Na kavici s klasičnim jezicima

(...)

Prije nego krenemo otkrivati latinizme i nekoliko grecizama koji su se potkrali našim likovima, zgodno je spomenuti da i imena dviju prijateljica iz dijaloga svoje temelje imaju u antici. Antonija je, naime, ženska inačica imena ili, ako promatramo iz suvremene perspektive, prezimena2 Antonije, a najglasovitiji od njih bio je Marko Antonije, član drugog trijumvirata. Vita pak, da nije ime lika koji voli slušati Gibonnija, u prijevodu bi s latinskoga značila život (lat. vita, -ae, f.). Dakle, već u samim imenima koja nas okružuju pronalazimo antičke likove, značenja, korijene, no s obzirom na to da su postala toliko uobičajena više na njih ne obraćamo pozornost.

Nadalje, ako bismo krenuli analizirati razgovor između dvije prijateljice, očito je da se latinizmi mogu pronaći već od samog početka razgovora kad Antonija i Vita raspravljaju o potrazi za instrukcijama (lat. instruo, 3., -xi, -ctum – „izgraditi, podučiti”) jer osobu o kojoj pričaju muče konjugacije (lat. coniugatio, onis, f. – „vezanje” od coniugo, 1. – „spojiti, združiti”), deklinacije (lat. declinatio, -onis, f. – „savijanje” od declino, 1., pa čak i od grč. κλίνω – „saviti”), vremena i padeži. Zadržavši se još kratko na jeziku, možemo dodati i da se gramatike svih jezika koriste terminologijom temeljenoj na klasičnim jezicima, počevši od samog naziva gramatika (lat. grammatica, -ae, f. od grč. γραμματική, -ῆς, ἡ), preko objašnjenja pojma terminologije (lat. terminus, -i, m. – „granica” i grč.λόγος -ου, ὁ – „riječ”) pa do samih gramatičkih pojmova. Naime, prezent (lat. praesens, -entis) kao particip glagola praesum, -esse, -fui, označava onoga tko je tu, tko je prisutan u ovome trenutku, u sadašnjosti. A ako se sjetimo samo glagola „biti” i njegovoga participa futura koji, čuda li, glasi upravo tako – futurus, -a, -um, i u prijevodu znači „budući”, onda biva sasvim jasno zašto futurom nazivamo buduće vrijeme. Perfekt (lat. perfectus, -a, -um) i imperfekt (lat. i mperfectus, -a, -um) nisu ništa drugo doli dvije suprotne strane participa perfekta glagola perficio, 3, perfeci, perfectum u značenju „dovršiti, svršiti, završiti”, pa čak i „usavršiti” što objašnjava naš pridjev perfektan, „savršen”. Dodajući mu prefiks in-, koji katkad u niječnom značenju dodajemo na imenske vrste riječi, dobijemo imperfekt, prošlo nesvršeno vrijeme. Kad se radi o padežima, njihova upotreba u rečenici biva mnogo jasnija ako se pritom poznaju njihovi korijeni. Tako nominativ kao subjekt rečenice dolazi od lat. nomen, -inis, n. i znači „ime”, genitiv koji ima, između ostalog, i posvojnu funkciju, posebice u latinskom, naziv nosi od lat. gigno, 3. genui, genitum, ali i od grč. γίγνομαι u istom značenju – „roditi”. Dativ kao neizravni objekt najviše dolazi do izražaja u rečenicama s glagolom od kojeg njegov naziv i dolazi, a to je lat . do, 1., dedi, datum – „dati” (komu). Akuzativ pak na prvu ima neobičan korijen, glagol koji znači „optužiti, okriviti nekoga“ (lat. accuso, 1., od ad, praep. cum acc. – „do, k, prema...“ i causa, ae, f – „uzrok, razlog”), ali, ako se malo zamislimo, u rečenicama akuzativ često biva izravni objekt, pa tako možemo reći da je krivac, uzrok za radnju subjekta upravo objekt, onaj koji radnju i trpi. Vokativ pak vjerno u svojim uzvicima „Oj!” i „Ej!” nosi značenje dozivanja i vikanja (lat. voco, 1. – „vikati”), a premda ih latinski nema, instrumental (lat. instrumentum, -i, n. – „sredstvo”) i lokativ (lat. locus, i, m. – „mjesto”) svoje nazive također duguju latinskomu.

