Uvodno o nadahnuću književnika
Kada je u prosincu 1935. godine književnik, pravnik i kolekcionar dr. Ernest Katić (1883. - 1955.) napisao članak »Božićna pastorala ili slavljenje Božića u starom Dubrovniku« i objavio ga u blagdanskom izdanju lista Dubrava, posvetivši ga onodobnoj dubrovačkoj mladosti kako bi pronosio misao o identifikacijskom nasljeđu podneblja, vjerojatno nije ni slutio kako je tom objavom dragocjeno uokvirio sliku davnog vremena koje se danas, gotovo stoljeće poslije, može sagledavati kao dragocjen prinos religijskoj i kulturnoj povijesti Dubrovnika.1 Jer, osim što je u tekstu ocrtao prizore blagdanskih svečanosti s aspekta osobne duhovnosti i priprave u obiteljskim domovima, pružajući pritom i pogled u etnološke slike običajne prakse unošenja badnjaka, postavljanja Betlema, darivanja božićnim kruhom lukom i pjevanja kolendarskih čestitarskih pjesama u Badnjoj večeri uoči odlaska na polnoćku, autor je u vremeplovnom ogledavanju starih običaja izdvojio – poklonstvo Bambinu ( Il Santo Bambino, tal.), malenom kipu Svetog Djetešca.2 Zapisao je kako je svaka bolja dubrovačka kuća imala „u caklenoj kutiji sačuvan kipić, izrađen u vosku, ležećeg djetešca Jezusa koji bi se u velikoj saloči3 položio na izloženom mjestu“.4 Istina, autor se u tekstu sa stanovitom zabrinutošću osvrnuo na iščezavanje običaja štovanja Bambina u prvoj polovici 20. stoljeća, međutim u ovom radu želi se ukazati na to da je pozornost baštinika prema sačuvanim primjercima Bambina u privatnim i crkvenim zbirkama u Dubrovniku, pa tako i prema znamenitom Bambinu pjesnikinje dubrovačkog settecenta Anice Bošković (1714. - 1804.), sestre znamenitog hrvatskog znanstvenika i filozofa Ruđera Josipa (1711. - 1787.). – i u 21. stoljeću još uvijek vitalna i snažna.
Ernestu Katiću bio je dobro poznat običaj kojim su Dubrovčani u pobožnosti Svete noći častili Bambina pred kojim se još ususret Božiću molila devetnica ili novena. Sklon očuvanju slika iz tradicijskog života starog Dubrovnika koje je bilježio u bogatoj rukopisnoj ostavštini i objavljivao u onodobnim tiskovinama, istraživačima je ostavio dovoljno 'skica vremena' iz kulture življenja, među kojima se, u skromnoj literaturi o dubrovačkim Bambinima, izdvajaju prvi spomeni Djetešca Jezusa.5
Iako je Ernest Katić rođen dvadeset i šest godina poslije Iva Vojnovića i bio njegovim suvremenikom više od četiri desetljeća zasigurno se napajajući Vojnovićevim stvaralaštvom i emotivnim nadahnućima dubrovačkom starinom i prošlošću, u ovom radu najprije se dotičem upravo Ernesta Katića jer su njegova osebujna osobnost, zavičajna ljubav i intelektualna širina daleko manje poznate javnosti. Rođen je i odrastao u građanskoj obitelji prožetoj kršćanskom vjerom i dubrovačkom tradicijom, a zahvaljujući svom stricu Ernestu Katiću starijem bio je u doticaju s krugom dubrovačkih narodnjaka i intelektualaca s kraja 19. stoljeća u kojem je odmalena spoznavao iznimnu ljubav za dubrovačku povijest, narodne običaje i život puka. Očeva obitelj bavila se pomorstvom i obrtom, a majčina je bila oprimjerena raznim mezalijansama, pa je Ernest Katić 'po tankoj krvi' bio izravni potomak vlasteoske obitelji Natali. Premda se često isticalo kako je upravo Vojnovićev utjecaj bio presudan u oblikovanju Katićeva dramskog stvaralaštva, čini se da se cjelovitija istina krila u spoju njegova rodoslovlja i društvenog okruženja dubrovačke belle epoque u kojemu se formirao.6 U rodnom je Dubrovniku 1901. godine završio gimnaziju. Uslijedio je studij prava u Grazu koji je završio doktoratom 1906., nakon čega odlazi u Zadar i stječe naslov nadsavjetnika u Financijskom odjelu Namjesništva za Kraljevinu Dalmaciju. Zadar, tadašnji dalmatinski glavni grad i važno kulturno središte, pružio je Katiću dodir sa zadarskom kulturnom elitom hrvatske orijentacije i omogućio sudjelovanje u bogatom kulturnom životu, ali i prijateljstva s mnogobrojnim Dubrovčanima koji su u Zadru živjeli i radili. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije, u jesen 1918., i talijanske okupacije Zadra seli se u Split, a u Dubrovnik se vraća 1924. godine. Sklopio je brak s Delfinom Luxardo iz Zadra 1925. godine.7 U svojoj kući na Gundulićevoj poljani otvorio je odvjetnički ured i ostatak radnog vijeka proveo kao ugledni odvjetnik.8 Čitavo to vrijeme aktivno je sudjelovao u društvenom, osobito kulturnom životu onodobnog Grada. Kada je irski književnik George Bernard Shaw (1856. - 1950.), četiri godine nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, posjetio Dubrovnik 1929. godine, njegov domaćin i vodič bio je upravo Ernest Katić.9 Istaknutu ulogu imao je i kao suorganizator 11. Kongresa PEN-a koji je 1933. održan u Dubrovniku.10 Ernest Katić bio je član uprave zaklade Blaga djela, aktivni član društva Dub, ali i crkovinar zborne crkve sv. Vlaha.11 Dugogodišnje prijateljstvo s piscem i arheologom Josipom Bersom (1862. - 1932.), ali i obiteljske spoznaje o korespondenciji njegova strica Ernesta Katića starijeg (1838. - 1905.) s pravnim povjesničarom međunarodne karijere i europskog ugleda, polihistorom i kolekcionarom Baltazarom Bogišićem (1834. - 1908.) i, nadasve, posvećenost istraživanju tradiranih slika i dragocjenih bilježaka i priloga o kulturnoj povijesti Grada, učinilo ga je jednom od najistaknutijih osobnosti iz dubrovačkog kulturnog kruga na prijelazu i u prvoj polovici 20. stoljeća.
U Katićevoj ostavštini u Državnom arhivu u Dubrovniku čuva se čitav jedan izdvojeni dubrovački mozaik kulture življenja u kojem su: rukopisi njegova dramskog opusa koje je nerijetko potpisivao pseudonimom Lukša s Orsana, brojni dokumenti vezani uz genealogije starih dubrovačkih obitelji, korespondencija sa znamenitim osobama iz 19. stoljeća, ali i prijepisi dokumenata starijih datuma.12 Tijekom vrlo aktivnog društvenog djelovanja ne presušuje njegovo nadahnuće ishodišnim podnebljem u kojem je pronalazio tematske rastere svog književnog stvaralaštva. Pisao je pjesme i prozu, a dopisao je i četiri od planiranih devet poglavlja pripovijesti Đenevrija hrvatskog književnika i dubrovačkog biskupa Mata Vodopića (1816. - 1893.).13 Međutim, pregledi hrvatske dramske književnosti rijetko spominju ime Ernesta Katića, a kada to i čine, ne posvećuju mu više od dvije do tri rečenice, najčešće ga opisujući kao sljedbenika Iva Vojnovića.14
U dramskim djelima tematizirao je događaje iz dubrovačke prošlosti i propadanja dubrovačke vlastele prožimajući ih, poput književnika Iva Vojnovića (1857. - 1929.), izrazitim sentimentom i lirskom notom duboke osjećajnosti, nerijetko i svojevrsnim emotivnim pasatizmom, zbog čega je u povijesti hrvatske književnosti smatran Vojnovićevim oponašateljem.15 Kod Vojnovića je vrlo snažno utjelovljena ljubav prema rodnom Dubrovniku, kojemu se pisac i pjesnik uvijek iznova vraćao, noseći ga proustovski u sebi i onda kad, zbog čestih putovanja, u njemu nije bio prisutan. Intenzivno proživljavajući mijene Grada i društva u njemu, nestanak i propast vlastele, Vojnović - kozmopolit, romantik, pjesnik, aristokrat - urbanu dubrovačku fizionomiju doživljavao je poput živog bića, često poistovjećujući svoj sentimentalni svijet s gradskom zbiljom.16 Na iznimnu vrijednost Vojnovićeva stvaralaštva još je koncem sedamdesetih godina 20. stoljeća upućivao Marijan Matković, ističući kako je riječ o izdvojenom opusu koji neprestano predstavlja izazov književnoj znanosti i književnoj kritici.17 Ovdje nije namjera sagledavati književno nasljeđe dvojice autora, tim više što je Vojnovićeva ostavština neusporedivo poznatijeg i snažnijeg stvaralačkog otiska, već ukazati na zanimljivu činjenicu da su se i Ernest Katić i Ivo Vojnović u svojem spisateljskom radu dotakli Bambina pjesnikinje Anice Bošković.
