(Zagreb, 27. XI. 1943 – Zagreb, 3. II. 2024)
hrvatski fizičar, leksikograf i popularizator znanosti
Rođen je u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Zarana je pokazao zanimanje za antičku kulturu, posebice za mitologiju, klasičnu grčku i rimsku književnost i jezik te za prirodu, napose fiziku, astronomiju i kemiju. Kao petnaestogodišnjak postao je suradnik Zvjezdarnice Zagreb (1958), što je ostao do kraja života. Glumio je u jednom od prvih hrvatskih filmova u boji, Klempo (redatelj Nikola Tanhofer, 1958).
Diplomirao je 1967. u području fizike čvrstoga stanja na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu s temom Mjerenje električne vodljivosti i termoelektromotorne sile srebro selenida. Radio je kao asistent u Laboratoriju za poluvodiče u Institutu »Ruđer Bošković« (1968–71), gdje je istraživao svojstava poluvodiča. U zimskom semestru 1970. u Međunarodnom centru za teorijsku fiziku u Trstu pratio je predavanja o teoriji nesavršenih kristalnih tijela (Winter college on the theory of imperfect crystalline solids). Magistrirao je 1972. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu radom Ispitivanje poluvodičkih svojstava spojeva sistema indij-selen.
U Fizikalno-kemijskom laboratoriju u Institutu za sigurnost, kao viši samostalni stručni suradnik, bavio se mjerenjem i analizom fizikalno-kemijskih parametara zagađenja s ciljem zaštite na radu i zaštite okoline, od buke vibracija i loše rasvjete (1971–73). Sudjelovao je u izradi sanacijskih projekata za potrebe industrije (projekt sanacije buke u hidroelektranama Zakučac i Peruča, generatorske prostorije aerodroma u Zagrebu, kompresorske stanice Jugoplastike u Splitu itd.). Bio je voditelj fizikalnoga laboratorija u Institutu za tehnologiju silikata (1973–76), gdje se bavio rendgenskim i termičkim ispitivanjem mineralnih sirovina i silikatnih produkata za potrebe istraživanja i industrijske proizvodnje. Doktorirao je 1975. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu radom Brzo kvantitativno određivanje kvarca, feldspata, kaolinita i ilita u glini na osnovu rendgenske difrakcije metodom standardnih grafova. Na istome je fakultetu (1975–79) vodio vježbe uporabe rendgenskoga difraktometra za studente Tehnološkoga i Farmaceutskoga fakulteta. Objavljivao je stručne i znanstvene radove iz područja poluvodiča i optike, zaštite od buke, vibracija, loše rasvjete te fizikalne kemije silikata.
U Leksikografski zavod došao je 1976. u Centralnu redakciju Opće enciklopedije (1976–81). Nakon tromjesečnoga probnoga rada postao je urednikom struka astronomije, fizike i matematike, pridonijevši tom kapitalnom osmosveščanom izdanju (tiskanom 1976–82) s dopunskim sveskom (tiskan 1988).
U Zavodu / At the Institute
U radu je bio iznadprosječno snalažljiv i kreativan, a svaki članak koji je uredio, zahvaljujući izvanrednom pamćenju, bio je usklađen i višestruko povezan s drugim člancima na kojima je radio te s drugim enciklopedijama i leksikonima koje je čitao na engleskom, francuskom, njemačkom i ruskom jeziku. Prema sjećanju kolega, u redakcijskom osmišljavanju promocije Opće enciklopedije, začas je izračunao da bi tekst svih osam svezaka te enciklopedije stao u redak dugačak 34 kilometra, a kad bi se ta duljina pomnožila s 12 000 tiskanih kompleta, taj bi enciklopedijski redak povezao Zemlju s Mjesecom.
