Original scientific paper
Jedno novo vrelo za proučavanje sintakse i paremiologije (Primjeri prebacivanja koda s talijanskoga na hrvatski u pismima jedne dubrovačke vlasteoske obitelji s kraja 18. stoljeća)
Žarko Muljačić
Abstract
Termini jezik blizine (njem. Nähe spräche) i jezik daljine (njem. Distanzsprache) označuju opreku kako univerzalnih, tako i za pojedini jezik specifičnih karakteristika, vezanih za fizičku blizinu, odnosno daljinu sudionika u komunikacijskom činu. Telefon je bitno smanjio posljedice daljine. Još će ih više oslabiti najavljeno masovno uvođenje malih ekrana stvaranjem nesimulirane face-to-face communication pa će tako nekadašnja (navodno) maksimalna komunikacijska daljina (u kojoj se pružanje i primanje obavijesti ostvarivalo, prije izuma telefona, isključivo “skripturalno”), biti reducirana u, nazovimo je tako, minimalnu komunikacijsku blizinu.
Aristokrati nekih europskih naroda komunicirali su, u 18. stoljeću, s udaljenim kolegama u još težim uvjetima jer su se pri tom morali služiti, u skladu s tadašnjom društvenom praksom, nekim naučenim L2, čak i kad su korespondirali s istojezičnjacima, štoviše sa članovima svoje obitelji. Za njih je prebacivanje na LI, ma kako sporadično i kratko ono bilo, predstavljalo pokušaj da se Distanzsprache L2 počne pretvarati u Distanzsprache LI pri čemu ne treba ispustiti iz vida daje za oba sudionika u korespondenciji LI bio iz raznih (emotivnih, ekspresivnih, ekspeditivnih, često i “konspirativnih”) pobuda kudikamo povoljniji izbor.
Po mom se mišljenju analiza takvih “umetaka” može pokazati veoma korisnom, možda čak i korisnijom, za upoznavanje istinskog govornog jezika i to ne samo onog njegova dijela koji je tipičan za određeni sociolekt, nego što je proučavanje tekstova iz određenih književnih (komedija) i neknjiževnih (zapisnici određenih pravnih radnji, na pr. iskazi svjedoka, optuženika i si.) žanrova koji su do nedavno bih jedino (ih glavno) vrelo za ispitivanje govornog jezika u periodima u kojima nisu postojala tehnička sredstva za registriranje ljudskog glasa i iz kojih se ne može naći nijedan živi govornik.Očevidno je, iako nije opće poznato, da su komediografi morali voditi računa o povijesti i tradiciji svog žanra i o višestaleškoj publici koju su željeli šarmi- rati ako ne i oduševiti, te da su zapisničari morali također respektirati pravne običaje u sažimanju onoga što su čuli, kako se ne bi zamjerili svojim pretpostavljenima. Sličnih namjera i obzira jedva da ima u korespondencijama između članova iste obitelji, makar se i tu moraju uzeti u obzir činioci vezani za hijerarhijski odnos (na pr. na crti otac - sin), za razlike u dobi, spolu, obrazovanju i si. Imam dojam da malobrojni “uzorci”, koje sam izdvojio i ponekad komentirao, pokazuju da je mali dio jednog hrvatskog sociolekta (iz samo jedne dubrovačke vlasteoske obitelji) bio prilično konzervativan u odnosu na govorni jezik drugih slojeva.
Keywords
hrvatski aristogratski sociolekt (Dubrovnik, 1781.-1792.); poslovice; prebacivanje koda (talijanski -> hrvatski)
Hrčak ID:
168570
URI
Publication date:
14.6.2003.
Visits: 1.269 *