PTSP kao uzrok proglašenja ništavosti ženidbe. Istraživanje na Crkvenom interdijecezanskom sudu prvoga stupnja u Splitu

Uvod

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) dobro je znana bolest u hrvatskoj društvenoj zbilji. Razlog tome je Domovinski rat, koji je na prostoru Hrvatske te susjedne Bosne i Hercegovine ostavio duboke društveno-političke, ali i psihičke i duhovne posljedice na cjelokupnu populaciju Hrvatske. Osim materijalnih razaranja i žrtava stradalih tijekom agresije na Republiku Hrvatsku, društvo je obilježilo i veliki broj oboljelih od PTSP-a, zbog velikog broja angažiranih branitelja. Ratni sukobi ostavili su na sudionicima ozbiljne posljedice, koje se najčešće pokazuju kroz simptomatologiju PTSP-a.

Ovim poremećajem, nažalost, pogođene su ne samo oboljele osobe nego i osobe koje su u bliskom odnosu s oboljelima, ponajprije članovi njihovih obitelji. Ozbiljnost posljedica vidljiva je i na djeci koja rastu u obitelji s roditeljem oboljelim od PTSP-a, te djeca rastući u takvom ozračju mogu poprimiti određene simptome ovog oboljenja, pa se u takvim slučajevima govori i o transgeneracijskom PTSP-u.

Sve skupa dovodi do ozbiljnih problema u bračnim odnosima, što se očituje u sve češćem podnošenju zahtjeva za proglašenjem ništavosti braka, koji se pokreće zbog smetnji ovakvog tipa. Ono što se pri tome nastoji utvrditi jest u kojem je razdoblju nastao poremećaj, odnosno jesu li se simptomi i posljedično oboljenje pojavili prije sklapanja ženidbene privole ili tijekom braka. Otežavajuća okolnost pri tome je što se simptomi PTSP-a mogu pojaviti i znatno kasnije u odnosu na sam izvor traume, za što je potrebno poduzeti i psihološka ili psihijatrijska vještačenja.

Predmet ovoga istraživanja je učestalost zastupljenosti ovoga poremećaja u parnicama za proglašenje ništavosti ženidbe. Osim opisa njegove učestalosti, cilj ovoga rada je i vidjeti koliki je postotak parnica u kojima je donesena odluka o proglašenju ženidbe ništavom, te vidjeti eventualni komorbiditet s drugim poremećajima ili disfunkcionalnim ponašanjima. Također, cilj je istražiti u kojoj dobi su stranke koje sudjeluju u ovim parnicama sklapale ženidbu, te koliko su vremena provele u vezi prije ženidbe i koliko je trajala sama ženidba, odnosno zajednički život. Svrha ovoga istraživanja je uvidjeti realniju sliku o zastupljenosti ovoga poremećaja u postupcima za proglašenje ženidbe ništavom, ukazati na ozbiljnost ove problematike i potaknuti ozbiljniji rad u prevenciji i liječenju ljudi koji pate od ovoga poremećaja te pomoći njihovim obiteljima.

Metode kojima je provedeno istraživanje su metode deskriptivne (opisne) statistike. Rad je podijeljen na teoretski dio, u kojem se govori o PTSP-u i njegovom razvoju te o procesu proglašenja ženidbe ništavom na temelju ovoga poremećaja, te na metodološki dio, u kojem je opisan motiv istraživanja, uzorak i kriterij uključenja, materijali, metode i postupak istraživanja, rezultati i rasprava o rezultatima.

