Djelovanje Andrije Štampara na suzbijanju zaraznih bolesti tijekom Prvoga svjetskog rata (1914‒1918)

1.Uvod

Biografija liječnika, specijalista higijene i socijalne medicine Andrije Štampara (Brodski Drenovac, 1. IX. 1888 ‒ Zagreb, 26. VI. 1958) obrađivana je u brojnim izdanjima domaće i inozemne historiografije.1 U monografijama i radovima donesene su ključne biografske činjenice o samome Štamparu, ovisno o predmetu istraživanje autora, te, iako su hvalevrijedan doprinos istraživanju njegova rada i njegovih principa, koji su i danas temelj javnoga zdravstva i socijalne medicine, ono što nedostaje ili nije pobuđivalo potrebitu pozornost istraživača jest analiza značaja i važnosti njegova djelovanja u navedenome razdoblju u kontekstu ključnoga formativnog iskustva koje je oblikovalo njegove koncepcije i poglede na organizaciju, ustroj i djelovanje javnoga zdravstva,2 ali i u kontekstu općih ratnih zbivanja i pošasti koje su harale prvenstveno u Austro-Ugarskoj Monarhiji u istraživanom razdoblju. Stoga je namjera ovoga rada prikazati kako je Štampar svojim brzim i stručnim djelovanjem, savjesnim postupanjem u javnom i općem interesu, potkrijepljeno primjerima iz 1915‒17., uspio u svojim nastojanjima da suzbije zarazne bolesti epidemijskoga karaktera. Pri istraživanju korištena je arhivska građa pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, među ostalim građa obiteljskoga fonda Andrije Štampara, kao i onodobne i recentne periodičke publikacije i literatura, među kojima su i Štamparovi članci, koji su poslužili za rekonstruiranje političkoga duha i vremena, želeći na taj način dobiti zaokruženu cjelinu njegova djelovanja u istraživanom razdoblju.

2.Djelovanje dr. Andrije Štampara na suzbijanju zaraznih bolesti neposredno pred izbijanje Prvoga svjetskog rata

Prije izbijanja Prvoga svjetskog rata, od 1. I. 1912. do 8. VIII. 1913., Andrija Štampar radio je kao »sekundarni liječnik kod gradske javne bolnice u Karlovcu«.3 Ovaj posao obavljao je na osnovi Dekreta Poglavarstva slobodnog i kraljevskog grada Karlovca od 27. II. 1912. kojim mu se određuje godišnja plaća u iznosu od 1600 kruna, zajedno sa »stanom u naravi u ovogradskoj bolnici«.4 Osim rada u bolnici, bio je aktivan u javnom životu grada, držeći predavanja o sušici, socijalnoj higijeni i borbi protiv alkoholizma,5 objavljujući u lokalnim novinama6 te osnivajući Klub apstinenata od alkohola.7 U tom je razdoblju u Liječničkom vjesniku objavio članak Naše narodno zdravlje, u kojem navodi kako je hrvatsko narodno zdravlje »slabo i jadno. Prema tome namiće se u narodnom radu jedna velika, važna, a teška zadaća: brinuti se narodnim zdravljem i čuvati ga u svemu. Što je narod koji zdraviji to je i napredniji, jači i odlučniji, a u borbi života sigurniji. U novije doba imaju i liječnici dvojaku dužnost: brinuti se zdravljem pojedinaca i cijeloga naroda. […] Trebalo bi i kod samih liječnika probuditi novi duh i život, tako da oni postanu važan dio u narodnom poslu. […] Liječnici su svakako pri narodnom zdravlju važan faktor. Oni mogu da ravnaju zdravstvenom politikom, a što je najglavnije: svojim osobnim pregnućem mogu u socijalnom radu da budu ponajglavniji. Mi trebamo ne samo liječnika, koji će biti radi liječenja bolesnih ljudi razdijeljeni po našoj domovini, nego nama treba odgojitelja i učitelja narodnih, koji će dizati njegovo zdravlje, koji će poučavati naše najšire slojeve živom riječi o zdravlju i bolesti«.8

Prema zdravstvenim zakonima iz 1894. i 1906. osnovane su samostalne i uzadružene zdravstvene općine.9 Samostalne prema broju stanovnika i poreznoj snazi mogu zaposliti posebnoga liječnika, dok se uzadružene sastoje od više upravnih općina s jednim sjedištem liječnika, zaposlenim u svojstvu općinskoga liječnika. Prema popisu iz 1907., u cijeloj je Hrvatskoj bilo 198 zdravstvenih općina (22 samostalne zdravstvene općine i 176 uzadruženih).10 »Sela nemaju kod nas liječnika. Žalosna pojava, koja se jako osvećuje na narodnom zdravlju. Seosko stanovništvo već po svojoj prirodi nije sklono zdravstvenim zahtjevima, a kako je tek tamo gdje uopće nema liječnika. Uz ovakove prilike ne može u narodnom zdravlju biti u narodnom zdravlju nikakvog napredovanja, nego samo nazadovanje.«11

Dekretom velikoga župana Požeške županije Piškorića od 9. V. 1913., Štampar je imenovan »definitivnim općinskim liečnikom samostalne općine Nova Gradiška sa sjedištem u Novoj Gradiški«. Određena su mu primanja u iznosu od 1600 kruna plaće i 300 kruna stanarine te na ime pristojbe 100 kruna u razdoblju od pet godina nakon polaganja službene liječničke prisege.12 Dana 15. VIII. 1913. nastavio je u Novoj Gradiški obavljati liječničku praksu.13

Krajem rujna 1913. godine u Davoru je izbila pošast kolere. O tome svjedoči Izvješće o uredovanju u Davoru radi kolere od 4. X. 1913., upućeno Kraljevskoj kotarskoj oblasti u Novoj Gradiški. Izvještaj je sačuvan u Hrvatskom državnom arhivu pod brojem 16.947/1913, napisan je strojopisom i čuva se u kutiji 1 obiteljskoga fonda Štampar Andrija. Sastoji se od osam stranica. Na prve tri stranice Štampar elaborira činjenice navedene u Izvješću o uredovanju u Davoru od 4. listopada 1913. U ovome dijelu komentira slučajeve Lovre Gomerčića i Kate Dević.

Prema Izvješću, Štampar je 3. X. u 8 sati ujutro stigao u Davor u ured općinskoga poglavarstva u Davoru iz kojega se, u pratnji dr. Mavre Geigera, uputio u obilazak kuće oboljeloga Lovre Gomerčića. U kući su s bolesnikom živjeli njegova supruga, sin i snaha. »Posebno u sobi odjeljen leži na krevetu Lovro Gomerčić, star 65 god. Slab, upala lica, bilo mu je jedva zametljivo; na pritisak po trbuhu jako je osjetljiv, a i sam se tuži na bol u trbuhu. Jedva govori, a njegovi ukućani navadjaju sliedeće: Oboljeli je obolio u noći od 2. na 3. o. mj. Na bljuvanju, s kojim su bili spojeni žestoki grčevi u listovima; ujedno je dobio jaki proljev, koji je bio posve tekuć i sličan vodi od pirinča. Danas je bljuvanje prestalo, proljev neprestano traje, samo se u toliko promijenilo, što je postao gušći. Isto tako su prestali i grčevi u listovima«.14 Nakon pregleda kuće Lovre Gomerčića, pregledana je i druga kuća u kojoj je živjela Kata Dević, za koju je dokazano da je oboljela od kolere. »Kata Dević je srednje čvrste tjelesne konštrukcije, no sada je dosta slaba i iznemogla. Njezin puls je posve slab. Ona je obolila 28. prošlog mjeseca, imala je sve znakove kolere, a u njezinim dejektima nadjeni su Vibrioni kolere. S njome u kući stanuje njezin muž, koji je boležljiv čitavoga ljeta te se tuži na boli u želudcu i crijevima. Dna 27/9 u veče umrlo je njihovo dijete navodno nakon bolesti od 10 dana. I ono je imalo jaki proljev i bljuvalo je. Bilo je staro 4 godne i muško. Po navodu obć. liečnika to je djete umrlo od običnog kathara no on ga nije posjećivao, jer nije bio pozvan.«15 Općinski liječnik tvrdio je »da je već treći mjesec na svojemu mjestu, a nije primio niti filira plaće.«16

Iz navedenoga primjera, iako se radilo o pojedinačnim slučajevima oboljenja, vidljivo je kako je izostanak pravodobne prevencije i redovite liječničke skrbi, s obzirom na to da liječnik nije imao saznanja o pojavi bolesti, imao kardinalne posljedice po oboljelu: smrt djeteta i pogoršanje njezina stanja gotovo do smrti.

