UVOD
Već od početka 4. stoljeća monaški pokret se intenzivno razvija na Istoku, te su se već do polovice stoljeća mogli vidjeti prvi rezultati i steći iskustva autentične monaške duhovnosti,1 a to je duhovnost koja je počela prevladavati u asketskim krugovima zahvaljujući dvojici znamenitih asketa: Antunu i Pahomiju koji će postati modelima asketizma u ranome kršćanstvu. Bolje rečeno ne samo kršćanstvu svoga vremena, nego i budućih vremena. Antun će predstavljati askete samotnjake (anakoreti), a Pahomije askete koji žive u zajednicama (cenobiti).2 Zbog različitih i raznolikih pokušaja samostalnoga pustinjačkog života u vidu anakoretizma, sv. Antun će biti važan za organizaciju anakoretskoga načina života i njegovo ispravno usmjerenje. Nakon što je Crkva, ali i asketi toga vremena, prepoznala važnost njegova duhovnog iskustva, neke će od asketskih inicijativa s vremenom otpasti (stiliti,3 rekluzi,4 dendriti itd.), a prevladat će pustinjaštvo koje je u Antunu imalo uzor i učitelja.5 On je taj naslov stekao time što je uspio pobijediti i đavla i vlastite strasti,6 nakon čega je svojim iskustvom mogao pomoći i drugima.
Što se tiče početaka cenobitskog načina života, unatoč Kasijanovim tvrdnjama da je taj život imao svoje korijene u apostolskom vremenu, valja ipak reći da se cenobitizam u pravom smislu riječi rađa s Pahomijem, dok je u sv. Baziliju Velikom imao svoga ureditelja i zakonodavca.7 U prva tri stoljeća kršćanstva monaškom pokretu prethodit će drugi oblici posvećenoga života kao što su udovice, djevice ili uzdržljivi (continentes), a od 4. st. će nastupiti razdoblje cvjetanja monaškoga pokreta, čemu će pridonijeti mnogi čimbenici.8 Pioniri i oci monaške duhovnosti na Zapadu od druge polovice 4. st. pa nadalje, poput Jeronima, Augustina i Kasijana,9 bili su upoznati s iskustvom istočnih otaca monaštva, te su ih nastojali usaditi i u temelje duhovnosti zapadnoga monaštva.10 S druge pak strane bilo je i onih pokušaja ekstremno izazovne asketske duhovnosti koji su uz atraktivnost pretpostavljali i velike rizike, te su ipak otpali i nisu se kroz povijest održali.11
Zapadni oci asketizma i monaškoga pokreta koji su promicali izbor evanđeoskih savjeta i evanđeoskoga načina života u zajednici bili su pošteđeni duhovnih lutanja jer su se služili zrelim iskustvom onih koji su prije njih na Istoku već stekli iskustvo i ugled kao što su Antun, Pahomije i Bazilije.12 Oni nisu morali probijati druge putove ni stjecati pionirska iskustva jer su im pred očima, posredstvom ovih velikih svetaca, bili egipatski pustinjaci koji su prethodili u toj vrsti života. U ovome istraživanju cilj je propitati krjepost poslušnosti po kojoj je bio prepoznatljiv život cenobita, to jest monaha koji su postali preferencijalna opcija zapadnoga monaštva.