1. PTSP i njegov razvoj

Ono što obilježava nastanak PTSP-a jest ponajprije traumatski događaj u kojemu je osoba izložena stvarnoj životnoj ugroženosti ili prijetnjama smrću. Osim ove izravne izloženosti, pod traumom se razumijeva i ozbiljno ozljeđivanje, seksualno nasilje, prirodne ili društvene katastrofe, ali i nazočnost nekom traumatskom događaju koje proživljava bliska osoba ili član obitelji. U traumatsko iskustvo spada i ponavljanje traumatskih događaja ili ekstremno izlaganje detaljima traumatskih događaja, kojima su poglavito izložene osobe koje prve stižu na mjesta nesreće s teškim posljedicama, poput policijskih i medicinskih djelatnika, a osobito oni koji su više puta bili izloženi detaljima zlostavljanja djece.1

Hoće li osoba razviti poremećaj nakon traumatskog događaja, ovisi temeljno o dvama čimbenicima, objektivnom i subjektivnom. Objektivni čimbenik, ili onaj element na koji osoba ne može utjecati, jest traumatski događaj. Možemo reći da će kod osobe postojati veća mogućnost razvoja poremećaja što je traumatski događaj snažniji. U subjektivne pak čimbenike spadaju sve osobne razlike zbog kojih svaka osoba na svoj način reagira na stresne i traumatične situacije. U osobne, subjektivne čimbenike spadaju osobna iskustva, ranjivost osobe, njezini načini suočavanja sa stresom i kognitivne strategije, kao i iskustva nakon traume, tj. način na koji se društveno okruženje odnosi prema osobi. Premda podaci upućuju na zaključak da na razvoj PTSP-a utječe obiteljska povijest, iskustva iz ranog djetinjstva kao i vlastiti kognitivni stilovi, poremećaj se može razviti i bez prethodnih predispozicija, osobito ako je traumatični događaj bio iznimno snažan.2 Osim navedenih subjektivnih čimbenika, pokazalo se da je i osjećaj krivnje usko povezan s pojavljivanjem poremećaja. Koja je uloga krivnje u nastanku poremećaja još nije do kraja istraženo.3

Uobičajeno je da se simptomi pojave tri mjeseca nakon traume, ali se oni mogu pojaviti i nekoliko godina nakon traumatskog događaja. Simptomi i njihovo trajanje variraju, a mnogi imaju simptome i 12 mjeseci nakon traume.4 Istraživanja provedena na ratnim veteranima pokazala su da su mnogi od njih imali PTSP mnogo godina poslije traumatskog događaja. Primjećuje se određena stabilnost u prisutnosti simptoma, a početne jake reakcije pojedinaca s vremenom su se razvijale u ozbiljnije oblike poremećaja.5

Procjenjuje se da je u Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj sudjelovalo oko 200.000 vojnika na način da možemo reći kako su imali izravno iskustvo. Nema preciznih epidemioloških podataka koji bi jasno iznijeli broj oboljelih od PTSP-a, ali se smatra da je taj poremećaj prisutan kod oko 50.000 ratnih veterana6. Najveći problem u ovoj populaciji je sklonost samoubojstvu: više od 20 godina nakon rata broj branitelja koji je počinio samoubojstvo popeo se na više od 3000.7 Uz one koji su izravno sudjelovali u ratu, velik je broj i onih koji su neizravno bili pogođeni ratnim zbivanjima. Rat je doveo do masovnog izbjeglištva i seljenja ljudi koji su bježali od opasnosti. Procjenjuje se da je oko 1.000.000 izbjeglica bilo izloženo teškim stresnim događajima, što sve vodi do zaključka o masovnoj izloženosti traumatskim događajima velikog dijela društva.8

PTSP je često povezan s drugim psihopatološkim poremećajima. Zbog toga je potrebno pomno ispitati simptome koji se pojavljuju, kao pretpostavku za preciznu dijagnozu i kao osnovu za odgovarajuću terapiju. Simptomi PTSP-a preklapaju se sa simptomima drugih poremećaja: poremećaj prilagodbe, drugi posttraumatski poremećaji, akutni stresni poremećaj, anksiozni poremećaj i opsesivno-kompulzivni poremećaj, glavni depresivni poremećaj, poremećaj ličnosti, disocijativni poremećaj, poremećaj pretvorbe, psihotični poremećaj i traumatska ozljeda mozga.9