S obzirom na to da su Kata Dević i njezin muž pili vodu iz Save, a ni s kim nisu dolazili u kontakt, Štampar je napunio steriliziranu posudu kapaciteta 1 litre savskom vodom, odakle se vodom opskrbljuju stanovnici Davora, kako bi ju poslao na analizu u Kraljevski zemaljski bakteriološki zavod u Zagrebu.17 U nastavku Izvješća opisao je koje je preventivne mjere uveo u svrhu sprečavanja širenja zaraze: »Kuća oboljeloga Lovre Gomerčića imade se staviti pod najstrožiju stražu, a njegove izmetine imaju se posebice raskuživati sa živim karbolom i duboko u zemlju zakapati. Nitko od njegovih ukućana ne smije izlaziti iz kuće, niti s kim dolaziti u doticaj. Ako bi im ponestalo hrane to se obć. poglavarstvo mora pobrinuti za hranu, te po pazitelju davati, a posudje koje se rabi izkuhavati. Sve te mjere imaju se držati, dok ne dodje nalaz o izstraživanju njegovih dejekata. Kata Dević i njezin muž imaju se pod najstrožiju stražu staviti dok da s nikim u doticaj ne dodju; njezine izmetine imadu se bezuvjetno sa živim karbolom razkužiti i duboko u zemlju zakapati. Za dva dana dakle peti dan nakon oporavljenja imadu se njezina dejekta propisanim putem zemaljskom bakteriološkom zavodu na izstraživanje poslati, da se vidi nema li ona u sebi još klica od kolere. Isto tako za svaku sigurnost valja poslati dejekta od njezinoga muža, da se ustanovi, nije li on kliconoša. Glede dejekata kod Gomerčića i njegovih ukućana vrijedi isto ako se i kod njega bakteriološki ustanovi kolera. Ma da se radi o pojedinačnom slučaju kolere, ipak se odredjuje do opoziva sljedeće zdravstveno redarstvene mjere: Promet sa Bosnom obustavlja se a isto tako promet Savom. Izlazak iz Davora i u Davor dozvoljava se samo službenim osobama i za najnužnije slučajeve. U tu svrhu imadu se na glavnu cestu i na poljske izlaze staviti pouzdane straže. Pouke o koleri moraju se razdijeliti i sutra kod proglasa narodu pročitati. […] Kad se sve priredi odredjuje se izkuhavanje vode, koja će se onda pučanstvu dijeliti.«18

Krajem 1913. godine u selu Mačkovci u sastavu općine Nova Gradiška izbila je epidemija kolere. »Tada je došla do izražaja Štamparova sposobnost i energičnost. U kratkom je roku proveo mjere koje su zaustavile širenje bolesti.«19

3.Pojava zaraznih bolesti u Prvom svjetskom ratu 1914. godine

Na samome početku Prvoga svjetskog rata u drugoj polovici rujna 1914. na Istočnom bojištu20 izbila je epidemija kolere. Zbog nehigijenskih uvjeta na bojišnicama, gdje je na relativno malom prostoru bio okupljen velik broj ljudi i životinja, izbile su kolera i dizenterija u austrougarskoj vojsci. Slijedila je masovna pojava navedenih zaraznih bolesti u pozadini bojišnica, na različitim područjima Austro-Ugarske, tako i na području Trojedne Kraljevine.

Austrougarska je vojska na Istočnom bojištu tada brojila 925 000 vojnika i časnika u borbenim sastavima, dok je ukupan broj s postrojbama podrške te garnizonima u tvrđavama Krakov i Przemy śl i utvrdama po Galiciji iznosio 1 425 000 austrougarskih časnika i vojnika.21 Ovakva masovnost u nehigijenskim uvjetima predstavljala je pogodno tlo za pojavu, razvoj i brzo širenje zaraznih bolesti.

Kolerom je bila zahvaćena velika većina austrougarske vojske, no posebno je stradao budimpeštanski IV. vojni zbor,22 u kojem su se nalazili brojni hrvatski vojnici i časnici s područja povijesnih hrvatskih zemalja i Bosne i Hercegovine. Zapovjedništvo zbora, odmah po uočavanju bolesti, izdalo je zapovijed za obaveznim cijepljenjem.23 Prvo su se trebali cijepiti časnici, a potom vojnici prema divizijama i zborovima svih austrougarskih vojski u Galiciji.24 Procijenjeno je kako je minimalno potrebno dva tjedna kako bi se milijunska austrougarska vojska u Galiciji potpuno procijepila i očistila od pošasti.

Bolest se pojavila u najnepovoljnijem trenutku za austrougarsku vojsku. Galicijska je bitka bila izgubljena, a austrougarske su vojske u Galiciji bile u povlačenju prema unutrašnjosti Monarhije i pripremale se za obranu od ruske invazije.25 Međutim, zbog bolesti i djelovanja cjepiva protiv kolere, časnici i vojnici nisu imali dovoljno fizičke snage kako bi se borili pa je i oporavak procijenjen na iduća dva tjedna. Operativno je time nastao velik problem za austrougarski vojni vrh kako dalje nastaviti rat. Kako se epidemiološka situacija pogoršavala iz dana u dan sa sve većim brojem prijavljenih slučajeva zaraze, bilo je nužno provesti hitne mjere ne samo po pitanju daljnjega suzbijanja zaraze, već i vraćanja borbene sposobnosti vojske.

Zapovjednik 2. austrougarske vojske general Eduard von Böhm-Ermolli odbio je cijepljenje kao i mnogi drugi časnici pa se pronašlo rješenje da vlakovi zaražene odvoze u bolnice u pozadini. Osim navedenoga, ubrzo su u barakama za zaražene osnovane karantene kako bi se oslabilo ili barem suzbilo proširenje kolere izolacijom zaraženih, upravo na način kako je to godinu dana ranije u Davoru opisao Štampar. U Mezőlaborczu u Gornjoj Ugarskoj (Felvidék)26 osnovana je prva zarazna bolnica za oboljele od kolere i ostalih zaraznih bolesti. Međutim, kapacitet prijamnih kreveta za zaražene bio je puno manji od stvarnih slučajeva oboljenja te time problem nije bio riješen. Uz manjak bolničkoga smještaja i pravilne liječničke skrbi za zaražene, u vlakovima je, zbog nehigijenskih uvjeta, već na putu u bolnicu umiralo 10% zaraženih. Gusto stisnuti vojnici prevozili su se i stotinu kilometara u pozadinu, a otvorena vrata željezničkih vagona, što je služilo kao svojevrsna mjera prozračivanja, nisu bila dovoljna jer nije bilo raskuživanja niti destilirane vode. Mrtva tijela austrougarskih časnika i vojnika stizala je na željezničke stanice blizu prihvatnih bolnica i karantena, a zdravstvenom je osoblju preostajalo samo odijeliti mrtve od živih.27

U budimpeštanskom IV. zboru u sastavu 2. austrougarske vojske zabilježeno je više od 2000 slučajeva bolesti. Smrtnost je bila velika. U prvome je valu do 24. IX. 1914. godine više od 1400 vojnika toga zbora umrlo od kolere.28 Nakon 24. IX., u drugom valu zaraze do 10. X. 1914., broj žrtava od kolere se udvostručio. Kako je nastupila jesen i vrijeme postalo hladnije, vojnici koji nisu imali zimsku opremu, pogotovo na Karpatima na koje se povukao dio austrougarske vojske, dodatno su obolijevali, što je utjecalo na pad imuniteta i razvoj novih bolesti koje su dovodile do smrtnih slučajeva. Ljudi su umirali ili od kolere ili se smrzavali tijekom noćnih straža, pisao je Octavian Taslauanu, rumunjski vojnik u austrougarskoj vojsci 1914. godine.29

O masovnosti kolere u tome razdoblju pisao je i austrougarski poručnik hrvatskoga podrijetla Lothar Rendulić. »Jednoga dana vozio sam se s brigadnim generalom ulicom kojom je pukovnija marširala ispred nas, kad smo vidjeli nekoliko naših vojnika kako leže pogrbljeni s obje strane ulice. Za njih se brinuo liječnik, kojeg im je dodijelila pukovnija i nekoliko bolničara. Bili su prve žrtve epidemije kolere. Ubrzo smo vidjeli novu skupinu bolesnih ljudi. Dugo je to trajalo. Bilo je depresivno što nismo mogli pomoći. Mogao sam samo poslati policajca natrag u najbližu telefonsku stanicu da situaciju javi odjelu. Međutim, već je to bilo evidentirano pa su liječnici i medicinska vozila bili na putu. U sljedećih nekoliko dana bilo je više bolesnih ljudi, uključujući dva viša časnika. Tada je sve cijepljeno serumom koji je ubrzo stigao u velikim količinama u vojsku. Liječnici su radili danonoćno. Ubrzo nakon toga dogodila se neobična stvar: epidemija je jednim potezom zamrla. Osjećao sam jezivost epidemije, posebno u skupinama postrojbi u kojima vojnici žive u uskim vojarnama i u stalnom međusobnom kontaktu u privremenim smještajima, u močvarama i u rovovima.«30

Potkraj rujna mnoge su austrougarske postrojbe prijavljivale stotinu slučajeva kolere dnevno, a druge čak i tisuće od čega su velika većina bili smrtni slučajevi. Uz borbene gubitke, ovi su gubitci od bolesti i epidemija bili samo početak patnji i stradanja vojnika na Istočnome bojištu u Prvome svjetskom ratu. Prema raspoloživim podatcima iz arhivskih izvora, u postrojbama u kojima su služili Hrvati navodi se da su u petrovaradinskoj 70. pješačkoj pukovniji dva vojnika umrla od meningitisa, šest od tuberkuloze, 24 od kolere, tri od tifusa i jedan od upale pluća. Ukupno 36 vojnika.31

U karlovačkoj 96. pješačkoj pukovniji umrlo je pet vojnika; jedan od tifusa, jedan od tuberkuloze, a tri od upale pluća.32 Od različitih je bolesti umrlo 24 vojnika zagrebačkih lakih strijelaca u 31. poljsko-lovačkoj bojni: od toga njih čak 20 od kolere, jedan od tuberkuloze i jedan od upale pluća.33 Hrvatski časnik austrougarske vojske Pero Blašković naveo je da je u njegovoj 31. pješačkoj diviziji bilo više od 1500 mrtvih od kolere.34

Konjaničke postrojbe također nisu bile pošteđene bolesti. U 5. ulanskoj konjaničkoj pukovniji, čiji su konjanički sastav većinom činili hrvatski konjanici s područja Kraljevine Hrvatske i Slavonije, ukupno je od bolesti umrlo 14 konjanika. Od toga deset od kolere, dva od tifusa i dva od upale pluća.35 U 12. ulanskoj konjaničkoj pukovniji, u kojoj su također služili hrvatski konjanici, ukupno je njih deset umrlo od različitih bolesti tijekom druge polovice rujna 1914. godine. Prema Matičnoj knjizi umrlih vojnih osoba iz 12. ulanske konjaničke pukovnije jedan je vojnik umro od tifusa, jedan od tuberkuloze, jedan od upale pluća, a njih sedam od kolere.36