Vjera, ufanje i ljubljeni Bambin iz kuće Boškovića
Obiteljski kućni kipić Bambina „u dugačkoj haljinici s krunom na glavi i s jabukom (!), stojeći je blagoslivljao malom svojom desnicom“ svakog tko mu se došao pokloniti posjetivši dom Boškovićevih u Provaljenoj ulici (danas Boškovićevoj br. 3).18 Snažna obiteljska pobožnost prenosila se i na goste. Posjećivali su ih mnogi Ruđerovi i obiteljski prijatelji. Palača u kojoj su stanovali, sagrađena na ostatcima renesansne građevine sa solarom (balkonom) na trećem katu, i danas posjeduje odlike ranobaroknog stila karakterističnog za kraj 17. stoljeća.19 Kuću je 1705. godine kupio Aničin otac, trgovac Nikola Bošković, nekoliko desetljeća nakon što se doselio u Dubrovnik iz rodnog Orahova Dola u Popovu.20
Znatan imetak Nikola Bošković stekao je trgovačkim vještinama na Levantu makar je njegovo poslovanje zahvaćalo i poslove u Albaniji, Srbiji i Italiji. Još potkraj 17. stoljeća njegova je obitelj ušla u bratovštinu Lazarina, kasnije i Antunina.21 Sklopivši brak u ranim pedesetim godinama sa znatno mlađom suprugom, sedamnaestogodišnjom Pavlom Bettera koja mu je u miraz donijela 2 000 dubrovačkih dukata – otvorila su mu se 'nova vrata' u život.22 Ruđer-Josip bio je njihovo osmo od devetoro djece (najmlađi od šestorice sinova).23 Anica, krsnim imenom Ana-Marija, na svijet je došla posljednja, tri godine nakon Ruđerova rođenja.24 Rođena je 1714. godine u obiteljskoj kući u Gradu. Samo godinu poslije Aničin otac kupio je za 460 dukata i ljetnikovac (ili 'kuću na dvoru') s velikim vrtom na Ilijinoj glavici nadomak povijesnoj jezgri u kojem su boravili s izrazitom radošću. Zdenka Marković zapisala je kako je njihov boravak u 'kući na dvoru' bio sunčana polovina njihovih života, dok je kuća sa solarom u tijesnoj gradskoj ulici unutar zidina predstavljala onu drugu, zasjenjenu polovinu.25
Najstarija sestra Marija-Ruža udala se za Ruđera Dragija i jedina od devetero djece zasnovala brak, dok je druga sestra, Marija, pristupila dominikanskom samostanu sv. Katarine Sijenske uzevši ime Marija-Katarina. Najstariji brat Božo-Antun (kasnije činovnik Republike) bio je već osamnaestogodišnjak kada se Anica rodila, a braća Bartolomej zvan Baro (isusovac) i Ivan-Dominik pripravljali su se za duhovna zvanja. Malo nakon njenog rođenja, brat Marko-Antun u osmoj je godini napustio svijet preminuvši od ospica. Uz najstarijeg brata u kući je još ostao brat Petar, koji je također postao činovnik, pomoćnik u Notarijatu.26 Među sluškinjama u kući Nikole Boškovića sedam godina služila je djevojka istog imena - Anica, kći Petra Radova Bogišića iz Konavala. U srpnju 1714. vratila se trudna u roditeljsku kuću u Konavle i u listopadu rodila nezakonito dijete osamnaestogodišnjeg Boža-Antuna, najstarijeg sina Nikole Boškovića. Nekoliko tjedana poslije u kući Boškovićevih u Gradu rođena je Anica, posljednja kći Nikole Boškovića. O djetetu sluškinje Anice nema nikakvih tragova u vrelima. Izvjesno je tek da se Božo-Antun Bošković nije ženio niti zaredio, a u kući Boškovićevih u Gradu više nije bilo trudnica niti novorođene djece.27 Ostaju neodgovorena dva pitanja – je li možda osobno ime Anice Bošković povezano s imenom sluškinje koja je napustila njihov dom nekoliko mjeseci prije njenog rođenja i je li nježnost prema Bambinu bila nadahnuta obiteljskom spoznajom o nezakonitom djetetu sluškinje Anice Bogišić i Boža Boškovića?
Anici je najbliži bio (tri godine stariji) brat Ruđer-Josip s kojim je blisko dijelila djetinjstvo, ali i nježna čuvstva i u njihovoj starosti. Bio joj je uzor u stjecanju znanja, od pjesničkog do slikarskog talenta. Nadarena poput ostale braće i sestara, svoje je obrazovanje, smatra Zdenka Marković, stekla u obiteljskom okrilju uz braću i sestre, ali i u samostanu sv. Katarine, gdje joj je sestra bila redovnica. Uživala je u statusu najmlađeg djeteta: „…na način od pčele, vadit za mene korisni i cijenjeni med njihovijeh kreposti.“28
Otac Nikola djecu je odgajao i usmjeravao na drukčiji životni put no što je bio njegov. Čini se da je bio teške naravi i često imao nesuglasice s okolinom i sa zakonom. Njegov gospodarski uspjeh nije značio potpunu integraciju u dubrovačko društvo i prihvaćanje urbanog identiteta. Ruralno podrijetlo iz zaleđa spominjalo se u pogrdnom kontekstu i njegovim sinovima makar su svi bili rođeni u Dubrovniku, a majka Pavle potjecala iz ugledne građanske obitelji. Da Ruđer nije stekao slavu svjetskoga glasa, Nikolina bi obitelj vjerojatno bila samo jedna od mnogobrojnih doseljeničkih iz hercegovačkog zaleđa.29 Kada je Anica imala samo sedam godina, nakon dugogodišnje nepokretnosti i uz psihičke tegobe umro je njezin otac. Svega četiri godine kasnije, nakon pohađanja dubrovačkog isusovačkog kolegija uslijedio je Ruđerov odlazak u Rim, a potom i u druga velika europska središta. Nedugo zatim tragično su skončala njezina braća Petar i Ivan. Bili su to dramatični i potresni događaji u obitelji Boškovićevih.