1. ZAŠTO KRJEPOST POSLUŠNOSTI U MONAŠKOM ŽIVOTU
Brojna su doista istraživanja o nastancima i temeljnim asketskim idealima ranoga monaštva kao što su uzdržljivost i siromaštvo,13 ali s obzirom na temu poslušnosti, ne može se isto ustvrditi. Premda će, naime, poslušnost od Srednjega vijeka u zapadnom kršćanstvu biti prihvaćana za jedan od evanđeoskih savjeta koji je usvojen kao zavjet, ipak nema osobitih istraživanja o krjeposti monaške poslušnosti. Prvotni ideal svima koji su birali evanđeoski način života bio je izbor djevičanstva, to jest uzdržljivosti, pa onda i (gotovo) posvemašnje lišavanje od zemaljskih dobara.14 Asketizam je, međutim, samo jedna važna sastavnica monaškoga života, koja pronalazi svoj identitet u cjelovitom prianjanju uz Evanđelje, što je izraženo integracijom triju primarnih obilježja monaštva, a to su: uzdržljivost, posluh i peregrinatio.15 Tak jačanjem cenobitizma uzdržljivosti i siromaštvu pridodat će se i treća uporišna točka asketskoga života16 a to je posluh kojega jednostavno i nije moglo biti u cjelovitu smislu riječi kad se govori o anakoretizmu, a još manje u onim izobličenim i necjelovitim načinima monaškoga života protiv kojih su se borili promicatelji vjerodostojnoga monaštva u Crkvi, o čemu će biti više govora u nastavku. U prilog tomu govori i činjenica da se u samim početcima vrlo malo govori o ovoj krjeposti u kontekstu monaškoga života, osim što nije bila upitna činjenica da su pustinjaci živjeli s uvjerenjem da, opredjeljujući se za asketski način života, vrše volju Božju. No u njihovu iskustvu još uvijek je nedostajala ona karika posluha i konkretnom poglavaru zajednice, kao i crkvenom autoritetu.17
Upravo zbog toga što je postojala opasnost da se asketski život izvitoperi postajući prepušten proizvoljnosti i nahođenju pojedinca, ojačalo je iskustvo zajedničkoga života u kojemu posluh pretpostavljenome u zajednici postaje nezaobilazna odlika, ali i jamstvo duhovnoga napretka. Nadalje, poslušnost daje osjećaj sigurnosti na duhovnom putu, te otvara mogućnost vjernog nasljedovanja onih koji su prethodili, čime su unaprijed na neki način kodificirali put monaškoga duhovnog savršenstva. Kako bi se izbjegle sve nepravilnosti života po nahođenju i proizvoljnosti pojedinca, sadržajan duhovni život je, kroz iskustvo krjeposnih i prokušanih duhovnih vođa, u drugom koraku pretpostavljao krjeposti poslušnosti poglavaru zajednice i život po pravilu.
Bilo je, međutim, i onih koji su asketsko iskustvo živjeli po nahođenju, bez velikog osjećaja za zajednicu Crkve i smjernice koje su mogle doći od učitelja i pastira, te su onda padali u kojekakva zastranjenja. Takvi su redovito sebi određivali način života, umjesto da dopuste da im Evanđelje bude vodič. Njihov život je najčešće bio i duhovno i tjelesno lutanje. No takvi "eksperimentalni" pokušaji asketskoga života nisu uspjeli preživjeti ni nametnuti se kao kvalitetno nasljedovanje Gospodina. Nakon što postane jasno koliko su neki od njih pogubni, ili u najmanju ruku riskantni, a drugi ne odgovaraju evanđeoskim sadržajima, sve više i više će se nametati oblici zajedničkoga života koji će naposljetku prevladati. Budući da će velik problem kod takvih pokušaja života biti samovolja, sazret će svijest o potrebi poslušnosti kao trećeg stožera asketskoga (monaškoga) života.
2. VAŽNOST ZAJEDNIČKOGA ŽIVOTA MEĐU MONASIMA NA ZAPADU
Nakon ovih općih opažanja valja prijeći na propitivanje prihvaćanja krjeposti poslušnosti u konkretnom povijesnom kontekstu. Što se tiče ove krjeposti među asketima i asketskim pokretima i zajednicama na Zapadu, uočava se postupni razvoj bez obzira što su preuzeli već gotove modele s Istoka. Vidljivo je da krjepost poslušnosti s vremenom postaje sve značajnija i značajnija za monaški život te da postoji postupni razvoj svijesti o njezinoj potrebi, što možemo pratiti od vremena sv. Jeronima i sv. Augustina, pa do sv. Benedikta koji će biti kruna toga procesa. Upravo svijest o njezinoj potrebi dovest će i do toga da će i teološka obrazloženja njezine nezamjenjive važnosti s vremenom postati sve prisutnija dok ne dođe do njezine potpune ugradnje u Bogu posvećeni život. U samome početku najprije će se isticati važnosti zajedničkoga života nasuprot samotnjačkom načinu življenja (Jeronim),18 no s vremenom, čim nastanu prava pravila monaškoga života na Zapadu, doći će do oblikovanja odredbe o poslušnosti unutar samoga pravila (Augustin).19 Cijeli taj proces završit će se Benediktovim Pravilom koje će cijelo biti prožeto isticanjem poslušnosti kao jedne od najvažnijih krjeposti za monaha jer se na njoj temelji kako odnos prema Bogu, tako isto i prema zajednici.
