Original scientific paper
Povijesni, društveni i kulturnoambijentalni uvjeti nastanka i razvoja hrvatskoga glagoljaškog tiska (u povodu 500. obljetnice prvotiska Misala 1483)
Eduard Hercigonja
Abstract
Hrvatsko glagoljaštvo dosiže vrhunac razvoja, doba pune zrelosti svojih književnih nastojanja u 15. st. Najmarkantniji rezultat tih nastojanja neprijeporno su pojava 'editio princepsa' hrvatskoglagoljskog Misala 22. 2. 1483. i organizacija glagoljaškog tiska tijekom 15. i 16. stoljeća (Kosinj, Senj, Rijeka, Venecija). U našoj filologiji taj je fenomen, bez obzira na iznimno kulturnopovijesno značenje, još sve do prije tridesetak godina bio - uz rijetke iznimke - smatran nečim marginalnim, zapostavljen i redovito tek uzgred spominjan (pa čak i potcjenjivan) u sintetskim književnopovijesnim radovima. I premda je riječ o raritetima visoke vrijednosti (čak i unikatima), izostala su u nas kritička izdanja nekog od onih 19 sačuvanih naslova ranog glagoljskog tiska izdanih između 1483. i 1561, a čitav taj jedinstveni kompleks nije postao predmetom produbljenih istraživanja s književnog, kulturnopovijesnog, lingvističkog, stilističkog, grafijskog, i tipografskotehnološkog aspekta. Takav odnos u Jagića, Šurmina, Murka, Prohaske, Bogdanovića, Ježića, Cronie, Kombola i dr. rezultirao je, očito, iz nepovijesne, iskrivljene predodžbe o hrvatskom glagoljaštvu kao neukom, zaostalom, siromašnom, društveno inferiornom sloju našeg srednjovjekovnog društva kakva je, po inerciji, bez ikakva pokušaja kritičke provjere, bez studija izvora trajala u našoj znanosti stotinjak godina. Sukladno tome, negirana je onda i glagoljska književnost: proglašavana je pismenošću, predvorjem književnosti, uvodnim razdobljem
...nečim bezbojnim, neodređenim što nije imalo ni estetičkih respiracija niti je stizalo do estetičkih realizacija. Recentna su istraživanja, međutim, temeljito izmijenila takve prosudbe. Analizom relevantne izvorne građe dokazano je da je srednjovjekovni pučki glagoljaški kler naših seoskih sredina i kaštela (utvrđenih polugradskih naselja) na svom području od Istre i Kvarnera preko primorja do srednje Dalmacije i od obale, preko krbavsko-ličkog zakeđa do Kupe, bio u socijalno-ekonomskom pogledu važna feudalna snaga s materijalnim i intelektualnim potencijalom analognim onome latinskog klera dalmatinskih gradskih centara. Tek u 16. st., nakon hrvatskog poraza u krbavskoj bitki (1493) i tragične dijaspore hrvatskog življa pred Turcima u susjedne zemlje (Italija, Ugarska, Austrija), počeo je period opadanja glagoljaštva. Ono počinje stagnirati u novostvorenim uvjetima, ali djeluje ipak, uporno i dalje do u 19. st. Takvo glagoljaštvo, iz perioda svog opadanja, postalo je u 19. st. (i dalje) - što je metodološki posve pogrešno - mjerilom za prosudbu čitave njegove povijesti, pa i one srednjovjekovne faze u kojoj je glagoljaška sfera bila vrlo propulzivan faktor u ekonomskom, socijalnom i kulturnom životu svojih sredina. Društvenom ugledu i, u najvećem dijelu, solidnoj materijalnoj podlozi srednjovjekovnih glagoljaški samostana, kaptola i župa napose - ali i pojedniih popova glagoljaša i vjerskih bratovština - odgovarao je i intelektualni potencijal koji se očitovao u stvaranju jedinstvene, samosvojne duhovnosti, kreativnog kulturnog ambijenta, u razvijenoj pučkoprosvjetnoj, književnoj i kaligrafsko-minijaturističkoj djelatnosti. Za razliku od prijašnjih filološko povijesnih shvaćanja, književno je djelovanje hrvatskih glagoljaša tijekom srednjovjekovlja (u svom liturgijskom i neliturgijskom stratumu) novijim istraživanjima ocijenjeno kao korpus estetičkih dostatnih tekstova i značajna stranica povijesti hrvatske književnosti u cjelini (razvoj književnog jezika, stilematika, rimarij), organski dio njezina procesa, kao stilska formacija koja je postala horizontom iskustva sljedećoj fazi književne dijakronije: renesansnom stvaralaštvu čakavske Dalmacije i Dubrovnika u 16. stoljeću. Glagoljaška je knjiga ujedno bila i snažnim činiteljem duhovne integracije politički-upravno razjedinjenog hrvatskog prostora, elementom očuvanja etničkog identiteta.