Sveukupno je od kolere austrougarskoj vojsci od polovice rujna do početka studenoga 1914. umrlo 35 000 časnika i vojnika. Širenje kolere poprimilo je neočekivane razmjere jer je problem sprečavanja i liječenja bolesti bio velik. Čitave su divizije (postrojbe sa 20 000 vojnika i časnika, op. a.) bile zaražene te je primjerice cijela 43. Landwehr divizija (austrijsko domobranstvo, op. a.) morala provesti tjedan dana u karanteni, što je značilo da je trebalo organizirati smještaj i njegu za 20 000 ljudi, kao i osigurati njihovu izolaciju. Doista se krajem rujna carska i kraljevska vojska u Galiciji pretvorila u » vojsku skeleta« i bilo je upitno kako će Austro-Ugarska Monarhija nastaviti rat. Blašković je zapisao: »Da se menaža [vojnička prehrana, op. a.] uredno izdavala i da se trupe nisu dnevno prije zore alarmirale, te satovima stajale po cestama u kiši i blatu, nego da su se što izdašnije odmarale, sačuvalo bi se mnogo dragocjenog zdravlja«.37

Gubitci bi bili još veći da austrougarski vojni liječnici nisu provodili mjere preventivnoga cijepljenja te sterilizaciju odjeće i opreme oboljelih.38 Iz Rendulićeva je zapisa vidljivo da je cjepivom uspješno i relativno brzo suzbijena epidemija kolere u austrougarskoj vojsci, odnosno da je napredak medicine omogućio austrougarskoj vojsci 1914. da ne doživi istu sudbinu kao i Napoleonova Grande Armée.39 Da nije postojalo cjepivo, pitanje je kako bi se suzbila epidemija i koliki bi u konačnici bio broj mrtvih. Moderni lijekovi bili su moćno sredstvo protiv bolesti koje su stoljećima desetkovale vojske na svjetskim bojišnicama.40

Kolera je bila zadnja pošast u nizu nesretnih događaja koje su zadesile austrougarsku vojsku na početku Prvoga svjetskog rata – porazi na bojišnicama, bolesti i (politički) gubitak prestiža na međunarodnoj pozornici.

Ubrzo nakon pojave epidemije na Istočnome bojištu uslijedila je i masovna pojava zaraznih bolesti među civilnim stanovništvom u različitim krajevima Austro-Ugarske Monarhije. Na području Trojedne Kraljevine tijekom cijeloga Prvoga svjetskog rata trajala je borba s epidemijama zaraznih bolesti, u kojoj je aktivno sudjelovao Andrija Štampar.

4.Djelovanje Andrije Štampara na suzbijanju zaraznih bolesti tijekom Prvoga svjetskog rata

Na suzbijanju zaraznih bolesti tijekom Prvoga svjetskog rata Andrija Štampar je djelovao kao općinski liječnik u Novoj Gradiški do srpnja 1916., kada je mobiliziran u 27. domobransku pješačku pukovniju sa sjedištem u Sisku, u kojoj je službovao do 5. XI. 1918.41 Nakon otpusta dr. Mavra Geigera iz službe uzadružene zdravstvene općine Nova Kapela i Orubica jer »vodjenje zdravstvenih agenda u istima kr. kotarski liječnik prema vlastitoj izjavi nije sposoban da sam svladava«, 3. XI. 1915. navedene su zdravstvene općine privremeno dodijeljene Štamparu, za što je, uz dužnost općinskoga liječnika u Novoj Gradiški, od 1. XI. 1915. dobivao nagradu od 100 kruna mjesečno.42

U trenutku izbijanja Prvoga svjetskog rata Crveni križ u Hrvatskoj imao je pedeset podružnica,43 a poseban značaj dobiva i temeljem carske odluke kojom se skrb za ranjene i bolesne vojnike prenosi isključivo na nadležnost Crvenoga križa. Ubrzo se diljem Austro-Ugarske Monarhije, time i na području Trojedne Kraljevine, osniva 35 ratnih vojnih bolnica Crvenoga križa za pozadinski smještaj ranjenika.44 Dana 30. IX. 1914. osnovana je bolnica Crvenoga križa u Novoj Gradiški, čijim je ravnateljem imenovan Štampar,45 istodobno obavljajući svoje ranije liječničke poslove.46 Odbio je dodatni honorar za taj posao, napominjući da svoju nagradu od Vojne uprave daje u dobrotvorne svrhe za Novu Gradišku.47

Iako je podružnica Crvenoga križa u Novoj Gradiški izbijanjem Prvoga svjetskog rata uredila tamošnju bolnicu, dodatno je proširivši s 300 kreveta, za što je uloženo »najmanje 30.000 kruna. Ako se uzme u obzir, da Nova Gradiška broji 4000 stanovnika, ona je to vanredan dokaz patriotizma i požrtvanosti ovdašnjeg pučanstva«.48 Osim niza problema koji su opterećivali i otežavali svakodnevni rad u bolnici, poput nestašice lijekova, nedovoljnoga broja liječnika i medicinskoga osoblja,49 pojavili su se i drugi problemi. Izbio je sukob nadležnosti civilnih i vojnih vlasti i miješanje nadležnoga časnika u liječnički posao i vođenje bolnice, o čemu je u obiteljskom fondu Andrije Štampara ostala sačuvana pisana Predstavka. U tom izvještaju od 6. IX. 1914. bez naslovljenoga adresata, ali najvjerojatnije namijenjenoga središnjici Crvenoga križa ili Vladi u Zagrebu, Štampar se u ime Odbora podružnice Crvenoga križa u Novoj Gradiški žali na postupanje stanovitoga potpukovnika Peteka, carskoga i kraljevskoga nadzornika područne bolnice u Novoj Gradiški: »Po mijenju ovdašnjega odbora Crvenog križa dužan je nadzorni časnik ne samo da štiti interese vojničke, nego da uvijek i svakom prilikom uvidjajući ratne tegobe i teška vremena živi u skladu i podupire funkcijonare Crvenog križa. […] Nadzorni časnik u našoj bolnici drži da je on komandant bolnice, te da može zapovijedati i civilnim osobama«.50

U nastavku Predstavke Štampar navodi: »Gosp. Nadzorni časnik ide ako daleko, da se upliće u čisto liječničke stvari; jednom zgodom je društvenog liječnika pozvao na odgovornost zašto nije dao jednom bolesniku lijeka, kao da on može uopće prosuditi, je li tko treba lijeka ili ne. Ne vladajući se prema načelima ispravnog društvenog saobraćaja bez ikakovog razloga rekao je jednom prilikom podpredsjednici društva, da su svi članovi u Crvenom križu predobro plaćeni za svoj posao. Neopravdano i bez ikakovog razloga narušio je sklad u bolnici Crvenog križa nadzorni časnik i neumjesnim načinom, da Crvenom križu šalje dopise službenim putem, ma da se njegova pisarna nalazi tik uz pisarnu Crvenog križa. U tim dopisima rabi nadzorni časnik takove izraze, proti kojih se odbor poslovnice mora odlučno ograditi«.51 Također je nadležni časnik prigovarao u vezi raspodjele hrane i mjera štednje, izravno se miješajući u vođenje bolničkih poslova i liječničku struku. »Dok je podružnica imala veću zalihu vlastitog novca, davala je hranu svojim bolesnicima kao malo gdje, kad su nastupila teža vremena, a životne namirnice u cijeni poskočile, nije ni ovdašnja podružnica mogla više davati obilnu hranu, nego je, kako je svuda, morala radi teških prilika da štedi. Nadzornom časniku nije bilo pravo to ograničenje hrane; jednim upitom na duge bolnice ustanovljeno, da je hrana u našoj bolnici kao i svugdje, dapače i bolja. Gosp. Nadzorni časnik počeo je u zadnje vrijeme stavljati takove prigovore, da je glede hrane jednoga bolesnika izdao za društvenu kuhinju pismenu odredbu, ma da nema na to nikakovog prava prema nama poznatim propisima. Ovdašnja podružnica drži bolničku kuhinju u vlastitoj režiji i sve se jelo izdaje prema jestveniku propisanom po liječniku, dakle ne može biti razloga stavljati funkcijonare Crvenog križa da ne daju hranu, kako mogu.«52 K tome, prema pravilima struke, svakoga se dana bolnička hrana pregledavala u onim zavodima koji su imali izravnu opskrbu od vojske kako bi se ustanovilo da nema zaraznih klica. Međutim, nadzorni je časnik svakoga dana osobno pregledavao hranu, čime je pokazao nepovjerenje u rad osoblja podružnice Crvenoga križa. Na kraju Predstavke Štampar nije tražio smjenu nadležnoga časnika, već da se »u interesu opće stvari i humanitarne svrhe, zajedničkog djelovanja na dobo naše slavne vojske, uputi gosp. nadzornog časnika, neka bude sklon našem radu i našim plemenitim intencijama«.53

Tijekom rada bolnice Crvenoga križa u Novoj Gradiški liječeno je 2000 ranjenika, od kojih je 857 izliječeno, 181 otpušteno, a 15 preminulo. Bio je samo jedan slučaj zaraze, a ostali su upućivani u druge bolnice i lječilišta, kupke, što je za ratne uvjete izniman uspjeh bolnice, ali i djelovanja Andrije Štampara. Dana 7. VI. 1916. podružnica Crvenoga križa odlikovana je za zasluge, Štampar srebrnom počasnom kolajnom, a 14. XI. iste godine Militärkommando izdala je zahvalnicu s vojne strane za požrtvovano djelovanje liječnika i uspjeh ratne bolnice.54 »Zaslugu za nemanje epidemije i Štamparovoj bolnicu može se pripisati dr. Štamparu i dr. Mladenoviću jer su oni još 1913. godine uveli praksu BERGMANOVU aspesu uporabu gumenih rukavica.«55