Prva značajna figura u ovom nizu bio je sveti Jeronim. Njega se općenito drži za jednoga od pionira monaškoga života na Zapadu, te je tim zanimljivije njegovo svjedočanstvo o razvoju istoga, kao i doprinos koji će dati razvoju zapadnoga monaštva.20 Premda on sam nije napisao nikakvo pravilo monaškoga života, njegov doprinos je nemjerljiv jer je prevodio Pahomijeve spise među kojima i Pahomijevo Pravilo.21 Osobito je zaslužan za promicanje ženskoga monaštva na Zapadu.22 Stoga najprije valja reći da je on prenio na Zapad vrlo bogato iskustvo pustinjačkoga života koje je osobno prije stekao na Istoku. Poznato je da je i sam, u naponu snage, u želji za radikalnijim kršćanskim življenjem, proveo dvije godine u Kalcidijskoj pustinji. U pustinji je upoznao svu zahtjevnost i oštrinu samotnjačkoga načina života, ali je s vremenom otkrio i svijet cenobitskoga načina života, čemu će se konačno prikloniti, te će svojim spisima dati obol takvu načinu života.23
Čovjek poput njega, koji je imao izravno iskustvo monaškoga života, mogao je prenijeti na Zapad sve ono u što se osvjedočio kao kvalitetno i sadržajno u životu egipatskih i drugih pustinjaka i postati jedan od najvažnijih promicatelja monaškoga života, osobito u Rimu.24 S tog naslova napisat će u Pismu Eustohiji: "Jer sam spomenuo monahe, i jer znam da ti je ugodno čuti što je sveto, poslušaj me malo. U Egiptu imaju tri vrste monaha. Prva je vrsta cenobita koje Egipćani narodnim jezikom zovu sauzi, a mi ih možemo nazvati 'ljudi koji žive u zajednici'; druga je anakoreta, koji borave osamljeni po pustinjama, a zovu se tako, jer se od društva ljudskoga udaljiše; treća je onih što se zovu remoboth, - vrsta najlošija i prezrena, i koja je sama, ili prva u našoj zemlji. Ovi stanuju zajedno po dva ili po tri, a ne puno više, i žive po svojoj volji i samovlasti, a od onoga što skupe daju dio u zajednicu da imaju hranu skupa. Ponajviše prebivaju u gradovima i varošima; i sve je skuplje što od svoga rada svijetu prodaju, kao da je zanat svet, a ne život. Često se među sobom inate: jer hraneći se od svoga neće da ikome budu podložni. Uistinu nadmeću se koji će ih više postiti, i stvar skrovitu proizvodi želja za pobjedom. U njih je sve sama briga i pohlepa da pokažu što im nije ni naravno ni u savjesti: široki rukavi, obuća što se poput mijeha rasteže i steže, vrlo debele haljine, česti uzdisaji, pohađanje djevica, ulagivanje crkvenim ljudima. A kad im dođe blagdan, najedu se do povraćanja."25
U ovom istraživanju nemoguće se baviti svim teološko-asketskim naglascima koji su važni za Jeronima, pa niti cijelom strukturom i razlikama koje postoje između cenobita i remoboth26 monaha, nego je prije svega cilj iznijeti ono što se tiče poslušnosti. No vidimo da je Jeronima boljela činjenica da su u to doba skupina remoboth monaha "sama ili prva u našoj zemlji". Zato mu je stalo poučiti svoju duhovnu učenicu Eustohiju bitnim činjenicama i razlikama koje postoje među različitim vrstama monaha. Stridonac će vrlo dobro znati da je upravo posluh onaj prepoznatljivi element po kojemu se prepoznaje bit života cenobita za razliku od anakoreta i od remoboth monaha: "Prva je pogodba savezu da se slušaju stariji, i da se izvršuje što god oni zapovjede. Razdijeljeni su na desetine i na stotine; tako da nad devetoricom, deseti je starješina, a s druge strane stotnik ima deset ovih pod sobom. Stanuju napose u odvojenim ćelijama."27 Zajedničkom načinu života posluh starješini je najprepoznatljivija odrednica, što je Jeronim dobro uočio i jasno istaknuo kao pravu vrijednost. Zato je i rekao u poslanici Eustohiji da remoboth "žive po svojoj volji i samovlasti", što nije smatrao prikladnim za one koji pretendiraju biti monasi.
Po Jeronimu posluh pretpostavljenome starješini ili učitelju bitna je oznaka monaškoga načina života. To će reći vrlo jasno u poslanici mladom monahu Rustiku iz Toulousea upozoravajući ga na opasnosti i izazove samotnjačkoga načina života: "Doista, ja nalazim za dobro da ti bude zajednički stan sa svetima, da ne budeš sam sebi učitelj, i bez vođe ne ideš putem kojim nisi do sada išao, jer bi mogao odmah svrnuti na jednu ili drugu stranu i zabasati, pa hoditi više ili manje nego je od potrebe; te se ili umoriti trčeći, ili zaspati sklanjajući se."28 Jeronim, dakle, iziskuje od monaha zajednički život kako bi mogli učiti od prokušanih učitelja ići ispravno monaškim putem koji nije nimalo lagan.29 Samo u posluhu onima koji su iskusniji monah je mogao napredovati na putu svetosti i monaškoga savršenstva, te nakon toga tek prigrliti samotnjački način života.
