Original scientific paper

Marulić kao novolatinski pisac

Johann Ramminger ; Thesaurus Linguae Latinae, Bavarian Academy of Sciences

Abstract

Raznolikost Marulićeva književnog djela temeljila se na vladanju različitim modelima latinskoga jezika, u kojem se često javljaju nesukladne književne i leksičke tradicije. Humanističko načelo oponašanja antičkog latiniteta ograničavalo je odstupanja od klasične norme, ali nije ih zaprečavalo. Zbog toga nove i rijetke riječi (ili – gdje je to moguće zapaziti – njihova odsutnost) mogu biti korisnim pokazateljem modela što ga pojedini humanist usvaja te općenito njegovih stilističkih ideala. U nastavku ću istražiti izvore rijetkih riječi u Marulića te pokušati utvrditi može li se uspostaviti odnos između tipova njegovih neologizama i književnih žanrova.
Vjerojatno najpoticajniji za Marulićev pjesnički leksik bio je Ovidije. Njegov utjecaj možda nije uvijek izravan, kao što vidimo kod riječi corymbifer (»koji nosi bršljanove bobice«), ovidijevskoga hapaksa iz Fasti 1,393, koji se ponovno pojavljuje u okolišu istarskog / dalmatinskog humanizma,1 u pjesmama Jurja Šižgorića, Raffaelea Zovenzonija i Frane Božićevića. Kad se Marulić tim izrazom posluži u jednom svojem epigramu (carmina 125,1-3), više nije posrijedi samo imitacija Ovidija nego i svijest o razvoju latinštine njegovih suvremenika. Ovidijevska je i riječ circumuelare (Dauidias 8,150). Ona nije rijetka u srednjovjekovnom pjesništvu, ali čini se da su je humanisti prije Marulića izbjegavali. Stih iz Davidijade najvjerojatnije je izravna inačica Ovidijeva.
Marulićeva latinska proza pokazuje raznolikije utjecaje. Riječ psallocitharista (u naslovu 48. epigrama), termin za glazbenika koji pri pjevanju sam sebe prati na liri, potječe iz Svetonijeve Vita Domitiani (4,4); pojavljuje se kao konjektura umjesto psilocitharista u Sabellicovu izdanju Svetonija iz 1493.
Terencijevsko abligurrire bona (»polizati«, »potrošiti«, »spiskati svoja dobra«) susrećemo u Marulićevoj parafrazi parabole o rasipnom sinu u Evanđelistaru 2,21. Relevantni ulomak evanđelja ima nekoliko neklasičnih obilježja (parataksa, komparativ adulescentior) koje Marulić zamjenjuje klasičnim sermo cottidianus. Terencijev izraz (iz stiha često navođena u srednjovjekovnim rječnicima) javlja se u parafrazi ulomka Vulgate prestiliziranog u suzdržanu narativnom registru, bez ikakva traga hiperbole izvornoga komediografskog konteksta.
Marulić zadržava neke srednjovjekovne riječi, kao euangelistarium. U srednjovjekovnom latinitetu euangelistarium znači rukopis koji sadrži evanđelja; proširenje značenja na knjigu o naučavanju katoličke vjere Marulić opravdava svetošću termina, koji korespondira sa sadržajem djela.
Ban(n)us, što znači zapovjednik vojnog područja, uporabljeno je u Regum Delmatię atque Croatię gesta; to je srednjovjekovni latinizirani oblik vernakularnoga ban.2 Marulić rabi i tribunus, sinonim koji se pojavljuje u srednjovjekovnim ispravama na Balkanu. Za sedam nižih zapovjednika Marulić rabi centurio, etimološki ekvivalent vernakularnoga satnik.
Talijanski se utjecaj pojavljuje u bagatinus, što potječe od talijanskoga bagattino, mletačkoga novčića niske denominacije, ujedno poslovičnog označitelja za malu vrijednost. Druge nove riječi jesu tetrargus (»četverostruki čuvar«) u jednom epigramu, stvoreno od Argus (stooki div, čuvar nimfe Io pošto je pretvorena u kravu) prema Terencijevu fur / trifur ili prema Marcijalovu nauta / argonauta;funiceus (»načinjen od užeta«) u Davidijadi i Instituciji; circumniti (»biti odasvud poduprt«) u Dauidias 7,105; hiatare (»zijevati«) u Euangelistarium 2,7; ineffrenis (»neobuzdan«) u Vita diui Hieronymi pręsbiteri; implagatus (»pretučen«) u Repertorium I, 349 i u naslovu jednog epigrama (121); supermensarius (»čitaču blagovaonici«).
Marulić je pozoran proučavatelj normi klasičnoga latiniteta, koje reproducira besprijekorno; k tomu, virtuozno se služi rijetkim riječima bilo radi preciznosti ili radi retoričkog ukrasa. Iako je ideološki uvjeren kršćanski humanist, skloniji je klasičnom leksiku i sintaksi nego nedotjeranu izrazu nekih kršćanskih izvora. Ipak, ne izbjegava srednjovjekovne latinske riječi, ako mu odgovaraju i ako su prikladne, a zgodimice poseže i za posuđenicama iz vernakulara. Postoje i naznake o leksičkim vezama Marulića i drugih novolatinskih autora. Nekoliko je novo-latinskih riječi Marulić i sam skovao. Mnoge od njih pojavljuju se samo jednom;neke od njih, susretane u različitim kontekstima, pokazuju da se naš humanist ponosio svojim neologizmima; u rijetkim slučajevima takve riječi čak prelaze granicu između proze i poezije.

1 Navodi iz Zovenzonija, Šižgorića i Božićevića koji slijede preuzeti su iz mrežno dostupne zbirke CroALa.
2 Za hrvatski tekst kronike služio sam se izdanjem: Ferdo Š i š i ć (ur.), Letopis popa Dukljanina, Beograd – Zagreb, 1928, 382-416: 399-400.

Keywords

Marko Marulić; imitacija; novolatinski; Ovidije; neologizmi; vernakular; posuđenice

Hrčak ID:

67338

URI

https://hrcak.srce.hr/67338

Publication date:

22.4.2011.

Article data in other languages: english

Visits: 2.915 *