Annette Giesecke
Antička mitologija A-Ž. Enciklopedija. Bogovi i božice, junaci i junakinje, nimfe, duhovi, nemani i mjesta
(ilustrirao Jim Tierney)
Školska knjiga, Zagreb, 2022, 340 str.
U izdanju Školske knjige pojavilo se 2022. godine ovo luksuzno i atraktivno izdanje priručnika o antičkoj mitologiji iz pera američke klasične filologinje Annette Giesecke. Knjiga je podijeljena na četiri dijela: prvi dio je o bogovima, božicama, duhovima i nimfama, drugi dio je o junacima, junakinjama i narodima, treći dio je o nemanima, čudima i hibridnim stvorenjima, a četvrti je o mjestima i znamenitostima. Na kraju knjige nalaze se dodatak o bogovima, glosar antičkih izvora te kazalo imena, toponima i pojmova. Autorica je ovaj leksikon zamislila kao popratnu literaturu uz knjigu Edith Hamilton Mythology: Timeless Tales of Gods and Heroes, jedan od najpopularnijih mitoloških priručnika na engleskom jeziku, međutim, može se koristiti i samostalno.
Prvo pitanje koje će si mnogi postaviti je, dakako, može li ova knjiga zamijeniti Zamarovskoga i njegove Junake antičkih mitova. Treba istaknuti da između ova dva djela postoje neke razlike u pristupu i strukturi. Zamarovský ne dijeli natuknice u veće skupine te nema podjele prema vrstama bića, a toponima, kao što i naslov njegove knjige sugerira, nema uopće. Što se tiče broja natuknica, ova se dva leksikona do neke mjere podudaraju, ali ne u potpunosti. Primjerice pod slovom B Zamarovský donosi sljedeće natuknice: Bakhantice, Bakho, Bateja, Baukida, Bel, Belerofont, Belona, Bijant, Biton, Borej, Brijarej, Briseida, Buziris, a Giesecke: Bakho, Belona, Borej, Bromije; Bakhantice, Bat, Baukida, Bel, Belerofont, Biton, Blizanci, Brizeida; Brijarej, Bront; Babilon, Beotija, Bospor, te je omjer 13:17 u korist Giesecke, no već pod slovom C Zamarovský ima više natuknica (četiri, u odnosu na Gieseckine tri). Ono zbog čega je Zamarovský osobito poznat i koristan iscrpne su informacije s područja povijesti umjetnosti, kakve Giesecke ne navodi. S druge strane, Zamarovský je ipak objavio svoje djelo prije više od pola stoljeća (1969. godine), te je današnjoj publici potrebna i osuvremenjena literatura. Giesecke navodi neke znanstvene spoznaje za koje nije bilo mjesta kod Zamarovskog, primjerice povezanost grčke Afrodite s kultovima sumerske božice Ištar i feničke Astarte ili maloazijsko porijeklo boga Dioniza. Giesecke donosi i moderniji, izbalansiraniji pogled na ženske likove – dok Zamarovský u natuknici „Briseida” prikazuje Ahileja i njegovu robinju praktički kao antičke Romea i Juliju, Giesecke je realističnija te navodi činjenicu da je upravo Ahilej ubio cijelu Briseidinu obitelj, a nju učinio svojom robinjom. Možda je prisutno i blago idealiziranje ženskih likova, npr. kad u natuknici o Ateni objašnjava preklapanja s Aresom, Giesecke navodi da je Atena bila božica obrambenih ratova. Ipak, budući da je u Trojanskom ratu Atena bila na strani Grka, tu bi tvrdnju trebalo revidirati. O odnosu između ova dva priručnika može se zaključiti da se nadopunjavaju i da svaki ima svoje vrline.
Gieseckin priručnik nakon posljednje grupe natuknica sadrži i nekoliko dodataka. Dodatak o bogovima na str. 318 donosi popise nekoliko skupina božanstava: glavnih grčkih i rimskih bogova, praiskonskih bogova, bogova vjetra, Muza, Gracija (Harita), Suđenica (Mojri), Furija (Erinija) i Titana. Ovakvi su popisi korisni jer donose sustavan pregled, no u ovom konkretnom slučaju mogu biti i zbunjujući. Kod Giesecke Eoju i Selenu možemo naći i pod praiskonskim bogovima i pod Titanima, dok se Titan Helije nalazi samo u prvoj od ove dvije skupine, kao i Eol koji nije naveden i kao bog vjetra. Moglo bi se raspravljati treba li ova četiri božanstva uopće uvrštavati među praiskonske bogove – kod Hesioda oni nisu među prvim nastalim bogovima, iako svi predstavljaju osnovne dijelove prirode. Nakon ovog dodatka nalazi se još jedan vrlo koristan dio, glosar antičkih izvora u kojem su navedeni antički pisci čija su djela važna za poznavanje mitologije, a među kojima se može pronaći i opskurne pisce poput Antonina Liberala i Partenija.
Prijevod Marka Marasa korektan je, ali na nekim mjestima potrebno je dublje poznavanje građe. Iako se, primjerice, na str. 8 autorica oprezno suzdržava od iznošenja stavova o homerskom pitanju ( the time it /sc. the Iliad/ was committed to writing), taj dojam ne bismo stekli iz prijevoda koji glasi „kad je Ilijada napisana”, iako bi bilo bolje reći „zapisana”. U natuknici o božici Ateni nalazimo da je ona „oprostila Orestu što je ubio vlastitu majku”, iako je učinila i nešto više pa ga oslobodila krivnje za taj zločin ( acquitted him of murder); u natuknici o Psihi dotična je „dobila pomoć iz kule”, iako bi izvorno Psyche had help from the tower preciznije bilo prevesti kao „dobila pomoć od kule” – naime, upravo kula s koje se Psiha namjeravala baciti daje nesretnoj junakinji dobar savjet i sprečava njezino samoubojstvo. Poseban izazov za prevodioca autoričina je sklonost da engleske riječi latinskog podrijetla upotrebljava u izvornom značenju, koliko god takva uporaba bila osebujna: riječ culture ona koristi i u značenju „obrada tla”, tako da u natuknici o Triptolemu rečeni lik ne bi trebao biti „kulturni heroj”, nego heroj-zaštitnik poljoprivrede; u natuknici o Asklepiju navedeno je da su se ljudi liječili „tijekom inkubacije” (u originalu during incubation), no bilo bi točnije ovo prevesti „u snu” ili „za vrijeme spavanja”. Bilo bi dobro da su nazivi književnih djela na hrvatskom usklađeni s onima u Leksikonu antičkih autora (npr. ep Apolonija Rođanina navesti kao Doživljaji Argonauta, a ne Putovanje Arga). Čitatelja bi moglo zbuniti malo slovo u riječima kao što su titani, muze i dr. Iako tako predlaže pravopis Instituta za hrvatski jezik, možda bi zbog tradicije i jasnoće trebalo ostaviti veliko slovo kao u dosadašnjoj literaturi.
Osim vrijednog sadržaja, knjiga je vrlo atraktivno opremljena i obogaćena dojmljivim ilustracijama Jima Tierneya, te će opravdano naći mjesto na mnogim policama ljubitelja klasične književnosti i zaljubljenika u mitologiju.
Petra Matović