Primjer za to Jeronim iznosi i u poslanici Demetriji u kojoj će također apostrofirati kako monah koji živi sam i prepušten je samome sebi može upasti u razne mane i nesavršenosti: "Ima nekih koji se prepiru je li bolje živjeti u samoći ili u društvu s mnogima. Prvo se pak više cijeni od drugoga. Ali ako je muškarcima opasan život da ih ne napadnu, kad se odvoje od društva, nečiste i bezbožne misli; a k tome puni ponosa i oholosti da će druge prezirati, te s jezikom probati kao s mačem klevećući bilo klerike bilo druge monahe. O takvima se s pravom kaže: Sinovi ljudski, zubi su im oružje i strijele, a jezik im mač je naoštren (Ps 57,5). A koliko se tek ženama, u kojima se nepostojana i nestalna volja, ako je sama sebi gospodar, brzo omakne na gore. Ja sam upoznao i jednog i drugog spola one kojima je mentalno zdravlje bilo narušeno zbog prevelika odricanja. Napose među onima koji su stanovali u vlažnim i hladnim ćelijama, tako da nisu znali ni što rade ni kuda se kreću, niti što trebaju govoriti ili o čemu šutjeti. Doista, oni koji nisu vični svjetovnoj književnosti, ako pročitaju nešto iz spisa učenih ljudi, nauče samo rječitost, a nemaju znanja Svetoga pisma. Potom prema staroj izreci; budući da ne znaju govoriti, ne mogu šutjeti, poučavaju Pisma koja ne razumiju. I kad koga uvjere, prave se da su učeni, te su prije postali učitelji neukih, nego učenici učenih. Dobro je dakle slušati starije, pokoravati se pretpostavljenima, i po pravilu Svetoga pisma na putu svoga života od drugih učiti, a ne držati se najgoreg učitelja, to jest vlastite preuzetnosti. O spomenutim ženama i Apostol veli: koje goni svaki vjetar nauka (Ef 4,14), koje uvijek uče a ne mogu nikad doći do spoznaje istine (2 Tim 3,7)."30 Stridonac, dakle, ne propušta poučiti da je važno za monahe slušati starije i pokoravati se pretpostavljenima, a ne biti sami sebi učiteljima. On sam je uočio, pa i izravno iskusio, poteškoće koje sa sobom nosi samotnički način života, te je onda znao što govori kad je monahe poticao na zajednički u kojem se hoće red i posluh nadređenima.
Osim toga, shodno svemu rečenome, Jeronim, dobro informiran, svjedoči da kod cenobita koje smatra najčasnijima i najuspješnijima, postoji neka vrsta "duhovne" vojničke strukture to jest uređenja i stege. Organizirani su po desetinama i stotinama, a iznad desetnika postoje nadređeni na većoj razini, sve do onoga kojega zovu ocem. Dalmatinac ne razrađuje detaljnije što sve konkretno pretpostavlja poslušnost kao krjepost u njihovu međusobnom životu, ali jasno ističe da je ona stožerna krjepost s kojom se lakše čuvaju i sve ostale krjeposti. Razuzdani monasi remoboth zapravo padaju u svaku vrstu mana samo zato što nemaju nekog tko bi bio nad njima i uredio njihov život trudeći se postaviti ga tako da obuzdava njihove strasti i naravne impulse. Oni potom griješe i protiv evanđeoskoga siromaštva, protiv umjerenosti u hrani, ali isto tako ne čini se da drže i do djevičanstva. Jeronim zbog toga zajednički život drži povlaštenim oblikom monaškoga života jer zajednički život pretpostavlja posluh poglavaru ili učitelju koji imaju duhovno iskustvo i pripadajući autoritet. Upravo potrebno iskustvo je ključ po kojem se biraju nadređeni. Oni su oni koji imaju razumijevanje Svetoga Pisma i znaju iz njega tumačiti volju Božju kako bi mogli i druge voditi. No unatoč svemu, u ovom razdoblju još uvijek se u pravilima monaškoga života ne obrađuje krjepost poslušnosti, premda je očito koliko je bitna i neizostavna za monaški život. S vremenom će se i praksa posluha kodificirati pravilom, tako da ne će biti nikakve sumnje u opravdanost i nužnost ove krjeposti.
