Professional paper
RAZGOVOR O RAZGOVORU UNUTAR NASTAVE
Ćiril Čoh
Abstract
Razgovor, posebno onaj u nastavi, nije dobar ili loš po sebi već po tome što se kroz njega događa. Da ne bi bio izvor frustracija, nezadovoljstva i drugih učinaka koji u nastavi nisu poželjni treba ga stalno preispitivati.
Jedan od mogućih modela takvog preispitivanja našao sam u knjigama Toma Andersena "Das reflektierende Team" i Pavla Brajše "Umijeće razgovora". U njima se analizira kako najčešće razgovaramo i sugerira kako bismo trebali razgovarati da bismo ostvarili zajedništvo koje sudionike usrećuje i čini uspješnima. Prilagodio sam ga potrebama u nastavi, ponudio materijale i predložio njihovu upotrebu. Sve to može biti poticaj i za neko sasvim drugo oblikovanje i sadržaja i materijala, ali i za neku sasvim drugačiju izvedbu. Cilj mi je bio, prije svega, upozoriti na važnost
kritičkog preispitivanja onoga što se u našima razgovorima događa: slušamo li i govorimo s jednakim žarom; razmišljamo li o onome što govorimo i onome što smo od drugog čuli; držimo li ta razmišljanja za sebe ili ih komuniciramo s drugima, i znamo li u tome pronaći pravu mjeru; je li naš razgovor razgovor »ili-ili« u kojem je samo jedno mišljenje ispravno, ili je to razgovor »i-i«, u kojem se različita mišljenja dopunjavaju, proširuju, međusobno uključuju i tako jedno drugo osvjetljuju, pročišćuju i obogaćuju; znamo li postavljati cirkularna pitanja koja otkrivaju povezanost činjenica, a ne toliko same činjenice, kontekst događanja, a ne toliko same događaje; vodimo li razgovore u kojima je onaj drugi ravnopravan, jednakovrijedan pa makar taj drugi bio učenik; cijenimo li učenike
ili ih samo ocjenjujemo; imamo li razvijen sluh za pozitivno u mišljenju i stavovima drugih ili smo lovci na ono što nam je kod drugih neprihvatljivo; jesu li naša mišljenja i prijedlozi previše obični, pa njima zamaramo ili možda previše neobični pa izazivamo nepovjerenje?
Keywords
Hrčak ID:
6134
URI
Publication date:
20.1.2003.
Visits: 1.867 *