Ove godine Liječnički vjesnik obilježava 145. godišnjicu svog izlaženja, po čemu ga ubrajamo među starije časopise u Europi koji izlaze u kontinuitetu, dakako jedan je od najstarijih na jugoistoku Europe. Kontinuitet ovoga glasila omogućuje višestruke uvide u mijene i uređivačku politiku njegovih urednika i uredništava, Zbora liječnika i njegova vodstva, u sadržaj objavljenih radova, dakle zdravstvene i medicinske interese i prioritete svakoga pojedinog razdoblja, politički, društveni i kulturni kontekst, znanstveni utjecaj časopisa i slično. Tijekom toga razvojnog puta, a osobito prigodom obljetnica, o tom su razvoju i trajanju časopisa pisali ponajprije njegovi urednici, ali i mnogi drugi autori. Riječ je o već sadržajno narasloj povijesti koja je dodirivala ne samo redovito objavljivanje Liječničkog vjesnika, već i pojedine teme i medicinska područja čiji se razvoj u ovome časopisu ogleda. Osim sadržajno, na svom se razvojnom putu Liječnički vjesnik mijenjao i svojim izgledom. Premda grafičko oblikovanje Liječničkoga vjesnika otvara uvid u amaterske i profesionalne pristupe oblikovanju časopisa u različitim razdobljima te određenu estetiku i senzibilitet vremena, do sada ovaj aspekt vizualnog identiteta ovoga glasila nije obrađivan.
Cilj ovoga rada bio je stoga prikazati modele vizualne komunikacije Liječničkoga vjesnika prezentiranjem grafičkih elemenata kojima je ona ostvarena. Istaknuli smo dva karakteristična razdoblja, prije i nakon uključivanja stručnjaka – akademskih slikara i profesionalnih grafičara u oblikovanje njegova vizualnog identiteta. Kako bismo olakšali praćenje promjena elemenata grafičkog oblikovanja časopisa tijekom 145 godina njegova izlaženja, prikazali smo ih tablicom. U tablici su podatci strukturirani prema rubrikama: razdoblje, format, tip slova u naslovu, boja podloge i tiska na naslovnici, zastupljenost sadržaja broja, oglasa i ilustracija na naslovnici. Nekadašnje termine za opis formata (osminu, veliku osminu i četvrtinu) usporedili smo s današnjim standardima te smo ih zbog točnijeg opisa izrazili u centimetrima (Table 1). Ovo istraživanje je provedeno na materijalnim primjercima Liječničkog vjesnika koji se čuvaju u knjižnici Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU (napominjemo da ta zbirka nažalost nije potpuna – ne sadrži sve sveščiće) te uvidom u digitaliziranu građu objavljenu na portalima Liječnički vjesnik, Hrčak i Stari hrvatski časopisi (NSK). Ukazat ćemo na potrebu vrjednovanja našega najstarijeg medicinskog časopisa Liječničkog vjesnika kao kulturnog dobra, a u tom kontekstu posvetit ćemo pozornost potrebi zaštite cjeline ovog časopisa u izvornom obliku.
Kontekst grafičkoga uređenja časopisa u vrijeme pokretanja Liječničkog vjesnika
U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća, u vrijeme kada je Liječnički vjesnik počeo izlaziti, knjige i časopisi općenito nisu bili raskošno opremani. U duhu vremena, glavni cilj je bio omogućiti dostupnost tiskovina odnosno njihova sadržaja što širem krugu čitateljstva. Nije se pridavala velika važnost formi i likovnom oblikovanju, koristio se jeftin papir, crno-bijeli tisak, a stručni i znanstveni časopisi većinom nisu bili ilustrirani. Budući da je u to vrijeme bilo uobičajeno uvezivati godišta časopisa, u pravilu se tiskao omot s naslovnicom za cijelo godište, gdje su bili navedeni osnovni podatci. Na sljedećim stranicama tzv. nultog arka (uvodnog) donosio se pregled sadržaja cijeloga godišta. Pojedini sveščići (brojevi) imali su na prvoj stranici samo naslov i numeričke podatke, a potom bi odmah slijedio prvi članak. Može se uočiti razlika u oblikovanju naslovnica časopisa za književnost i kulturu, poput Vienca, koji je likovno opremljen ornamentalnim ukrasima i ilustriran u duhu tadašnjega stila historicizma, te stručnih i znanstvenih časopisa među koje se ubraja i Liječnički vjesnik, jednostavnih formalnih značajki. Tipografske elemente obično su određivali nadležni grafičari u tiskari pa stoga publikacije koje su tiskane u istoj tiskari većinom izgledaju vrlo slično.
Kombinirali su se različiti tipovi slova (fontovi), pretežno serifni, pri čemu su naslov i važniji podatci na naslovnici bili otisnuti krupnijim slovima, dok je unutar knjižnog bloka tekst najčešće bio sitan i zgusnut radi uštede prostora. Katkad bi pojedine skupine podataka bile odijeljene tankim linijama radi veće preglednosti.
Budući da izdavači stručnih i znanstvenih časopisa (najčešće strukovne udruge i društva) nisu raspolagali velikim financijskim sredstvima, nastojali su uštedjeti na tisku, što je uvjetovalo vrlo pragmatičan, minimalistički pristup grafičkom oblikovanju. Tako je na svojim početcima i Liječnički vjesnik bio skromno oblikovan, jer u ograničenim sredstvima za izdavanje lista grafičko oblikovanje nije bilo prioritet.
Grafičko oblikovanje Liječničkog vjesnika na početku izlaženja
Grafičko oblikovanje naslovne stranice časopisa ovisi o vrsti i namjeni samog časopisa, o tehnici tiska i tiskovnoj podlozi te o publici kojoj je namijenjen; ono je važan element u procesu komunikacije s čitateljstvom. (1)
Tipografski elementi poput slovnih znakova i vrste pisma također su sami po sebi vizualna poruka. Hijerarhija naglašavanja tekstualnih elemenata na naslovnici te količina tekstualnih elemenata na njoj govore o stilu i tonu časopisa. Nejednolikost tipografije, različita veličina i debljina poteza i debljina dijelova slovnih znakova mogu nositi metaforičko ili simboličko značenje ili odražavati pripadnost određenoj društvenoj skupini ili kulturi. (2) Pisani tekst prvo se vizualno doživljava, a tek potom se čita. (3)
Prvih deset godina Liječnički vjesnik je tiskan u poznatoj tiskari Dragutina Albrechta u Zagrebu. Dragutin (Carl) Albrecht (1824. – 1887.), hrvatski litograf i tiskar, osnivač je prvoga hrvatskog litografskog zavoda. Rad je započeo u litografiji Josipa Platzera u Varaždinu 1843., a 1851. prenosi litografiju u Zagreb te 1858. uz nju osniva i knjigotiskarsku radionicu. Tiskanje i naklada izdanja JAZU povjerena mu je 1876. godine. Njegova radionica za litografske i knjigotiskarske radove u ukrasima slijedi stilove od neobaroka do secesije. Albrecht je knjigotiskarsku vještinu doveo na vrhunsku razinu onoga doba. Tiskara s njegovim imenom radila je do 1947. godine.