O radu na suzbijanju pošasti kolere koja se u rujnu 1915. godine proširila Požeškom županijom ostao je sačuvan izvještaj koji je Štampar sastavio 30. IX. 1915. godine i poslao kraljevskoj kotarskoj oblasti u Novoj Gradiški. Ovo Štamparovo Izvješće o pošasti kolere u Kotaru novogradiškom čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u obiteljskom fondu Štampar Andrija u kutiji 1. Izvještaj je napisan strojopisom na šest stranica. Tematski se sastoji od pet cjelina: Uzroci pošasti, Opis bolesti, novi tip kolere, Statistički podaci, Liječenje i Preventivne mjere. U Izvješću Štampar navodi da je »pošast kolere bila veoma razgranjena po cijelom kotaru. Vrelo okuženja ovdašnjeg žiteljstva bilo je u Bosni«.56 Kolera se prvi put pojavila još u travnju i svibnju 1915. u okolici Banja Luke te se iz Bosne prenijela u selu Bodegraj, koje se nalazi kraj Okučana, i u naselju Gornji Varoš u općini Stara Gradiška. »Zdravstvene prilike zaraženih sela su veoma nepovoljne, naročito opskrba vodom ne odgovara ni najjednostavnijim zahtjevima. Posavska sela nemaju uopće zdenaca, nego uzimaju vodu iz nečistih pritoka Save. […] Duga mjesta, koja ne-leže uz Savu imaju doduše zdence, ali su ti zdenci većinom neogradjeni, usred nečistih dvorišta, te na taj način izvrženi nečistoći; osim toga zdenci su većinom javni, tako da se posve lako okuže. Zahoda u seoskim stanovima nema a onda nije ni čudo, što se zaražuje cijelo zemljište. […] Broj pučanstva se u nekojim mjestima podvostručio, a stanovi se nijesu nimalo umnožili; uz takove prilike došlo je do prenatrpanosti stanova, tako da je gdjegdje u jednoj sobici bilo smješteno do dvadeset osoba. – O čistoći nije moglo biti ni govora. Hrana žiteljstva je nada sve nedostatna, gotovo uvijek ispod prirodnog zahtjeva. Narod se hrani velikim dijelom samo kukuruznim brašnom.«57 Uz navedeno, problem je predstavljalo pomanjkanje liječnika, nespremnost općina na epidemiju, ali i neupućenost lokalnoga stanovništva, kao i pomanjkanje raskužnih sredstava.58 Prema Štamparu: »Pošast je bila počela u najsiromašnijem kraju, trebalo je gušiti odmah u početku, a to se nije moglo radi navedenih razloga provesti onako, kako valja; najdragocjenije vrijeme je prošlo u pripravama u nabavljanju raskužnih sredstava, do kojih se moglo doći samo s teškom mukom.«59 Kolerom je bilo zaraženo ukupno 35 mjesta u kotaru. Iako je slika kolere većinom imala karakteristične simptome, a »u mjestima općine Stara Gradiška i Okučani, gdje su najlošije zdravstvene prilike slika bolesti bila je žestoka«60, u osam slučajeva zapažen je novi tip kolere »koji nije, koliko je meni poznato nigdje opisan; pojavi su ovi: bljuvanje, zatvorena stolica, anurija s velikim bolima u mjehuru i često puštanje par kapi mokraće, kao kod suženja mokraćne cijevi. […] Na ovakove slučajeve valja naročito paziti, jer je kod njih nalaz vibriona uvijek pozitivan. Jedan slučaj je opažen, gdje se radilo samo o anuriji i bolovima u mjehuru, pretraga na vibrione bila je pozitivna; prema ovim opažanjima valja u vrijeme pošasti kolere smatrati svaki slučaj zaustavljanja mokrače kao sumnjiv na koleru, većinom se radi o mladjim osobama, za ove pošasti opažani slučajevi bili su isključivo muškarci; pomor je bio 60%. […] Opaženo je oko 50 slučajeva veoma teške kolere, gdje je smrt nastupila 2-3 sata nakon oboljenja«.61

»Najjače su bila zaražena mjesta Šumetlica, Šagovina, gdje je u vremenu 2-3 dana obolilo 10% cijeloga pučanstva. Zaraza je radi okužene vode postigla tako veliki stepen. Obolenja je bilo u svemu 485 od toga 211 muškaraca, 274 ženskih. Radi ratnih prilika broj je ženskog pučanstva razmjerno veći nego u mirno doba, te uslijed toga je i pobol bio veći. U ostalom ženski svijet većim dijelom dvori bolesnike pa više i izvržen zarazi. Po zanimanju svi su bolesnici pripadali isključivo seljačkom i radničkom staležu, osima dva slučaja medju gradjanstvom. Pomor je općenito bio 54%. Najveći pomor je bio u Gor. Varošu, Uskocima, Donjem Varošu i Poljanama do 80%.«62

U Izvješću, obrađujući liječenje, navodi kako »liječenje nije bilo provadjano po izvjestnom sistemu već radi toga, što su služnu obavljala 3 pošasna liječnika. Radi velikoga broja bolesnika nije uvijek ni liječnik bio u pravo vrijeme, tako da su mnogi umrli, a da nije bilo pruženo nikakove pomoći. Bolnice su bile udešene posve jednostavno, prema čemu se nije liječenje moglo ni obavljati po zahtjevima liječničke nauke. Veoma povoljni uspjesi postignuti s bolus alba.63 Opaženo je, da taj lijek ima upravo izvanredno djelovanje samo ako se dade u dovoljnoj količini i u pravo vrijeme. Ako bolesnik uzme količinu od 100-200 grama osjeća se odmah lakše, proljevi prestaju. Dapače kod najtežih slučajeva ima bolus alba osobito djelovanje. Vidjelo se da su bolesnici obuzeti strašnim djelovanjem bolesti odmah k sebi došli, čim su popili izvjesne količine lijeka. Najljepši primjer djelovanja toga lijeka ima Šumetlica, gdje je u svemu oboljelo 53 osobe. Od tih 53 osobe umrlo je odmah u prva 2-3 dana 20 osoba, koje se uopče nije ni liječilo a umrle su, a da ih liječnik za života nije pravo ni vidio. – Ostale 33 osobe bile su smeštene u bolnicu i podvrgnute liječenju; umrlo ih je samo 4. Slična isustva bila s i u drugim zarženim mjestima, gdje je liječenje provadjalo. Narod je u liječenje imao velikog povjerenja, tako da je veoma rado, a često puta i pješice dolazio u bolnicu. Ispravno provedeno liječenje s bolus alba može da snizi postotak pomora najmanje za 20%«.64

Peti je dio, Preventivne mjere, najopširniji i proteže se na tri stranice teksta, što je pokazatelj koliki je naglasak Štampar stavljao na prevenciju, smatrajući je najbitnijim sredstvom u borbi protiv zaraznih bolesti. Izlaganje počinje pritužbom kako se mjere nisu od početka ozbiljno i temeljito provodile radi manjka općinskih službenika i brojnih propusta. »Naročito su opć. Činovnici shvatili stvar u početku odveć lako, usljed čega je bilo dosta propusta.«65 Prema Štamparu, mjere protiv pošasti kolere mogu se svesti na tri principa: »osamljenje bolesnika sumnjivih, raskužbu i preventivno cijepljenje«.66 Prva se mjera provodila strogo uz djelovanje redarstva i vojske, dok su u bolnicama napravljene posebne izolirane sobe za ovakve slučajeve. »Krevete su uzimali bolesnici iz svoje kuće, obično se uzimalo amo slamnjače i drugi manje vrijedni predmeti.«67 Iako je »podvorno osoblje« bilo neupućeno, od njih 80 zarazile su se samo dvije osobe. »Osamljenje sumnjivih je od velike važnosti radi kliconoša, koji pri raširivanju zaraze najviše važe. Pri ovoj pošasti je pretragom izmetina izoliranih zdravih ljudi ustanovljeno da je prirodna otpornost čovjeka prema koleri veoma velika.«68 Na primjeru Šumetlice ističe da su polovina sumnjivih bili kliconoše, no niti jedan od njih nije obolio. Bakteriološka pretraga nije se obavljala nužnom brzinom radi preopterećenosti Kraljevskoga zemaljskog bakteriološkog zavoda u Zagrebu. Zaključio je da se klice kolere ne zadržavaju dulje od 14 dana u »crijevima kliconoše«. Nužna raskužba vršila se vapnenim mlijekom i iskuhavanjem, iako se prema njegovu mišljenju velikim dijelom obavljala suvišno i ne uvijek prema istim principima: »valja raskužiti samo ona mjesta, gdje se mogu zadržavati i živjeti vibrioni. U prvom dijelu dolazi raskužba posteljine, posteljine, podan u sobi a naročito u okolini kreveta i pod njim, raskužba posudja, zahoda i onih mjesta dvorišta, dje ukućani ostavljaju izmetine. […] Osobito valja paziti na raskužbu zdenaca, jer se porabom lako okuže, što naročito vrijedi za ona mjesta, gdje ima samo javnih zdenaca. Brzi potoci se teško zaražuju, zdenci mnogo lakše. Tamo gdje se zdenci nisu raskuživali trajala je pošast dugo i nije se moglo stati joj na pt. Najbolji primjer, kako zdenci šire pošast, daje nam slika u predjelu okučanske općine. Tamo se pošast dugo držala i svaki dan su se javljali novi slučajevi kolere. Onim danom, kada su se svi zdenci raskužli, stala je pošast kao da je odsječena. – Medju poboljšanje općih zdravstvenih prilika spada i uredjenje zahoda. U svakom zaraženom selu morala je svaka kuća urediti latrinu, koju je straža svaki dan raskuživala i nadzirala«.69 Kao najvažniju mjeru navodi preventivno cijepljene. Samo je 20 cijepljenih osoba oboljelo, i samo je troje preminulo od kolere. »Prema tome je zaštitna moć cjepljenja velika.«70 Cijepljeni su svi izolirani sumnjivi, a ondje gdje su zdravstvene prilike bile loše cijepljeno je cijelo stanovništvo radi smanjenja rizika. Ukupno je bilo cijepljeno 800 osoba; oboljelo je samo njih deset, a preminule su tri osobe. »U Šagovini je bilo cjepljeno cijelo pučanstvo, pošast je smjesta stala, djelovanje negativne faze nije opaženo.«71 Izvješće završava optimističnim zaključcima i predviđanjima: »Tamo gdje su se mjere provele prema ovim principima stala je pošast unutar inkubacionog roka, što najbolje dokazuje, da su ove mjere savršene. Svakako je ova nemila pošast donijela obilnog iskustva koje će izvrsno u buduće doći.«72

