Prije nekoliko godina pojavila se bogato ilustrirana knjiga o Dalmaciji Sveina Mønneslanda u kojoj su objavljene vedute Dubrovnika, Šibenika, slapova Krke i Splita iz revije Illustrirte Zeitung iz 1866. i 1867., ali bez ikakvih podataka osim naziva časopisa i nadnevka tiskanja. Jedino je ispod slike Dubrovnika bila izvorna legenda: Dalmatische Küstenstädte: Ragusa. Nach einer Zeichnung von C. Haase.1
Upravo takvu legendu imale su dvije litografije koje se čuvaju u knjižnici Arheološkoga muzeja u Splitu što je poslužilo kao trag za utvrđivanje njihova podrijetla.
Spomenute litografije iz Muzeja prikazuju Salonu i Split, a ispod njih su legende: Dalmatische Küstenstadte: Salona. Nach einer Zeichnung von C. Haase. i Dalmatische Küstenstadte: Spalato. Nach einer Zeichnung von C. Haase. 2
Veličina slika unutar okvira je: Salona 23,2 x 34,7 cm, Split 22,8 x 34,1 cm. Obje vedute bile su zalijepljene na karton tako da se nije moglo znati odakle su izrezane ni pročitati pripadajući tekst na poleđini. Ispod prikaza Salone don Frane Bulić je dopisao godinu objavljivanja 1867., a desno dolje je tadašnji tajnik Muzeja Ivan Znidarčić zabilježio da je kupljena 1912. za četiri marke (Kupljeno 1912 M 4.-). Vjerojatno je iste godine nabavljena i slika Splita.3
Početkom 2016. oba izreska su stručno odlijepljena pa smo tragom natpisa Illustrirte Zeitung i triju kalendarskih tablica na poleđini uspjeli ustvrditi kada je objavljena slika Salone i da je riječ o časopisu koji je izlazio u Leipzigu.
Budući da u legendama tih veduta piše da su izrađene po crtežima C. Haasea pokušali smo doznati nešto o njemu, ali bez velikoga uspjeha, iako je sudeći po opusu trebao pobuditi pažnju istraživača. 4
Carl (Karl) Haase je rođen u Berlinu 1820. odakle se preselio u Italiju i nastanio u Trstu gdje je pedesetih godina 19. stoljeća otvorio privatnu školu slikanja i crtanja.5
Nju su, između ostalih, pohađali arhitekt Enrico Nordio (1851. - 1923.)6 i slikar Giuseppe Barison (1853. - 1931.)7 koji je ovjekovječio atelje svog učitelja na slici »Mladi umjetnik u ateljeu Carla Haasea«.8Umro je u Trstu prije 1877.
Kao pejzažist i slikar narodnih nošnji, Haase je nadahnuća nalazio na putovanjima pa već prije 1858. boravi u Rimu, gdje nastaju njegove slike s motivima Vječnoga grada, i na jugu Italije o čemu svjedoče slike mjestâ oko Napulja (Posillipo, otok Capri, Paestum).9Nekoliko godina kasnije on putuje duž istočne jadranske obale i slika gradove od Milja do Kotora. Sudeći po slici Salone, o kojoj je ovdje riječ, bilo je to 1861. iako nije isključeno da je još koji put pohodio naše krajeve, no to je moralo biti prije 1865. Naime, Haaseovi crteži poslužili su kao predlošci za slike objavljivane u časopisu Illustrirte Zeitung, počevši od ožujka 1865. do svibnja 1868., a bile su popraćene člancima s opisima prikazanih mjesta. U tom razdoblju objavljeno je ukupno petnaest litografija izrađenih po Haaseovim crtežima. Idući topografskim i kronološkim redom to su:
Milje - sv. XLIV., br. 1132, 11. III. 1865., str. 160, tekst na str. 159 (Muggia; potpis: J. v. D.)
Kopar - sv. XLIV., br. 1136, 8. IV. 1865., str. 229, tekst na str. 227-230 (Capodistria; potpis: J. v. D.)