Međutim, jedino sredstvo grafičkog oblikovanja u ovoj početnoj fazi izlaženja Liječničkog vjesnika jest tipografija, kojom se ističe naslov u odnosu na ostale podatke, te prostorni raspored elemenata na stranici, sukladno standardnom pristupu grafičkog oblikovanja publikacija toga vremena. Prema tadašnjem pravopisu, nakon svakoga pojedinog elementa naslovnice stavljala se točka (Figure 1). Na prvoj sljedećoj stranici nalazi se sadržaj cijeloga godišta. Svaki pojedini sveščić (broj) počinje numeričkim podatcima (broj, mjesto izdavanja, mjesec, godina i godište) koji se nalaze iznad naslova (logotipa), odijeljeni tankom linijom. Ispod naslova slijedi podnaslov, a zatim su vrlo sitnim fontom između dviju linija navedeni sljedeći podatci: „Liečnički viestnik“ izlazi svaki mjesec po jedan put, te je namienjen sborskim članovom. Za nečlanove predplaćuje se sa 5 for. a. vr. na godinu kod sborskoga blagajnika Dra. Bauera. — Dopisi imaju se upravljati na predsjednika sbora. Na taj dio teksta otpada manje od jedne trećine plohe naslovne stranice pojedinog sveščića, zatim slijedi uvodnik (u prvom broju godišta) odnosno članak (u kasnijim brojevima). U ovom početnom razdoblju nije se navodilo ime urednika na naslovnici.
Prve promjene formata
Od 1886. godine, osim promjene formata, uvedene su i druge promjene: navodi se ime urednika na naslovnici i tipografija je izmijenjena (Figure 2). Na sljedećoj stranici donosi se sadržaj cijeloga godišta, naslovljen Gdje je što?. Umjesto jednoga stupca tekst je prelomljen u dva stupca. Svaki pojedini sveščić (broj) počinje numeričkim podatcima (broj, mjesto izdavanja, mjesec, godina i godište) koji se nalaze iznad naslova (logotipa), odijeljeni tankom linijom. Ispod naslova slijedi podnaslov, a podatci o izlaženju, cijeni, načinu nabave i korespondenciji, koji su u ranijim godištima bili navedeni između dviju linija ispod naslova i podnaslova, sada se nalaze lijevo i desno u ravnini s naslovom. Ispod podnaslova između linija donosi se sadržaj broja, što je novost u odnosu na oblikovanje prvih stranica sveščića prethodnih godišta. Potom slijedi naslov prvog članka, podatak o autoru i tekst članka.
Od 1894. godine (tj. od 16. godišta) na naslovnici godišta i pojedinih sveščića više nema podnaslova i uvedene su dodatne informacije za čitatelje desno od naslova sveščića.
Od 1896. godine format se mijenja u veliku osminu, a raspored podataka na naslovnici godišta je sljedeći: „LIEČNIČKI VIESTNIK. / GOD. XVIII. / VLASTNIK I IZDAVATELJ / SBOR LIEČNIKA KRALJEVINA HRVATSKE I SLAVONIJE. / UREDNIK / PROF. DR. A. LOBMAYER. / 1896. / DIONIČKA TISKARA U ZAGREBU.“ Te godine nema sadržaja broja na naslovnicama pojedinih sveščića, dok se opće informacije o izlaženju, cijeni, načinu nabave i korespondenciji ponovno nalaze između linija ispod naslova. Od 1897. uvodi se sadržaj broja na naslovnicama pojedinih sveščića (Figure 3). U razdoblju od 1907. do 1911. na naslovnicama sveščića nema više sadržaja broja, a pojavljuju se oglasi (Figure 4).
Iskorak prema profesionalnom grafičkom oblikovanju časopisa
Velike promjene formalnih obilježja Liječničkog vjesnika uvedene su 1912. godine, u vrijeme urednika Srećka Šilovića. Osim većeg formata – četvrtine (26,7 cm), omot časopisa po prvi put oblikuje likovni umjetnik, akademski slikar Tomislav Krizman, u stilu secesije. Tomislav Krizman (1882. – 1955.), hrvatski slikar i grafičar, učio je slikarstvo i grafiku kod Bele Čikoša Sesije i Mencija Clementa Crnčića u Zagrebu te studirao na Školi za umjetnost i obrt 1903.–1907. i na Akademiji u Beču, gdje je došao u dodir s umjetničkom i književnom avangardom, koja je sa secesijom predstavljala otpor akademizmu. Od 1912. predavao je na Obrtnoj školi, a od 1922. do smrti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član JAZU (danas HAZU); jedan je od osnivača društva likovnih umjetnika “Medulić”, osnivač Proljetnoga salona (1916.) i “Djela” – udruge i zadruge umjetnika za promicanje umjetničkog obrta. Uz Mencija Clementa Crnčića utemeljitelj je moderne hrvatske grafike. U duhu secesije i art décoa opremao je i ilustrirao knjige i časopise. (4)
Podloga i tisak na omotu Liječničkog vjesnika koji oblikuje Tomislav Krizman sada su u bojama, mijenja se tipografija, a pojedini sveščići imaju i grafičku ilustraciju na omotu. Tako su oblikovana samo dva godišta: god. 34 (1912.) i 35 (1913.). Pojedini sveščići imaju omote različite strukture i sadržaja. Primjerice, na omotu broja 8 god. 34 (1912.) u gornjoj polovini plohe, na svijetloj sivosmeđoj podlozi unutar secesijskoga vitičastog ornamenta sa signaturom Tomislava Krizmana, zagasitocrvenim slovima ispod naslova otisnuti su podatci o vlasniku, izdavaču i uredniku, iz kojih saznajemo da je Liječnički vjesnik postao i službenim glasilom slovenskoga liječničkog društva – Društva zdravnikov na Kranjskem, potom slijede numerički podatci lijevo i desno ispod ornamentiranog polja te sadržaj broja otisnut sitnim slovima, formiran u obliku pravokutnika u sredini donje polovine plohe (Figure 5).
