Transrodnost i bioetička opravdanost rodno afirmativne terapije

1.1. Rodno afirmativna terapija

Kako je rečeno, s promjenom dijagnoze poremećaj rodnog identiteta u dijagnozu rodna disforija, transrodni identitet se više ne smatra mentalnim poremećajem, zbog čega se mijenja i pristup liječenju. U odnosu na prijašnji pristup fokus liječenja prebačen je s osobnosti pacijenta na širok spektar uistinu teške patnje koju uzrokuje neusklađenost između biološkog spola i rodnog identiteta12. Naime, cilj kliničkog pristupa korištenog u poremećaju rodnog identiteta bio je pomoći mladima da prihvate rod koji implicira spol pri rođenju. On je uključivao napore za rješavanje temeljnih problema psihosocijalnog morbiditeta, poput: neriješeni razvojni izazovi, depresija i anksiozni poremećaji, napeti obiteljski odnosi, seksualno zlostavljanje, autizam, sukobi s vršnjacima. Pretpostavljalo se da će rješavanje tih temeljnih problema smanjiti društvenu stigmu i omogućiti bolje društveno prihvaćanje13.

Međutim, kako se tvrdi, ovaj je pristup „neznanstven, neetičan i pogrešan“14, te je doveden u pitanje kao mogući uzrok potencijalne psihološke štete. U novijem pristupu napor se ulaže za potporu pacijentima u prihvaćanju društvene uloge koja je u skladu s njihovim afirmiranim rodnim identitetom. Dakle, cilj nije promijeniti afirmirani rodni identitet, nego isključiti rodnu disforiju kao simptom drugih koegzistirajućih psiholoških problema, time što će se pomoći mladima u izgradnji psiholoških alata koji će ojačati osjećaj samopouzdanja i pozitivnosti15. Rodno afirmativna terapija ne liječi osobnost pacijenta, jer se patologija navodno još mora potkrijepiti16, nego liječi i ublažava rodnu disforiju17. Tvrdi se da postojeća znanstvena baza podataka ne može empirijski potvrditi da se radi o mentalnom poremećaju te se navodi: „Terapija potvrđivanja roda je terapeutski stav koji se fokusira na afirmaciju rodnog identiteta pacijenta i ne pokušava ga 'popraviti'“.18

Mladima koji nakon psihološkog savjetovanja i kliničke procjene rodne neusklađenosti pokažu da su drugog roda, koji su ustrajni u toj tvrdnji, koji pokažu visok stupanj patnje, stresa, društvene nefunkcionalnosti, kojima zapravo rodna disforija bitno ugrožava kvalitetu života, dostupne su medicinske intervencije tranzicije u drugi rod, koje bi trebale ublažiti ili otkloniti navedene simptome19. Spomenuti nizozemski model, kao najrasprostranjeniji protokol seksualne tranzicije, omogućuje liječenje u tri faze: hormonska blokada (supresija) puberteta; terapija spolnim hormonima ( cross sex hormons) u adolescenciji20 te kirurški zahvat (preraspodjela) spola u odrasloj dobi21.

Blokiranje prirodnog puberteta opravdava se stavom da djeca na taj način dobivaju više vremena za propitivanje svog rodnog identiteta, kako bi na miru i bez stresa zbog fizičkog razvoja tijela mogla donijeti tešku odluku o tranziciji22. Dodatno se naglašava sigurnost lijeka i reverzibilnost samog procesa blokiranja puberteta23. Primjenom spolnih hormona ostvaruje se željena fenotipska tranzicija, odnosno maskulinizacija ili feminizacija tijela, što ne bi samo smanjilo patnju rodne disforije nego i olakšalo eventualni krajnji kirurški zahvat preraspodjele spola ( sexual reassignement surgery) ili operaciju afirmacije roda ( gender affirmation surgery). Za ovaj oblik medicinske skrbi nužan je informirani pristanak i pacijenta i roditelja.24