Piran - sv. XLIV., br. 1139, 29. IV. 1865., str. 285, tekst na str. 280-282 (Pirano; popis: J. v. D.)
Poreč - sv. XLIV., br. 1144, 3. VI. 1865., str. 365, tekst na str. 363-364, 366 (Parenzo; popis: J. v. D.)
Rovinj - sv. XLV., br. 1167, 11. XI. 1865., str. 337, tekst na str. 335-336 (Rovigno; potpis: v. R. D.)
Pula - sv. XLVI., br. 1183, 3. III. 1866., str. 148, tekst na str. 147 (Pola; popis: J. v. D.)
Zadar - sv. XLVI., br. 1190, 21. IV. 1866., str. 268, tekst na str. 267 (Zara; potpis: R.)
Slapovi Krke - sv. XLVI., br. 1197, 9. VI. 1866., str. 393, tekst na str. 394 (Die Kerka in Dalmatien; potpis J. v. D.)
Šibenik - sv. XLVII., br. 1216, 20. X. 1866., str. 256, tekst na str. 255, 25810(Sebenico; potpis: J. v. D.)
Split - sv. XLVII., br. 1226, 29. XII. 1866., str. 440, tekst na str. 439 (Spalato; potpis: v. R.-D.)
Salona - sv. XLVIII., br. 1230, 26. I. 1867., str. 64, tekst na str. 63, 66 (Salona; potpis: I. v. D.)
Dubrovnik - sv. XLIX., br. 1255, 20. VII. 1867., str. 45, tekst na str. 4611(Ragusa; potpis: J. v. D.)
Ombla - sv. L., br. 1280, 11. I. 1868., str. 32, tekst na str. 31 (Das Omblathal; potpis J. v. D.)
Herceg Novi - sv. L., br. 1288, 7. III. 1868., str. 164, tekst na str. 166 (Castelnuovo; potpis: I. v. D.)
Kotor - sv. L., br. 1299, 23. V. 1868., str. 364, tekst na str. 365-366 (Cattaro; potpis: v. R.-D.).
Tekstovi i slike gradova iz Istre objavljeni su u vidu feljtona Istrische Küstenstädte i numerirani su od br. 1 do br. 6 dok dalmatinski i bokokotorski gradovi nemaju nadnaslov i numeraciju. Kao autori tekstova potpisani su: J. v. D. (9), v. R.-D. (2), I. v. D. (2), v. R. D. (1) i R. (1). Smatramo da iza inicijala J. v. D. i I. v. D. stoji njemačka spisateljica Ida von Düringsfeld (1815. - 1876.)12koja se 1845. udala za Otta von Reinsberga (1822. - 1876.), a koji se također bavio pisanjem. Ida se na svojim djelima potpisivala djevojačkim prezimenom dok se Otto potpisivao kao von Reinsberg-Düringsfeld13pa je moguće da su članci potpisani s v. R.-D. i R. njegovi. Na početku članka o Saloni tiskana je pjesma o starinama antičkoga grada za čije stihove autor u prvoj rečenici kaže da su njegovi. Budući da je ta pjesma objavljena u Idinoj zbirci Für dich (Leipzig l865.) očito je da je ona napisala tekst.14Sve navedene ilustracije imaju istu napomenu da su izrađene po Haaseovu crtežu, ali samo litografija Omble ima inicijale CH (desno dolje), na prikazu Herceg Novoga oni su nejasni, a vedute Pirana, Poreča i Kotora ima potpis CHaase (desno dolje). Tko je radio spomenute litografije nije za sada poznato jer nisu navedena imena gravera osim na prikazu Poreča (lijevo dolje: Siegel & Göhring sc.), Rovinja (desno dolje: M. Schmidt sc.) i Splita (desno dolje: C. GÖHRING sc.).