Drugačije je oblikovan omot broja 7 god. 35 (1913.): u gornjoj polovini naslovne plohe nalazi se grafička ilustracija sa signaturom Tomislava Krizmana, otisnuta crnom bojom, a u donjoj polovini secesijski oblikovanim crnim verzalom otisnut je naslov s podatcima o vlasniku i izdavaču, s tim da su izrazito krupnim slovima istaknuti naslov „LIJEČNIČKI VJESNIK“ i glavni izdavač „ZBOR LIJEČNIKA“ (Figure 6). Na dnu plohe lijevo i desno navode se numerički podatci: „GOD XXXV.“ i „BROJ 7“. Ovaj put na omotu nije navedeno ime urednika niti se donosi sadržaj. Unutar knjižnog bloka tekst je složen u jednom stupcu sa širokim marginama.
Opisani formalni elementi u ovome kratkom razdoblju svjedoče o iznimnoj izvedbenoj slobodi grafičkog oblikovanja koja se bitno razlikuje od svih prethodnih i kasnijih pristupa.
Povratak na klasično tipografsko rješenje
Nakon kratkotrajnog odmaka od uvriježenog pristupa grafičkom oblikovanju, od 36. godišta (1914.) na omotu se ponovno uvodi jednostavnija tipografija, nema više ilustracija, a mijenja se i raspored podataka. Novost je intenzivna boja podloge, s tim da su svi omoti jednoga godišta u istoj boji (Figure 7). U gornjem dijelu plohe crnim slovima je otisnut naslov u dva retka (bez točke na kraju). Zatim slijedi manji naslov koji označuje sadržaj broja. U donjem dijelu plohe omota navedeni su podatci o vlasniku i izdavaču, zatim slijede podatci o godištu i broju, lijevo i desno na dnu plohe. Tekst članaka u knjižnom bloku časopisa prelomljen je u jednom stupcu. Između araka umetnute su reklame otisnute na tanjem koloriranom papiru.
Uvođenje oglasa na naslovnicu
Sljedeća sadržajno-oblikovna promjena omota časopisa uvedena je od 39. godišta (1917.). Intenzivna boja podloge mijenja se iz broja u broj. Ploha prednje strane omota, koji ima ulogu naslovne stranice, podijeljena je na četiri podjednaka horizontalna polja. Sukladno ranijem oblikovnom rješenju, ispod prvoga i iznad četvrtoga polja povučene su po tri linije razdjelnice. U prvom polju nalazi se naslov otisnut krupnim serifnim slovima u dva retka, u drugom polju donosi se sadržaj broja; treće polje zauzima reklama, a četvrto polje sadrži impresum i numeričke podatke. Farmaceutska reklama, koja je prvi put uvrštena na omot časopisa u prvom sveščiću 39. godišta (1917.), nalazi se u pravokutnom polju uokvirenom dvjema tankim linijama. Tekst reklame glasi: „PARACODIN – TABLETE / kod kašlja i katara-/ličnih bolesti disala / uspješnije nego kodein / Paracodin (dihydrokodein) u djelovanju / jači, brži i trajniji od kodeina /(Rp. Paracodin-tablete po 0,1 g/ No. XX. K 1,60. Originalni zamot „Knoll“ / 3 puta na dan 1–3 tablete / nesažvakano uzeti. / Knoll & Co., Ludwigshafen a. Rh.“ Važniji elementi reklamne poruke istaknuti su krupnim podebljanim slovima: naziv lijeka i navod da djeluje uspješnije nego kodein. Ostali dijelovi teksta reklame otisnuti su manjim fontom poput sadržaja broja, a najsitnijim fontom navodi se uputa za izdavanje recepta raspoređena lijevo i desno u donjem dijelu polja. Naziv proizvođača, otisnut manjim podebljanim slovima, umetnut je u donju stranicu pravokutnog okvira.
Međutim, već od sljedećeg sveščića, br. 2 god. 39 (1917.), mijenja se raspored opisanih polja na omotu. Reklama se premješta na dno stranice, u četvrto polje, a na njeno mjesto dolazi polje s impresumom i numeričkim podatcima zajedno s razdjelnim linijama, čime je narušena simetrija ranijega grafičkog rješenja (Figure 8). Takav se izgled omota zadržava i u sljedećim sveščićima do kraja godišta. Crni tisak na koloriranoj podlozi dominantno je grafičko obilježje ovih omota, a boja podloge se mijenja: prva tri sveščića imaju zeleni omot, zatim slijede po jedan ili dva sveščića s omotom ružičaste, crvene, svijetlosmeđe, maslinastosive, svijetloljubičaste i tamnije ljubičaste boje.
S istim elementima i na jednak način oblikovani su omoti i u sljedećim godištima, sve do 46. godišta (1924.), kada se zadržava format i grafička osnova (crni tisak na koloriranoj podlozi u izmjenjivim bojama), ali se mijenja raspored elemenata na plohi omota i naslov se otiskuje drukčijim tipom slova. U razdoblju od 46. do 49. godišta (1924. – 1926.) ploha omota je podijeljena u šest polja nejednake veličine koja su omeđena razdjelnim linijama, osim zadnjeg polja u kojemu je tekst u pravokutnom okviru. Tekst omota sadrži sljedeće elemente: na vrhu plohe lijevo gore stoji napomena sitnim slovima „Poštarina plaćena u gotovom“. Zatim slijede numerički podatci (godište, godina i broj sveska); naslov u dva retka; sadržaj broja; podatci o izdavaču i uredniku; informacije o članarini i pretplati; naposljetku, u pravokutnom okviru na dnu plohe nalazi se poziv na uplatu članarine i obavijest o promidžbenim prilozima (Figure 9). Tijekom 48. i 49. godišta (1926. i 1927.) omot je grafički preoblikovan tako da je naslov otisnut „u negativu“ – slovima boje podloge na crnoj pozadini, kao dio pravokutnoga crnog okvira koji zauzima čitavu plohu omota i unutar kojega se nalaze svi podatci (osim napomene u gornjem lijevom uglu: Poštarina plaćena u gotovom). Za naslov su odabrana podebljana slova tipa Antiqua i raspored podataka neznatno je izmijenjen u odnosu na prethodna godišta (Figure 10).
