O MEGALOPOLISU FRANCISA FORDA COPPOLE IZ KUTA KLASIČNE FILOLOGINJE
U listopadu smo imali priliku pogledati još jedan u nizu suvremenih filmova koji crpi inspiraciju iz antičke povijesti. Film je Megalopolis, znanstveno-fantastična distopija koju potpisuje višestruko nagrađivani oskarovac Francis Ford Coppola. Film je osobit i po tome što je Coppolino životno djelo u koje je uložio i vlastiti imetak, a potpisuje i scenarij i režiju i produkciju. Ljubiteljima povijesti i klasičnih starina film je važan zbog referenci na stari Rim pa ću se u ovom osvrtu zadržati na tome.
Ideja za film proizlazi iz autorovog zaključka o sličnosti današnjeg zapadnog civilizacijskog kulturno-ekonomskog kruga s rimskim društvom u zadnjem stoljeću Republike. Promatrajući sadašnjost, Coppola smatra da živimo na kraju jedne civilizacije nakon koje je nužna promjena, a da bi ona bila pozitivna, potreban je idealizam i vizionarstvo. Priča je kompleksna i s velikom količinom simbola i metafora što otežava praćenje i premda je vizualno film vrlo lijep, dojmovi publike i kritike su podijeljeni. Dodatno zbunjuje i činjenica da se u filmu Coppola poigrava prostorno-vremenskom dimenzijom jer se i vrijeme može smatrati likom, odnosno sve je istovremeno i bilo i jest i bit će, što otvara i filozofski pogled na stvarnost. Za veliki broj referenci treba jako dobro poznavati povijest, čak i književnost, da bi uopće bilo jasno čemu služe. To sigurno nije dobra preporuka za široke mase, ali Coppoli treba odati priznanje za studiozno pripremanje i proučavanje povijesti. Postoji podatak i da je glumcima svakog dana slao ulomke iz rimske povijesti koje su trebali pročitati kako bi se bolje pripremili za snimanje pojedinih scena.
Književno-povijesni hommage starom Rimu, u onoj mjeri u kojoj sam ga mogla uočiti i povezati, vidljiv je u sljedećem:
Vladar koji nastoji zadržati postojeće stanje i protivi se svakoj promjeni, pretendent na vlast koji je proaktivan i predstavlja prijetnju postojećem poretku, bogataš koji u sprezi s politikom drži u šaci puk i potiče korupciju, ambiciozni populist koji želi steći vlast revolucijom, pokvarena žena koja se želi domoći novca manipulacijom moćnih muškaraca, djevojka iz dobre obitelji koja odbacuje strogi odgoj i priklanja se oporbi i još niz sporednih igrača na sceni, tipični su likovi kroz povijest dekadencije klasnih društava. Dok im ne nadjenemo imena, oni se prostorno i vremenski lako mogu smjestiti u različite epohe. Većina utopija i distopija ima u vidu te karakteristike. Prvi im nastoje doskočiti, drugi upozoravaju da neminovno dovode do kraja svijeta kakav poznajemo. Tim arhetipskim likovima Coppola je nadjenuo vrlo znakovita imena.
U prvoj je sceni antagonist koji na krovu futurističkog nebodera u nekoj vrsti introspekcije i egzistencijalne krize ostavlja dojam da se namjerava ubiti, no u ključnom se trenutku predomišlja i glasnim povikom zaustavlja Vrijeme. Doslovno ga zaustavlja i zato ga pišem velikim slovom jer se ta zaustavljanja javljaju kroz priču u nekoliko navrata i nitko ih ne može vidjeti osim onih koji imaju dar zamišljanja svijeta neovisno o svemu što im pruža činjenično znanje. On je i porijeklom iz ugledne obitelji, važan je član zajednice, dizajnira prostor, u ovom slučaju urbanistički, što zapravo predstavlja sveukupnost svijeta. On je i dobitnik Nobelove nagrade za izum novog materijala koji se zove megalon, od kojeg je moguće sve napraviti, istovremeno je proziran i podatan, oblikuje se i kreće i na neki način je poput vatre – loš gospodar, a odličan sluga. Antagonist vizionar u filmu se zove Cezar Katilina (glumi ga Adam Driver). Na drugoj strani je gradonačelnik Novog Rima koji nastoji održati stari poredak i opire se promjenama, osobito megalonu koji smatra opasnim. Njegovo je ime Francis Cicero (Giancarlo Esposito). Gradonačelnikova se kći zove Julija (Nathalie Emmanuel). U početku prikazana kao sklona razuzdanim zabavama poput Augustove Julije, kasnije kao Ciceronova kći, bliska i povezana s ocem. Pritom je hrabra, poduzetna i spremna razmišljati izvan okvira, upravo toliko da je jedina koja može ostvariti istinsku ljubavnu vezu s očevim protivnikom.