Isticanje Haaseova autorstva u legendama ispod litografija izuzetno je važno za prepoznavanje slika koje je izradio po svojim crtežima, a nije ih potpisao punim imenom. To nam, također, pomaže da Haaseove crteže prepoznamo kao predloške za druge prikaze tih mjesta koji nemaju nikakvu oznaku o izvorniku po kojem su nastali. Tako su, primjerice, vedute Šibenika, Splita i Dubrovnika ponovno tiskane godine 1877. u knjizi Cesara Garimbertija u kojoj je opisano putovanje cara Franje Josipa I. po Istri i Dalmaciji 1875., ali bez podatka o autoru.15 Njegova slika Salone poslužila je i za drvorez objavljen 1883. i 1890. u knjizi o Jadranu Amanda Schweiger-Lerchenfelda.16 Ako ga usporedimo s ilustracijom iz leipziškoga časopisa i slikom o kojoj više u nastavku, onda je očito da se radi o slobodnoj preradbi Haaseova prikaza koji je tiskan zrcalno.17Priređivači slika za Schweiger-Lerchenfeldovu knjigu poslužili su se raznim knjigama koje se tiču i Dalmacije (osobito onom Charlesa Yriartea iz 1878.), ali i slikama tiskanima u časopisima kao što su Illustrirte Zeitung.
Iako je litografija Salone iz leipzigškoga lista bila već davno nabavljena za splitski Muzej, nije pobudila pažnju vjerojatno jer arheolozima nije pružala važnije dokumentarne podatke. Objavljena je tek 2007., ali bez ikakva komentara, u knjizi Lovre Katića o Solinu18Međutim, ona je bila i te kako korisna kada se krajem 2015. na dražbi pariške aukcijske tvrtke Expertissim pojavila slika, ulje na platnu, pripisana austrijskoj slikarskoj školi 19. stoljeća, odnosno slikaru CH (Ecole autrichienne du XIXème siècle, CH***) čiji su inicijali u donjem lijevom kutu (C. H. Salone. 6. 9. 61.) dok u donjem desnom kutu piše Dalmacija (Dalmatie). Slika je nazvana »Pogled na Salonu u Dalmaciji« (Vue du site de Salona en Dalmatie).19Zahvaljujući zauzimanju gospođe Flore Turner-Vučetić i dr. sc. Joška Belamarića sliku je otkupio Grad Solin i tako obogatio svoju zbirku umjetničkih djela u Gradskoj galeriji.
Premda su stručnjaci tvrtke Expertissim sliku pripisali austrijskoj školi, inicijali i njezina datacija u prvi su mah upućivali na Carla Haaga, njemačkoga slikara koji se udomaćio u Engleskoj. On je godine 1854. boravio u Dalmaciji i Crnoj Gori i nacrtao nekoliko akvarela s motivima i nošnjama tih krajeva20po kojima je kasnije mogao izraditi slike. Zahvaljujući litografiji iz Arheološkoga muzeja otkrili smo da se iza inicijala C. H. krije Carl (Karl) Haase, slikar istoga imena i sličnoga prezimena.
Hasseova slika Salone izrađena je uljem na platnu i, kao što je rečeno, datirana 6. rujna 1861. Veličina joj je 54,5 x 83,5 cm (unutar okvira 41,7 x 71,5 cm), a na poleđini ima nedovoljno jasan zapis.21 U prvom planu vide se dijelovi amfiteatra s gledalištem i ostacima lukova uz nekadašnji glavni ulaz (Porta pompae).22 To je pogled od zapada prema istoku što se lijepo vidi iz usporedbe sa starim fotografijama poput one snimljene godine 1896. za izdavača Stengel & Co. iz Dresdena23 po kojoj su izrađivane i razglednice.24 U drugom planu slike je krstionica, od koje se prepoznaje njezin poligonalni oblik i krsni zdenac, a koja se nalazi uz gradsku baziliku.25Haaseov prikaz u osnovi se podudara s fotografijom koju je 1874. snimio Franz Thiard de Laforest i objavio u svojoj knjizi 1878. godine.26 To se stanje nije bitno promijenilo do prvih godina 20. stoljeća kad je Bulić proveo istraživanje dijela episkopalnoga kompleksa.27Po sredini slike, u daljini se naziru kuće Solina, s jablanima uz Jadro, i zvonikom crkve kao prepoznatljivim simbolom za naselje. Međutim, taj je detalj netočan jer mjesna crkva Gospe od Otoka nije imala visoki zvonik već skromnu preslicu na pročelju, kao što se to vidi na akvarelu Petra Zečevića nastalom oko 1840. Gospina crkva izgorjela je godine 1875. pa je izgrađena nova koja je dovršena 1878. dok je zvonik podignut tek 1907. godine.28Cijelu sliku zatvaraju Kozjak i Mosor između kojih se na klisuri izdiže utvrda Klis.
