Original scientific paper
Recepcija Boškovićeve filozofije na austrijskim sveučilištima do 1773. godine
Ivica Martinović
; Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska
Abstract
Od 1761. do 1773. četiri isusovca Pál Makó, Karl Scherffer, Leopold Biwald i Sigmund von Storchenau ostvarila su brzu i raznoliku recepciju Boškovićeve prirodne filozofije na sveučilištima u Beču i Grazu. Premda je Scherffer bio urednikom prvoga, bečkoga izdanja Boškovićeva remek-djela Philosophiae naturalis theoria (1758), Makó je prvi u Beču tiskao sveučilišni udžbenik pod utjecajem Boškovićeve prirodne filozofije: Compendiaria metaphysicae institutio (1761), u kojem je otvoreno slijedio Boškovićev zakon silā, a prikriveno Boškovićev nauk o počelima tijelā. Uslijedio je i njegov udžbenik iz opće fizike Compendiaria physicae institutio (1762), koji je od prve rečenice izlagao Boškovićevu teoriju silā. U njemu je određivanje ravnotežnih stanja za sustav triju točaka tvari Makó prepoznao kao dragocjen Boškovićev rezultat. Poput Boškovića, i on je silu inercije pridijelio točkama tvari, a ne samo tijelu. Usvojio je također Boškovićevu modifikaciju Newtonova zakona opće gravitacije. Makó se obilno služio izvornim Boškovićevim nazivljem, ali je u Compendiaria physicae institutio uveo nazivak cohaerentia umjesto cohaesio, a sectilitas umjesto divisibilitas.
Tek nakon Makóovih udžbenika iz metafizike i fizike objavio je Scherffer drugo izdanje svoga udžbenika iz opće fizike Institutionum physicae pars prima seu Physica generalis (1763), u koji je uključio Boškovićevu teoriju silā, a da nije prihvatio Boškovićev glavni zaključak o ustroju tvari. U razumijevanju inercije i u prijeporu o živim silama nije bio Boškovićev istomišljenik, a u modifikaciji Newtonova zakona opće gravitacije jest. Najizravnije je Scherffer slijedio Boškovića kad je tumačio njegovu krivulju silā. Usvojio je i Boškovićev model izgradnje čestica viših redova.
Bečkim se profesorima 1767. na Sveučilištu u Grazu pridružio Biwald udžbenikom Physica generalis, u kojem je vjerno slijedio Boškovićevu teoriju silā. Oprečno Boškovićevim gledištima u Teoriji tvrdio je da sila inercije ne postoji u prirodi, i to zato jer je slijedio ranija Boškovićeva gledišta objavljena u dopuni De vi inertiae (1755). Među isusovačkim privrženicima Boškovićeve teorije silā u Beču prije 1773. posljednji je nastupio Sigmund von Storchenau, profesor logike i metafizike in Academia Vindobonensi. On je Boškovićeve zamisli uveo u sva tri svoja udžbenička teksta: uvod u filozofiju, logiku i metafiziku. Storchenauov »Prolegomenon in philosophiam « predstavio je Dubrovčanina kao najizvornijega Newtonova nastavljača i kao autora filozofskoga sustava, ali je bio i prvi tekst koji je upozorio na dotadašnju austrijsku recepciju Boškovićeve prirodne filozofije. U Institutiones logicae (1770) usvojio je Boškovićev nauk o nepotpunoj indukciji u istraživanju prirode. Napokon, Storchenau je, nakon Makóa, bio drugi u Beču i Austriji koji je u udžbeniku metafizike Instititiones metaphysicarum (1771) izlagao Boškovićeve filozofeme. Svojim je učenicima preporučio čitati Biwaldov udžbenik Physica generalis.
Na kraju prvog dijela svoje Teorije Bošković je obradio prvo prigovore upućene njegovu zakonu silā, a potom prigovore upućene njegovim neprotežnim točkama tvari. Obradivši ih odvojeno, on kao da je slutio da će te dvije skupine prigovora bitno utjecati na recepciju njegove prirodne filozofije. U svojim udžbenicima iz fizike Makó, Scherffer i Biwald usvojili su Boškovićev zakon silā i primijenili ga na tumačenje općih svojstava tvari, premda su primjenama pristupili različito: Makó je u mnogome slijedio Boškovića; Scherffer je s pomoću Boškovićeve krivulje protumačio samo tri opća svojstva tijelā; Biwald je Boškovićevu teoriju silā primijenio na opća svojstva tijelā i kemijske operacije. Boškovićeva se krivulja tako udomaćila u udžbenicima fizike na austrijskim sveučilištima. Boškovićev zakon silā prihvaćen je i u austrijskim udžbenicima iz metafizike. Makó i Storchenau u svojim su kozmologijama prihvatili naizmjenično djelovanje privlačne i odbojne sile i usvojili Boškovićev nazivak lex virium.
Začudo, isusovački je četverac bio jedinstven i u tome da u cijelosti ne prihvati Boškovićev nauk o ustroju tvari. Umjesto da se redovito služe Boškovićevim nazivkom materiae puncta, smislili su nove nazivke, s pomoću kojih su nastojali izbjeći prigovorima upućenim Boškovićevoj teoriji silā, koje je najizravnije oblikovao Scarella. »Jednostavna bića« (entia simplicia) u Makóa, »neke najmanje molekule« (moleculae quaedam minimae) u Scherffera, »jednostavne supstancije« (substantiae simplices) u Biwalda, »jednostavna bića« (entia simplicia) ponovo u Storchenaua – ti su nazivci poslali poruku da su četvorica isusovačkih profesora na austrijskim sveučilištima ustuknula pred izvornim Boškovićevim dostignućem: da protežno tijelo grade neprotežne točke obdarene silama. Čak trojica od njih, Makó, Biwald i Storchenau, upozorili su pritom na Scarellinu kritiku Boškovića, ali su se u toj polemici svrstali na Boškovićevu stranu.
Keywords
Ruđer Bošković; Pál Makó; Karl Scherffer; Leopold Biwald; Sigmund von Storchenau; Giovanni Battista Scarella; metafizika; opća fizika; logika; teorija silā; točke tvari; inercija; modifikacija Newtonova zakona opće gravitacije
Hrčak ID:
97799
URI
Publication date:
31.1.2013.
Visits: 1.753 *