Pola stoljeća Liječničkog vjesnika i novi vizualni identitet
Od jubilarnoga 50. godišta (1928., u doba istoga urednika – Vladimira Jelovšeka) potpuno se mijenja vizualni identitet časopisa. Format ostaje isti, ali se ponovno mijenja tipografija. Boja podloge je narančasta, slova su crna. Odabran je moderniji, dekorativni tip slova; naslov se više ne otiskuje verzalom, nego kurentom, u dva retka, s tim da obje riječi u naslovu počinju velikim slovom: „Liječnički / Vjesnik“ (Figure 11). Osnovna grafička rešetka tiskanog polja (tzv. grid) manjih je dimenzija u odnosu na plohu omota nego u ranijim godištima – ostavljene su šire prazne margine. U povodu jubileja, „Godina 50.“ grafički je istaknuta podebljanim fontom i postavljanjem u centralnu os iznad naslova, podvučena debelom i tankom linijom, na koju se lijevo i desno naslanjaju nizovi zvjezdica iznad kojih se nalaze numerički podatci: „1928.“ i „Broj 3.“. U centralnoj osi ispod naslova i sadržaja postavljena je također po jedna petokraka zvjezdica. Na zadnjoj strani omota, kao i na objema unutrašnjim stranicama, otisnuti su reklamni oglasi. Između araka s člancima umetnuti su promidžbeni oglasi, otisnuti na tanjem papiru. Unutar knjižnog bloka naslov je otisnut drugim tipom dekorativnog kurenta u jednome retku, podvučen debelom i tankom linijom; ispod naslova nalaze se numerički podatci u manjem pravokutnom polju koje je flankirano geometrijskim ornamentima. U istoj godini izašao je i poseban Slavenski broj (god. 50, br. 11) koji na omotu ima Krizmanovu ilustraciju (Figure 12), istovjetnu onoj koja je objavljena na omotu Liječničkog vjesnika god. 35 (1913.), br. 7. Na naslovnicama sveščića iz 1931. godine pojavljuju se veliki promidžbeni oglasi (Figure 13).
Naslovnica broja 1, god. 54 (1932.), koji kao redakcijski odbor potpisuju Bubanović, Herzog i Jelovšek kao glavni urednik, izlazi u promijenjenom grafičkom obliku: slova naslovnice u tom su godištu crvena, a u središtu se nalazi oglas. U tom prvom sveščiću riječ je o oglasu za jedini slavenski preparat arsenobenzola Neosalutan, a u drugom broju oglašava se Ulcupan-mast za liječenje ulcus cruris. Pri dnu naslovnice nalazi se i poticajna poruka: „Upisujte udjele za Liječnički Dom! Jedan udjel samo 200 D. Stvar je hitna!“ (Figure 14). Omot je i sa stražnje strane ispunjen oglasima, a pri dnu zadnje stranice donosi se sadržaj broja. Takav vizualni identitet trajat će uključno do 56. godišta (1934.), s tim da svako godište ima drugu boju: plavu (1933.) i smeđu (1934.).
Nova uređivačka strategija i novi izgled naslovnice
Nakon smrti Vladimira Jelovšeka, najdugotrajnijeg urednika ovoga glasila, za urednika dolazi zaključno s drugim brojem 57. godišta Edo Deutsch, a nakon njega uređivanje preuzima dermatovenerolog i specijalist socijalne medicine Ante Vuletić. Vuletić uvodi zaokret u uređivačkoj politici Liječničkog vjesnika stavljajući naglasak na prikupljanje članaka koji bi prvenstveno bili korisni praktičnim liječnicima te se stoga prestaje s tiskanjem Staleškog glasnika. Od 1935. godine mijenja se format u nešto veću četvrtinu (29,7 cm), podloga je svijetlosmeđa, tisak crni. Ploha omota podijeljena je na pet polja koja zauzimaju (odozgo prema dolje): naslov, sadržaj, reklamni oglas s ilustracijom, impresum i numerički podatci (Figure 15). Polja su odijeljena razdjelnim linijama. Naslov je otisnut podebljanim neserifnim verzalom. U razdoblju od 1936. do 1940. nema sadržaja na omotu, ostali elementi ostaju isti.
Sadržaj na omotu ponovno se uvodi 1941. godine. Tip slova u naslovu mijenja se 1942. godine u serifni verzal tipa Antiqua, na omotu se više ne objavljuju reklamni oglasi. Takav format i grafičko oblikovanje zadržava se do 1953. godine, s malim varijacijama boje podloge koja je svijetlosmeđa ili siva (Figure 16). Sadržaj se ne otiskuje na omotu od 1943. do 1945., zatim je ponovno uveden i tako ostaje do 1953. godine. Od br. 5–6/1945. uveden je i podnaslov na više jezika. Nakon toga prijelaznog razdoblja nastavlja se formalni minimalizam od 1954. do 1958. godine, u vrijeme urednika Mirka Dražena Grmeka. U to doba vizualni identitet Liječničkog vjesnika znatno je izmijenjen. Format se mijenja u veliku osminu (23,2 cm), s omota se izostavlja podnaslov i sadržaj, a uvodi se novi grafički element: minijatura s likom Hipokrata u sredini plohe. Podloga je svijetloplava, svijetlozelena ili bijela, tisak crni (Figure 17).
Uvođenje profesionalnoga grafičkog dizajna
Sljedeća velika promjena grafičkog oblikovanja časopisa dogodila se u doba urednika Tihomila Beritića (1959. – 1971.). U impresumu broja 1–2/1959. prvi put u povijesti časopisa uveden je podatak o autorstvu likovnog rješenja (grafička postava Brano Horvat; naslovna strana Brano Horvat, Nela Krstić), a već od sljedećeg broja naslovnu stranicu i grafičku postavu potpisuje samo Brano Horvat (1929. – 1996.), grafički nakladnik, od 1954. do 1959. zaposlen u Leksikografskom zavodu, potom voditelj Grafičko-likovnog servisa Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1962. otvorio je atelijer za sitotisak u Podsusedu, koji vodi do kraja života. U suradnji s Ivanom Piceljom, Vjenceslavom Richterom i drugima u atelijeru je proizvodio umjetnički sitotisak (grafičke listove, mape i plakate) vrhunskih oblikovnih dometa i tehničke realizacije. Osobit je njegov prinos zagrebačkoj školi serigrafije i novim standardima vizualnoga komuniciranja. (5)
U ovom razdoblju vidljiv je novi, profesionalni pristup grafičkom oblikovanju koji se izdvaja među svim dotadašnjim likovnim rješenjima naslovnice Liječničkog vjesnika (Figure 18). Format ostaje isti – velika osmina – ali je sada ploha omota podijeljena na tri nejednaka horizontalna polja: gornje i donje polje je sivoplavo s bijelim tiskom, a srednje bijelo s crnim tiskom. Naslov je otisnut neserifnim verzalom, u srednjem polju je sadržaj. Nema reklamnog oglasa niti ilustracije. Tema broja istaknuta je u srednjem polju omota, lijevo od sadržaja, drugom bojom tiska ili logotipom.