Nekoliko je studija dokazalo učinkovitost ranih medicinskih intervencija, poput poboljšanja psihološkog funkcioniranja i općenitog funkcioniranja tijekom supresije puberteta, poboljšanja bihevioralnih i emocionalnih problema, kao i općenito smanjenje ili nestanak patnje povezane s rodnom disforijom, što uključuje i smanjen rizik od suicidalnosti. Osim toga, kako se tvrdi, dobrobit rane supresije puberteta je i sprječavanje potpunog sazrijevanja endogenih sekundarnih spolnih obilježja te zaustavljanje progresije fizičkih promjena za čije bi kasnije poništenje bili nužni invazivniji postupci25. Isto tako, nekoliko studija je izvijestilo o jačanju rodne disforije i pojavi patološkog ponašanja u onim slučajevima u kojima blokatori puberteta nisu korišteni. Te studije pokazuju da nije bilo žaljenja zbog prijelaza u drugi spol, da je većina osoba (oko 70 %) izjavila da im je društvena tranzicija bila laka. Također se navodi da nisu pokazani klinički znakovi štetnih učinaka na razvoj mozga26.

1.2. Kritike rodno afirmativne terapije

Međutim, oko uporabe sredstava za supresiju puberteta još uvijek ne postoji znanstveni konsenzus u Smjernicama endokrinog društva ( Endocrine Society Guidelines) i u Standardima skrbi asocijacije svjetskih stručnjaka za transrodno zdravlje ( Standards of Care of the World Professional Association of Transgender Health), zbog čega ona, unatoč širokoj primjeni, izaziva opću nelagodu i među specijalistima za rodno zdravlje27.

Naime, kako je primjena ove intervencije novijeg datuma, pa i sam Priručnik tvrdi da je još u povojima28, mnoga pitanja su bez odgovora, zbog čega kritike blokiranja puberteta prenose i znanstveni članci koji prihvaćaju rodno afirmativnu terapiju29. Recimo, govori se da je kontroverzno treba li toj djeci dopustiti tranziciju tako rano, ili bi bilo bolje pričekati, budući da se čini kako mnoga djeca prerastu svoju ranu rodnu disforiju30. Odnosno, kako govore, ključno je razumjeti je li supresija puberteta kupovanje vremena31 djeci za jednu tako tešku odluku kakva je fenotipska tranzicija, ili je ona zamrzavanje djece u produljenom djetinjstvu, njihovo izdvajanje iz određenih aspekata stvarnosti i izoliranje iz vršnjačkih skupina. Sa svim ovim i drugim teškim pitanjima trebale bi se ozbiljno pozabaviti kliničke studije praćenja od strane onih koji vrlo dobro poznaju takvu djecu32.

Temeljne kritike koje se odnose na takav pristup su: u ranoj fazi puberteta djeca nisu dovoljno zrela i stoga nisu autentično slobodna donijeti tako tešku odluku; općenito je nemoguće uspostaviti sigurnu dijagnozu rodne disforije u razdoblju u kojemu rodni identitet još uvijek fluktuira33; potiskivanje puberteta može upravo inhibirati spontano formiranje dosljednog rodnog identiteta, čiji se razvoj nerijetko odvija kroz krizu roda; s obzirom na visok postotak odustajanja, rano somatsko liječenje može biti neprikladno; istraživanja učinaka ranih intervencija na razvoj koštane mase, rasta i razvoja mozga još uvijek su jako ograničena, zbog čega su nepoznati dugoročni učinci supresije puberteta34.

Dakle, sami zagovornici rodno afirmativnog pristupa govore o njegovim nesigurnostima i nepoznanicama, o neistraženosti same etiologije rodne disforije, nepostojanju istraživanja o dugoročnim učincima različitih tretmana koji se trenutno nude djeci35, kao i o činjenici da posljednjih godina eksponencijalno raste broj transrodne djece, kao i samih klinika specijaliziranih za rodno zdravlje36. Navedene rizike i nedostatke rodno afirmativne terapije važu s rizicima njezina nepružanja37. Međutim, sve navedeno protivnici rodno afirmativnog pristupa nazivaju grubim zlostavljanjem djece38 i društvenim eksperimentom nad njima i njihovim obiteljima39.

