriram da je Nova muzikologija proizvela nekoliko valjanih i vrijednih interpretativnih uvida, ali i da riskira da postane samo jedna željezom okovana kritička ortodoksnost ukoliko je se gurne u te preopćenite, preskriptivne i teorijom poticane smjerove.
Osobito dovodim u pitanje tendenciju da se iz drugih područja uvezu teorijske ideje - kao što su dekonstrukcijski pristup u filozofiji ili književnoj kritici - a da se ne vodi odgovarajućeg računa o onim karakteristikama koje glazbeno iskustvo razlikuju od djelatnosti čitanja i interpretiranja verbalnih tekstova. To u posljedici vrlo često dovodi do promašaja u bavljenju upravo onim aspektima glazbe koji bi se mogli upustiti u autentični - a ne samo apstraktni ili pojmovni - otpor ortodoksnim (ideološki nepopustljivim) načinima slušanja. Kao potvrdu ove tvrdnje navodim neke argumente iz područja kognitivne psihologije koji bi mogli pomoći u objašnjenju toga kako glazba postiće taj učinak putem naših zajedničkih perceptivnih i teorijski informiranih načina primalaštva. Iz istog razloga branim adornovsku ideju "strukturnog slušanja", tj. pozornosti spram dalekosežnih oblika tematske, harmonijske i tonalitetne organizacije, od napadâ na tu "elitističku" koncepciju insceniranih od strane zagovornika "dekonstrukcijske" (odnosno čitaj: "postmodernističke") muzikologije. Takvi pristupi ne samo da prodaju teoriju bez pokrića, isključujući iz njezina aktivnog dijalektičkog angažmana specifične pojedinosti glazbene forme, nego također pogoduju - kako bi Adorno sigurno ubrzo primijetio - povećanom postvarenju glazbe kao još jednog objekta pasivne i nekritičke potrošnje.
Tako ovaj članak nema namjeru toliko diskreditirati Novu muzikologiju, koliko je želi odmaknuti od položaja bojovne opozicije spram "staromodne" glazbene analize i ohrabriti produktivniji odnos između tih jednako vrijednih načina kritičkog diskursa. Ponad svega u njemu se odbacuje doktrinarna tvrdnja da je analiza uvijek - i samom svojom prirodom - partner vrijednostima hegemonističke kulture i glazbeni kanon koji odražava ili utjelovljuje same te vrijednosti. Suprotno tome, tvrdim da se analitički informirano slušanje može kombinirati s historijski i društveno-kulturno svijesnom znanošću o glazbi kako bi proizvelo vrlo snažan i usklađen izazov ustaljenim navikama u primalaštvu.
Ključne riječi
Hrčak ID:
63359
URI
Datum izdavanja:
14.1.2005.
Posjeta: 3.200 *