U razdoblju od 1972. do 1975. časopis ponovno izlazi u formatu četvrtine (27,8 cm), a omot je preoblikovan. U impresumu je navedeno da su za naslovnu stranicu i grafičku opremu odgovorni Tihomil Beritić i Vladimir Bartoš. Na bijeloj podlozi naslov je otisnut podebljanim serifnim verzalom jarkoplave boje, u dva retka; ispod naslova slijedi podnaslov Glasilo Zbora liječnika Hrvatske (samo na hrvatskom jeziku) sitnijim crnim neserifnim verzalom, potom slijede numerički podatci između plavih razdjelnih linija, a najveću površinu plohe omota zauzima sadržaj otisnut crnim slovima fonta Times New Roman (kurent – bold i kurziv) u dva stupca. Nema ilustracije. U gornjem lijevom uglu nalazi se crveni logotip 100. obljetnice Zbora liječnika (Figure 19).
Žurnalistička živost u vanjskom izgledu: uvođenje ilustracije kao elementa naslovnice
Slikovni elementi na naslovnici, poput fotografije, ilustracije ili infografike, svojim položajem i veličinom te temom prikaza daju karakter časopisu. Njihov vizualni izraz osnažuje poruku, komunicirajući izravnije od samog teksta. Elementi slike mogu nositi preneseno značenje, ne izravno vidljivo širokoj populaciji, već samo određenom tipu čitatelja. (1) To je vidljivo i u oblikovanju naslovnice Liječničkog vjesnika 1976. godine, u vrijeme urednika Predraga Drobnjaka koji nastupa sa svojim uređivačkim razdobljem 1975., a sljedeće godine kreće u promjenu rješenja naslovne stranice. Novi urednik Predrag Drobnjak predstavio se čitateljstvu nakon uređenih 12 brojeva Liječničkog vjesnika, tj. tek u prvom broju 1976. s obrazloženjem: „Ove godine izmijenili smo naslovnu stranicu. Želimo iskoristiti kvalitetu omotnog papira da bismo naslovnom stranicom sažeto upozorili na nešto značajno iz naše medicinske prošlosti ili sadašnjosti dajući ujedno time i žurnalističku živost vanjskom izgledu lista. Ostale su izmjene uglavnom izvršene zbog uštede skupog prostora“, (6) pri čemu je angažiran Krešimir Ivanček (1952.), akademski slikar – grafičar, autor nekoliko grafičkih mapa, koji je tijekom 45 godina profesionalnog rada oblikovao i ilustrirao niz knjiga različitih sadržaja, školskih udžbenika, plakata, kataloga, prospekata, fotomonografija te je među prvima u Hrvatskoj 1988. započeo digitalnu pripremu za tisak. (7) Format je nešto veća četvrtina (28,4 cm). Podloga je dvobojna – središnja bijela te pastelna boja u desnom dijelu plohe iznad i ispod naslova, koja se izmjenjuje iz broja u broj. Naslov je otisnut crnim verzalom fonta Times New Roman. Slijedi podnaslov u manjem tankom verzalu s razdjelnom linijom lijevo i desno u ravnini podnaslova. Na omotu nema sadržaja, nego se donosi crno-bijela ilustracija (najčešće fotografija) u donjem desnom polju, na podlozi u boji (Figure 20). Prvi broj u nizu novog dizajna naslovnice otvara se fotografijom prvog predsjednika Zbora Franje Miličića. Sljedeći donosi fotografiju južnog pročelja Poliklinike i Odjela za ginekološki karcinom Ginekološke klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Sva četiri godišta u kojima su omoti koncipirani na taj način predstavljaju na naslovnicama ilustracije tematski povezane sa sadržajem broja: fotografije istaknutih osoba iz područja biomedicinskih znanosti; makete, fotografije i nacrte zgrada pojedinih zdravstvenih ustanova; rendgenograme, scintigrafije pojedinih organa, grupne fotografije nastavnika medicinskih fakulteta i sudionika stručnih skupova, pojedina amblematska umjetnička djela, naslovnicu prve medicinske knjige na hrvatskom jeziku, naslovnice obljetničkih izdanja, fotografije iz bolničke svakodnevice, model virusa influence, pojedine dokumente, diplome i logotipe medicinskih društava i organizacija, fotografije novih medicinskih tehnika i uređaja te elektronske mikroskopske slike. U razdoblju opisanoga grafičkog oblikovanja (1976. – 1979.) samo svečani broj 1/1977. u povodu 100. obljetnice Liječničkog vjesnika, tzv. zlatni broj, ima ilustraciju preko cijelog omota – ornamentirani logotip Zbora liječnika otisnut plavim tiskom na zlatnoj podlozi (Figure 21).
Ukorak sa suvremenim grafičkim standardom osamdesetih s potpisom Branka Vujanovića
Drukčiji pristup grafičkom oblikovanju omota Liječničkog vjesnika došao je do izražaja u sljedećem razdoblju koje je započelo 1980. godine, u doba urednika Ive Bakrana ml. Autor novoga likovnog rješenja naslovnice je Branko Vujanović (1937.), akademski slikar i grafičar, autor mnogobrojnih grafičkih mapa i bibliofilskih izdanja koji se bavi crtežom i akvarelom, ilustriranjem knjiga te grafičkim oblikovanjem, (8) a koji je također dizajnirao nove varijante naslovnice iz 1995. i 2002. te je ostao autorom vizualnog identiteta Liječničkog vjesnika sve do 2018. godine. Format ostaje isti do 1983. godine (28,4 cm), da bi se od 1984. nadalje ustalio u dimenziji veće četvrtine (29 cm). Na bijeloj podlozi naslov je otisnut jarkoplavim tiskom u jednom retku, serifnim verzalom fonta Playbill, istovjetnim onome s početka izlaženja časopisa (Figure 22). Desno od naslova otisnut je crno-bijeli logotip Zbora liječnika. Središnja ploha u kojoj se nalazi sadržaj broja uokvirena je debelom plavom linijom iste nijanse kao što je naslov. Unutar te plave linije otisnut je podnaslov bijelim verzalom fonta Times New Roman. Sadržaj je otisnut crnim kurentom (bold i kurziv) istog fonta. Ispod okvira sa sadržajem, na dnu plohe, nalaze se numerički podatci.