2. PTSP i nevaljanost ženidbe

U slučaju da podaci iz tužbe, odgovora na tužbu i po potrebi dodatnih konzultacija ili medicinskih dokaza koje su stranke priložile upućuju na postojanje nekog psihičkog razloga kod koje od stranaka u vrijeme ženidbene privole i s njim povezanog ponašanja koje očituje nefunkcionalnost osobe u odnosu na neku od bitnih ženidbenih obveza, parnice se vode prema kan. 1095. br. 3 samostalno ili često zajedno s kan. 1095 br. 2. Formulacija dvojbe na koju treba dati odgovor u parničnom sudskom postupku tada glasi: „Postoji li u ovom slučaju nevaljanost ženidbe zbog nesposobnosti tužitelja (tužiteljice)/tužene (tuženoga) da, iz razloga psihičke naravi, preuzme bitne ženidbene obveze (kan. 1095. br. 3) i/ili zbog teškog manjka prosuđivanja tužitelja (tužiteljice)/tužene(tuženoga) o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba da se uzajamno predaju i prime (kan. 1095. br. 2)”.10

Jedan od tih psihičkih razloga koje kanon dopušta je i PTSP. Postojanje dijagnoze poremećaja ne mora biti vidljivo u tužbi. Najčešće stranka koja pokreće postupak i nije u posjedu medicinske dokumentacije koja bi upućivala na dijagnosticiran PTSP. Može se dogoditi da tek sudski vještak psihološke i/ili psihijatrijske struke, angažiran u parnici, utvrdi postojanje poremećaja u vrijeme ženidbe.

Za nevaljanost ženidbe nije dovoljno dokazati da je poremećaj postojao u trenutku sklapanja ženidbe. Potrebno ga je promatrati u odnosu na sve dužnosti koje proizlaze iz same naravi ženidbe te iz njezinih bitnih elemenata i svojstava (dobro suprugâ ostvareno kroz zajednicu života, njihovo fizičko sjedinjenje te duhovno i afektivno jedinstvo, vjernost i nerazrješivost te rađanje i odgoj potomstva). Nadalje je potrebno dokazati da je utvrđeni poremećaj doveo do prave nesposobnosti, a ne tek do poteškoće u preuzimanju, a onda i u vršenju ženidbenih obveza.11 Za ono što netko nije sposoban izvršiti, ne može se ni valjano obvezati. Nerijetko se postojanje i pravi karakter poremećaja otkrije tek u zahtjevnosti zajedničkog života i obveza koje ga prate. Tijekom sudskog postupka angažiraju se sudski vještaci psiholozi i/ili psihijatri čija je zadaća utvrditi postojanje nekog psihičkog uzroka u vrijeme ženidbe, zatim narav, izvor i težinu tog uzroka „zbog kojega stranka ima ne samo ozbiljnu teškoću nego joj je nemoguće izvršiti zadaće koje pripadaju ženidbenim obvezama“.12 Kao što je već rečeno u teorijskom opisu PTSP-a, što ćemo vidjeti i u analizi postupaka u kojima je dokazan, ovaj je poremećaj popraćen i nizom drugih, koji, unatoč iskrenoj nakani, onemogućuju osobu da izvrši obećano.