Anica se nije udala. Stjecajem životnih okolnosti, uz najstarijeg brata Boža-Antuna i majku Pavlu živjela je slobodnim izborom jer, ne udavši se, nije morala u samostan poput mnogih dubrovačkih kćeri iz građanskih i vlasteoskih krugova. U stoljećima Dubrovačke Republike, poznato je, neudani laički status za žene nije dolazio u obzir čak ni u udovištvu, a pitanje miraza odlučivalo je odabir braka ili redovništva, pri čemu taj izbor, uz iznimno rijetke izuzetke, nije bio prepušten djevojkama, već njihovim očevima (roditeljima) ili braći, pa je broj djevojaka koje su u samostan stizale po obiteljskoj odluci daleko nadmašivao broj onih koje su samostanski život odabirale iz duhovnih pobuda.30 Onkraj Republike, Anica Bošković imala je slobodu izbora. Sve do svoje smrti skladno je i otmjeno živjela svjetovnim životom u dubokoj religioznosti „dumna31 po duši i činima svojim, a i inače prava dubrovačka vladika po društvenom ugledu što ga je uživala i po braći, osobito Ruđu, a i po sebi samoj kao 'Boškovica', kao poetesa“.32 „Imala je u sebi nešto skladno i otmjeno, nešto 'gosparsko' kao i Ruđe“, voljela se susretati s obrazovanim domaćim i stranim osobama koje su ih nerijetko posjećivale donoseći pisma ili poruke njezine braće, naročito Ruđera. Bila je obrazovana i kulturna, poznavala latinski, francuski i talijanski jezik.33
Razmjena njezinih pisama (ili 'knjiga' u duhu rječnika onoga vremena) s braćom Barom, nastavnikom isusovačkih kolegija u Italiji, i osobito isusovcem (do ukinuća Reda) Ruđerom, puna ljubavi, topline i odanosti, prave su kronologije obiteljskih i gradskih aktualnosti. Njihova korespondencija memoarska je proza u većem dijelu sadržaja posvećena majci koja je sa svojom (preživjelom) djecom u starosti dane provodila u dubokom religioznom duhu. Nije poznato kada je i na koji način obiteljski kipić Bambina dospio u njihov dom, no, nema sumnje - obasjavao je obiteljsku duhovnost i Aničin emotivni i religiozni doživljaj svijeta. Ozračje barokne pobožnosti ogledalo se u dubokom proživljavanju pobožnih osjećaja i snažnih osjetilnih iskustava u vjerskom životu. Barok je ujedno i vrijeme afirmacije izražajnosti o vjerskim dubinama i emocijama.34
Anica Bošković prva je pjesnikinja u hrvatskoj književnosti koja je Božjem Djetešcu, Bambinu posvetila veći dio svoje poezije.35 „Mi imamo jednoga Bambina veoma glasovita u našem gradu, na koga se svak arajdava36; pun je srca od srebra i zlata i sveđ prihode. Ja cijenim da bi se arajdale na njega ne samo te tvoje velike gospođe, nego i ista kraljica i klenula prida nj. Nisam mogla podnijet da njega i njegove milosti i pomoći ne stavim u pjesan. I zato sam drugu napose učinila, erbo molitve, koje se prid njime čine, pomagaju prvo majku, a paka nas i tebe, pokli svaki dan govorimo s njekom molitvicom Zdravu Mariju za tebe prid njime.“, zapisala je Anica u pismu bratu Ruđeru. Podsjetila ga je i na običaj da se i svećenici koji pohode njihov dom najprije poklone Bambinu i pred njim pomole: „A ti ćeš rijet letanije prid Bambinom…“37
Božje Djetešce bilo je neprestano u molitvama Anice Bošković, a jedno od mnogih pisama bratu Ruđeru iz njihova ljetnikovca na Ilijinoj glavici započela je (7. prosinca 1765.) klicanjem: „ Viva Gesù Bambino!“38 Uz povezanost s obiteljskim Bambinom bila je, čini se, nadahnuta i s Bambinom iz rimske bazilike Svete Marije na Ara Coeli, kojega je prvi put ugledala 1764., kada joj je ikunicu39 s njegovim likom darovao fratar u prigodi posjeta njihovu domu. Slavica Stojan smatra kako je fratar na tu gestu bio ponukan Svetim Djetešcem koje je ugledao u zidnoj niši u kući Boškovićevih. U svojim pismima bratu Ruđeru Anica je pisala kako su joj poznata čudesa Svetog Djetešca iz Ara Coeli, a čudotvorni zagovor upućivala je i prema obiteljskom kipiću: „Ja sam govorila da je oni dan prisveto Djetešce Isus i majci dao snagu i jakos, er on ćuti starce i ljubi…“40 Pobožnost i zahvalnost u zaštiti njihove mnogobrojne obitelji iskazivala je Anica i u prigodi stotog rođendana njezine majke Pavle (rođ. Bettera), smatrajući kako je majčina duboka starost u zdravlju i snazi podarena upravo milošću Bambina.
Majka Pavle umrla je 1786. u 103. godini života, nakon što je preživjela bolne smrti svoje djece: sina Bara 1770. u Recanatiju u Italiji, i kćeri, časne sestre Marije-Katarine 1773. godine u Dubrovniku, a u devedesetoj godini 1786. umro je i najstariji Aničin brat Božo-Antun. Anica je ostala živjeti sama u opustjeloj kući po vlastitoj želji jer je mogla stanovati sa svojim nećacima, djecom svoje pokojne sestre Marije-Ruže Dragi, što joj je u svojim pismima savjetovao i brat Ruđer.41 No samo godinu poslije Božove smrti svijet je (pomračena uma kao i brat Petar) napustio i Ruđer.42 Poslije njegove smrti Anica je kao posljednja iz obitelji ostala sama i boležljiva s dvjema sluškinjama: Anicom i Lucijom.43 Već ostarjela, do svog ljetnikovca na Ilijinoj glavici iz kuće u Gradu više nije mogla ni u segetti (nosiljci) pa je obiteljski ljetnikovac, tu obiteljsku dragocjenost i istinski locus amoenus svojega života prodala 1802. godine (na dražbi uz privolu svojih tutora, Luka Sorga i Ivana Altestija, te uz odobrenje Maloga vijeća Republike), Kristoforu Casilariju za 7 000 dukata i 1 groš.
Godinu kasnije, u lipnju 1803., prema običaju onoga vremena u svojoj osamdeset i devetoj godini, s istančanim osjećajem razuma, smirenosti i preciznosti napisala je u svojoj kući u Gradu testamenat, odredivši jednim od oporučnih legata prodaju kuće od koje je zaklada Opera Pia trebala uložiti u nekretnine, no ne prije no što njezine obje sluškinje ne osiguraju sebi novi dom.44
Svoju bezuvjetnu ljubav prema Bambinu Anica je pokazivala i u dubokoj starosti, pažljivo mu posvetivši rečenice u svojoj oporuci i pobrinuvši se da poslije njezine smrti kipić bude prenesen u samostan sv. Katarine reda dominikanskoga u kojem je, sve do svoje smrti bila njezina sestra.45 Pisanje oporuke valja shvatiti na tragu razmišljanja iz prethodnih stoljeća o oporuci kao sredstvu sređivanja računa sa svijetom i s Bogom u pripravi za 'veliki prijelaz' u onostranost, a zagovor svetaca smatrao se vrlo djelotvornim na putu spasenja.46 U oporuci koju je sačinila godinu prije smrti, 1803., o svojoj posljednjoj volji vezanoj uz Bambina dala je zapisati: „Naređujem i hoću da se odmah po mojoj smrti prebaci i postavi u crkvi časnih sestara sv. Katarine u ovom gradu, reda sv. Dominika moj kip Djetešca Isusa s nišom i pelenom koja se nalazi u njoj i svjetiljkom od srebra, dva kandiljera od srebra i svim ukrasima koji se nalaze sa strane rečene niše. Naređujem da nitko ne smije dirati srebrena srca, pomaknuti ih s mjesta ili zamijeniti s nekim drugim ukrasom, da bude sve za vječnu uspomenu vjernima koji su posvećeni pobožnosti Malome Isusu, kao znak ljubavi prikazan Bambinu od njihova srca da se nikad ne slomije i ne rastavi ovaj kipić. Nadalje, hoću i naređujem da se odmah postavi po volji i nahođenju priorice rečenih dumana, na trošak mojih prodaja koji će im isplatiti tezorijeri koji će im također isplaćivati od mojih prihoda svake godine toliko ulja koliko im bude trebalo za održavati upaljenu svijeću svakog 25. u mjesecu, za Božićnu devetnicu i za Božićne blagdane pred kipićem Bambina. Naređujem i hoću, u slučaju da se ugasi samostan sv. Katarine, kipić Bambina mora se premjestiti i postaviti u crkvi sestara sv. Marije od Kaštela, s nišom i svime što se nalazi u niši, sa svjetiljkom, dva kandiljera od srebra i ostalim nakitom, pod istim uvjetima i raspolaganjem kako sam već izložila, što se odnosi na Bambina. Naređujem i hoću da se uruče Anici, mojoj sluškinji sličice Malog Isusa i neke obične slike, a kojoj je usmeno rečeno što da s njima učini.“47 Zanimljivo je da joj je i na kraju života (kao i 1714. u godini njezina rođenja) u obiteljskoj kući živjela sluškinja istog imena – Anica.