Haaseova slika odražava ugođaj lijepog, dijelom oblačnog, rujanskog dana u kojem se zrake sunca probijaju kroz oblake i svjetlom naglašavaju amfiteatar, sâm Solin i Klis. Slikar prikazuje salonitanske ruševine gledane od zapada prema istoku, s točke sjeverno od amfiteatra prema Paraćevim kućama, a u stanju nakon istraživanja Francesca Carrare koji je svoje rezultate rezimirao u knjizi objavljenoj godine 1850. Stanemo li na pretpostavljenu točku, na tlocrtu Salone s označenim rezultatima Carrarinih iskopavanja,29 onda je krstionica otprilike na položaju na kojem je crta Haase, ali znatno približena pa je neproporcionalno velika, dok je Solin »preselio« sjevernije tako da je slika ipak svojevrsni capriccio u kojem prostorni odnosi nisu vjerni. Obrisi planina i smještaj Klisa su točni.
S obzirom na broj objavljenih litografija i zemljopisni opseg od Istre do Boke kotorske, Haase vjerojatno nije izrađivao slike na platnu odmah na licu mjesta nego kod kuće, u atelijeru, na temelju crteža. Nije nam poznato je li tako bilo i sa salonitanskim krajolikom iako ima nadnevak iz rujna 1861. Zahvaljujući internetskim bazama podataka znamo, međutim, da je jedna njegova slika pejzaža uz dalmatinsku obalu datirana s godinom 1865.30 što nas nuka na pomisao da je slika Salone ipak nastala u atelijeru.
Haaseov »jadranski ciklus« poznat nam je, izuzmemo li Salonu i sliku dalmatinske obale, samo na temelju litografija iz Illustrirte Zeitunga. Ne znamo gdje su njegovi crteži ni koliko je slika na temelju njih izradio. Jedino nam je poznat crtež Splita koji je nedavno oglasila na prodaju aukcijska kuća Zisska & Lacher iz Münchena. Izrađen olovkom (Bleistiftzeichnung mit Weisshöhung), veličina mu je 30,9 x 47 cm, signiran je desno dolje CHaase, a pripadao je zbirci dr. Wilhelma Denzela. Nema nadnevak, ali je datiran oko 1860. godine.31
Slika salonitanskih ruševina Carla Haasea spada u najstarije umjetničke prikaze Salone/Solina. Salonu možemo pratiti počevši od karte Splita s okolicom Martina Kolunića Rote nastale oko 1570.32 i vedute u knjizi Wilhelma Dilicha objavljene 1609. godine.33Iz 17. i 18. stoljeća sačuvano je više planova Solina, a u to vrijeme počinju se javljati i crteži pojedinih lokaliteta i spomenika.34Sredinom 18. stoljeća nastaje prva, premda fantastična, rekonstrukcije izgleda antičke metropole Dalmacije don Vicka Paternija koja je tiskana 1751. godine.35 Svojom slikovitošću osobitu pažnju privlačio je Dioklecijanov akvedukt. Godine 1757. nacrtao ga je francuski slikar Charles Louis Clérisseau, po čijem je crtežu izrađen bakrorez objavljen 1764. u knjizi Roberta Adama.36 Akvedukt je 1782. nacrtao i Louis François Cassas, također francuski slikar,37 koji je na jednom akvarelu romantičarski prikazao rimske nadgrobne spomenike uz obalu rijeke Jadro. 38
Osnivanje Arheološkoga muzeja u Splitu 1820. i početak sustavnijega istraživanja Salone potaknuli su nastanak raznih crteža i tlocrta otkopanih spomenika od kojih neki nemaju samo dokumentarnu nego i umjetničku odliku. U takve primjerice spadaju akvareli koje je izradio Carl Mohr von Ehrenfeld, natporučnik ađutant 4. lovačkog bataljuna.39On je pomagao Francescu Carrari prigodom iskopavanja 1846. tako što mu je izrađivao terensku dokumentaciju (planovi i crteži),40 a neke Mohrove crteže Carrara je odnio u Beč da pokaže rezultate svoga rada.41Od Mohrovih crteža sačuvana su tri akvarela i to: Porta caesarea, amfiteatar i Dioklecijanov akvedukt.42Sva tri su signirana lijevo dolje Mohr i nemaju godinu, ali ih se na temelju Carrarinih izvještaja i dnevnika može datirati u 1846. kada su istraživani ti lokaliteti.