3. Motiv istraživanja

PTSP i njegove posljedice predstavljaju ozbiljan problem u svim društvima, a posebice u poslijeratnim zajednicama. Ne postoji dovoljna senzibiliziranost za rad s ljudima pogođenima ovim poremećajima, a posebice to vrijedi za sekundarne žrtve, tj. za članove njihovih obitelji ili ljudi koji dolaze s njima u kontakt. Velik broj ljudi pogođenih ovom bolešću odlučuju se za sklapanje ženidbe i stvaranje obitelji u trenutcima u kojima još nisu sposobni brinuti se o sebi, a kamoli o bračnom drugu ili djetetu koje zahtijeva potpunu posvećenost i brigu. Postoji i problem nedostatka sustavne pomoći za oboljele, tj. sustavna pomoć organizirana je uglavnom za ratne veterane, ali mnogi se zbog stigme ne odlučuju na takav oblik pomoći, te je u mnogim slučajevima i on nedovoljan da ublaži sve posljedice traumatičnog događaja na mentalno zdravlje pojedinca. U našoj kulturi ne postoji običaj brige za mentalno zdravlje kao što to postoji za fizičko, te se mnogi ne odlučuju na traženje i prihvaćanje stručne pomoći, misleći da im neće biti od pomoći ili bojeći se društvene osude i odbacivanja. Iz ovoga razloga, a i zbog težine samoga poremećaja, mnoge obitelji ostaju same u borbi i snalaženju u teškim prilikama. Motiv ovoga istraživanja je ukazati na činjenično stanje na Interdijecezanskom crkvenom sudu u Splitu vezano uz ovaj poremećaj te time potaknuti promišljanje o ovim temama i senzibilizirati za buduće preventivno djelovanje.

4. Opis uzorka i kriteriji uključenja 

S obzirom na veliku prisutnost PTSP-a među populacijom, i s obzirom na to koliko je osoba u izravnom ili neizravnom kontaktu s oboljelim osobama, postavilo se pitanje koliko je ovaj poremećaj zastupljen među razlozima pokretanja parnica za proglašenje ženidbe nevaljanom kao i pitanje koliko je de facto ženidbi proglašeno nevaljanima zbog PTSP-a.

Parnice koje smo uzeli u obzir odnose se na razdoblje od 2000. do 2020. godine, u kojem je pokrenuto više od 1000 parnica13, od kojih je njih 102 vođeno prema kan. 1095, br. 314:  „Kan. 1095. br. 3 treći je po zastupljenosti u parnicama u kojima je ženidba proglašena nevaljanom [...], a tiče se osoba koje zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze. Budući da se radi o kanonu koji je kompleksan, u istraživanju je podijeljen na više kategorija koje su bile najzastupljenije u konkretnim slučajevima: najviše osoba imalo je problema sa smanjenjem psihičke sposobnosti zbog zlouporabe psihoaktivnih tvari (80), dok je manji dio osoba imao problema s igrama na sreću (22), ili je bolovao od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-ja) (18). Kod ostalih slučajeva (154) prisutni su drugi uzroci psihičke naravi.“15

U ovom istraživanju usredotočili smo se na 18 slučajeva u kojima su parnice vođene po kan. 1095, br. 3., a kojima je polazište bio upravo posttraumatski stresni poremećaj.

5. Materijali, metode i postupak istraživanja 

Kao što smo već naglasili u motivu rada, ovo istraživanje dio je većeg istraživanja koje je već provedeno16, u kojemu su bile obrađene sve parnice pristigle na Crkveni interdijecezanski sud u razdoblju između 2000. i 2020. godine. U ovom istraživanju usredotočili smo se pojedinačno na svaki od 18 slučajeva vođenih na temelju psihičkih smetnji uzrokovanih posttraumatskim stresnim poremećajem.

Podaci na kojima se temelji istraživanje uzeti su iz arhiviranih sudskih spisa i urudžbenog zapisnika Suda. Sudionici istraživanja, koji su inače djelatnici ili suradnici Suda, položili su svečanu prisegu o čuvanju tajne. Svaka je parnica pojedinačno analizirana, a podaci su izneseni na anoniman i zbirni način kako bi se zaštitila privatnost stranaka. Nakon prikupljanja potrebnih podataka uslijedio je njihov upis i obrada u programu IBM® SPSS® (Statistical Package for the Social Sciences - Statistički program za društvene znanosti), statističkom programu koji služi za analiziranje i manipulaciju podataka, te grafički ili tablični prikaz rezultata iz područja deskriptivne statistike.

6. Rezultati istraživanja

Tablica 117

Ukupan broj ženidbi koje su proglašene nevaljanima na temelju PTSP-a je 18, dakle 1,9 % od svih parnica obrađenih u ovom razdoblju (2000. - 2020. godine). Treba uzeti u obzir da su neke ženidbe proglašavane nevaljanima i na temelju više kanonskih razloga istodobno (tablica 1).