3. POSLUŠNOST ULAZI U PRAVILO MONAŠKOGA ŽIVOTA
I dok Jeronim ističe kolika je prednost od posluha među cenobitima, ipak u njegovim spisima nema previše tekstova vezanih uz tu problematiku. On je uglavnom davao savjete potičući pojedince da prihvaćaju monaški način života, te ih je usmjeravao, imajući veliko duhovno iskustvo, da žive autentičnim evanđeoskim načinom života. Kako još uvijek nije bilo velikih zajednica ni potreba, Jeronim, noseći u sebi veliku sklonost prema svakom kvalitetnom asketskom izboru, nije bio protivan niti onim anakoretskim inicijativama, pod uvjetom da su dosljedni i autentični u svome životu, s time da je držao kako je to uzvišeniji izbor za koji treba najprije biti osposobljen cenobitskim načinom života.
Sveti će Augustin nekoliko desetljeća nakon Jeronimova pisma Eustohiji napisati i pravilo za monahe Regula ad servos Dei, što će biti prvo monaško pravilo na Zapadu. U njemu će, u jedanaestoj glavi Pravila,31 kao jedna od važnih stvari biti već uvrštena poslušnost predstojniku. Hiponac će izričito reći: "Predstojniku se pokoravajte kao ocu, uz dužno poštovanje, da ogriješivši se o njega, ne uvrijedite Boga, (usp. Heb 13,7; Lk 10,16) ali još više svećeniku koji vodi brigu o svima vama. Da bi se, dakle, sve ovo obdržavalo i ne bi prešlo u zaborav ono što se ne bude obdržavalo, treba ulagati trud te stvar popravljati i poboljšavati. To naročito spada na službu predstojnika. No, ako što prolazi njegovu nadležnost ili snage, neka se on obrati prezbiteru koji kod vas ima veću vlast. Onaj koji vam je na čelu neka se ne smatra sretnim što vlada vlašću, nego što služi ljubavlju (usp. Lk 22,25-26; Gal 5,13). Neka bude nad vama zbog časnog položaja u zajednici, ali pred licem Božjim - bez straha - misli da je pod vašim nogama (usp. Sir 3,18). Neka svima bude primjer dobrih djela (usp. Tit 2,7). Nemirne neka kori, malodušne tješi, slabe podrži, prema svima neka bude strpljiv (usp. 1 Sol 5,14). Neka voli stegu, nek ulijeva strahopoštovanje. Ipak, neka više teži da ga volite nego da ga se bojite - mada je obje potrebno - uvijek svjestan da će za vas polagati Bogu račun (usp. Heb 13,17). Stoga se vi dobrovoljnim posluhom smilujte ne samo sebi (Sir 30,24 po Vulgati) nego i njemu jer on se, zbog odgovornijeg položaja u zajednici, nalazi u većoj opasnosti."32
Augustin je tako unio u svoje Pravilo jednu važnu točku koja nije smjela ostati nedefinirana ili fluidna, jer je upravo u poslušnosti bio ključ zdrave duhovnosti. Premda ni sam Augustin nije previše razradio načine i sadržaje poslušnosti, ipak je sasvim jasno da je ta točka nezaobilazna u duhovnosti. Hiponski biskup ne razrađuje detalje poslušnosti, što pretpostavlja i na koji način, nego samo naglašava kako je bitno za monaha da poštuje starješinu kao oca, a svaki neposluh bi bila uvrjeda i Bogu. S druge pak strane od poglavara se očekuje da bude primjer dobih djela da bi mogao uživati dužni autoritet u zajednici.
