Bogoslovska smotra, Vol. 73 No. 2-3, 2003.
Professional paper
Liturgijska raznolikost u prošlosti i liturgijski pluralizam u sadašnjosti
Marijan Steiner
orcid.org/0000-0001-5700-1213
; Faculty of Philosophy
Abstract
Do 4. st. nije postojala centraliziranost liturgijske prakse i zakonodavstva. Kad su oni počeli slabiti, crkveni sabori postupno sužavaju vlast pojedinih biskupa u liturgijskim pitanjima. Nakon Konstantina nastaju značajne promjene u liturgijskom razvitku. Uz dotadašnju židovsko-grčko-rimsku kulturu pridolazi i utjecaj seobe naroda. Razvijaju se dva tipa liturgije: istočni i zapadni. Istočni obuhvaća antiohijsku i aleksandrijsku liturgijsku obitelj (svaki s različitim obredima). Na Zapadu nastaju rimski, milanski, starohispanski, galski i keltski obred. Kroz srednji vijek raste broj mjesnih liturgijskih običaja kao i vlastiti obredi pojedinih redova. Tridentski sabor unificirao je i vrlo centralizirao uređenje liturgije pred naletom reformacije. Tako je ostalo do Drugog vatikanskog koncila koji je obnovio bogoslužje na temelju principa »jedinstva u različitosti«. Pluralizam u današnjoj liturgiji očituje se u fenotipskoj raznolikosti (govor, pjevanje; stav tijela, držanje, pokret; odjeća, pribor, prostor) i strukturalnoj raznolikosti (osobito u liturgiji afričkih i azijskih zemalja). Autentični i postupni inkulturacijski proces može istinski obogatiti kršćansko bogoslužje. Radikalno odvajanje od tradicije i neobaziranje na zajedništvo svih partikularnih Crkava protuslovilo bi liturgijsko-teološkom principu univerzalnosti i jedinstva Crkve.
Keywords
liturgijski pluralizam; fenotipska raznolikost; strukturalna raznolikost; inkulturacija; prilagodba (akomodacija); prevođenje
Hrčak ID:
27832
URI
Publication date:
12.8.2003.
Visits: 2.669 *