Članovi Američkog koledža pedijatara ( American College of Pediatricians) oštro se protive normalizaciji dječjeg poremećaja identiteta, tvrdeći da blokiranje puberteta, kao i korištenje spolnih hormona, krši temeljno liječničko načelo prvo ne nanositi štetu ( primum non nŏcēre). Pubertet nije bolest i hormoni koji blokiraju pubertet, bilo to stanje reverzibilno ili ne, zapravo izazivaju patološko stanje (izostanak puberteta) jer zaustavljaju razvoj u prethodno biološki zdravog djeteta. Upravo pubertet donosi olakšanje transrodnoj djeci jer utjecaj hormona tijekom puberteta potiče razvoj mozga i razvoj tijela, što dovodi do postupne identifikacije s vlastitim biološkim spolom. Skeptični su i u pogledu rezultata samog liječenja, a tu skepsu opravdavaju tridesetogodišnjim istraživanjem u Švedskoj, koje je pokazalo prilično alarmantne rezultate među populacijom koja se podvrgla promjeni spola, i to ne samo povećan morbiditet i mortalitet nego i povećanu stopu samoubojstava. Naglasili su da podatci tog istraživanja pokazuju da promjena spola može ublažiti rodnu disforiju, ali da nije dovoljna za cjelokupni tretman40.

Ovako oštre reakcije temelje se i na neznanstvenom razumijevanju spola, što onda uvjetuje jednako tako neznanstveno definiranje kliničkog stanja transrodnosti. Naime, spol nije pripisan, odnosno dodijeljen pri rođenju, kako se to definira, nego točno prepoznat promatranjem anatomije organa. Osim toga, a kako je rečeno, istraživanja pokazuju da kod većine djece koja pokazuju pojavu RD ona može nestati tijekom puberteta u odsutnosti izravne medicinske ili društvene intervencije, prema najnovijim saznanjima u čak 85 posto djece41. Nadalje, blokatori puberteta mogu uzrokovati neplodnost, a liječenje spolnim hormonima izaziva brojne štetne nuspojave i nepovratne učinke, uključujući srčane bolesti, visok krvni tlak, rizik od pojave krvnih ugrušaka, moždani udar, dijabetes i rak, dok je kirurški zahvat ireverzibilan i operacija detranzicije ne vraća funkciju spolnih organa42.

Dakle, upozorava se na brojna ograničenja objavljenih studija: ne postoje randomizirana klinička istraživanja43; ona koja postoje temelje se ili na malim uzorcima ili su ograničena na one ispitanike s blagom disfunkcijom, kratko je vrijeme praćenja, veliki broj pacijenata je izgubljen pri praćenju, a podatci za dijagnozu oslanjaju se na izvješća djece i roditelja te na mišljenje specijalista, a ne na znanstvene podatke. Premda svi navedeni nedostatci nisu isključivo prisutni u ovom području istraživanja, snaga danih preporuka je, tvrdi se, nerazmjerna u mnogim aspektima. „U drugim područjima medicine općenito se primjenjuje mnogo veći oprez pri prihvaćanju jednog pristupa liječenju u odnosu na druge potencijalne intervencije.“44

Osim navedenog, nije poznat ni stupanj do kojega društvena permisivnost i normalizacija transrodnosti utječe na trend povećanja transrodne djece. Lisa Littman je 2016. godine objavila rezultate empirijskog istraživanja s roditeljima djece koja su bez prethodnih indikacija u djetinjstvu izjavila da su transrodna. Littman je ovaj fenomen nazvala rodna disforija s brzim nastankom ( Rapid Onset Gender Disphoria)45. On se objašnjava utjecajem grupne dinamike, društvenom zarazom, odnosno natjecanjem u delinkvenciji kao i utjecajem društvenih mreža i medijskih prikaza tranzicije na povećanje broja transrodne djece. Premda postoje opravdane kritike na račun metodologije tog istraživanja, čiju je međutim znanstvenu ozbiljnost i uvjerljivost narušila neutemeljena i prilično agresivna ad hominem kritika navodnih namjera spomenuta istraživanja46, autori su ipak mišljenja da bi se društveni utjecaj trebao detaljnije i ozbiljnije proučiti, kako bi se razumio ovaj fenomen i njegove implikacije i opseg47 jer: „Razumijevanje uzroka bilo kojeg zdravstvenog stanja uvelike pomaže naporima da se razviju učinkovite strategije liječenja.“48