Graf 1

Od svih parnica koje su pokrenute na temelju tužbe zasnovane na sumnji na PTSP kao čimbenik koji onemogućuje sklapanje ili održavanje valjane ženidbe, apsolutno sve su završile pozitivnim ishodom, tj. ženidbe su proglašene nevaljanima zbog utjecaja ovoga poremećaja (graf 1).

Tablica 2

Od ukupno 18 parnica vođenih prema ovom kanonu, njih 11 bilo je pokrenuto od strane žena, a 1 od strane muškaraca (tablica 2). Od 18 ljudi kojima je utvrđen poremećaj, njih 11 su bili sudionici Domovinskog rata, svi su muškarci.

Tablica 3: Dob ulaska u brak žene * Specifikacija za kan. 1095, br. 3

Većina žena čija je ženidba proglašena nevaljana na temelju PTSP-a kod jednog od supružnika, ušla je u brak u mlađoj odrasloj dobi (13), a ostale su bile maloljetne (3) ili u srednjoj odrasloj dobi (2) (tablica 3).

Tablica 4

Većina muškaraca čija je ženidba proglašena nevaljanima zbog PTSP-a kod jednog od supružnika, ušla je u brak također u mlađoj odrasloj dobi (14), a u ostala 4 slučaja bili su u srednjoj odrasloj dobi, dok nijedan nije bio u starijoj odrasloj dobi ili maloljetan pri stupanju u brak (tablica 4).

Tablica 5

Kod većine parova čija je ženidba proglašena nevaljanom na temelju problema s PTSP-om predbračna veza trajala je 0-2 godine (61 %), kod manjeg dijela njih veza je trajala 3-5 godine (33 %), a kod još manjeg dijela njih 6-8 godina (6 %) (tablica 5).

Tablica 6

Kod polovice parova brak je trajao 0-5 godina (50 %), a kod ostalih brak je trajao 6-10 godina (22 %) ili 11-15 godina (28 %) (tablica 6).

Tablica 7

Utvrđen je i veliki broj drugih dijagnoza/stanja/simptoma koji su se pojavljivali zajedno s problemima povezanim sa simptomima PTSP-a. U čak polovini slučajeva radi se o nasilju prema bračnom drugu (50 %), zatim alkoholu (22,22 %), poremećajima osobnosti ili depresivnih/anksioznih poremećaja (16,67 %) te prisutnosti spolne disfunkcije (16,67 %). U manjoj mjeri prisutne su i kriminalne radnje (11,11 %), ovisnost o igrama na sreću (5,56 %) te ovisnost o opojnim drogama (5,56 %) (tablica 7).

7. Rasprava

Uzimajući u obzir ukupan broj parnica vođenih na Sudu u Splitu od 2000. do 2020., na PTSP otpada 18, dakle 1,9 % (ukupno je bilo 957 parnica). Dakle, radi se o vrlo malom postotku gledajući ukupan broj parnica. Moramo uzeti u obzir da su i ljudi kojima je utvrđen ovaj poremećaj imali često i druge psihičke ili bihevioralne probleme, pa postoji velika vjerojatnost da i među slučajevima koji nisu vođeni po ovoj osnovi ima ljudi kojima nije dijagnosticiran PTSP jer se slučaj već vodio prema drugim osnovama.

Činjenica da su baš sve parnice koje su vođene po ovoj osnovi završile pozitivno, tj. ženidba je proglašena ništavom, ukazuje na ozbiljnost posljedica koje ovakav poremećaj može imati na bračno zajedništvo i obiteljski suživot.