4. POSLUŠNOST KAO OKOSNICA DUHOVNOGA ŽIVOTA
No s vremenskim odmakom od gotovo 150 godina krjepost poslušnosti pronaći će svoje pravo mjesto u monaškom životu ne samo praksom koja se prenosila živom predajom monaškog iskustva, nego i još jasnijim definiranjem unutar monaškoga pravila. Za povijest zapadnoga monaštva sa svetim Benediktom ovaj proces dolazi svome vrhuncu, jer će on odigrati ključnu ulogu svojim Pravilom koje će se s jedne strane osloniti na pozitivna iskustva i mudrost onih koji su mu prethodili, bilo na Istoku bilo na Zapadu. S druge pak strane njegovo će Pravilo odigrati iznimnu ulogu jer će mu se prikloniti i jer će ga prihvatiti i mnoge druge monaške inicijative toga vremena, čime će prevladati nad drugim pravilima koja su kružila u ondašnjem ambijentu.33
Da je poslušnost ključ zdrave duhovnosti monaškoga života sveti će Benedikt34 pokazati već na samome početku svoga Pravila,35 s time da će poslušnosti posvetiti 5. poglavlje. Evo prvih redaka Proslova: "Poslušaj, o sinko, pouke učitelja i prikloni uho svoga srca; rado primi savjet dobrohotnog oca i uspješno ga provodi u djelo. Tako ćeš se naporom posluha vratiti onome od kog si se udaljio nehajnim neposluhom. Tebi mi je, dakle, sada govor upravljen, tko god ti bio koji se vlastite volje odričeš, te prihvaćaš najjače i najblistavije oružje posluha da vojuješ Kristu Gospodinu, istinskome Kralju."36
Ovo je tako zgusnut redak antropologije i duhovnosti. Što se tiče antropologije, u gornjem tekstu je aluzija na grijeh i grješnost čovjeka koji je odlutao neposluhom od Boga, te se posluhom treba vratiti Bogu. Benedikt ne gaji iluzije da na zemlji ima pravednika. Poznajući i sebe i svijet oko sebe, jasno zna da takvih nema, nego po istočnom grijehu svi lutaju od Gospodina i potreban je napor povratka njemu. No povratak Bogu nije tek tako jednostavan ni individualan, pa čovjeku zato treba pomoć i sigurnost. Monaški život, u kojem se vježba slušanje Božje Riječi, jedan je od povlaštenih putova povratka Bogu. Međutim, posluh u monaškoj zajednici je veoma slojevit i nije samo isključivo određen osobnim odnosom s Bogom.
U Benediktovu Pravilu, naime, od početka se isprepleće i dotiče posluh opatu s posluhom Bogu. Opat je onaj tko mora preuzeti rizik i breme i biti kako učitelj, tako i dobrohotan otac, pastir i liječnik, ali isto tako i vojskovođa i strašan gospodar, to jest sudac. Opat je u zajednici upravitelj kuće Božje, ali i vidljiva Kristova prisutnost, te je stoga poslušan Ocu i vodi braću da i oni Bogu prikazuju i međusobno izmjenjuju veliki dar poslušnosti. Opat treba biti karizmatična osoba, sposobna voditi druge i pokazivati im monaški put života. Zadaća mu je predsjedati zajednici u ljubavi i biti znakom Božje prisutnosti i autoriteta, kako bi se u samostanu izgrađivao mir i zajedništvo.37
Ispreplećući svoju pouku s biblijskim tekstovima, te završavajući pozivom da se vojuje za Krista Gospodina, sasvim je jasno da je posluh opatu, poglavaru zajednice, posluh samome Bogu koji je jedini pravi učitelj, otac i vojskovođa, gospodin i gospodar. Benedikt stoga posluh ne stavlja u red "tehničkih" krjeposti, sukladno nekom klasičnom poimanju kvalitetnoga funkcioniranja bilo pojedinca bilo zajednice ili društva. Naprotiv, ona za njega ima iznimnu teološku vrijednost. Posluh o kojemu on govori prvotno je posluh glasu Božjemu koji se artikulira za monaha na više razina, počevši od slušanja Riječi Božje, pa do slušanja onih koji su mu pretpostavljani i vode ga duhovno autoritetom povjerenim im od samoga Boga.
Premda poslušnost nije "tehnička" krjepost, ona ipak omogućuje i dobro funkcioniranje zajednice, što bi bez nje bilo nemoguće. Zato je Benediktovo Pravilo praktični vodič bilo za duhovni život monaha bilo za upravljanje cenobitskom zajednicom povjerenoj opatu. To objašnjava zašto se toliko inzistira na važnosti dviju monaških odlika - poniznosti i poslušnosti - koje se, zajedno sa šutnjom, smatraju tipično benediktinskim krjepostima. Poslušnost, koja izvire samo iz stava poniznosti i nijekanja samoga sebe, bila je temeljna krjepost koja jamči koheziju zajednice.38
Što se tiče učiteljskoga posluha, Benedikt se zalaže za "školu službe Gospodnje", jer se u školi znanje svladava polazeći od slušanja i posluha učitelja. U toj školi se sluša "pouke učitelja", ali ne kao tuđinac nego kao sin, dijete, te je zato u toj školi duhovnosti učitelj upravo "dobrohotni otac". Zato će Pravilo i početi riječima "Poslušaj, o sinko". Krjepost posluha i revnog izvršavanja volje Očeve jamstvo je da monaha ne će jednom "razbaštiniti kao rasrđen otac" ili kazniti kao "strašan gospodar".
