Izvorni znanstveni članak
Glazbena kritika i Adorno
Stephanus Muller
; University of the Free State, Odsjek za glazbu, Bloemfontein, Južna Afrika
Sažetak
Ključne riječi
Glazbena kritika je ambivalentni naziv za disciplinu: to nije analiza kako taj termin podrazumijevaju muzikolozi; niti dijeli tradicionalno zanimanje za metodu i sadržaj historijske muzikologije. Ona predlaže način diskursa koji je djelatan; koji se bavi hermeneutikom i koji u prednji plan stavlja problem jezika kao posrednika u glazbenom značenju. U ovom se članku daje kratak pregled glazbene kritike od njezinih ranih novinskih oblika to ozbiljnijih pojava u kasnom 19. stoljeću prije nego što se raspravi o doprinosu Theodora W. Adorna u 20. stoljeću. Adorno je prakticirao kritiku koja nije sadržavala analizu; ali je ipak donio prodorne uvide u gustom proznom stilu. Parafrazirana verzija njegove rasprave o Preludiju u cis-molu S. Rahmanjinova iz eseja "Analizirana potrošna glazba" (uzetog iz djela Quasi una Fantasia) ilustrira kako njegova kritika aktivira komplementarna disciplinarna polja; kako je njegova filozofija glazbe 20. stoljeća; ispunjena predrasudama; utjecala na njegovu kritiku i kako je svojom oštrom glazbenom percepcijom istražio granice između kritike i analize. Adornov otpor prema sistematizaciji pojedinosti u velikoj je mjeri spriječio njegovu kritiku da postane analizom; što je također razlogom njegove razorne kritike metode Heinricha Schenkera. Ovaj otpor nalazi svoj izraz u potvrđivanju fragmenta; kontradiktornoj retorici i namjerno neprobojnom proznom stilu koji nas sili da priznamo ograničenja jezika u raspravljanju o glazbi. Esej "Vers une musique informelle" ("Prema jednoj enformelskoj glazbi"; također preuzet iz djela Quasi una Fantasia); ilustrira još jednu dimenziju Adornove kritičke odvažnosti: iz toga proizašlo proročko nagnuće s obzirom na svoj sadržaj i na problematike uključene u kritiku. Ono što čini Adorna obvezatnim čitanjem za kritiku o suvremenoj glazbi je ta osjetljivost na krizu značenja koja se javlja kad se riječi približavaju glazbi; ali i pojmovni prostori otkriveni njegovim teoretiziranjem; prostori koji funkcioniraju kao mjesta rezervirana za buduća značenja. Jedan od najvrjednijih modela za konceptualizaciju kritičkoga čina nalazi se u eseju "Kritika kulture i društvo" (uzetog iz djela Prizme). Adorno teoretizira o zasebnim bićima kritike kulture; same kulture i "status quoa". On ih smješta u vlastiti dijalektički trokut koji jamči odvojenu relativnu autonomiju svake od ovih sfera; a da im ne dopušta potpunu autonomiju funkcioniranja u međusobnoj izolaciji. Rezultirajući pojam imanentne kritike uspoređuje se s alternativnom transcendentnom kritikom; a oba se uspoređuju s obzirom na njihov odnos spram ideologije. Adorno razmatra prednosti i nedostatke ovih dvaju kritičkih modela i donosi odluku da je među njima imanentna metoda dijalektičnija
Hrčak ID:
63400
URI
Datum izdavanja:
14.1.2005.
Posjeta: 4.678 *