U drugoj polovici 1915. u Novogradiškom kotaru raširila se pošast velikih boginja, o čemu je Predstavkom izvijestio Kraljevsku zemaljsku vladu, Odjel za unutarnje poslove u Zagrebu 28. XII. 1915. Naime, Štamparu je povjerila Kraljevska županijska oblast u Požegi zadatak suzbijanja epidemiju općinama Rešetari, Orubica, Davor, Staro Petrovo Selo, Štivica i Nova Kapela jer su »gotovo sva sela tih općina bila boginjama zaražena«.73 U Predstavci Štampar navodi: »Koncem listopada og. Prihvatio sam se toga doista teškoga posla, te sam u roku od 3 tjedna cjepio proti boginjama oko 20.000 ljudi i tim radom prestala je i pošast boginja«.74 U opisu cijepljenja ističe da je »cijelo to vrijeme padala kiša, Sava se razlila na kilometre daljine i potopila sela, koja su isto tako bila zaražena. Tako sam bio prinužden da uz pogibao života i teške nepogode vremena putujem na čamcu po kiši i snijegu«.75 S obzirom na nepovoljne uvjete, neovisno o kojima je uspio suzbiti epidemiju, molio je Kraljevsku zemaljsku vladu da mu povisi dnevnicu (koja je dotad iznosila 6 kruna) ili da mu dodijeli adekvatnu nagradu za uloženi trud.76

U Izvještaju Kraljevskoj kotarskoj oblasti u Novoj Gradiški od 1. III. 1916. govori o preventivnom cijepljenju protiv boginja provedenog u 1915. i 1916. godini. Izvještaj pod brojem 1684/1916 napisan je strojopisom na četiri stranice i sačuvan je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u obiteljskom fondu dr. Andrije Štampara u kutiji 1. Tematski se sastoji od triju dijelova: Virulencija cjepiva, Zaštitna moć cijepljenja i Potrošak cjepiva.

U prvome dijelu, Virulencija cjepiva, navodi da je veći dio kotara sam cijepio, a cjepivo je naručivao preko Kraljevske kotarske oblasti. Cjepivo je uvijek naručivao brzojavno isti dan kad bi se u nekom mjestu pojavile boginje. »Cjepio sam redovno već treći do četvrti dan iza ustanovljenja bolesti uvijek sa cjepivom, kako sam ga od zavoda dobio. Cjepivo sam uvijek redovno potrošio, odmah, a nikad ga nijesam upotrebljavao starijeg od 8 dana.«77 Cjepivo je uvijek čuvao na hladnome mjestu. U opisu cijepljenja navodi: »Cjepio sam na jednoj nadlaktici sa ukupno 6 zareza na dva mjesta u dužini od 1 cm. Otvorivši uvijek samo površno kožu, napevši je i rastegnuvši pri tome. Ova metoda napinjanja kože je izvrsna, jer se koža iz provedenog cjepljenja skupi i zadrži cjepivo. Ucjepnice nijesam dao sušiti, jer je resultat bio i bez toga izvrstan«.78 Iz navedenoga zaključuje da je virulencija cjepiva jako promjenjiva jer »pri uvijek istoj metodi cjepljenja prouzročilo je cjepivo više puta/ n. pr. u Magić maloj, Sičama, Seocima, Dol. Lipovcu, Davoru, Novoj Gradiški/ silno jake reakcije, dapače upale cijele nadlaktice, u nekim opet mjestima/ St. Petrovoselo, Godinjak, Tisovac, Bilibrig/. Napadno je opet ro. Da se u mjestima Ljupina Vrbova, Dolina Brdjani nije primio ni 1 postotak ucjepnica. […] Isto sam tako ustanovio i za pošiljku poslanu za opć. Nova Kapela, gdje je 1 cjev imala cjepivo, koje sam upotrebio u Dol. Lipovcu sa 99 % uspjeha, upotrebljena za Novu kapelu u Bilibrig samo sa 60 % uspjeha. Pošto sam upotrebljavao uvijek samo svježe cjepivo, a radio uvijek istom metodom i opazio, da se u jednom selu prime sve ucjepnice, dapače s flegmonoznim upalama, a u drugom gotovo nijedna, ne mogu logično sudeći nikako priznati, da je lošem uspjehu krivo cjepljenje ili zastarjelost cjepiva, nego moram odlučno ustvrditi, da naš zavod za proizvadjanje animalnoga cjepiva79 šalje katkada avirulentno cjepivo, te da je virulencija cjepiva u opće jako promjenjiva i različita, dapače kod onih pošiljaka, koje se u jednoj kutiji šalju«.80 U kontekstu današnjega iskustva borbe s epidemijama, posebno recentne SARS-CoV-2 varijante virusa, primjetno je kako je Andrija Štampar prije gotovo 110 godina prvi put iskusio iz vlastite prakse ambivalentnost djelovanja cjepiva.81

U drugome dijelu, Zaštitna moć cijepljenja, Štampar zaključuje kako je praksa pokazala da cjepivo protiv boginja djeluje znatno kraće negoli je to navedeno u teorijskoj znanosti: »relativna zaštita traje prosječno 2 godine a apsolutno samo godinu dana relativna zaštita traje prosječno dvije, a apsolutna jednu godinu. Sigurno je i to da nekoje osobe iznimice ne postaju u opće imune /1 slučaj u Gunjavcima, 3 u Brdjanima, 2 u Davoru 1 u Magićmaloj. Za tvrdnju da zaštita ne traje naročito kod djece dulje od 1-2 godine, imam najbolji dokaz sa slučajevima u Davoru gdje je obolilo oko 20 djece na boginjama, ma da su lani sa uspjehom cjepljena na 4 mjesta. Školska djeca cjepljena ponovno u školi oboljavaju već nakon godine dana na boginjama, doduše u lakom stepenu.«82 Navodi da je na početku cijepljenja stanovništva smatrao da nije nužno cijepiti osobe koje su 3-4 godine ranije uspješno cijepljene, pri tome najviše uzimajući u obzir djecu. Nakon što je uočio da cijepljena djeca ponovno dobivaju boginje, cijepio je i onu djecu cijepljenu prije godinu dana. »Ne znam, kakva su iskustva stečena s cjepivom u drugim zemljama, ali je to, da naše cjepivo ne daje one zaštitne moći, kako se obično drži, te da ta prosječno traje 1-2 godine«, istaknuo je.83 Na temelju navedenoga, zaključuje: »Iz toga slijedi, ako nije krivnja na virulenciji cjepiva, da bi docjepljenje trebalo obavljati sa kraćim razmacima, nego li je to do danas bilo. Da je zaštitna moć našega cjepiva slaba dokaz je i to da je kod nas u opće moglo doći do epidemije u takovom opsegu, u kakvom je bilo.«84

Treći dio, Potrošak cjepiva, sadržava statističke podatke o cijepljenima po pojedinim općinama i analizu Štamparova cijepljenja i cijepljenja drugih liječnika prije njega. Navod da je Mavro Geiger, bivši općinski liječnik u Starom Petrovom Selu, cijepio oko 10 000 osoba, no učinio je to protupropisno i bez ikakva rezultata pa ih je Štampar bio primoran ponovno cijepiti. Cijeli kotar broji 52 651 osobu, a od toga su 22 455 osoba cijepili njegovi prethodnici te je ukupno potrošeno 78 608 obroka cjepiva. Osobno je cijepio 30 196 osoba, od toga u općini Novoj Gradiški njih 3574, Novoj Kapeli 6613, Starom Petrovom Selu 5682, Davoru 1779, Orubici 1450, Cerniku 1527, Mašiću 1474, Okučanima 3473, Stivici 500 i Rešetarima 4124 osobe. U mjestima Ljupina, Vrbova, Dolina i Brđani primio se samo neznatan broj cjepitelja zbog lošega cjepiva te se ondje moralo ponovno cijepiti s 3040 obroka cjepiva.85

Prema navedenom, uzimajući u obzir podatak iz 1910. godine kada je Županija brojila 236 690 stanovnika, Štamparov navod o cijepljenju 78 608 duša pokazuje kako je on osobno cijepio trećinu ukupnoga stanovništva Županije i svojim brzim djelovanjem bitno pridonio sprečavanju širenja epidemije boginja, ali ako se uzmu u obzir prethodno navedeni izvještaji valja istaknuti da je uspješno suzbio i širenje epidemije kolere, čime je pokazao »svoje vrhunske organizacijske sposobnosti«.86

S obzirom na to da je povjerene zadatke savjesno i uspješno obavio, Kraljevska kotarska oblast u Novoj Gradiški odobrila je 24. XII. 1915. zaključak Općinskoga odbora od 30. XI. 1915. broj 99, kojim se Štamparu godišnja plaća, počevši od 1. I. 1916, povećava s 1600 na 200 kruna.87 U uvjetima ratne nestašice i smanjenoga opticaja novca na tržištu, povećanje plaće nije bilo uobičajeno, što pak pokazuje da su njegova znanja i vještine bili nužni Županiji u borbi protiv epidemija, pri čemu se pokazao nezamjenjivim liječnikom.