Bio je član uredništva Hrvatskoga biografskoga leksikona (1981–86), za koji je uređivao članke iz prirodnih i tehničkih znanosti te autorski potpisao tridesetak članaka, šestoga izdanja Atlasa svijeta (tiskan 1988), za koji je uredio makropedijske članke »O postanku i prirodi svemira« i »O postanku i prirodi Sunčeva sustava«, Pomorske enciklopedije od petoga do osmoga sveska (tiskana 1981–89), priređujući indeks pojmova u svih osam svezaka, Pomorskoga leksikona (tiskan 1989), za koji je priredio abecedarij i uredio članke iz pomorske astronomije, te posljednjega, trinaestoga sveska Tehničke enciklopedije (1986–96) (tiskana 1997), priređujući kazalo pojmova u svih trinaest svezaka, a makropedijski članak »trigonometrijske mreže« uredio je tako da je i danas leksikografski primjer jasnoga definiranja, pregledne strukture i ravnoteže između teorijske podloge, povijesnoga razvoja i suvremene praktične primjene. U Rječniku hrvatskoga jezika (tiskanom 2000) uredio je natuknice iz struka astronomije, fizike i matematike, a za Austrijski biografski leksikon (Österreichisches Biographisches Lexikon) napisao je članak »Rieszner, Valerian« (1985).
Na samome kraju leksikografske karijere bio je urednik Hrvatske opće enciklopedije (sv. I–XI, tiskana 1996–2008): sudjelovao je u izradi abecedarija te uređivao struke astronomiju, fiziku i matematiku (uz građevinarstvo i strojarstvo u II., III. i IV. svesku).
Grafičke sportske igre sredinom 1980-ih (Ana Bedeković, Đuro Fabjanović, Nebojša Drljević, Darko Bidjin, Milovan Kavšek, Krešo Pavlović) / Graphical sports games in the mid-1980s
Dr. sc. Darka Bidjina upoznala sam 2004. godine. Kao mentor, pokazao je razumijevanje i dobronamjernu susretljivost prema početničkim potrebama i nesigurnostima, divljenje prema novim idejama, velikodušno je hvalio sve postignute rezultate, iskreno i dobrohotno upućivao na pogreške i ležerno predlagao brojna rješenja za ono što se činilo teškim. Motivirao me da si postavim izazovne ciljeve i praktičnim mi savjetima pomagao da ih dosegnem. Slična lijepa sjećanja imaju i drugi kolege. Kad bi došli po podršku i savjet, on bi prekinuo svoj posao i predano im odgovarao na pitanja, razotkrivajući tajne leksikografskoga zanata. Primjerice, odmah je znao kako se navodi mjesto smrti osobe koja se utopila usred oceana ili je nastradala u avionskoj nesreći. Za sve leksikografski zahtjevnije situacije imao je spremnu frazu, nazivajući ih leksikografskim premosnicama, kojima se mogu nadvladati dihotomija ili zastoj u tekstu. Suvereno je vladao leksikografskim izvorima i mogao se sjetiti gdje se može naći i najteže dostupan podatak. Njegovo se znanje širilo u neočekivana područja. Živopisno je, zabavno, s lakoćom i poučno iznosio povezanosti između grčke mitologije i astronomije. Naučio nas je kako s veseljem pristupiti poslu i taj nam je dragocjeni žar ostavio u nasljeđe.
Populariziranjem znanosti bavio se i izvan Zavoda. Četvrtom izdanju knjige Naše nebo Otona Kučere (prvo izdanje 1895) napisao je predgovor i nadopune o modernoj astronomiji (1995). Preveo je dvije popularnoznanstvene knjige: 2005. Kako napraviti vremenski stroj (How to build time machine, Paul Charles William Davies, 2001) i 2008. Život i smrt planeta Zemlje: kako nova znanost astrobiologija otkriva konačnu sudbinu našeg svijeta (The life and death of planet Earth: how the new science of astrobiology charts the ultimate fate of our world, Peter Ward & Donald Brownlee, 2003).
Od studentskih dana bio je član Planinarskoga društva Sveučilišta Velebit. Sudjelovao je u organizaciji i izvedbi obnove Ratkova skloništa na Samarskim stijenama 1983 (nazvanoga po alpinistu Ratku Čepeku koji je stradao u Alpama, a izgrađen je prema projektu arhitekta Nenada Paulića).
Na Triglavu početkom 1970-ih / On Mount Triglav in the early 1970s
Njegova sestra Nevenka Bidjin-Horvat bila je primabalerina i koreografkinja u HNK, supruga Jasna diplomirana je inženjerka kemije, kći Iva profesorica i prevoditeljica s grčkog i latinskog jezika, a kći Maja specijalistica za audiovizualne djelatnosti.