Vrlo je znakovit taj izbor imena jer nije doslovan, kao što ništa u filmu nije doslovno. Glavnom pripadniku starog kova autor je dao svoje vlastito ime, a prezime Ciceronovo; ime kćeri je isto kao ime dvije Julije, poznate iz povijesti i književnosti – Augustove kćeri i Shakespeareove tragične junakinje, a sam lik nosi u sebi karakteristike obiju. Na drugoj strani je Cezar Katilina – opet dva imena, oba poznata iz 63. g. pr. Kr. i vremena urote koju je naš „pravi” Ciceron uspio ugušiti, no koliko je uspio uništiti Katilinu, toliko nije uspio spriječiti Cezarov uspon. Tu je još i Kras (Jon Voight), najbogatiji, starac, bankar, okružen ulizicama i lovcima na njegov imetak. Ipak politički lukav i spreman uložiti novac u megalon u trenutku kad shvati da će mu to pribaviti mjesto u povijesti. Krasov nećak imenovan je po još jednom nama poznatom liku iz povijesti i književnosti – zove se Klodije Pulher (Shia LaBeouf). On poput pravog Klodija pokušava izvesti prevrat i mrzi glavne aktere pa koristi svoj ugled da zavodi mase. Tu su oko njega siromašni, imigranti, svi koji pripadaju nižoj klasi. U filmu se pojavljuje s tri sestre koje se sve zovu Klodija i za koje se priča da je s njima u incestuoznoj vezi kao što se pričalo i za originalnog Klodija i za njegov odnos s onom sestrom koju poznajemo kao Katulovu Klodiju. Filmski se Klodije čak u jednom trenutku udvara Juliji i recitira joj Katulov Odi et amo. Kasnije postaje vođa ulične bande (sjetimo se okršaja Klodija i Milona koji poznajemo iz Ciceronova govora, a i iz suvremene literature),1 a ući će i u interesnu vezu s Krasovom mladom pokvarenom ženom (Aubrey Plaza) koja se želi domoći njegova novca kako bi se Cezaru Katilini osvetila za neuzvraćenu ljubav. Njezino ime u filmu odgovara karakteru prema kojem i najbenevolentniji moraju ispustiti uzvik nevjerice. Ona se, naime, zove Wow. Sljedeće znakovito ime pripada tinejdžerskoj mladoj zvijezdi, nacionalnom ponosu i uzoru, pjevačici Vesti Sweetwater. Nju slave kao simbol djevičanstva i mladosti pa nastane skandal kad se otkrije njezin rodni list koji svjedoči da nije maloljetna i da uopće nije rođena u Novom Rimu.
Tu su potom brojni grafiti koji se sporadično vide u pozadini pa Kolosej u kojem je priređena zabava za mase. U jednoj sceni Cezar Katilina noću se vozi gradom u kojem se pred njegovim očima simbolički raspadaju simboli starog vremena – golemi antički kipovi kreću se kao živi, dojmljivo pada i raspada se velika Justicija s golemom vagom u ruci.
Zatim su tu citati i cijeli ulomci iz različitih poznatih djela i govora: Ciceronov bijes na Cezara Katilinu rezultira time da ex abrupto krene držati govor koji započinje s „Dokle ćeš se, Katilino, poigravati s našim strpljenjem” i na engleskom izgovara prva dva poglavlja prve „katilinarije” s tek neznatnom adaptacijom teksta. Nešto prije toga Katilina u javnom obraćanju poseže za poznatim Hamletovim monologom; Klodijev pristaša odgovoran za neuspjeli atentat na Katilinu uzviknut će bez kajanja: „Sic semper tyrannis!” Ima tu i Sapfinih stihova, referenci na Platonovu Državu kao i naglašavanja Julijina konzervativnog odgoja kad je otac traži da citatom Marka Aurelija posvjedoči ispravnost njegovih stavova. Također i Kras, kad shvati da ga je mladi Klodije prevario, zavapi: „Kronova će biti volja da nas osveti!” Pojavljuje se i jedna pitalica: Kako se zove božja osveta čovjeku, 7 slova? – Pandora.