Oba ženska samostana koja se spominju u oporuci Anice Bošković smještena su na južnoj strani povijesne jezgre Dubrovnika i danas više nisu u funkciji, a ljepota sačuvanog graditeljskog sloga još uvijek podsjeća na tragove ženskog redovništva iz dubrovačke prošlosti. Svih se osam ženskih samostana koliko ih je bilo do potresa 1667. (jedan dominikanski, dva franjevačka i pet benediktinskih) nanizalo na potezu od Pustijerne pa sve do vrata od Pila.48 Zanimljivo je da je Bambin Boškovićevih uopće preživio Napoleonovu okupaciju Dubrovnika 1808. i njegov Zakonik prema kojem su svi samostani bili raspušteni, a časne sestre potjerane – i do danas ostao sačuvan.49 U dvama ženskim samostanima koje je Anica spomenula, vjerojatno i ne sluteći skorašnju dramatičnu zbilju pljačke i paleži Rusa i Crnogoraca 1806., ulaska francuske vojske i pada Republike, redovnice su boravile samo u prvih nekoliko godina 19. stoljeća jer su ih Francuzi potjerali; samostan dominikanki sv. Katarine Sijenske nakon dolaska Napoleonove vojske i ukinuća reda služio je kao gimnazija sve do 1920., a u samostanu benediktinki sv. Marije u predjelu Grada zvanom Kaštel nastanili su se francuski vojnici pretvorivši ga u vojarnu na način na koji su to radili i u drugim dalmatinskim gradovima.50 Ukidanjem više samostana i desakralizacijom crkava tijekom francuske uprave 1808. godine umjetnine iz benediktinskog samostana sv. Marije od Kaštela bile su premještene u Moćnik dubrovačke prvostolnice.51 Benediktinski je samostan za vrijeme austrijske vlasti potom pretvoren u Poglavarstvo.52
Iako bi se dalo pretpostaviti da je kipić Bambina Anice Bošković u tim kaotičnim okolnostima nečijom brižnom gestom u traženju sigurnog utočišta dospio u ruke časnih sestara franjevki u samostanskoj crkvici Sigurata podno tvrđave Minčeta u povijesnoj jezgri Grada – u razmatranju te pretpostavke valja se na trenutak zaustaviti. Naime, Anđelko Badurina zapisao je kako je Anica Bošković obiteljski kipić „ostavila svojoj sestri dominikanski u samostanu Sv. Katarine, a ova ga nakon svoje smrti ostavila Sigurati“.53 Taj autorov navod nije posve točan iz nekoliko razloga.54 Anica je oporuku pisala 1803. godine i nije mogla oporučno ostaviti Bambina svojoj sestri dominikanki jer je njezina sestra (redovničkog imena) Marija-Katarina napustila svijet trideset godina ranije (1773.), a iz oporučnog teksta jasno je da je Bambin ostavljen (ne sestri, već) samostanu u kojem je njezina sestra bila redovnica. Anđelko Badurina u tom se navodu pozivao na podatke koje je u članku Tri veoma stare sačuvane crkvice dubrovačke: Sv. Nikola na Prijekom, Sv. Jakob na Pelinama i Sigurata 1929. donio don Niko Gjivanović, rekonstruirajući preciznije prenošenje Bambina u crkvu Sigurata tri godine nakon što je Anica 1803. napisala oporuku. Citat don Nika Gjivanovića ovdje prenosim u cijelosti: „…kapeli sv. Katarine ostavi ona ovaj dar 'statua del SS. mo Bambino colla sua nicchia, e con tutto quello che si troverà dentro o intorno ad essa, come attualmente si trova, colla lampadina d' argento, due candellieri d'argento, è tutto quell' altro d' ornamento, che si trova dai lati della sud a nicchia…'. Za slučaj da bude ukinut taj samostan naredi ona, da se onaj kipić sa svim ostalim spomenutim predmetima prenese u kapelu manastira dubrov. koludrica Sv. Marije od Kašćela. Za francuske okupacije, koja god. 1808. isprazni i ukine sve dubrovačke koludričke samostane, zadnji njihovi ostaci, koludrice iz najboljih dubrovačkih obitelji plemićkih i gragjanskim raspršaše se po raznim privatnim kućama, gdje i preminuše.55 A onaj kipić sa onim srebrnim predmetima s velikim poštovanjem i ponosom sada čuvaju 'dumne od Sigurate' i mole mu se, sa bogoljubnim narodom, osobito kroz predbožićnu devetnicu i u dane božićnih svetkovina. Kod tih je 'dumana' predaja sačuvana, da su nekoje njihove predšasnice primile sve te nabožne uspomene iz ruku jedne od zadnjih koludrica dubr. samostana Sv. Marije od Kašćela, koja se zvala 'dumna Marija-Katarina',56 zato ove 'dumne' još i sada zovu taj kipić: 'Bambin (=Djetešce=) 'dumne Marije-Katarine'.“57 Možda je upravo ova posljednja rečenica iz citata (o dumni iz benediktinskog samostana sv. Marije od Kaštela, istog redovničkog imena) stvarala zabunu u zaključku kako je Bambina na sigurno sklonila Aničina sestra dominikanka Marija-Katarina.
Kontekst iz citata don Nika Gjivanovića, posljednjeg rektora crkve Sigurata u prvoj četvrtini 20. stoljeća koji je istražujući u dubrovačkom arhivu umnogome rasvjetljavao povijest te crkve i trećoredica, unekoliko je pojasnio okolnosti pod kojima je, vrlo vjerojatno, kipić Bambina dospio u crkvicu Sigurata. Međutim, i nad ovim pojašnjenjem i dalje ostaje lebdjeti pitanje – tko je bila dumna Marija-Katarina koja je, po predaji, spasila Bambina? Arhivski podatci kazuju kako je Aničina sestra (rođena 6. rujna 1693.) u samostan s mirazom (zanimljivo, kao prekobrojna) ušla 19. veljače 1718., služeći redovničkom poslanju sve do svoje smrti 30. kolovoza 1773. godine.58 Krsnim imenom Marija ulaskom u samostan preuzela je ime Marija-Katarina. Njezina imenjakinja dominikanka, časna sestra Marija-Katarina (krsnim imenom Maddalena, kći Mattea Nikole di Pozza) u samostan je ušla 1786. i doživjela dramatični ulazak Francuza i raspuštanje samostana; svijet je napustila 1849. godine.59 Je li možda upravo ona spasila Bambina koji je nekada pripadao kući Boškovićevih i skrila ga kod redovnica benediktinskog samostana sv. Marije od Kaštela – ostaje otvoreno pitanje. Izvjesno je tek da to zasigurno (kao što se sporadično pisalo u literaturi) nije bila Aničina sestra.
Kipić Bambina u svojoj prvobitnoj staklenoj zidnoj niši iz Aničina doma još i danas se čuva na bočnom oltaru u crkvici Sigurata. O njemu brinu časne iz samostana školskih sestara franjevki.60 Izložen je „sa svim onim zavjetnim srcima i nakitom, kako je negda stajao u sobi Aničinoj“, zapisala je Zdenka Marković.61 Ovo je, zapravo, prvi podatak koji locira smještenost kipića u kući Boškovićevih, iako je vjerojatnije da je u danima obiteljskog zajedništva bio izložen u saloči ili na nekom mjestu u kući na kojem je bio dostupan pogledu ukućana i njihovih gostiju.
