Conference paper

Nakon Husserla – Aristotel i Kant

Davor Rodin ; professor emeritus University of Zagreb

Abstract

Pokret rehabilitacije praktičke filozofije sedamdesetih godina 20. stoljeća intelektualna
je pobuna protiv znanstvenog univerzalizma. Pokret nipošto nije bio
jedinstven. Jedni su rehabilitaciju praktičke filozofije tražili u reinterpretaciji
Aristotelove etike i politike. Njima su u nas bili bliski Ante Pažanin i Danilo Pejović.
Kantovu i Hegelovu univerzalnom racionalizmu suprotstavili su Aristotela
koji je jasno razlikovao praksu, poezu i teoriju. Umjesto da se uhoda nova
semantička paradigma u razumijevanju praktičkih odnosa, krenulo se natrag u
“predznanstvenu” historiju praktičke filozofije, dakle prema Aristotelu. Drugi
su tražili nove putove u skladu s Husserlovom, Heideggerovom i Wittgensteinovom
semantičkom kritikom metafizičke tradicije, kako u njezinoj varijanti
Kantove i Hegelove identitetne znanstvene filozofije tako i u verziji Aristotelova
analognog logocentrizma. U cjelini, svi metodički uvjeti za takav pokret postojali
su već u ranim djelima Edmunda Husserla. Husserl je autor semantičkog
obrata zapadnjačke logocentričke metafizike kojom su “antikvirani” i Aristotel
i Kant. Preko tumačenja Husserlove dijagnoze krize europskih znanosti i razumijevanja
njegova prevladavanja neokantovskoga formalnog transcendentalizma
autor nudi semantičko razumijevanje prakse i politike te pokazuje kako je
sredstvima Husserlove fenomenologije moguće zasnovati praktičku filozofiju.
Zaključuje kako je Husserlova fenomenologija danas neupitno mjerodavna i za
prirodoznanstvena i za društvenoznanstvena istraživanja.

Keywords

praktička filozofija; fenomenologija; semantika prakse; Husserl; Heidegger; Aristotel; Kant; Pažanin

Hrčak ID:

64116

URI

https://hrcak.srce.hr/64116

Publication date:

16.1.2011.

Article data in other languages: english

Visits: 2.375 *