U kontekstu tako preocijenjenih vrijednosti što ih je na književnom području stvorilo srednjovjekovno glagoljaštvo mora se onda, logično, novim mjerilima, drugačijim od prijašnjih suditi o njegovoj izdavačkoj djelatnosti, organizaciji tiska, pojavi prve inkunabule u Hrvatskoj i na slavenskom Jugu - jedinstvenog po razini ostvarenog tipografskog umijeća glagoljskog Misala 1483, nastalog svega tridesetak godina poslije Gutenbergove 42-redne Biblije. Prihvaćajući tisak među prvima u Europi, hrvatsko je glagoljaštvo dokazalo još jednom svoju svoju zrelost, prilagodljivost i dalekovidnost. Otvoreni svim pozitivnim kulturnim i književnim poticajima izvana (uz istodobno beskompromisno čuvanje svog slavenskog pisma, narodnog jezika i liturgijskojezične tradicije) glagoljaši su shvatili da tisku pripada budućnost, osjetili su mogućnosti koje im pruža novi medij. Studij njihova izdavaštva pokazuje da je ono- bez obzira na različite oficine - bilo, na određen način, podređeno jeidnstvenoj zamisli: jednom glagoljaškom programu koji je vodio računa o prioritetu potreba i funkcionalnosti izdanja, pa se stoga prvo izdaju liturgijski kodeksi (misal, brevijar), zatim neliturijski priručnici, nabožnobeletristički spisi, početnice, zatim ponovno liturgijski kodeksi itd. Vodilo se računa i o praktičnosti, dimenzijama knjiga - manuali su npr. tiskani u manjim, priručnim formatima. Pažnju zaslužuje dobra organizaija tiska (što je zahtijevalo ne mala materijalna sredstva) i kvaliteta redaktorskog, korektorskog i tipografskog rada (bilo da je riječ o domaćim tiskarama ili o venecijanskim izdanjima). Danas se, ipak intenzivnije nego prije petnaestak godina, radi na reprintanju pojedinih izdanja ranog glagoljaškog tiska (6 reprint-izdanja od godine 1971), a objavljena je uz kritičko izdanje teksta (transliteracija bez reprinta) - i prva (tek u godini 1984!) monografska studija o jeziku, (orto)grafiji, predlošku, prevoditeljskoj tehnici autorovoj jedne knjige ranoga glagoljskog izdavaštva (Knižice od' žitiě rimskih' arhierěov' i cesarov', biskupa Šimuna Kožičića, Rijeka 1531). S obzirom na značenje glagoljskog tiskarstva od 1483. do 1561. (tj. do Brozićeva Brevijara kojim prestaje samostalni, individualni glagoljski tisak - nastavit će ga rimska Propaganda u 17. st.) kao nedvojbeno vrhunskog dosega hrvatske srednjovjekovne književnosti i prijelomne pojave naše čitave kulturne tradicije, egzaktan, sustavan i kompleksan studij tog korpusa, sa svih spomenutih aspekata, ne bi trebalo ponovno prepustiti zaostajanju, već ga shvatiti kao neodgoiv i prioritetan zadatak naše medievistike.
Keywords
Hrčak ID:
14545
URI
Publication date:
30.9.1984.
Visits: 5.551 *