Nakon što je sačinila oporuku Anica Bošković poživjela je još nešto više od godine dana te napustila ovaj svijet 12. kolovoza 1804. godine. Na mjestu njezina posljednjeg počivališta uz majku u franjevačkoj crkvi samostana Male braće na Stradunu, Društvo Anice Bošković postavilo je 1939. nadgrobnu ploču.
Bambin iz ostavštine Anice Bošković u crkvi Sigurata (fotografija preuzeta iz slikovnice Bambin u izdanju Matice hrvatske ogranka Dubrovnik, 2022. Snimio: Boris Jović)
O Bambinu Anice Bošković iz pera Ernesta Katića i Iva Vojnovića
Vratimo se činjenici da su i Katić i Vojnović posegnuli za perom nadahnuti starinskim običajem koji je, na svojevrstan način, izdvojila i čitavog života nježno njegovala Anica Bošković. O njezinom Bambinu Katić je 1935. pisao u prilogu o kulturnoj povijesti u listu Dubrava naglasivši brižnosti i odanost vjerskoj tradiciji, ne precizirajući pritom činjenične navode iz legata, već jednostavno zapisavši kako je kip Djetešca Jezusa „sestra velikog Ruđera Boškovića ostavila dumnama od Sigurate“.62 Pretpostaviti je da su Ernestu Katiću podatci iz oporučnih legata Anice Bošković bili poznati, tim više što je bio član uredničkog vijeća prvog broja Glasnika dubrovačkog učenog društva Sv. Vlaho u kojem je don Niko Gjivanović 1929. godine u svom članku pisao, uz ostalo, i o okolnostima pod kojima je Aničin Bambin sklonjen na sigurno.63 Međutim, čini se da je u Katićevu tekstu autoru bilo važnije naglasiti činjenicu da se kipić, s obzirom na svoju zanimljivu 'malu povijest' i dalje brižno čuva u ženskom samostanu u Gradu unutar zidina. Možda nije naodmet reći kako pisanje o Bambinu nije bila jedina Katićeva poveznica s obitelji Anice Bošković. Osim što se zalagao za podizanje spomenika Ruđeru-Josipu Boškoviću u gradu, kao istinski zaljubljenik u spomeničko nasljeđe Ernest Katić bio je posljednji vlasnik ljetnikovca Bettera u Mlinima u Župi dubrovačkoj prije nacionalizacije povijesnog zdanja. Danas tek zapuštena ruševina nekadašnjega ladanjskog sklopa na samoj morskoj obali još uvijek se u živoj predaji vezuje uz ime trgovca, pjesnika i prevoditelja Bara Bettere (1637. - 1712.), sina talijanskog doseljenika iz Bergama, Aničinog djeda (po majci Pavli Bettera).64 Katić ga je kupio 1929. od Ana-Marije Bettera-Centa, posljednjega potomka obitelji u izravnoj muškoj liniji, došavši tako i u posjed dijela obiteljskoga arhiva obitelji Bettera. Tragom tih isprava, ali i drugih povijesnih izvora, Katić je proveo minuciozno arhivsko istraživanje i većim dijelom rekonstruirao povijest ljetnikovca, no rezultate nažalost nikad nije objavio.65
Samo godinu dana nakon Katićeva zapisa u listu Dubrava i sedam godina nakon Vojnovićeve smrti, članovi dubrovačkog katoličkog ženskog Društva Anice Bošković 1936. godine izveli su na pozornici Društva Vojnovićevu jednočinku U zadnjem času - Nešto kao čudo u jednom činu, što se zbiva dne 11. Augusta 1804. u kući Anice Bošković u Dubrovniku, koju je Vojnović napisao na poticaj svoje sestre Katice (1856. - 1928.). Dramu je napisao na Uskrs 1927. u sobi br. 107 hotela Imperial u Dubrovniku „u jednom dahu i jednom danu zaronivši ponovno u dubrovačku prošlost, dramski obradivši životni put proslavljenog Ruđera Boškovića i predsmrtnu osamljenost njegove sestre Anice“. Iste godine javno ju je čitao uz veliko zanimanje publike u dvorani „Bošković“.66 U pismu svome bratu Luju Ivo Vojnović je zapisao: „Pišem smrt Anice Bošković, Rugjove sestre, morta 90-enne 1804., za Društvo Anice Boškovice ecc. ecc…“ Vojnović je u svojoj drami napisao kako je „Anica vrlo stara (92 god.)“, što nije točno jer je umrla u 90-oj godini, no to se može razumjeti i kao svojevrsna piščeva literarna sloboda. Anica, posljednja iz porodice Boškovića i posljednja pjesnikinja starog Dubrovnika, muči se pred smrt mišlju zašto se njezin slavni brat nije nikad vratio u svoj Grad otkako je kao dječak otišao (!).67 U Vojnovićevoj jednočinki U zadnjem času - Nešto kao čudo u jednom činu, što se zbiva dne 11. Augusta 1804. u kući Anice Bošković u Dubrovniku, Ruđerova 'sjena' javlja joj se i umiruje ju kazujući joj - da se vratio u voljeni grad, Dubrovnik bi ga zarobio i ne bi više bio – Bošković.68 Ta činjenica da Vojnović lik Ruđera iz onozemaljske dimenzije u svojoj drami naziva Sjenom, možda se može staviti u okvir shvaćanja koje se razvijalo pod utjecajem humanističkih postavki iz ranijih stoljeća kada se zamahom religioznog života smrt opisivala kao 'sjena tijela'.69 Zamjetna je i činjenica da je Vojnović osluhnuo molbu svoje sestre Katice samo godinu prije njezine smrti. Vrijeme radnje datirao je (11. kolovoza), dakle, u danu prije stvarnog datuma Aničine smrti.
U iščitavanju jednočinke koje donosi Luko Paljetak Aničin zamjenski (sveti) sin jest upravo Božje djetešce - Bambin koje je „sveti zaštitnik, sveti (mitski) rodonačelnik kuće Bošković (Boško - Božo - Božić - mali Bog = Bambin)“.70 Takvo čitanje čini se još zanimljivijim prisjetimo li se 'priče o nezakonitom djetetu' Aničina brata Boža-Antuna. No, Bambin istodobno simbolizira i smrt i uskrsnuće „jer dijete u sebi posjeduje znamenje starog ali i nagovještaj onog novog što tek dolazi“.71 Iz takvog doživljaja Paljetak zaključuje kako je Vojnovićevo vlastito djelo, kao sveti čin ujedno i zamjenski sin Vojnovićev, svojevrsna „nadoknada za sve one nesuđene sinove“.72 Podsjetimo, ni Anica Bošković ni Ivo Vojnović nisu sklopili brakove niti su imali potomstvo. Na tom tragu, ispisujući svoju dramu kao što je Anica ispisivala svoju oporuku, Vojnović se dotakao i njezina Bambina u dramskom trenutku u kojem Anica kazuje: „Vas život sam prošla tješeći majku, tješeći s riječima ili sa knjigama (pismima op. a.) braću, tješeći samu sebe - čekajuć njega. Pa baš za to sam uvela u pustoš ove kuće ovo d j e t e š c e, koje nam je odavna falilo i što nije htjelo doć ljudskijem životom da nas razveseli!... Moj sveti Bambin! A on nas je utješio, prinašajući naše molitve Bogu, da čuva Rugja i, kad bude vrijeme, da ga odvede sve do raja.“73
Aničina Bambina Vojnović je u dramski tekst uveo već u uvodnim rečenicama scenskog opisa: „…Lijevo u zidu jedna je niša u kojoj leži, na posebnom oltariću, starim brokatom zastrto, jedno lijepo d j e t e š c e, ili kako su ga onda u gradu, po onome u Ara Coeli u Rimu, zvali: Bambin. Lice i ručice djeteta su od našaranog voska, kao u lutke. Srebrom je povito dočim okolo vrata vise mu gjerdani od zlata i bisera i posuto je zavjetima. Na glavi sjaji mu se pozlaćena kruna. Povrh d j e t e š c a visi upaljena kangjela74 od srebra. Domalo u sobi neće biti drugog svjetla, kad se zapad udune.“75
S obzirom da je kipić Boškovićevih u stojećem položaju, čudno je da je na tom mjestu kao i u nekoliko drugih didaskalija, Vojnović napisao kako Bambin 'leži': „(Smiješeći se, zagledala se u Božićnje Djetešce koje leži na osvijetljenom oltariću u staklenoj skrinjici): - A intanto zaboravljamo da nam ostaje Božićnje Djetešce, naš Sveti Bambin!“76 I Vojnović je i u didaskalijama i u samom tekstu uveo snažnu pobožnost Ruđerove sestre: „(Anica je uzdahla pa se zagledala u Bambina sklopivši ruke kao da moli) – Dobar li si, Bože moj! Eto, uslišavaš molitvu moju da me u smrt obasja bljesak prošlosti!“77 Prije spuštanja teatarskog zastora na samom kraju drame Vojnović ispisuje posljednju rečenicu: „ Bambin se blaženo smješka ispod srebrne kangjele.“78 U sadržaj jednočinke uvrstio je i Aničine oporučne odluke o zbrinjavanju kipića nakon njene smrti: „Sve sam tu uredila što sam ćela za moga Bambina. Prodaće se sve što je Boškovića za siromahe i da Bambin ima svoj oltar, svoju kangjelu, svoje zavjete u Dumana Svete Katarine – a ako – ne daj Sveti Vlaho! – dogje opet kakva trešnja ili kuga, ili rat, neka ga prenesu u Dumana od Svete Marije – ili u onijeh tvojijeh od Sigurate… Ćutim da mi se približuje zadnji čas.“79 U Aničinu dramskom monologu Vojnović je, dakle, uveo spominjanje crkve Sigurata koja se u njezinim zbiljskim legatima – ne navodi.