Od 1995. godine, u istom formatu, mijenja se dizajn omota. Plavo-bijela podloga s istaknutim središnjim poljem oblikovana je na takav način da se bijela boja postupno pretapa u plavu u suprotnim smjerovima na podlozi i glavnom polju (Figure 23). Svi su tiskani elementi centrirani. U sredini gornjeg ruba središnjeg polja nalazi se bijelo-plavi logotip Zbora. Zatim slijedi bijeli naslov, koji i nadalje ostaje u serifnom verzalu fonta Playbill, crni podnaslov u neserifnom verzalu (Arial) te nakon većeg razmaka sadržaj broja otisnut crnim kurentom fonta Arial.
Opisano grafičko oblikovanje zadržalo se do 2001. godine, da bi 2002., u povodu 125. obljetnice Liječničkog vjesnika omot dobio novi izgled uvođenjem srebrnosive podloge i tiska u četiri boje: bijeloj, crnoj, crvenoj i plavoj (Figure 24). Likovno rješenje za novu naslovnicu izradio je kao i u prethodnom godištu Branko Vujanović. U svom uvodniku U povodu 125. obljetnice Liječničkog vjesnika Nada Čikeš se osvrće na promjenu vizualnog identiteta časopisa: plava je boja podloge zamijenjena srebrnom koja prevladava i na zastavi Hrvatskoga liječničkog zbora te na njegovim odličjima, te navodi kako je srebrna boja od antičkih vremena povezana s liječništvom (instrumenti i posude od srebra). Srebrna podloga omogućila je moderniji i čitljiviji višebojni tisak sadržaja časopisa te prikaz novoga višebojnog amblema Hrvatskoga liječničkog zbora. Tip slova kojim je otisnut naslov u prvom broju Liječničkog vjesnika primijenjen je i sada. (9) Format, raspored elemenata na plohi omota i tipovi slova ostaju isti kao u prethodnom razdoblju, sve do 2018. godine.
Naposljetku, današnji izgled Liječnički vjesnik je dobio 2019. godine, kada se uvodi bijela podloga s blijedosivom ilustracijom preko cijele površine: veduta Zagreba (Trg bana Jelačića) i dio naslovnice Liječničkog vjesnika s početka izlaženja (Figure 25). Ovo likovno rješenje naslovnice izradio je grafički studio Kontrast. Tisak na omotu je crne boje, s izuzetkom broja sveska koji je otisnut crvenom bojom. Logotip Hrvatskoga liječničkog zbora u bojama nalazi se u sredini iznad naslova. Sadržaj je poravnat lijevo. Naslovi članaka otisnuti su verzalom na hrvatskom (crni tisak) i engleskom (sivi tisak) te je svaki sljedeći naslov grafički istaknut plavom kvadratnom markicom (engl. bullet). Povremeno se ubacuje ilustracija uz temu broja, tako se primjerice na omotu broja 7–8 godišta 143 (2021.) nalazi logotip 100. obljetnice Klinike za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata.
Rasprava
Već je ranije u ovom radu spomenuta ustaljena praksa uvezivanja godišta časopisa u 19. i 20. stoljeću, radi pojednostavljivanja njihova čuvanja i pohrane. U knjižničarskoj struci u pravilu se poštuje preporuka o očuvanju izvornog izgleda publikacije prilikom uveza. (10) Međutim, o postupku uvezivanja nisu uvijek i svugdje odlučivali stručni knjižničari pa se tako znalo dogoditi da se prilikom pripreme za uvez cijelih godišta časopisa odstrane omoti pojedinih sveščića, ali i svi ostali dijelovi časopisa osim stručnih i znanstvenih članaka. Time se narušava cjelovitost izvornika i gube se mnoge korisne informacije koje su sadržane na odbačenim stranicama. Liječnički vjesnik je izlazio mjesečno, isprva donoseći znanstveno-stručni sadržaj unutar zajedničkoga lista. Usmjerenost časopisa međutim nije uvijek bila jednosmjerna pa u pojedinim razdobljima dolazi do dvojbi s obzirom na ravnotežu znanstvenog i staleškog dijela. U razdoblju Jelovšekova uređivačkog razdoblja list se dijelio na znanstveni i staleški dio i to tako da je svaki imao svoju paginaciju, svoj sadržaj i svoje kazalo, te su oba izlazila istodobno pod jednim omotom ili opet u razno doba svaki dio napose i svaki pod posebnim omotom. Kao prilog časopisu izlazio je 1914.–1915. i 1921.–1934. Staleški glasnik, odnosno Glasnik za staleška i zdravstvena pitanja. (11) Od 1995. u istom ovitku nalaze se i Liječničke novine. Dobra je i pohvalna okolnost da su se ovi aspekti uspjeli sačuvati i u digitaliziranom obliku Liječničkoga vjesnika do 1999. godine. (12)
Uz strukovno važne sadržaje u Liječničkom vjesniku se tiskaju i oglasi različitih tipova, bilo kao otisnuti na njegovim stranicama, bilo kao umetci. Njihova nazočnost otvara niz mogućnosti u propitivanjima komercijalnih i marketinških pristupa u razvoju časopisa, oni su odraz vremena i poslovnih odnosa koji se razvijaju između časopisa i različitih tvrtki. (13) Liječnički vjesnik je dakle tijekom gotovo stoljeća i pol postojanja upio u svoje sveščiće i različite dijelove komercijalne kulture u kojoj se razvijao. Premda se u kontekstu glavnog sadržaja časopisa ti dodatci čine sporednima, ipak oni s obzirom na dugovjeku opstojnost časopisa postaju nezaobilaznim elementima u poznavanju povijesnog konteksta, mehanizama poslovanja, marketinških strategija, razvoja i ponude farmceutskih, medicinskih i drugih tvrtki itd. (14)
Pojedini autori zagovaraju i/ili prognoziraju ukidanje tiskanih verzija časopisa jer smatraju da u doba suvremenih tehnologija gotovo i nisu namijenjene čitanju. (15) Važno je stoga istaknuti, ako se i krene tim putem, pogotovo ako se radi o časopisu kao što je Liječnički vjesnik koji predstavlja hrvatsku medicinsku baštinu, da je potrebno voditi brigu i sačuvati cjelovitost svakog sveščića s cjelokupnom opremom i dodatcima.