Od ukupno 18 parnica vođenih prema ovom kanonu njih 11 je bilo pokrenuto od strane žena, a 1 od strane muškarca. Drugim riječima, poremećaj ili simptomi poremećaja potvrđeni su kod sedamnaest muškaraca i kod jedne žene. Podatak upućuje na možebitnu veću rasprostranjenost poremećaja kod muške populacije i izvan ovoga istraživanja, iako se to ne može na temelju ovih podataka utvrditi, posebno jer svrha parnica nije utvrđivanje poremećaja, nego pronalaženje opravdanih razloga za eventualno proglašenje ženidbe nevaljanom. Potrebno bi bilo temeljitije istraživanje svih osoba koje pristupaju parnicama, posebno što se tiče utvrđivanja PTSP-a koji se razvio kao posljedica nakupljenih trauma iz djetinjstva, tj. nije bio posljedica jednog ili dva velika traumatska događaja, i nije ga tako lako prepoznati.

Velik broj slučajeva nije vezan uz sudjelovanje u Domovinskom ratu, a i oni koji su sudjelovali u Domovinskom ratu nisu svi razvili simptomatologiju nakon rata, što upućuje da su i prije imali PTSP, a sudjelovanje u ratu je eventualno samo pogoršalo simptome.

Većina žena čija je ženidba proglašena nevaljanima na temelju PTSP-a kod jednog od supružnika, ušla je u brak u mlađoj odrasloj dobi (13), a ostale su bile maloljetne (3) ili u srednjoj odrasloj dobi (2). Također, i većina muškaraca ušla je u brak također u mlađoj odrasloj dobi (14), a ostali su bili u srednjoj odrasloj dobi. Jedina razlika je što među muškarcima nijedan nije bio maloljetan pri ulasku u brak. Praksa je povezana i s kulturom u kojoj žene stupaju u brak u ranijoj dobi nego muškarci. Gledajući dob stupanja u brak, tj. činjenicu da je jako malo ljudi sklopilo brak u srednjoj odrasloj dobi (4 od 36), javlja se potreba podrobnijeg izučavanja uloge iskustva koje bi moglo pomoći u prevenciji sklapanja braka u kojem ponašanje ili simptomatologija kod jednog od supružnika upućuju na trenutnu nemogućnost preuzimanja ženidbenih obveza, posebno onih oko dobra supružnika i djece. Predmet ovoga istraživanja nije bila zrelost za brak, ali što se tiče iskustva neminovno je da se iskustvo stječe s godinama te da igra ulogu u prepoznavanju određenih opasnosti. U slučajevima obrađenim u ovom istraživanju vidimo mnoštvo parnica u kojima je postojala kombinacija više mentalnih poremećaja ili supostojanje PTSP-a s disfunkcionalnim ponašanjem, posebice nasiljem. Naravno, ako se radi samo o PTSP-u, i ako osoba koja osjeća simptome radi na njima, sposobnost uspješnog nošenja s bolešću i s izazovima koje ženidba donosi višestruko se povećavaju i nisu po sebi apsolutna zapreka za sklapanje ženidbe. Ipak, javlja se potreba educiranja ljudi za prepoznavanje znakova koji bi upućivali na kasnije probleme u bračnom suživotu i u eventualnom odgoju potomstva. Tko je imao iskustvo rada na procesima proglašenja ženidbi ništavima, zna da u mnogim slučajevima stranke izvještavaju o tome da su jako dobro vidjele određene znakove ograničene sposobnosti za ženidbu i prije sklapanja samog sakramenta, ali su ih iz raznih razloga odlučile zanemariti. Bilo bi zanimljivo istražiti koji motivi, posebno motivi emocionalne naravi, stoje iza takvih odluka. Zasigurno da postoje i ženidbene zajednice u kojima supružnici dobivaju određenu emocionalnu ili drugu korist koja ih zadržava u zajedništvu, ali u cijeloj priči možda ispaštaju djeca koja nemaju kapacitete odraslih osoba za toleriranjem pomanjkanja zadovoljavanja njihovih potreba. Smatramo da postoji potreba za temeljitijom edukacijom oko ženidbenih prava i obveza prije sklapanja sakramenta. Ovo nije toliko vezano uz PTSP, jer on po sebi ne znači apsolutnu zapreku za sklapanje ženidbe, niti se od laika može očekivati sposobnost dijagnosticiranja mentalnih poremećaja, ali je vezano uz cijelu problematiku motivacije za ženidbu i sposobnosti njezinog čuvanja i održavanja.