Tako su pobožnost i nježnost prema Bambinu Anice Bošković trajno zabilježene iz pera dvojice autora koji su, svatko na svoj način i iz svojih osobnih nadahnuća i emotivnih pogleda na baštinu – ostavili trajan trag. Međutim, Ernest Katić svoju je suptilnu gestu spram dubrovačkih Bambina otjelovio i u vlastitoj obitelji. Među primjercima ležećih kipića u privatnim dubrovačkim zbirkama je i Bambin iz kuće Ernesta Katića iz palače Gozze-Basegli-Katić na Gundulićevoj poljani, koji je danas u vlasništvu Društva prijatelja dubrovačke starine.80 Kipić od mješavine pčelinjeg i parafinskog voska, dimenzija 36 x 13 cm, umotan je u bijelu svilenu tkaninu. Rad je nepoznatog majstora iz Palerma u 19. stoljeću. Na drvenoj poleđini ostakljene kutije piše: 'Djetešce Jezus (Bambin) iz dubrovačke kuće Dr. Nika Lepeša i njegovih pet sestara na Gundulićevoj poljani'. Želja darovatelja bila je da se s Bambinom postupa brižno i da ga se čuva na najljepšem mjestu u kući te da pred njim svakog tjedna gori lumin. Ako to ne bi bilo moguće ispoštovati, darovatelj je poželio da se u tom slučaju Bambin preda crkvi svetoga Vlaha.81 Katićeva želja da se pred kipićem svakog tjedna upali lumin podsjeća na misao iz njegova zapisa u listu Dubrava u kojem je naveo da se pred „kipom Jezusa“ Anice Bošković u crkvi Sigurata na Badnji dan palio lumin.82
O Bambinima u dubrovačkoj kulturnoj tradiciji
Vjerskim i tradiranim blagdanskim običajima u dubrovačkim crkvenim i privatnim zbirkama do danas su sačuvani vrijedni primjerci Bambina. U Dubrovniku se već od sredine 19. stoljeća u kućama počeo širiti običaj postavljanja betlehemskih figurica i Svete obitelji u špiljici na mahovini. Okružni poglavar Pavo Rešetar (1809. - 1880.) stanujući s obitelji u Kneževu dvoru, na velikom stolu prvi je put izložio jaslice. Pisac i arheolog Josip Bersa, Katićev blizak prijatelj, još kao dijete sudjelovao je u tom činu.83 S vremenom, Betlemi su u dubrovačkim kućama sve više ispunjali blagdansku praksu odmjenjujući polako čašćenje Bambina, ali ne i potirući snagu običaja iz davnine o kojem još i danas vrlo živo svjedoče sačuvani primjerci. Iz takvih okolnosti Vinicije Lupis i Branko Matulić s razlogom ističu kako je Bambin ili Djetešce Isus, osobito u Dubrovniku, tema mnogo starija od jasličkih uprizorenja.84
Iz crkvenih zbirki spomenimo najprije sačuvane figurice Malog Isusa u ležećem položaju koje se izlagalo u božićnim danima na dubrovačkim oltarima samostalno ili u staklenim škrinjicama - pokaznicama. Izrada staklenih pokaznica vjerojatno je bila u funkciji zaštite i očuvanja kipića, no ovdje nije naodmet podsjetiti i na simboliku stakla koje je u zapadnom kršćanstvu zbog svoje prozirnosti predstavljalo simbol čistoće.85 U franjevačkoj crkvi Male braće na Stradunu u Badnjoj noći izlaže se figura ležećeg Bambina u drvenoj kolijevci koju je početkom 20. stoljeća izradio talijanski kipar Luigi Guacci od papier mâchéa, a štovao se i kip stojećeg Djetešca Isusa ili Praško Dijete Isus kojeg su franjevci sve do sredine 20. stoljeća postavljali u Betlehem na blagdan Sveta tri kralja.86 U crkvi Svih svetih (Domino) čuva se figura ležećeg Bambina od polikromiranog drva, pretpostavlja se, talijanske provenijencije iz 18. stoljeća, u staklenoj, drvom obrubljenoj pokaznici-škrinjici.87 Figurica ležećeg Bambina od celuloida iz nepoznate južnotalijanske radionice u 19. stoljeću u božićnim se danima polaže pred oltar u ostakljenoj pokaznici u jezuitskoj crkvi sv. Ignacija, a kipić ležećeg Bambina izrađenog od gipsa iz 19. stoljeća u košarici od pletene slame čuva se u dominikanskome samostanu.88 Samostan Sigurata u svojim muzejskim prostorijama čuva dvije ležeće figurice Bambina izrađene od parafinskog i pčelinjeg voska, polegnute u ostakljene pokaznice-škrinjice o kojima u crkvenim kronikama nema podataka ni o dataciji ni o donatorima. Predstavljaju dijete u povoju na jastuku od ružičaste svile i tila, dok druga figurica leži na minijaturnom krevetu sa zlatno oslikanim anđelima i križevima.89 No poznatiji je svakako podatak o praškom Bambinu Anice Bošković u samoj crkvi. U dubrovačkoj katedrali čuva se praški Bambin izrađen u gipsu. Još jedan lijep primjerak čudotvornog Praškog Isusića izložen je na postamentu malenog oltarića, lijevo od ulaza u crkvu časnih sestara Službenica Milosrđa (sestara ančela) na Pilama u Dubrovniku. Kipić praškog Bambina donijele su časne sestre iz Italije sredinom 19. stoljeća jer je njihova utemeljiteljica sv. Krucifiksa Paola di Rosa iskazivala osobitu ljubav svetome Djetiću. Kipić ima stiliziranu krunu na glavi, uzdignutom desnom rukom blagoslivlja, a u lijevoj drži zlatnu kuglu. Časne ančele, poznate po umijeću izrade liturgijskog ruha, izradile su mu raskošnu svilenu odjeću.90
Valja dodati da Bambini u prošlosti nisu pronosili samo urbanu pobožnost, već su nježnim običajem bogatili i blagdanske dane na izvangradskom prostoru. Jedan dragocjeni primjerak je i sačuvani Bambin u ostakljenoj pokaznici (18./19. st.) iz crkve Presvetog Spasitelja u Mokošici koji je preživio bombardiranje 1944. godine.91
Njegovanje čašćenja Bambina u dubrovačkom podneblju i u domovima refleksija je običajne prakse zapadne obale Jadrana. Zlatno doba izrade sakralnih i profanih umjetničkih skulptura u vosku na području južne Italije ostvaruje se tijekom 17. i 18. stoljeća i lagano nestaje sredinom 19. stoljeća. U proizvodnju Bambina bila su uključena dva južnotalijanska grada: Napulj i Palermo, pa se s razlogom može govoriti o dvjema 'školama izrade' u kojima su kipići bili zaštićeni staklenim stranicama drvenih kutija ili su bili zaklonjeni staklenim zvonom. Napolitanski Bambin bio je izložen gol u ležećem ili stojećem položaju, dok je palermitanski odjeven u ruho od voska, katkad tekstila ili je bio prekriven perizomom. Sicilijanski i napolitanski majstori bili su iznimno poznati po svojoj izradi Bambina, osobito stoga što je kipiće imala gotovo svaka kuća. U Palermu su majstori i umjetnici imali i svoju udrugu, a trag te iznimne i izdvojene zanatske vještine sačuvan je i danas u imenu ulice Via dei bambini.92 Izrađeni u vosku, gipsu ili polikromiranom drvu, Bambini iz radionica talijanske provenijencije iz 18. i 19. stoljeća izlagali su se u dubrovačkim saločama i salonima, 'kamarama od posjeda' i na crkvenim oltarima, različiti po impostaciji stojećih ili ležećih figurica.93