Potreba za digitalizacijom časopisa s jedne, a skučena financijska sredstva s druge strane katkada rezultiraju gubitkom cjelovitih materijalnih obilježja časopisa. Kao što je u prošlosti prevladavala praksa uvezivanja godišta te su zbog toga pojedini sveščići izgubili originalne naslovnice, u 21. stoljeću prilikom digitalizacije i kreiranja elektroničkih inačica objavljenih radova gube se oblikovna obilježja časopisa, njihovih pojedinih brojeva ili godišta, kao i čitavi sadržaji tzv. nultog arka s uvodnikom, oglasima, nekrolozima, obavijestima i slično. Takav je primjer digitalni Liječnički vjesnik koji je dostupan na vlastitoj mrežnoj stranici časopisa (arhiva 1877. – 1999. i elektroničke verzije članaka od 2003. nadalje) (12) i na portalu Hrčak (od 2010. nadalje) (16). Nažalost, tako predstavljeni sadržaji na navedenim portalima nisu cjeloviti niti prezentiraju časopis sa svom njegovom opremom i dodatcima. Tome treba svakako dodati i činjenicu da sve manji broj knjižnica čuva izvornu građu – cjelovite sveščiće periodike – u koju spada i naš najstariji medicinski časopis Liječnički vjesnik koji izlazi 145 godina u kontinuitetu.
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu uvrstila je rana godišta Liječničkog vjesnika (1877. – 1890.) u svoju digitalnu zbirku starih hrvatskih časopisa. Na mrežnoj stranici Stari hrvatski časopisi: portal digitaliziranih časopisa u kratkom tekstu Povijest časopisa autori konstatiraju da znanstvenih radova o povijesti i razvoju časopisa u Hrvatskoj prije druge polovine 20. stoljeća ima relativno malo te očekuju da će portal imati i funkciju instrumetarija za različita istraživanja, od istraživanja razvoja pojedinih grana znanosti u Hrvatskoj do praćenja razvoja časopisa kao ključnoga komunikacijskog medija u znanosti. (17)
Premda živimo u vrijeme vizualne kulture, radovi koji se osvrću na oblikovne značajke stručnih časopisa poprilično su rijetki. Iako suvremena knjižnična znanost u svijetu pa tako i u Hrvatskoj sve više pozornosti posvećuje znanstvenim časopisima, malo je autora koji se bave njihovim vizualnim identitetom ili pak zaštitom cjelovitih izvornika (tiskanih primjeraka časopisa) unutar knjižničnih fondova. Novije publikacije u kojima se autori bave ulogom suvremenih časopisa u znanstvenoj komunikaciji ne osvrću se na aspekt grafičkoga uređenja časopisa i oblikovnih značajki tiskanih primjeraka te prepoznavanja njihove baštinske vrijednosti, niti kada je riječ o najstarijim časopisima. (18,19) Premda su promjene naslovnica tražene, dakle čitateljima je izgled njihovoga glasila važan, uvodnici urednika tek usput navode činjenicu promjene vizualnog identiteta. Iznimku donekle čine uvodnici Predraga Drobnjaka i Nade Čikeš, u kojima se tada aktualni urednici osvrću i na oblikovne značajke Liječničkog vjesnika u kontekstu obrazloženja nove uredničke koncepcije. (6,9)
Zaključak
Stječe se dojam da je Liječnički vjesnik sve do u suvremenost u neprestanom traganju za određenim stilom svoje reprezentacije. Evidentne su česte promjene koje se uglavnom odnose na tipografiju, boju i strukturu sadržaja naslovnice, a u tom procesu vidljivo je nekoliko iskoraka koji su se dogodili u vrijeme kada se uređenje naslovnice prepušta grafičkim stručnjacima: Tomislavu Krizmanu (urednik Srećko Šilović), Brani Horvatu (urednik Tihomil Beritić), Krešimiru Ivančeku (urednik Predrag Drobnjak), Branku Vujanoviću (urednici Ivo Bakran ml. i Nada Čikeš) i studiju Kontrast (urednik Branimir Anić).
Dizajn Tomislava Krizmana (u razdoblju 1912. – 1913.) unosi nove tipografske, ilustrativne i dekorativne elemente u stilu secesije, što se nije moglo održati u koncepciji časopisa koji teži klasičnoj jednostavnosti i jasnoći oblikovanja kako bi bio znanstveno i strukovno uravnotežen, bez odvraćanja pozornosti sa sadržaja na formu. Brano Horvat svojim likovnim rješenjem naslovnice donosi suvremeni odmak u duhu modernizma (1959. – 1971.) koristeći geometrijski uredno i hijerarhijski čisto raspoređene i upotrijebljene likovno-grafičke elemente. Jedino likovno rješenje u kojemu je zastupljena fotografija na naslovnici (Krešimir Ivanček, 1976. – 1979.) također se nije dugo zadržalo, vjerojatno iz istih razloga kao i kod Krizmana. Premda se u novije vrijeme za grafičko oblikovanje angažiraju istaknuti stručnjaci, Liječnički vjesnik ne odustaje od tendencije naglašavanja svoga sadržaja inzistirajući tijekom duljih razdoblja da upravo sadržaj broja sa svim imenima autora i naslovima članaka bude obvezni element naslovnice. Na taj način ne ostaje dovoljno prostora za vizualno atraktivnije likovne elemente, o čemu svjedoče kompromisna likovna rješenja naslovnice Branka Vujanovića (1980. – 2018.) i studija Kontrast (od 2019. nadalje).
Osim elemenata grafičkog oblikovanja naslovnice, i cjelina opreme časopisa sadrži niz informacija koje iščitavamo kao znakove vremena. Jedan je od tih elemenata naslov časopisa koji se mijenjao sukladno važećem pravopisu te je u pojedinim razdobljima glasio: Liečnički viestnik (1877.–1905.), Liječnički vijestnik (1906.–1909.), Liječnički vijesnik (1910.–1921.), Liječnički vjesnik (1922.–1942.), Liečnički viestnik (1943.–1945. do broja 4), Liječnički vjesnik (od broja 5–6 1945. do danas). Tako čitatelj može, gledajući oblik naslova, već na prvi pogled zaključiti o kojemu se razdoblju izlaženja ovoga glasila radi. Na isti način možemo čitati i podnaslov koji uglavnom upućuje na glavnog izdavača; nije korišten kontinuirano, a razlikuje se s obzirom na promjene naziva Zbora liječnika i sudjelovanje pridruženih društava kao suizdavača u pojedinim razdobljima. Tako u razdoblju 1877.–1893. glasi: organ Sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije; od god. 58 (1936): glasilo Zbora liječnika Hrvatske, Slavonije i Medjumurja i ostalih liječničkih društava u Zagrebu, Slobodne organizacije liječnika u Dalmaciji i Dubrovačkog liječničkog udruženja; od god. 63(1941): glasilo Hrvatskog liječničkog zbora i ostalih liječničkih društava u Zagrebu, Hrvatskog liječničkog društva u Karlovcu, Osijeku, Sušaku, Liječničkog društva za sjevernu Dalmaciju u Šibeniku, Slobodne organizacije liječnika u Splitu i Dubrovačkog liječničkog društva; od god. 68(1946): glasilo Zbora liječnika Hrvatske = žurnal Obščestva vračej Horvatii = the journal of the Medical Association of Croatia = organe officiel de la Societe medicale de Croatie; od god. 73(1951): glasilo Zbora liječnika Hrvatske = the journal of the Medical Association of Croatia = organe officiel de la Societe medicale de Croatie; od god. 81(1959) i: Fachzeitschrift der aerztegesellschaft Kroatiens; od god. 84(1962) i: žurnal Obščestva vračej Horvatii; od god. 94(1972) – god. 113 br. 3/4(1991): glasilo Zbora liječnika Hrvatske = the journal of the Medical Association of Croatia; od god. 113 br. 5/6(1991): glasilo Hrvatskog liječničkog zbora; od god. 141(2019) i: the journal of the Croatian Medical Association. Nizanje podnaslova zapravo oblikuje malu historiografiju mreže udruženja s kojima je Zbor surađivao, čiji su članovi i potencijalni autori u samom časopisu.