Možda najintimnija, publici i najmanje jasna scena, sadrži lirski ulomak u kojem se Julija nalazi nasamo s ocem u njegovu uredu. Tada razgovaraju na latinskom, neformalno i osobnim rječnikom, kakav i poznajemo iz Ciceronovih pisama. Vjerujem da je ta scena na latinskom jeziku upravo da se naglasi prisnost između oca i kćeri i njihovog odnosa jer kad su nasamo govore vlastitim jezikom koji ne mora nužno poznavati nitko osim njih.
Rimski je stil života uklopljen na razne načine, od odjeće koja je stilizirana i podsjeća na rimsku, preko frizura djevojaka, do gladijatorskih borbi na svadbenom slavlju multimilijardera Krasa. Tom izmišljenom, civilizacijski stopljenom gradu istovremeno prijeti udes s neba. Ruši se stari satelit SSSR-a i protivno proračunima pada upravo na Novi Rim. Nakon toga sve prethodno ide svome kraju, mase su na ulicama, a gradonačelnika i njegovu obitelj tjelohranitelji vode na sigurno – u podzemnu željeznicu. U podzemnoj se željeznici nalazi samo gradonačelnik Ciceron i njegova uža obitelj, sve ostalo je prazno. Na neki način izgleda kao silazak u Had kroz koji samostalno putuju. Kad je opasnost prošla, vidimo svijet iznova sagrađen uz pomoć megalona. Mijenja se vizura, stari gradonačelnik prihvaća da postaje djed djetetu novog vremena i nade u novi Svijet, a nama klasičarima ostaje da se prije toga još razveselimo Saturnalijama koje imaju pravila rimskih, ali sadrže sve simbole religija današnjice i načina obilježavanja kraja godine i pripreme za dolazak nove. Nove godine, novog vremena, nove epohe.
Je li Coppola uspio u svom naumu da na kraju života napravi megalomanski film u kojem će svima objasniti svoja razmišljanja o smislu života i cikličkim promjenama kroz ljudsku povijest, teško je reći. Ideja je zanimljiva, pothvat doista epski, da se radi o basni, također se mogu na određenoj razini složiti: likovi nisu životinje, ali su i ljudima i materijalnom, čak i mrtvima dane ljudske osobine pa se cijela priča može smatrati alegorijom i, što je najbitnije, nastoji se dati pouka. Ipak, film je teško odjednom obuhvatiti, među ostalim i zato što se sigurno mogao skratiti bar za 20 minuta, čime bi zadržao fokus gledatelja življim. Kako god ga doživjeli, Megalopolis vas neće ostaviti ravnodušnim.
Za nas, poznavatelje antike, vrijedan je svaki projekt koji je inspiriran Grčkom i Rimom i koji pomaže da njihove tekovine na popularan način lakše pronađu put do širokih masa. Tim više što uradaka ima sve više, ali su rijetko povijesno dobro utemeljeni i često ostaju samo na plitkoj razini, izostavljajući bitno. Kad se pojavi film koji je promašen i kao film i kao povijesni prikaz, kao primjerice onaj o propasti Pompeja, trebamo biti spremni ukazati na odstupanja od istine. U tom smislu Megalopolis je hvalevrijedan pothvat koji je na promišljen način uklopio doista brojne elemente (i) rimske povijesti i satkao nešto novo. Treba jedino pričekati i vidjeti je li (pretjeranim) intelektualiziranjem zapravo kod publike zabio autogol.
Za kraj podsjetimo se da je Netflix upravo (ne)pravedno otkazao drugu sezonu Kaosa, a do sljedećeg broja ostaje nam Gladijator 2 koji stiže u kina. Nestrpljivi smo.
Senia Belamarić Divjak