Na koncu, upitan je i sam informirani pristanak. Kako će roditelji, ali i transrodne osobe, u svoj neizrecivoj tjeskobi koju prolaze, znati na što pristaju i koje su im mogućnosti i šanse za uspjeh, ako su osuđeni na pristrane i međusobno kontradiktorne informacije? Recimo, članak koji detaljno i dobro opisuje fenomenologiju transrodnosti donosi: „Depresija, tjeskoba, ili suicidalne ideje mogu predstavljati simptome koje neki kliničari mogu inicijalno dijagnosticirati kao primarni poremećaj raspoloženja kada su simptomi, zapravo, posljedice rodne disforije.“49 Kako će uslijed različitih interpretacija istih simptoma roditelji znati što im je činiti i kojem kliničaru predati sudbinu djeteta? Osim toga, s obzirom na spomenute praznine u empirijskim podatcima, ovdje postoji i mogućnost da sami roditelji (skrbnici) traže one kliničare koji zrcale njihova vlastita uvjerenja, vjerujući da su njihovi pogledi najbolji interes djece50. Neovisno o tomu koja su i kakva uvjerenja u pitanju, ta je mogućnost pogubna jer ona implicira da djeca neće dobiti ispravnu dijagnozu i potrebnu objektivnu pomoć, nego će biti žrtve projekcije tuđe želje i pristranih tumačenja.

O informiranom pristanku djece i adolescenata suludo je zapravo i govoriti, unatoč onima koji tvrde da su adolescenti iznenađujuće oprezno i ozbiljno odvagnuli posljedice, ali da ih ta svijest nije spriječila u želji za supresijom puberteta51. Naime, uza svu neozbiljnost i neopreznost koje već po sebi nose stvarnosti biti dijete i biti adolescent, neuroznanost otkriva da prefrontalni korteks mozga koji je odgovoran za prosuđivanje i procjenu rizika nije zreo sve do srednjih dvadesetih godina. Kako onda tvrditi da su djeca i adolescenti u stanju donositi informirane odluke o invazivnim i nepovratnim medicinskim intervencijama?52

Ove brojne manjkavosti i nejasnoće u postojećem znanju o samoj etiologiji i liječenju rodne disforije, govore o nužnom oprezu kod prihvaćanja trenutno predloženih i naširoko prihvaćenih paradigmi liječenja koje zagovaraju različite strukovne organizacije. Iz navedenih podataka proizlazi da je riječ o novom, znanstveno neutemeljenom standardu skrbi za djecu s psihološkim stanjem koje bi se u većini dotičnih pacijenata riješilo nakon puberteta. Taj sustav skrbi potiče afirmaciju dječjih misli koje su suprotne fizičkoj stvarnosti, kemijsku kastraciju djece prije puberteta i naposljetku njihovu trajnu sterilizaciju korištenjem spolnih hormona53.

Kako to donose autori, uz povećanu svijest o patnji kroz koju prolaze osobe s rodnom disforijom, širem društvu, ali medicini posebno, ostaje snažan moralni imperativ za boljim razumijevanjem ovog stanja, njegovih uzroka i pružanja stručne medicinske pomoći toj iznimno ranjivoj populaciji. Ali, kao i u svim drugim područjima medicine, učinkovita klinička skrb trebala bi se temeljiti na čvrstim znanstvenim dokazima, ne na stručnim mišljenjima, pogotovo ne na onima utemeljenim na ideološkim pristupima, apsolutno neovisno o tomu o kojoj ideologiji ili pristupu je riječ. Akademskoj zdravstvenoj zajednici ostaje dužnost pridonijeti rigoroznom kliničkom istraživanju novih pristupa u liječenju, razumijevanju psiholoških i društvenih utjecaja, korištenju modernog psihijatrijskog pristupa kao što je bihevioralna terapija54.

Stoga Američki koledž pedijatara poziva zdravstvene djelatnike, edukatore i zakonodavce da odbace politike koje uvjetuju djecu da prihvate kao normalan život koji je rezultat kemijskog i kirurškog tretmana spola, jer, kako tvrde, činjenice, a ne ideologija određuju stvarnost. Te činjenice govore da je ljudska seksualnost objektivna biološka binarna osobina. Nitko se ne rađa s rodom, nego s biološkim spolom. Samopercepcija sebe (rod) nije objektivni biološki koncept, nego subjektivni, sociološki i psihološki. Ta je svijest sebe, kao i sve ostalo, dio razvojnih procesa koji mogu biti poremećeni subjektivnom percepcijom, traumama, nepovoljnim odnosima i iskustvima. Oni koji se osjećaju kao osobe suprotnog spola, ili nekog između, ne čine treći spol niti neki zaseban, biološki ostaju muškarci ili žene. Uvođenje rodne neusklađenosti kao načina edukacije i zakonske politike, zbunit će i djecu i roditelje, zbog čega će se sve više djece javljati rodnim klinikama gdje će im se davati lijekovi za blokiranje puberteta. To u većini slučajeva znači da će odabrati i cjeloživotno korištenje spolnih hormona, za čiju sigurnost i dugoročne učinke ne postoje nikakva istraživanja. Na kraju će vjerojatno razmisliti i o nepotrebnom kirurškom sakaćenju njihovih zdravih dijelova tijela55.