Kroz dugi niz godina kontinuiranog izlaženja Liječničkog vjesnika mijenjali su se format, fontovi i raspored podataka na naslovnici, a sukladno tomu i raspored teksta unutar knjižnog bloka, koji je u vrijeme manjih formata (osmine i velike osmine) bio otisnut u jednom stupcu, a u velikom formatu (četvrtini) uglavnom u dva stupca. Prva godišta (1877.–1885.) izlaze u osmini (21,5 cm), zatim 1886.–1895. u četvrtini (33,2 cm), 1896.–1911. u velikoj osmini (24 cm), 1912.–1953. u četvrtini (s tim da se format blago modificira: 1912.–1934. 26,7 cm; 1935.–1953. 29,7 cm), 1954.–1971. ponovno izlazi u velikoj osmini (23,2 cm), a od 1972. do danas u četvrtini (sa sljedećim varijacijama dimenzija: 1972.–1973. 27,8 cm; 1974.–1983. 28,4 cm; od 1984. do danas 29 cm) (tablica 1). Današnji format časopisa standardni je format A4.
S vremenom se uvode crno-bijele ilustracije uz članke, potom i na omotu, a od 2004. godine uvedene su ilustracije u bojama. Iz analiziranih i uspoređenih elemenata vizualne komunikacije na naslovnicama časopisa Liječnički vjesnik dolaze do izražaja svekoliki urednički pristupi vidljivi u načinu na koji njegovo grafičko oblikovanje komunicira s čitateljem.
Časopis je važan prvenstveno zbog svojega sadržaja, podataka i poruka koje šalje ciljanoj publici, no, s druge strane, on je također materijalni predmet koji trebamo sagledavati kao cjelinu, zajedno s cjelokupnom likovnom opremom koja jednako snažno govori o obilježjima vremena svoga nastanka. Naslovna stranica najvažniji je element komunikacije samog časopisa jer stvara prvu vezu s čitateljem, privlači pozornost, ističe ton i namjenu časopisa. Kroz cijelo izdanje, pa tako i na njegovoj naslovnici, grafičko oblikovanje treba vizualno komunicirati vrstu, ton, dubinu i kvalitetu časopisa, treba čitatelju omogućiti lako snalaženje i funkcionalnost. (1)
Kako bi mogla vjerodostojno svjedočiti o čitavoj svojoj povijesti, serija (niz koji se sastoji od svih objavljenih sveščića časopisa) mora biti potpuna i cjelovita, zajedno s grafičkom opremom i svim prilozima; stoga se moramo pobrinuti da se sva ta vrijedna građa na jednome mjestu prikupi, sačuva i digitalizira prije nego što bilo koji dio bude definitivno izgubljen, a osobito ako želimo sačuvati i zaštititi Liječnički vjesnik kao kulturno dobro.
Dakle, vizualni identitet Liječničkog vjesnika tijekom 145 godina izlaženja uglavnom teži ka zadržavanju karakterističnih, nenametljivih elemenata, ustupajući glavno mjesto na naslovnici ponajprije naslovu i sadržaju broja. U svakoj promjeni vizualnog identiteta časopisa najviše dolazi do izražaja tipografsko rješenje naslova (pri čemu treba istaknuti povratak na prvobitni tip slova iz 1877. u naslovu časopisa od 1980. nadalje), dok optički centar stranice, kamo je pozornost čitatelja prvo usmjerena, najčešće zauzima sadržaj broja. Kompozicijski, izgled naslovnice također se nekoliko puta promijenio. U početku je njen izgled sličan novinama, što s vremenom varira: tekstualni dijelovi se različito raspoređuju prema skupinama podataka (naslov, podnaslov, impresum, numerički podatci, sadržaj) koje su najčešće odijeljene razdjelnim linijama, s rijetkom i kratkotrajno prisutnom tendencijom ka uvođenju slikovnih elemenata kao nositelja informacije na naslovnici. Tematski su slike (uglavnom fotografije, u razdoblju 1976. – 1979.) vezane za sadržaj broja, tako da već na prvi pogled najavljuju čitateljstvu o čemu će biti riječ („jedna slika govori više od tisuću riječi“).
Tijekom čitavog razdoblja izlaženja Liječničkog vjesnika u njegovom je oblikovanju vidljiv pasivniji način komunikacije s čitateljima, kojemu je svrha informiranje prije negoli privlačenje. Usredotočen na taj aspekt, često propušta priliku da već od naslovnice snažnije zainteresira čitateljstvo.
Digitalizacija do sada nije provedena na zadovoljavajući način, s obzirom na diskontinuitet (nedostaju čitava godišta 2000. – 2002.), izostavljanje naslovnica i dijelova sadržaja iz digitalnih inačica pojedinih starijih brojeva časopisa (do 1999.) te selektivnu online objavu isključivo znanstvenih i stručnih članaka iz novijeg razdoblja (od 2003. do danas).
Stoga je svrha ovoga članka potaknuti medicinsku zajednicu, Hrvatski liječnički zbor i nadležne koji utječu na uređivačku politiku Liječničkog vjesnika na pažljiviji i cjelovitiji pristup čuvanju i prezentaciji ovoga časopisa koji je danas naša najvrjednija strukovna tiskana baština.