Kult djeteta, ženski samostani i Ditići u dalmatinskom okrilju
Iz nježnog okrilja Anice Bošković tradiciju štovanja Bambina valja sagledati i u širem pogledu na kult Djetešca Isusa i njegovu dugu povijest koja početke prepoznaje od 4. stoljeća, preko sv. Jeronima u 5. stoljeću, a Malog Isusa osobito je štovao francuski teolog i filozof iz cistercitskog reda sv. Bernard iz Clairvauxa u 12. stoljeću.94 Osobit i izdvojen trag nalazimo kod Franje Asiškog u 13. stoljeću. Samo jedno stoljeće nakon živih jaslica sv. Franje u franjevačkoj božićnoj službi u Italiji javljaju se bojane figure Malog Isusa u povojima. Isprva zamišljene kao aktovi u punoj plastici, s vremenom su ih počeli odijevati u skupocjene tkanine. U renesansi se figure djeteta Isusa nisu izrađivale samo od drva nego i iz bjelokosti, od voska, gline, od bronce i porculana.95 Iz 16. stoljeća dopire štovanje Malog Isusa sv. Terezije Avilske, koja se nikada nije nigdje uputila a da ga nije nosila sa sobom. Pobožnost svetice izvirala je iz duboke ljubavi prema ljupkom liku Svetog Djetića.96 Dijelom i zbog vizija svetice Terezije Avilske, kult Kristova djetinjstva osobitu važnost dobio je u Španjolskoj u doba baroka, a štovanje je bilo prošireno po Italiji i ostalim europskim zemljama. Kult Bambina k nama je, djelovanjem franjevačkog reda, stigao ponajprije iz Italije.97 Skulpture Djetešca Isusa u kasnom srednjem vijeku bile su raširene u zemljama njemačkoga govornog područja i u burgundskoj Nizozemskoj. U Betlehemu se od 16. stoljeća izlaže kipić Djeteta Isusa ( Bambino Gesù), a tijekom 17. i 18. stoljeća skulpture su se, dakle, širile u južnoeuropskim zemljama, u Italiji i u Španjolskoj, gdje je još u 19. stoljeću bila popularna izrada skulptura u tradiciji baroka. Adoracija Djetešcu Isusu jačala je i krajem 19. stoljeća rađajući se iznova s novom duhovnošću prema Praškom Malom Isusu, koju je papa Lav XIII. potaknuo 1896. godine. Papa Pio X. je 1913. organizirao i djelovanje Bratovštine Praškoga Malog Isusa, a papa Pio XI. stavio je krunu na njegov kip 27. rujna 1924. godine.98 Jedna od najstarijih čudotvornih skulptura je Sarnensko Djetešce iz samostana benediktinki u Sarnenu u švicarskim šumama, a najvažniji kip Malog Isusa u Italiji kojem su pripisivane čudotvorne moći je – Santo Bambino iz Ara Coeli kojim je, ugledavši ikunicu s njegovim likom, bila nadahnuta i sama Anica Bošković.99
Dakle, dignitet djeteta s odsjajima svetosti javlja se pojavom Krista i kršćanstva, no tek od konca 18. stoljeća dijete stječe svoje pjesnike i pisce poput Goethea, braće Grimm, E. T. Hoffmanna i H. C. Andersena, ili u hrvatskom kontekstu – u pjesništvu Anice Bošković. Upravo je u 18. stoljeću, s romantičarskim idejama osnažena 'vidljivost', ali i značenje djeteta. 'Išteći dijete u glasu narodne umjetnosti' romantizam pronosi glorifikaciju djeteta (i mladeži, naglašava Stojan) koja je iznesena sve do ovovremenosti.100
U okolnostima oskudne literature i pisanih izvora, oslanjajući se na činjenicu da su zbog afirmacije otkrića vrijednosti djetinjstva u 17. i 18. stoljeću ženski samostani postali idealno mjesto za širenje kulta svetog Djeteta, nekolicina autora istražila je odraze običajnog štovanja Bambina na istočnoj obali Jadrana sagledavajući ga u širem mediteranskom zrcaljenju.101 U zamahu novog procvata proizvodnje raskošno opremljenih figurica Svetog Djetešca u ženskim samostanima, spoznalo se da su redovnice izrađivale Bambine uglavnom od voska (mahom od ostataka voštanica), polikromiranog drva, krepa, papira i gipsa i s mnogo mašte i umijeća svojih vještih ruku šivale im posebno skrojenu odjeću od tkanina starih misnica, štola, i liturgijskog ruha. Pojedini pronađeni primjerci bili su izrađeni i kombinacijom gipsa i kartona tehnikom papier mâché. Njihovo majstorstvo podrazumijevalo je izradu tijela od kučine, kudjelje, glavu i udove od terakote, kosu od svilenog konca, oči od stakla.102 Oblikovale su i izrađivale figurice Božjeg Djetešca nepovijene ili u povojima u različitim položajima: ležećem ili stojećem; s uzdignutim ručicama, Djetešca sa simbolima Kristove muke i male dječake u stojećem položaju s uzdignutom ručicom blagoslivljanja i sa simbolima (kugle zemaljske, ptice, jabuke, grozda, simbola euharistije). U samostanskim radionicama izrađivale su i ležeće Bambine u staklenim kutijama.103
U priobalnoj Dalmaciji poznat je poseban lik (lutke) djeteta od voska, koja se uglavnom nabavljala u Italiji, ali je mogla biti izrađena i u kućnoj radinosti. Bila je poznata pod nazivom Ditić ili Bambino i imala je svoju utvrđenu ulogu u liturgiji Badnje večeri, ali i svoje mjesto u crkvi, pred kojim su se (za razliku od dubrovačkog običaja koji je zahvaćao sve generacije) - molila djeca i darivala ga.104 Spoznaje o štovanju Ditića u širem kontekstu bile su osnažene 2004. nakon istraživanja voštanih i drvenih kipića Malih Isusa ('s kosicom od paperja') na Braču i na Hvaru, nošenih i ljubljenih u procesiji i izlaganih na oltarima u staklenim vitrinicama i u drvenim kolijevčicama tijekom božićnih blagdana. U župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Postirima na Braču čuvaju se, primjerice, četiri Ditića – Bambina od kojih je najstariji voštani kipić (načinjen od pčelinjeg i parafinskog voska, dužine 50 cm) u paketinu to jest u svilenom povoju, dobavljen iz Italije u 19. stoljeću, dok se u Pučišćima čuvaju tri Ditića, među kojima je najstarija figurica iz 18. stoljeća.105 Vjekoslava Sokol je istaknula kako je znakovit prinos u traganju za spoznajama o vjerskom običaju čašćenja Ditića, ali i njihovoj pojavi u običajnom nasljeđu, ostvaren 2007. godine, kada se pomnije istražilo voštane kipiće koje su od konca 18. do sredine 20. stoljeća izrađivale redovnice u svojoj radionici u splitskom samostanu sv. Klare. Autorica navodi kako je u posjedu tog samostana bilo otkriveno pet voštanih kipića Malog Isusa i jedan kipić Male Gospe. S obzirom da je u razdoblju od 14. do konca 19. stoljeća taj samostan tri puta mijenjao lokacije, pronađeni nalazi, ali i kalupi za lijevanje različitih dimenzija, odlivenih neiskorištenih dijelova kipića te mnoštvo pronađenih očiju izrađenih u staklenoj pasti, predstavljali su, uistinu - veliko iznenađenje. Pronađene odljeve sagledavalo se kao originalne uratke izrađivane u okviru konceptualne zamisli unutar Reda klarisa koji karakterizira zatvorena klauzura.106