Osim već opisanih epidemija bolesti koje su odnosile mnoge živote, bilo je i slučajeva namjernoga prenošenja zaraznih bolesti među vojnicima na bojištu. »Izbjegavanje odlaska u rat vojnici su nastojali izvesti na razne načine. Namjerno su si prenosili zarazne bolesti, podmićivali su dočasnike, a ponekad su riskirali i samoranjavanjem. M. Krleža zapisao je da je 'sanitetski inspektor iz Beča' određivao slanje na bojišnicu i do 60% bolesnika iz vojnih bolnica. Za razliku od ratnih godina 1914.-1917., zadnje ratne godine bilo je sve više uspješnih izbjegavanja aktivne vojne službe na bojišnici. Vojni su obveznici glumili razne mentalne bolesti, izazivali su si različite simptome fizičkih bolesti ili su se stvarno zarazili, a bilo je i slučajeva kad su se izgubili u potrazi za svojom jedinicom na bojišnici.«88

U tom je razdoblju grad Zagreb bio vojno-administrativno središte svih sastavnica oružanih snaga Monarhije: Zajedničke vojske, Domobranstva i Pučkoga ustanaka, ali i ključno zdravstveno središte Banske Hrvatske.89 O zdravstvenome stanju stanovništva na području grada Zagreba brinuo je Zdravstveni odsjek, tada nazivan i Gradski fizikat. Na području Zagreba djelovale su dvije vojne bolnice – Posadna bolnica br. 23. u Vlaškoj ulici i Domobranska četna bolnica br. 25, civilne bolnice – Javna opća bolnica Milosrdne braće na Jelačićevu trgu (od 1918. Zakladna bolnica),90 Javna opća bolnica Milosrdnih sestara na Vinogradskoj cesti (tijekom rata zvana i Antantska bolnica), specijalističke bolnice – lječilište (sanatorij) Brestovac na Medvednici, Sanatorij u Jelisavinoj ulici (danas Klinika za dječje bolesti), Gradska bolnica na Zelenom brijegu (na mjestu današnje Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević; nazivala se i Gradska kužna bolnica na Zelenom brijegu). Od ostalih zdravstvenih ustanova, djelovao je Gradski ambulatorij, Gradska ubožnica na Novoj Vesi, kao i Gradsko pučko kupalište u Mošinskijevoj ulici, Sianino kupalište u Ilici, Mineralno kupalište u Vlaškoj ulici, Kupalište na rijeci Savi.91 »U krugu vojne bolnice u Vlaškoj ulici i u njezinoj neposrednoj blizini zagrebačko je vojno zapovjedništvo – građevinski ured izgradilo pomoćne objekte nakon izbijanja rata. 1914. godine izgrađena je 'kućica za dezinfekciju,' a iduće godine u Jurkovićevoj ulici, vjerojatno iza dvorišne zgrade vojne bolnice izgrađene su tri 'barake za umobolne.' Zbog velikog broja vojnika na oporavku vojska je pojedine vojne objekte prenamijenila u pomoćne vojne bolnice. Na prostoru Domobranske vojarne na Selskoj cesti bila je uspostavljena bolnica, u čijem je krugu 'Domobransko okružno zapovjedništvo' 1915. godine izgradilo sedam baraka s bolničkom namjenom.«92

Rat je unio velike promjene, koje su se odrazile na zdravstveno stanje civila jer su liječnici bili pozvani u vojnu službu, dok je s druge strane zdravstvena usluga u bolnicama postala lošija zbog smještaja vojnika u njih; civilne bolnice su bile primorane zbog smještaja vojnika ograničiti broj civilnih pacijenata, kojih je za vrijeme rata bilo znatno više nego u predratnom razdoblju jer su u Zagreb na liječenje počeli dolaziti pacijenti iz Srijema i Bosne.93

»Prvi ranjenici dopremljeni su u Zagreb vlakom u utorak, dana 18. kolovoza 1914. godine na državni praznik kraljevog rođendana. […] Ranjenike je do bolnica prenosila 'Dobrovoljna četa za prijenos ranjenika' čiji je zapovjednik bio Vjekoslav Heinzel. U prijenosu su pomagali članovi zagrebačkog 'Društva za spasavanje', pripadnici 'Skautskog udruženja', a poduzeće 'Električni tramway' ustupilo je tramvajska vozila. […] Upravo zbog prijevoza ranjenika tramvajima među uspaničenim stanovništvom počele su tijekom listopada 1914. godine kružiti glasine da su ranjeni vojnici zaraženi te su tramvajska vozila stoga bila dva puta dnevno dezinficirana – 'karbolizirana.' Ipak, u siječnju 1915. godine pripadnici jedinica za prijenos ranjenika morali su se cijepiti protiv crnih kozica – boginja (velikih boginja), tj. variole. […] Ranjenici su smještani u navedene bolnice i njihove posebno osnovane odjele. Zbog velikog broja ranjenika, primjerice u travnju 1915. godine u gradu ih je bilo 9430, vojska je prenamijenila i javne objekte, prvenstveno školske zgrade u pomoćne vojne bolnice. […] Uz zaraznu bolnicu na Zelenom brijegu bile su dograđene i barake. Na nabrojani niz vojnih bolnica treba još dodati bolnice u zgradi gimnazije i plemićkog konvikta na Šalati i uz njih izgrađene barake, potom 'Bolestničku postaju' u Reljkovićevoj ulici i u Rudolfovoj vojarni 'Karantensku postaju'. Uz ove bolnice planirala se izgradnja i drugih baraka čime se nastojalo povećati smještajne kapacitete u gradu na broj od 10000 ranjenika. Godine 1915. u 'Pričuvnoj bolnici broj 2.' uspostavljena je karantena za ranjenike, a u Rudolfovoj vojarni organizirana je karantena za unovačene vojnike. […] Poseban zdravstveni problem predstavljala je tuberkuloza (TBC), 'najraširenija zarazna bolest u gradu Zagrebu…',1457 a uz zaražene civile bio je i veliki broj zaraženih vojnika. […] Može se pretpostaviti da je određeni broj vojnika ipak bio zaražen prije rata pa im se zdravstveno stanje pogoršalo na bojišnici. Naime, prema zapisima J. Horvata prilikom sastavljanja pohodnih satnija ili bojni za popunu aktivnih jedinica na bojišnici časnicima u mjestu obuke bilo je samo važno popuniti potrebnu kvotu te su slali i bolesne, a M. Krleža zapisao je da je, sukladno odlukama sanitetskog inspektora, iz vojnih bolnica i do 60 % bolesnih vojnika upućivano u aktivne jedinice. Upućivanje bolesnih vojnika Krleža je sarkastično opisao riječima: 'Bolesna čeljad dobra je za topove.' Neuočavanje zaraženih vojnika od strane vojnih liječnika, ili njihovo namjerno slanje na bojišnicu samo je moglo doprinijeti pojačanom širenju TBC-a, ali i drugih zaraznih bolesti. «94

Naglašavanje prevencije vidljivo je i u nastojanjima vojnih i civilnih vlasti da spriječe doticaj zaraženih s okolinom na način da se barake sa zaraženima premjeste iz naseljenih mjesta na izolirane lokacije, upravo onako kako je to Štampar u svojem izvještaju od 30. IX. 1915. zapisao. Stoga su gradske vlasti od 1916. vojnike počele smještati u sanatorij Brestovac, a u srpnju 1916. grad je odobrio izgradnju baraka pored Brestovca za vojnike oboljele od tuberkuloze jer ih se kao moguće širitelje bolesti trebalo preseliti izvan grada. U kolovozu iste godine kupljen je građevinski materijal za izgradnju 25 baraka te je u novoizgrađene objekte bilo planirano smjestiti 250 vojnika.95 Iako se gradnja nije odvijala prema planu zbog lošega vremena, u studenome 1916. godine 50 zaraženih vojnika poslano je u Brestovac.96

Podizanje javne svijesti o smrtnoj opasnosti od zaraznih bolesti na razinu opće odgovornosti provođenjem prevencije od najvišega do najnižega stupnja, od predstavnika civilnih i vojnih vlasti do građanstva, teklo je sporo.97 Štampar je opetovano upozoravao na opasnost brzoga izbijanja i širenja zaraznih bolesti i aktivno radio na njihovu suzbijanju.

U listopadu 1915. u Banskoj Hrvatskoj prijavljeno je 1592 oboljenja od zaraznih bolesti, od toga 241 preminuli. Difterije je bilo 144 slučajeva (29 preminulih): u Zagrebačkoj županiji 27 slučajeva (5 preminulih), Varaždinskoj 5 (1 preminuli), Bjelovarsko-križevačkoj 46 (10 preminulih), Požeškoj 9 (5 preminulih), Virovitičkoj 16 (3 preminula), a u Srijemskoj županiji 26 (4 preminula). Trbušnoga tifusa bilo je 299 slučajeva (32 preminula): u Ličko-krbavskoj županiji 48 (4 preminula), Modruško-riječkoj 63 (5 preminulih), Zagrebačkoj 74 (10 preminulih), Bjelovarsko-križevačkoj 1 (0 preminulih), Požeškoj 9 (1 preminuli), a u Srijemskoj županiji 65 (6 preminulih). Prijavljeno je 55 slučajeva dizenterije (11 preminulih): u Zagrebačkoj županiji 6 (0 preminulih), Varaždinskoj 6 (2 preminula), Bjelovarsko-križevačkoj 2 (1 preminuli), Požeškoj 17 (5 preminulih), Virovitičkoj 3 (0 preminulih), a u Srijemskoj županiji 9 (2 preminula). Također su prijavljena oboljenja od hripavca 67 (1 preminuli), velikih boginja 227 (77 preminula), šarlaha 243 (52 preminula), ospica 436 (39 preminulih), vodenih kozica 24 (0 preminulih), meningokoknoga meningitisa 5 (0 preminulih) i erzipela 2 (0 preminulih).98

Unatoč nastojanjima Andrije Štampara, vladinim odredbama o provođenju mjera prevencije i predavanjima o potrebi suzbijanja zaraznih bolesti,99 pojava novih oblika zaraznih bolesti prisutna i tijekom 1916. i 1917. godine.