Osim toga, i za Benedikta posuh je samo odgovor na ono što je Gospodin već izvršio u povijesti spasenja ili pripremio u pojedinačnoj povijesti svakog monaha. On je pripremio šator stanovanja, te poziva svakoga da se nastani u njemu, no preduvjet je "ispunjavati dužnosti stanara". Drugim riječima rečeno: kao Kralj pripremio je kraljevstvo za svoju djecu i učenike, ali treba se potruditi i zaslužiti ga, to jest imati udjela na njemu. U tom duhu Benedikt zaključuje: "Moramo dakle držati spremnim srca i tijela svoja, da u svetoj poslušnosti vojujemo za te zapovijedi." A na samom završetku Proslova zaključuje: "Tako se nikada nećemo od njegova učiteljstva udaljiti, nego ćemo u samostanu u njegovu nauku do smrti ustrajati i u Kristovoj muci trpljenjem sudjelovati da u njegovu kraljevstvu zaslužimo udjela imati. Amen."
Nadalje, da je poslušnost izričito teološka kategorija i krjepost koja je u praktičnom smislu ključ svake druge krjeposti, pa i kad je ne zovemo teologalnom, ona za Benedikta ide u red krjeposti od prvotne važnosti i velikoga prioriteta. Zato o njoj govori već u 5. poglavlju Pravila nazivajući je prvim korakom poniznosti. Dok je Augustin poticao monahe da slušaju poglavara kao oca, Benedikt će izričito stvari podići na još veću razinu, te će čin posluha opatu izjednačiti s činom posluha Bogu ili Kristu učitelju: "Prvi je korak poniznosti poslušnost bez otezanja. Ona dolikuje onima kojima ništa nije draže od Krista. Zbog svete službe što su je zavjetovali, ili od straha pred paklom, ili radi slave vječnoga života čim starješina nešto naredi, oni ne znaju ni za kakvo oklijevanje već to izvrše kao da je božanska zapovijed."39
Upravo je posluh ono što razlikuje autentične monahe od onih koji se služe monaškim imenom za proizvoljno življenje: "Oni ne žive po vlastitoj zamisli, ne slijede ono što požele i što im godi, nego hode prema odluci i zapovijedi drugoga; žive u samostanu i žele imati opata nad sobom."40 Ali krjepost poslušnosti nije ni mehanika ni tehnika, jednako kao što ne smije biti s otporom, nego svjesna, dragovoljna i prožeta ljubavlju, kao što zahtijeva istinski čin bogoštovlja, jer jedino to može biti ispravan stav pred Bogom: "No ta je poslušnost samo onda Bogu ugodna i ljudima mila kad se zapovijed ne izvršava bezvoljno ni mlitavo, ni sa zakašnjenjem ni mrmljanjem, ili čak s izričitim prigovaranjem; jer posluh izvršen starješini iskazuje se Bogu. On je naime rekao: Tko vas sluša, mene sluša."41
5. ZAVRŠNI UVID O RAZVOJU KRJEPOSTI POSLUŠNOSTI U MONAŠKOM ŽIVOTU
Uz ove činjenice iz teologije duhovnosti monaškoga života o važnosti krjeposti poslušnosti prikladno je napraviti kratki pregled uspoređujući povijesne situacije između vremena sv. Jeronima i onoga u kojemu živi sv. Benedikt s obzirom na vrste monaha, jer obojica žive u istom društvenom ambijentu, premda s određenim vremenskim odmakom. Kad je sveti Jeronim pisao svoje pismo Eustohiji, opisivao je ambijent u Italiji i Rimu, a i sveti Benedikt živi u istom tom ambijentu. Jeronim je nabrojio tri vrste od kojih je onu remoboth smatrao najgorom i nedostojnom monaškog imena kojim su se zvali. Držao je da su oni u njegovo doba "sama i prva u našoj zemlji", to jest da su prevladavali u Italiji u njegovo doba u kojoj, prema njegovu sudu, nije bilo autentičnih monaha. On se zato i borio da se raširi i prevlada monaštvo koje živi vjerodostojnim načinom života, to jest životom u skladu s Evanđeljem.