U nedostatku dokaza o postojanju takvih radionica u dubrovačkim ženskim samostanima pretpostaviti je da su sačuvani primjerci Bambina u Dubrovnik bili doneseni. Ta pretpostavka, međutim, ne znači da neka buduća (arhivska ili arheološka in situ) istraživanja neće rezultirati mogućim novim spoznajama o umjetničkoj izradi Bambina u nekom od ženskih samostana u prošlosti Dubrovnika. Unatoč činjenici što je u staroj gradskoj jezgri do Velike trešnje 1667. godine bilo čak osam ženskih samostana, u dubrovačkoj historiografiji ne postoji sveobuhvatan rad koji je u središtu istraživačke pozornosti imao redovnice. S obzirom na to da se kulturna misija ženskih samostana očitovala na području razvoja pismenosti i nastanka nabožnih knjiga pisanih hrvatskim jezikom, postojanje samostana utjecalo je zasigurno i na druge vidove nastanka umjetnosti.107
Mogući trag dodiruje zanimljiva priča iz benediktinskog samostana u Hvaru o najreprezentativnijem primjerku ležećeg Ditića datiranog u 19. stoljeće. Njega je, prema mišljenju povjesničarke umjetnosti Nevenke Bezić Božanić, iz rodnog Dubrovnika (vjerojatno u sklopu samostanskog miraza) oko 1900. godine u Hvar donijela opatica Tereza Obuljen (1863. - 1917.), umrla na glasu svetosti. Naime, znatan broj skulpturica Malog Isusa nastao je iz običaja kojim je obitelj svakoj mladoj novakinji (od kojih su neke imale tek dvanaest ili trinaest godina) pri stupanju u samostansku zajednicu darivala Tješitelja, tj. Nebeskog mladoženju. Takve su figurice zbog bogate opreme i ukrasnih predmeta s nakitom predstavljale vrijednost i miraz mlade redovnice, njezin vjenčani dar samostanu (što objašnjava tvrdnju da sestra Tereza Obuljen iz Dubrovnika u sklopu svog miraza sa sobom u Hvar donosi figuricu Svetog Djetešca).108 Posebnost tog hvarskog Ditića je veoma stara haljinica na „lutki malog Isusa, 'bambina', kojeg je pri dolasku u samostan donijela madre Obuljen“, zapisala je Mirjana Kolumbić, ističući pritom, kako se smatra da je riječ o jednom od najstarijih sačuvanih primjeraka izrade čipke od agavinih niti.109 Iako se pouzdano ne zna tko ju je i kada izradio (tehnikom merlandeze; kačkanjem preko tzv. viljuške i kukičanjem) istraživači su haljinicu od agavine čipke datirali u prve godine 20. stoljeća.110 Podatak o dataciji upućuje na pretpostavku da je haljinica naknadno izrađena i nije bila na kipiću Ditića u trenutku dolaska časne sestre Tereze Obuljen (koja je kasnije u svom redovničkom poslanju kao opatica postala zaslužna i za dogradnju samostana). Kipić (načinjen od voska, dužine 30 cm) čuva se u Muzeju Hanibala Lucića, smještenom u najstarijem dijelu samostanskog zdanja.111 Pojedini primjerci Ditića na Hvaru kitili su se zlatnim nakitom, poput zavjetnih darova koje i danas krase Bambina Anice Bošković u crkvi Sigurata u Dubrovniku.
Umjesto zaključka
Iako je Ernest Katić prije gotovo jednog stoljeća u onodobnim tiskovinama zabilježio vlastitu strepnju nad iščezavanjem štovanja Bambina u dubrovačkoj blagdanskoj tradiciji, tradirana običajna praksa dokazuje da se u dubrovačkim crkvama još i danas njeguje običaj izlaganja Bambina. Sačuvani raritetni primjerci (uglavnom iz majstorskih radionica talijanske provenijencije) iz 18. i 19. stoljeća u dubrovačkim crkvama još uvijek su u službi liturgije, a Bambina Anice Bošković (nepoznate provenijencije) koji je nekoć u staklenoj niši krasio dom Boškovićevih, u crkvi Sigurata i danas u molitvama dodiruju pogledi vjernika. Bambin na sebi ima ružičastu tuniku koju su časne izradile 1995. godine u prigodi poslijeratne obnove samostana. Zanimljivo je da je na njemu sve veći broj zavjetnih darova novijeg datuma (mahom zlatnog nakita i nakita od crvenih koralja). Na glavi mu je zlatna kruna od filigrana s vezanim biserjem i umetnutim topazima.
Južni brod crkvice Sigurata još uvijek se pučki naziva oltar Bambina pred kojim se, i ne tako davno, u nazočnosti biskupa obavljala svečana devetnica o Božiću, što dodatno osnažuje zaključak da je štovanje Bambina u dubrovačkim crkvama vitalna praksa suvremenog Dubrovnika. Uostalom, sačuvani kipići u stojećem ili ležećem položaju u crkvenim i privatnim zbirkama izdvojen su prinos kulturnom nasljeđu osobito sagledamo li ih s aspekta povijesno-ikonografske, ali i umjetničke i kulturološke vrijednosti u širem smislu. Blagdansku posvećenost i izlaganje dubrovačkih bambina na crkvenim oltarima, ali i u saločama i drugim reprezentativnim prostorijama u dubrovačkim kućama nije prekinula ni iznimno popularna germanska praksa kićenja borova i jelki koja se (u Hrvatskoj pa tako i u Dubrovniku) raširila tijekom 19. stoljeća. Vrijednost sačuvanih primjeraka sakralne umjetnosti i katoličke vjere sredozemnog nasljeđa i okruženja, pobožnost i još uvijek živuća tradicija adoracije zalog je neupitnog kontinuiteta običajne prakse i u 21. stoljeću.
Čini se, stoga, da je Katićeva strepnja o iščezavanju običaja bila tek odraz autorove suptilnosti i duboke sentimentalnosti prema nasljeđu. Iz istih je unutarnjih motiva osnaženih molbom svoje ostarjele sestre Katice nedugo prije njezine smrti, o Bambinu Ruđerove sestre Anice pisao i Ivo Vojnović. Iako je Vojnović rođen pedeset i jednu godinu poslije ulaska Napoleonove vojske u Grad i brzog sloma Republike, a Katić još i dulje – sedamdeset i sedam godina nakon pada Republike, njihov žal za davnim vremenima jasno se ogledao u njihovu stvaralaštvu. Nekim čudnovatim intuitivnim dodirom – obojica autora dotakli su se Božjeg Djetića iz obitelji Bošković. Odgovor na pitanje zašto su upravo Ernest Katić i Ivo Vojnović u svojem stvaralaštvu duboko nadahnutom bićem Grada i propadanjem dubrovačke aristokracije posegnuli za uspomenom na sveto biće - Bambina Anice Bošković, možda se može naslutiti u slikama prošlosti iz kojih se, iako u sfumatu dalekog vremena, još i danas mogu ugledati figure svetosti. Njima je u slojevitim emotivnim talozima (obiteljskog i šireg kruga) bio obilježen i identificiran i njihov vlastiti ishodišni duhovni krajolik.