Primjerice, tijekom travnja 1916. u Banskoj Hrvatskoj prijavljeno je 997 oboljenja od zaraznih bolesti, od toga 121 preminuli. Difterije je bilo 61 oboljenje (19 preminulih), i to u Ličko-krbavskoj županiji u kotaru Udbina 3 (sva 3 preminula), u Zagrebačkoj županiji 16 (2 preminula), Bjelovarsko-križevačkoj 5 (2 preminula), u gradu Zagrebu 10 (2 preminula), u Varaždinskoj županiji 9 (5 preminulih), u Požeškoj 3 (bez preminulih) i u Virovitičkoj 3 (2 preminula); trbušnoga tifusa 42 oboljenja (7 preminulih), i to u Ličko-krbavskoj županiji 1 (1 preminuli), Modruško-riječkoj 1 (0 preminulih), Zagrebačkoj 30 (2 preminula), Varaždinskoj 3 (1 preminuli), Požeškoj 1 (1 preminuli), Virovitičkoj 2 (0 preminulih) i Srijemskoj 1 (1 preminuli); velikih boginja 347 oboljenja (56 preminulih), i to u Modruško-riječkoj županiji 58 (6 preminulih), Zagrebačkoj 44 (12 preminulih), u gradu Zagrebu 7 (2 preminula), u Požeškoj županiji 112 (19 preminulih), Virovitičkoj 80 (8 preminulih), a Srijemskoj 34 (8 preminulih). Također su zabilježeni slučajevi ospica, šarlaha, hripavca, vodenih kozica, zaušnjaka, meningokoknoga meningitisa i erzipela.100

U listopadu 1917. prijavljeno je 3407 slučajeva zaraznih bolesti (822 preminula), bez tuberkuloze. U odnosu na rujan iste godine bilo je 1705 oboljenja više, od toga 488 smrtnih slučajeva. Difterije je bilo 68 (18 preminulih): u Modruško-riječkoj županiji 3 (3 preminula), u Zagrebačkoj 12 (3 preminula), u gradu Zagrebu 14 (1 preminuli), u Zagrebačkoj županiji 12 (3 preminula), Varaždinskoj 5 (2 preminula), Bjelovarsko-križevačkoj 2 (1 preminuli), Požeškoj 3 (2 preminula) i u Srijemskoj 29 (6 preminulih). Hripavca je bilo 23 (bez preminulih) u Bjelovarsko-križevačkoj županiji, a trbušnoga tifusa 126 slučajeva (27 preminulih): u Ličko-krbavskoj županiji 2 (bez preminulih), Modruško-riječkoj 15 (3 preminula), Zagrebačkoj 19 (5 preminulih), gradu Zagrebu 6 (2 preminula), Varaždinskoj županiji 62 (11 preminulih), Požeškoj 3 (1 preminuli) i Srijemskoj 13 (4 preminula). Dizenterije je prijavljeno 3056 slučajeva (748 preminula): u Ličko-krbavskoj županiji 13 (5 preminulih), Modruško-riječkoj 26 (6 preminula), Zagrebačkoj 887 (261 preminuli), gradu Zagrebu 145 (19 preminulih), Varaždinskoj županiji 1807 (352 preminula), Bjelovarsko-križevačkoj 134 (20 preminulih), Požeškoj 50 (17 preminulih), Virovitičkoj 317 (45 preminulih) i Srijemskoj 62 (6 preminulih). Boginja je bilo 42 slučajeva (9 preminulih): u Ličko-krbavskoj županiji 24 (6 preminulih), gradu Zagrebu 4 (1 preminuli), Zagrebačkoj županiji 2 (bez preminulih), Varaždinskoj 17 (2 preminula), Bjelovarsko-križevačkoj 5 (bez preminulih), Ppožeškoj 14 (6 preminulih), Virovitičkoj 5 (bez preminulih) i Srijemskoj 18 (7 preminulih). Vodenih kozica je bilo 5 slučajeva (bez preminulih).101

Zbog dizenterije liječnička služba pregledavala je stanove i ukoliko ukućani nisu prijavili oboljele, članovi kućanstva snosili su novčanu ili zatvorsku kaznu. S obzirom na širenje epidemija, 1917. u zagrebačku Kužnu bolnicu dopremani su i zaraženi iz okolice grada.102 Zbog razmjera epidemije u Banskoj Hrvatskoj, u njezino suzbijanje aktivno se uključila i Zemaljska vlada Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja je Kraljevskom zemaljskom bakteriološkom zavodu u Zagrebu, koji je već proizvodio cjepivo protiv velikih boginja, kupila uređaje za proizvodnju cjepiva protiv tifusa i kolere te su cjepiva zatim besplatno poslana u sva mjesta u kojima je postojala mogućnost izbijanja epidemije ili je već tamo izbila. Kako je Kraljevski zemaljski bakteriološki zavod bio preopterećen proizvodnjom cjepiva i obavljanjem pretraga, 1. IX. 1916. u Carskoj i kraljevskoj posadnoj bolnici br. 23 otvoren je Vojno bakteriološki zavod te je odlučeno da Kraljevski zemaljski bakteriološki zavod obavlja pretrage samo u civilne svrhe.103

Cijepljenja, koja su još 1915. godine bila dobrovoljna, provodila su se protiv tifusa i kolere, od 1916. protiv boginja, a 1918. protiv velikih boginja.104

Neovisno o Štamparovu uspješnom angažmanu po pitanju suzbijanja epidemije, zbog ratnih prilika sredinom 1916., kako je već spomenuto, bio je mobiliziran. Kao pričuvnik 27. domobranske pješačke pukovnije iz Siska Štampar je mobiliziran u sastav 42. domobranske divizije koja se popunjavala s područja Banske Hrvatske, no ne u njezin borbeni sastav, već u liječnički sastav gdje je kao pukovnijski liječnik pregledavao pričuvnike i ročnike za prijem u austrougarsku vojsku. Službeno je na ovome mjestu djelovao od početka srpnja 1916. do demobilizacije 5. XI. 1918. nakon što je Austro-Ugarska potpisala primirje kojim je izašla iz rata 3. studenoga 1918. u vili Giusti kraj Padove u sjevernoj Italiji.105

Valja istaknuti da je dio toga razdoblja Štampar po kazni proveo interniran u logoru Mathausen u Austriji jer je od vojne obveze oslobađao prevelik broj ročnika i pričuvnika, što je vojnim vlastima bilo sumnjivo, ne uviđajući njegove kompetencije pri dijagnostici zaraznih bolesti. Zbog nehigijenskih uvjeta u logoru tisuće je časnika i vojnika, kao i ratnih zarobljenika, umiralo.106 O navedenome nema sačuvanih izvora, no prema istaknutom Štampar je evidentno imao sreće izbjeći smrt u nehumanim uvjetima boraveći u tom logoru.

Posljednje ratne godine 1918. Štamparu je ponovo podignuta plaća. Dekretom od 23. V. 1918. s dotadašnjih 2000, povećana je na 2600 kruna.107 Navedeno upućuje na postojanje epidemija, posebno malarije koja je zadesila austrougarsku vojsku na Talijanskom bojištu u drugoj polovici 1918., no nedostatak arhivskih izvora ne omogućuje temeljitiju rekonstrukciju njegova djelovanja na suzbijanju zaraznih bolesti posljednje godine rata. Nakon demobilizacije 5. XI. 1918. vratio se na rad u opću bolnicu u Novoj Gradiški kao općinski liječnik.108

Nakon završetka rata radio je kao zdravstveni savjetnik Povjerenstva za socijalnu skrb Vlade Države Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, a potom od svibnja 1919. do 1930. godine kao načelnik za higijenu u Ministarstva narodnog zdravlja u Beogradu.109 Time je razvidno kako je veliko iskustvo, stečeno tijekom Prvoga svjetskog rata na suzbijanju zaraznih bolesti, u kasnijem razdoblju svojega života Andrija Štampar mogao iskoristiti i u vojne, civilne i znanstvene svrhe u kontekstu napretka medicinske znanosti na polju virologije i imunologije.

Zaključak

Od početka liječničkoga djelovanja Andrija Štampar proveo je temeljitu reformu čitavoga javnog zdravstva, položivši glavno težište na socijalno-medicinske ciljeve i odvojivši higijensku službu od opće zdravstvene službe. Za Prvoga svjetskog rata susreo se s velikim izazovom – borbom protiv zaraznih bolesti koje su poprimile masovan karakter jer je rat kao masovna pojava u kojem sudjeluje velik broj ljudi u nehigijenskim uvjetima materijalne nestašice pogodno tlo nastanka i razvitka takvih bolesti. Svojim brzim i stručnim djelovanjem, savjesnim postupanjem u javnom, općem interesu, prikazano na primjerima iz 1915., 1916. i 1917. godine, Andrija Štampar uspio je u svojim nastojanjima da suzbije zarazne bolesti masovnoga karaktera. Njihovim svođenjem na najmanju moguću mjeru pridonio je razvoju javnoga zdravstva i medicine XX. st. S obzirom na to da je djelovao u pozadini, a ne kao liječnik na bojištu, njegovo se osobno iskustvo razlikuje od iskustava njegovih kolega koji su rat proveli na prvoj crti, svjedočeći ratnim užasima. Dokazao je kako je zdravlje stanovništva u pozadini bojišta bitno za opstanak samoga naroda te da ima jednaku važnost kao i zdravlje vojnika koji se na bojištima izravno bore za svoju državu i njen probitak.