2.2. Bioetička opravdanost rodno afirmativne terapije

U pogledu bioetičke opravdanosti rodno afirmativne terapije (tranzicije), pozicije moralnih teologa, bioetičara, mogu se svesti na dva stava. U tumačenju stvarnosti oba stava polaze od personalističkog antropološkog realizma, od tjelesnosti koja je konstitutivna subjektivnosti, ali dolaze do različitih zaključaka.

Prvi stav apsolutno odbacuje medicinsko-kirurške zahvate preraspodjele spola, protiveći se pokušajima primjene terapeutskog načela na spolnu tranziciju. Naime, prema terapeutskom načelu dopušteno je intervenirati na dijelu tijela, čak i na štetan način u slučaju: (a) kada on zbog svoje patološke prirode šteti cijelom organizmu ili, (b) iako je zdrav, svojim djelovanjem ozbiljno oštećuje organizam. Prema određenom interpretiranju terapeutskog načela, a poradi totaliteta, tranzicijski zahvat bi pogodovao dobru osobe u njezinoj tjelesno-psihološkoj cjelini. No, kako se objašnjava, problematičnost primjene ovog načela jest u tomu što je operacija preraspodjele spola kirurški zahvat na obično anatomsko-fiziološki zdravom spolu, dakle nije patološki dio koji ozbiljno oštećuje organizam. Osim toga, takav zahvat, kao što smo vidjeli, nema dokazanu sigurnu ili barem visoku terapijsku učinkovitost, što je etički kriterij za primjenu načela totaliteta68. Stoga se, imajući u vidu sve nedostatke i manjkavosti rodno afirmativnog pristupa transrodnosti, zaključuje da je on „protivan medicinskoj etici, jer zadire u zdrav organizam izlažući ga nepotrebnim rizicima, kršeći medicinsko načelo primum non nŏcēre, bez razumne vjerojatnosti terapijske učinkovitosti. U konačnici, započeti putove seksualne tranzicije znači varljivo ponuditi biološko rješenje za pitanja psihološke prirode, koja su povezana s percepcijom sebe i vlastite tjelesnosti“69.

Temeljno pitanje koje stoji u korijenu problematike dopuštenosti promjene spola, postavlja Carlo Caffarra: „Pitanje je je li bit, ono što formalno čini spolni identitet osobe, svijest o samome sebi ili u tu istu bit, taj formalni konstitutiv, ulazi i biološki definirana seksualnost.“70 Prema autoru, ako je odgovor afirmativan, ako biološka spolnost ne ulazi u konstituciju biti ljudske osobe i njezine samosvijesti, ako je ona metafizički drugačija od nje, sloboda čovjeka onda ima apsolutnu moć manipulacije sve do uništenja fenotipa. Dakle, onda je promjena spola apsolutno dopuštena. Međutim, ako je odgovor na postavljeno pitanje negativan, onda je destruktivno-rekonstruktivni zahvat apsolutno nedopušten, jer je destruktivan za sam osobni identitet pojedinca71.

Prema drugom stavu, premda personalistički antropološki realizam odbacuje svaki korektivni zahvat nad fenotipskim spolom i ne može ga opravdati na temelju primata samosvijesti, on ne isključuje na apsolutan način opravdanost takvog zahvata s moralno prihvatljivim argumentima, barem u iznimnim, jako ograničenim slučajevima72. Maurizio Pietro Faggioni donosi tumačenje Giacoma Perica po kojemu bi zahvat promjene spola bio dopušten ako bi liječnici došli do zaključka da je kirurški zahvat jedina mogućnost da se subjekt oslobodi stanja trajne i nepodnošljive anksioznosti, koja dovodi u pitanje i vlastito preživljavanje. Takav destruktivni čin bio bi opravdan na temelju načela totaliteta, jer bi značio žrtvovanje jednog dijela tijela u cilju spašavanja cjeline organizma, odnosno uništenje fenotipskog spola kako bi se ostvarilo blagostanje bio-psihičkog totaliteta73.