Sv. Benedikt 100-150 godina kasnije nastavlja ovo djelo oplemenjivanja zemlje autentičnim monaškim načinom života, no u svome pravilu svjedoči da još uvijek ima i loših načina monaškoga života poput onih protiv kojih se borio i sv. Jeronim. Štoviše, Benedikt spominje i jednu novu kategoriju, što znači da je duhovna scena u međuvremenu "evolvirala". I to na gore, jer uza sarabaite (oni bi bili kao remoboth) spominje i girovage. Evo Benediktova svjedočanstva: "Treće, vrlo loša vrsta monaha jesu sarabaiti, koji nisu kao zlato u vatri prokušani nijednim pravilom, niti iskustvom poučeni, nego su mekani poput olova. Svojim djelima još uvijek služe svijetu i tonzurom lažu Bogu. Po dvojica ili trojica, ili čak pojedinačno, žive bez pastira; umjesto u Gospodnjem ovčinjaku zatvoreni su u svojemu, te vlastite želje i požude smatraju zakonom. Svetim smatraju ono što sami smisle i odaberu, a što im se ne sviđa to drže da nije dopušteno. Četvrta su vrsta monaha takozvani girovagi. Cijeloga svoga života obilaze jednu pokrajinu za drugom i po raznim samostanima borave tri ili četiri dana. Uvijek su u pokretu i ne mogu se smiriti, robovi su svoje samovolje i neumjerenosti u jelu, te su u svemu gori od sarabaita."42
Osim što Benedikt navodi četiri skupine a ne više tri, i osim što se nije stanje osobito poboljšalo, uočljivo je da Benedikt na nešto malo drukčiji način percipira problem remoboth/sarabaiti monaha jer će za njih reći da "nisu kao zlato u vatri prokušani nijednim pravilom, niti iskustvom poučeni", jednako kao što će nešto drukčije od Jeronima pohvaliti cenobite koji "žive u samostanu i vojuju pod pravilom i opatom". Dok je Jeronim isticao posluh starijima, vidimo da Benedikt uz potrebu iskustva ističe i posluh pravilu. Ova razlika i razvoj razumljivi su jer u Jeronimovo doba još uvijek nije bilo pravila na Zapadu, a ona na Istoku bila su u samim začetcima. U Benediktovo doba je već sasvim jasno da posluh nije i ne može biti prepušten samo iskustvu pojedinoga monaha, pa niti opata, nego se treba organizirati i oko pravila, na vrlo nepristran i nedvosmislen način. Po pravilu svi monasi postaju baštinici istog iskustva koje imaju kao kriterij duhovnoga raspoznavanja i rasta. Ali kako bi se to moglo ostvariti, neophodan je posluh i samome pravilu.
U Benediktovo vrijeme je, ne samo u Italiji, nego i u drugim krajevima, nedosljedan način monaškoga života stvarao probleme Crkvi, o čemu svjedoče i odluke Koncila u Orleansu iz 511. u kojima se izričito očekuje da opati poštuju vlast mjesnih biskupa, a od monaha se pak traži da poštuju i slušaju svoje opate. Ako bi se dogodilo da pojedini lutaju ili da se bave svojim poslovima i imanjima, trebalo ih je vratiti u zajednicu i njihova dobra preuzeti sukladno pravilu. Naravno, sve više dolazi do izražaja zahtjev i potreba da samostani prihvaćaju pravila, te da se po njima ravnaju i monasi i opati.43
A kad se zna da se duhovna scena s obzirom na monaški život u Italiji pogoršavala u odnosu na Jeronimovo vrijeme, onda je razvidno koliku je revoluciju izvršilo Benediktovo pravilo kojem je posluh opatu i pravilu, to jest Gospodinu i Evanđelju, bio jedan od stožera duhovnoga života kojim se izvršio preokret i prava revolucija monaške duhovnosti. Naravno, ne samo u monaškim krugovima, nego sa svim kasnijim pozitivnim posljedicama na Crkvu i društvo kako ovo pravilo bude prihvaćano i kad se nametne kao najvažnije monaško pravilo koje će potisnuti sva ostala pravila.
ZAKLJUČAK
Ovo istraživanje pokazalo je da se shvaćanje važnosti krjeposti poslušnosti u kontekstu monaškoga života razvijalo postupno sve dok nije poslušnost postala standard monaškoga života. Tako će postati, uz djevičanstvo i siromaštvo, jedna od stožernih vrjednota asketskoga života u ranome kršćanstvu, te će u Srednjem vijeku, s punim pravom, biti protumačena kao evanđeoski savjet koji je Gospodin dao onima koji ga žele savršenije nasljedovati, jer je i sam živio poslušno svome Ocu. Nakon što je postalo jasno da je riječ o evanđeoskom savjetu, postaje razvidno zašto će onda postati i trećim zavjetom koji će polagati redovnici. Svoj obol takvom razvoju monaštva dali su veliki sveci i promicatelji monaštva poput Jeronima, Augustina i Benedikta upravo zato jer su bili svjesni važnosti zajedničkoga života za Bogu posvećene askete. Time su otvorili put nezaobilaznom prepoznavanju posluha kao krjeposti po kojoj se raspoznavao autentični asketski i monaški život. Onda i ne čudi zašto je Crkva zdušno prihvatila i podržala njihove inicijative koje i do danas imaju trajnu evanđeosku vrijednost.