Na temelju stečenih iskustava sva svoja nastojanja usmjerio je zaštiti narodnoga zdravlja, podizanju ustanova za suzbijanje i sprečavanje bolesti, zdravstvenom prosvjećivanju i inim socijalno-medicinski zadatcima. Provedba njegovih socijalno-medicinskih ideja zahtijevala je i reorganizaciju liječničke službe u smislu da se socijalizira i pretvori u društvenu, odnosno državnu funkciju. Rezultati te politike pokazali su se ne samo na selu, gdje su različiti asanacijski radovi, podizanje ambulanti, dispanzera i sl. znatno poboljšali zdravstvene prilike, već i u gradovima, gdje je došlo do znatnoga pada mortaliteta.

Valja istaknuti da je Štampar kao općinski liječnik, dragovoljac ratne bolnice Crvenoga križa i njezin ravnatelj, bio i epidemiolog, higijeničar u suzbijanju epidemija, kirurg i rendgenolog i terapeut, koji je za sva daljnja iskustva podlogu stekao upravo u Novoj Gradiški, stekavši poslije svjetsku slavu. Njegove su ideje po pitanju suzbijanja zaraznih bolesti za Prvoga svjetskoga rata bile primjenjivane u cijeloj Jugoslaviji. Štampar je uza sve poslove općinskoga liječnika u novogradiškoj bolnici, aktivno radio i na terenu, suzbijajući epidemije kolere, tifusa, malarije, trahoma, kozica i tuberkuloze i osobno cijepeći stanovništvo, suočavajući se s brojnim organizacijskim problemima. Također, Štampar nije bio isključivo teoretičar: bio je liječnik na terenu, vrstan organizator i zdravstveni administrator. Na hrvatskome prostoru, a i šire, napredak u razvoju zdravstvenih ustanova započeo je imenovanjem Andrije Štampara 1919. načelnikom Ministarstva narodnoga zdravlja. Proveo je temeljitu reformu zdravstva, polazeći od socijalno-medicinskih načela organizacije zdravstvene službe, i prvi u svijetu osmislio institucijski oblik primarne zdravstvene zaštite. Zahvaljujući Štamparu, uz bolničke ustanove klasičnoga tipa, stvorena je posebna samostalna mreža higijenske službe, koja se oslanjala na mnogobrojne zdravstvene ustanove. Pod utjecajem Štamparove politike javnoga zdravstva, zdravstvena politika u međuratnom razdoblju odvijala se u dvama smjerovima: u smjeru zdravstvene prevencije i liječenja, odnosno provođenjem programa promocije zdravlja nastojalo se povećati razinu zdravlja stanovništva u cjelini uz smanjenje čimbenika rizika za zdravlje, smanjenje morbiditeta, smrtnosti i invalidnosti od bolesti, ozljeda i stanja na koja se može djelovati preventivnim mjerama i učinkovitom zdravstvenom skrbi. Osobita se pozornost posvećivala zdravstvenom stanju i mjerama unaprjeđenja zdravlja populacijskih skupina pod povećanim rizikom.

Prema samim Štamparovim riječima: »Pitanja javnoga zdravlja ne spadaju isključivo na liječnika, jer je zdravlje naša zajednička briga. Narod mora da bude spremljen, a mjere koje se primjenjuju, kako bi ih razumio i pomogao, da se provedu u život. Zakon, ako je i najbolji, ne može se pravilno provesti i njegovi uspjesi bit će vrlo siromašni, ako ga ne prihvati sâm narod. Takovo shvatanje odgoja kao prethodnog posla u radu za narodno zdravlje pokazuje, da liječnik treba da bude narodni učitelj.«110

Najaktivniji borac za socijalnu medicinu, Andrija Štampar svojim je radom obilježio novo razdoblje u razvoju javne zdravstvene službe u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, zatim Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, ali i u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (od 1963. Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji). Naime, u međuratnome razdoblju zdravstvena politika koju je kreirao intenzivno se razvijala, uvodile su se nove metode rada, a stare se nadopunjavale i prilagođavale novim vremenima. Osnivalo se niz ustanova za zdravstveno prosvjećivanje pa se posebna pozornost posvećivala stručnom usavršavanju osoblja koje je provodilo zdravstveno prosvjećivanje, ne samo u gradskim središtima nego i po ruralnim sredinama, čime je Štampar ostavio dubok trag u medicini kao jedan od najvećih autoriteta na području epidemiologije i preventivne medicine. Njegova načela i ideje žive i danas, podučavajući i inspirirajući. Po njemu je nazvan i prvi digitalni asistent u borbi protiv koronavirusa u Hrvatskoj na WhatsAppu – »Andrija«, a koji slijedi prvi od deset Štamparovih principa na kojima se i danas temelje javno zdravstvo i socijalna medicina – »Važnije je obavještavanje naroda od zakona«.

IZVORI

Arhivski fondovi

Hrvatski državni arhiv, fond 831, Štampar Andrija, kutija 1.

Hrvatski državni arhiv, fond 1448, Zbirka Matičnih knjiga. M-474, 70. pješačka pukovnija, Matična knjiga vojnih osoba umrlih 1914.-1916.

Hrvatski državni arhiv, fond 1448, Zbirka Matičnih knjiga, M-482, 96. pješačka pukovnija, Matična knjiga vojnih osoba umrlih 1896.-1915.

Hrvatski državni arhiv, fond 1448, Zbirka Matičnih knjiga, M-485, 5. ulanska pukovnija, Hrvatski državni arhiv, fond 1448, Zbirka Matičnih knjiga, M-487, 12. ulanska pukovnija, Matična knjiga vojnih osoba umrlih 1884.-1919.

LITERATURA

Knjige

Balen, Ivica, Vukovac, Stana, 2006. Andrija Štampar. Knjiga I. Mladost Andrije Štampara 1888.-1919., Vinkovci: Privlačica.

Balen, Ivica, Kovačić, Luka (ur.). 2009. Andrija Štampar – radovi sa znanstvenih skupova Dani Andrije Štampara u Slavonskom Brodu, Slavonski Brod–Zagreb: Opća bolnica »Dr. Josip Benčević«–Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar« Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Balen, Ivica, Jandrić-Balen, Marica (prir.). 2019. Hrvatski velikani. Andrija Štampar. Vinkovci: Privlačica.

Blašković, Pero. 2014. Sa Bošnjacima u svjetskom ratu. Strmec Samoborski: Fortuna.

Buttar, Prit. 2014. Colllision of Empires. The War on the Eastern Front in 1914. Oxford: Osprey.

Dugac, Željko. 2005. Protiv bolesti i neznanja. Rockefellerova fondacija u međuratnoj Jugoslaviji. Zagreb: Srednja Europa.

Dugac, Željko, Pećina, Marko (prir. i ur.). 2009. Andrija Štampar. Dnevnik s putovanja 1931.-1938. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti‒Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar«‒Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu‒Srednja Europa.

Dugac, Željko. 2022. Andrija Štampar – slike velikih formata. Zagreb–Velika Gorica: HAZU‒ Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad.

Fatović-Ferenčić, Stella, Hofgräff, Darija. 2018. Tvoj dovijeka. Pisma Andrije Štampara Desanki Ristović 1924.-1941. Zagreb: Medicinski fakultet‒Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar«‒Hrvatski državni arhiv.

Glaise-Horstenau, Edmund (ur.). 1930. Austria-Hungary's Last War, 1914-1918. Vol 1 (1914). Outbreak of War to the Outcome of the Battle of Limanowa-Lapanow. Vienna: Publisher of Military Science Releases.

Grmek, Mirko Dražen Grmek. 1966. U borbi za narodno zdravlje. Izabrani članci Andrije Štampara. Zagreb: Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar« .

Katanić, Filip. 2020. Galicija 1914. Pravi rat, Hrvati i sudbonosna bitka Austro-Ugarske. Zagreb: Despot Infinitus.

Lučić, Melina. 2008. Andrija Štampar (1888-1958). 120. obljetnica rođenja, 50. obljetnica smrti, 60. obljetnica Svjetske zdravstvene organizacije. Zagreb: Hrvatski državni arhiv.

Mirošević, Franko (ur.). 1996. Hrvatske županije kroz stoljeća. Zagreb: Školska knjiga.

Rauchensteiner, Manfried. 2019. Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije. Zagreb: Matica Hrvatska.

Zdunić, Koraljka, Šimunec-Jović, Alma. 2023. Andrija Štampar. Zagreb: Laurana‒Samo zamisli‒Medicinski fakultet‒Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar«.

Rasprave i članci

An. 1914. »Ratna medicina. Wasserman: Spriječavanje zaraza u ratu«, Liječnički vjesnik, 36, 12, str. 588‒591.

Vraneković, Nada. 2009. » Andrija Štampar – uz 120 godišnjicu rođenja«, Farmaceutski tehničar, 13, 48, str. 17‒19.

Mrežni izvori

https://www.adiva.hr/zdravlje/koronavirus/dr-andrija-stampar-otac-svjetske-zdravstvene-organizacije/ (pristupljeno 30. X. 2023).

https://www.adiva.hr/zdravlje/koronavirus/andrija-prvi-digitalni-asistent-u-borbi-protiv-koronavirusa-u-hrvatskoj/ (pristupljeno 30. X. 2023).