Međutim, ako se vratimo glavnoj temi kave naših prijateljica, na koncert (tal. concerto; lat. concerto, 1. – „prepirati se”), mogli bismo istaknuti mnoge pojmove vezane za glazbu ili muziku (lat. musica, ae, i musice, es, f., odnosno grč. μουσική, /sc. τέχνη/, ἡ), koji svoje podrijetlo duguju klasičnim jezicima, ali to se može ostaviti za neki drugi glazbeni razgovor. Zasad ćemo samo spomenuti Gibonnijev odabir dalmatinskih riječi i emocije (od lat. emoveo, 2., -movi, -motum – „uzdrmati”) ili „osjećaje”, „ono potaknuto” u duši, koje je izazvala ura (lat. hora, -ae, f.) ili sat njegove, Vitinim riječima, elegantne (lat. elegans, -antis – „ugodan, lijep”) glazbe. Naime, ne čudi mnoštvo zanimljivih riječi u pjesmama splitskog kantautora (lat. canto, 1. – „pjevati” i auctor, -oris, m. – „autor”) jer je Dalmacija kroz cijelu povijest bila znatno više pod talijanskim utjecajem od ostatka Hrvatske, a upravo to objašnjava Gibonnijeve Libar (lat. liber, -bri, m. – „knjiga”), verse (lat. versus, -us, m. – „stih”) i note (lat. nota, -ae, f. – „znak, slovo”). Mirakul (lat. miraculum, -i, n. – „čudo” od miror, 1. – „diviti se, čuditi se”) kao naziv pjesme nosi mnogo dubokih i zanimljivih poruka, ali pozornost najviše plijeni naziv njegova albuma – Unca fibre. Unca (lat. uncia, -ae, f.) bila je, naime, mjera u starom Rimu i označavala je jednu dvanaestinu asa, a s obzirom na to da je riječ o jednoj dvanaestini nečega, onda unca ima i preneseno značenje, „mrvičak, mrvica, trunčica”. Fibra pak u prijevodu s latinskog znači tanku nit ili vlakno (lat. fibra, -ae, f.). Osim muzike, koja svoj etimološki korijen pronalazi u grčkom jeziku, temelje ili osnove pronalaze i riječi fenomenalno (grč. φαινόμενον – „ono što se pojavljuje, pojava” od glagola φαίνομαι – „pojavljivati se”) i fotografirati (grč. φῶς, φωτός, τό – „svjetlo” i γράφω – „crtati”).

Ove etimologije našim bi likovima, uvjereni smo, objasnila i kolegica (lat. collega, -ae, m./f. – „drug u službi”) naših glavnih likova ili, ako želimo naglasiti glasovnu promjenu koja se dogodila pri spajanju prijedloga cum s glagolom lego, 1., „kon-legica”, otkrivajući nam da se radi o osobama koje su zajedno odabrane za nešto, posebice jer je ta kon-legica lingvistica ona koja se bavi proučavanjem jezika (lat. lingua, -ae, f.). Ona bi im osim strukture ( structura, -ae, f. – „zidanje, gradnja” od lat. struo, 3., -xi, -ctum – „graditi”), znala objasniti odakle u hrvatskome jeziku konstantno (lat. constans, -antis, – „stalno“ od consto, 1., -stiti, -statum – „čvrsto stajati”) i kontinuirano (lat. continuus, 3 – „neprekidno”), premda on u duhu tih riječi stalno i neprekidno, bez pauze odnosno stanke, dodaje nove riječi kako bi izbjegao posuđenice, uključujući i njih same. Možda bi naša lingvistica objasnila i zašto je dodavanje novih (lat. novus, 3) riječi hrvatskomu prioritet (od lat. prior, -ius – „onaj koji je po vremenu ili po redu prije”), ono što bismo odabrali prije nečega, a usto bi vjerojatno i dodala kako takvo mnoštvo riječi ispunjava našu memoriju (lat. memoria, -ae, f. – „sjećanje, prisjećanje, pamćenje”) jer se svake godine u hrvatskome pojavi minimalno (lat. minimus, -a, -um – „najmanji”), odnosno najmanje jedna nova riječ. Pored svega toga bila bi svjesna, kao i svi ljubitelji jezika, da sve veća i popularnija (lat. popularis, -e – „narodni” od populus, -i, m. – „narod”) uporaba engleskoga u komunikaciji (lat. communicatio, -onis, f. – „priopćivanje, razgovor“ od communico, 1. – „podijeliti s nekim nešto”) mladih potiskuje i nove hrvatske riječi i posuđenice poput latinizama i grecizama. Premda se i u njemu, ironično, skriva mnoštvo latinskih i grčkih korijena. That’s the spirit (lat. spiritus, -us, m. – „duh”) ili da kažem, to je u duhu svakoga jezika, jer je jezik onaj socijalni (lat. socialis, -is – „društveni” , od lat. socius, -ii, m. –„ drug”) dio svakog čovjeka koji nikako ne može biti lišen promjena i utjecaja drugih jezika.

Matea Tunjić