Međutim, kako donosi Faggioni, ova je pozicija osporena prilično jakim, a već spomenutim argumentima. Dakle, ne samo da je to zahvat nad biološki zdravim dijelom tijela koji ne oštećuje organizam, nego i neuspjesi, parcijalni ili totalni, ili eventualna kajanja, izazivaju opravdanu sumnju u efikasnost takvog zahvata u terapeutske svrhe. Takvim zahvatom pacijent niti dobiva fizičke dobrobiti, dapače u pitanju je destruktivni i invazivni postupak, niti dobiva neko stvarno rješenje psihološke patologije koja je u osnovi takvog stanja. Zbog toga se zaključuje da bi prava terapija, ona apsolutno preferirana, bila psihijatrijska, jer samo ona može ostvariti psihofizičku harmoniju seksualnosti. Osim toga, ako bi u budućnosti bile dostupne sigurnije i efikasnije farmakološke terapije za ispravljanje izmijenjenog psihološkog stanja, one moraju biti korištene bez mogućnosti biranja prilagođavanja tijela psihi74.

Imajući u vidu ta preciziranja, Faggioni zaključuje da bi prihvaćanje rodno afirmativne terapije bilo dopušteno onda kada psihološko-psihijatrijska terapija ne bi uspjela, a kada bi emocionalno stanje osobe bilo nepodnošljivo. U tom slučaju, za integralno dobro osobe, koje je i fizičko, ali i psihološko, i kako bi se izbjegla veća šteta (suicid), može se promišljati o mogućnosti hormonalno-kirurške preraspodjele spola75. No budući da kirurški zahvat ne ostvaruje pravu i istinsku promjenu spola, nego samo dopušta prilagodbu vanjske morfologije psihološkom osjećaju subjekta, taj se zahvat može smatrati kao palijativna terapija koja dakle, neće ni riješiti niti bitno modificirati osnovnu bolest, nego će samo ublažiti simptome nepodnošljive situacije76. Iako se kod ove tvrdnje ima dojam da se takvi zahvati predstavljaju kao implementacija psihotičnih osjećaja, budući da je u stanju transrodnosti odlučujuća psiha čovjeka, odnosno patnja kroz koju prolazi, ipak Faggioni naglašava: „Tvrditi da se objektivna situacija bolesnog ne popravlja, znači ignorirati da je ostvarenje određenog psihičkog ekvilibrija objektivno dobro, jednako koliko je objektivno dobro i umanjenje teške fizičke boli.“77

Nužno je naglasiti da se ova različita mišljenja slažu u tomu da bi najispravnija terapija bila ona psihološko-psihijatrijska78, popraćena nekom ambijentalnom profilaksom na obiteljskoj, socijalnoj i kulturalnoj razini. Budući da je zbog još uvijek nepoznate etiologije transrodnosti takav oblik terapije znatno otežan, počelo je dominirati shvaćanje da je psihoterapija neprikladna za transrodno stanje, a da bi korekcija spola riješila patnju subjekta. No, s obzirom da trenutno raspoloživi podatci ne govore u prilog smanjenoj patnji, dapače, nužno je prepoznati važnost psihoanalitičke prakse kao efikasnog i manje invazivnog pristupa, te dalje razvijati specifične putove za rješavanje ovog nimalo zanemarivog problema79.

To se posebno odnosi na one u mladoj dobi, jer se tvrdi da ranija psihološka intervencija povećava šanse za rješavanje rodne disforije, čime se sprječava kasnija duboka nelagoda izazvana tim stanjem. Kao što je rečeno, ljudska seksualnost je binarna objektivna biološka činjenica, dok je samopercepcija subjektivni, sociološki i psihološki koncept. Nečije uvjerenje da je nešto drugo, u najboljem slučaju znak je zbunjenog razmišljanja. Kada inače zdrav dječak ili djevojčica vjeruju da su suprotno od toga, onda postoji objektivan psihološki problem koji leži u umu, a ne u tijelu, i tako ga treba i tretirati80. Odabrati promjenu spola nad psihoanalitičkim pristupom u razdoblju kada je rodni identitet vrlo fluktuirajući, smatra se ideološkim81, odnosno s obzirom na sve nepoznanice i nedostatke koji ga prate smatra se, kako je već rečeno, upravo grubim zlostavljanjem djece i društvenim eksperimentom nad njima.