Očit je visok postotak parova čija je veza trajala manje od dvije godine, kao i visok postotak supružnika čiji je brak, nefunkcionalan zbog utvrđenog poremećaja, trajao manje od pet godina. Može se reći da su ti podaci u skladu s naravi poremećaja. U vezi, osobito ako zaručnici u njoj ne provode puno vremena skupa i nemaju priliku upoznati se kroz konkretne životne situacije, poremećaj/nefunkcioniranje može proći neopaženo. Naprotiv, kratkoća trajanja braka u ovom istraživanju ukazuje na to da vrlo brzo od početka zajedničkog života dolazi do teškog poremećaja odnosa među supružnicima, kojemu je u pozadini upravo nesposobnost osobe opterećene PTSP-om ili za izgradnju zajedništva života i poštivanje dobra supruga/supruge ili za vjernost ili za brigu o potomstvu.

Budući da je ispitana i prisutnost drugih bolesti i problematičnih ponašanja, možemo vidjeti da je najučestalija podudarnost s nasiljem, tj. da se u čak 50 % slučajeva uz PTSP pojavljivalo i nasilje prema bračnom partneru, a u 22 % slučajeva i alkoholizam; 61 % slučajeva PTSP-a povezan je i sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu, ali nisu svi razvili poremećaj u ratu, nego je nekima rat bio otegotna okolnost za razvoj već prije začetih simptoma i problematika, posebno jer vidimo da ih oko 16,67 % ima i poremećaj osobnosti, koji se uglavnom razvijaju prije odrasle dobi. U ovoj raspravi rezultate nažalost ne možemo uspoređivati s drugim crkvenim sudovima, jer nam nije poznato da je to bilo predmetom istraživanja.

Rezultati upućuju na kompleksnost parnica koje se vode po ovoj osnovi. Budući da je veliki dio ispitanika nasilan prema supružniku (50 %), i jedan dio ispitanika (16,67 %) ima poremećaje osobnosti, valja biti oprezan u uspostavljanju uzroka za nasilničko ponašanje. Također, mora se paziti na pogrešnu stigmatizaciju osoba s PTSP-om kao nesposobnih za ženidbu. Iako su u apsolutno svim parnicama vođenima po ovoj osnovi ženidbe proglašene nevaljanima, to ne znači da je isključivo PTSP bio zapreka za izvršavanje bračnih dužnosti koje uključuju i dobro supružnika i djece. S druge strane, ima ljudi koji se dobro nose sa simptomima PTSP-a i koji uspijevaju funkcionirati u ženidbenoj zajednici. Najčešće se radi o ljudima koji su se samostalno odlučili na primanje psihološke, duhovne, a katkad i psihijatrijske potpore, i time su ublažili same simptome. Nadalje, PTSP ne uključuje nužno nasilje prema drugim ljudima, iako katkad to može biti posljedica velikog stresa koje ovaj poremećaj u sebi nosi. Ovo istraživanje nije išlo u smjeru otkrivanja uzročno-posljedične veze između PTSP-a i nasilja u obitelji, nego je samo ukazalo da u 50 % slučajeva gdje jedan od supružnika ima PTSP, postoji i nasilje u obitelji, tj. da je osoba istodobno i nasilna. A koji su uzroci tog nasilja, to nije bio predmet našega istraživanja, i ne može se a priori dovoditi u uzročnu vezu s PTSP-om. Više nego gotove odgovore i rješenja, rezultati ovoga istraživanja otvorili su potrebu za još temeljitijim proučavanjem svakog slučaja zasebno i još većom potrebom praktične intervencije u svim slučajevima bračnog suživota u kojem je prisutan ovaj poremećaj.