Kao Carrarin suradnik javlja se i splitski liječnik i slikar Franjo Bratanić koji je crtao nalaze otkrivene 1848. i 1850., a između ostaloga izradio je 1848. prikaz lokaliteta Hortus Metrodori.43 Splitski slikar Petar Zečević bio je Carrarin prijatelj i suradnik kojemu je crtao narodne nošenje za njegovu knjigu o Dalmaciji i razne spomenike,44 ali nije poznato da mu je pomagao oko salonitanskih iskopina.45 Međutim, Zečević je ipak dao doprinos ikonografiji solinskoga prostora time što je 1831. naslikao slap Marinac i Aljinovića mlinicu,46 a oko 1840. dva važna akvarela Gospe od Otoka.47
Godine 1840. u Dalmaciju dolaze austrijski slikari Jakob i Rudolf Alt (otac i sin) koji izrađuju niz slika s motivima ovoga dijela Jadrana. Jakob je, između ostaloga, nacrtao Solin (gledan s lijeve strane Jadra) i Klis te Dioklecijanov akvedukt koji su već iduće godine tiskani kao kromolitografije u knjizi Franza Pettera.48 Salonitanskim starinama nije odolio ni njemački slikar Eugen Adam koji je 1846. boravio u Splitu.49 On je posjetio Solin i crtao antičke ruševine te akvedukt. Neke crteže dao je F. Carrari koji ih je, kao i Mohrove, pokazao u Beču.50 Adam je bio oduševljen Salonom pa je naumio napraviti knjigu njoj posvećenu. O svemu tome svjedoče njegova dva pisma upućena Carrari 15. rujna i 1. listopada 1846. od kojih je prvo zanimljivo zbog vinjeta kojima ga je ilustrirao, a među njima je i prikaz akvedukta.51
U vezi s obnovom Dioklecijanova akvedukta, arhitekt Vicko Andrić izradio je 1845. njegov uzdužni snimak, tlocrt i presjek.52
Sredinom 19. stoljeća Solin posjećuju još dva ugledna slikara. Godine 1854. bio je to već spomenuti Carl Haag koji je također naslikao akvedukt, ali i krstionicu koju je iskopavao Carrara.53Krstionicu je nacrtao gledanu od juga prema sjeveru tako da se vidi njezino predvorje s četiri stupa na kojima su bili kapiteli s paunovima (danas u Arheološkom muzeju), a jasno se vidi i jedna od niša unutar krstionice.54 Desno u daljini vidi se Klis. Naziv slike, signatura i godina 1854. su desno dolje.55 Iz literature znamo da je Haag na izložbi priređenoj 1855. izložio i sliku solinskih ruševina s grupom Zagoraca (Morlaka) koji slušaju staroga pjevača kako pjeva o padu Salone.56
Godine 1858. u Splitu je boravio belgijski slikar Jan (Jean) Baptiste van Moer. I on se pridružio nizu umjetnika koji slikaju motive iz Dioklecijanove palače57 i ljude u narodnim nošnjama te odlaze u Salonu gdje ih privlače njezine ruševine. Sačuvano je nekoliko Van Moerovih crteža ostataka rimske arhitekture Salone58 kao i jedan crtež Paraćevih dvora,59 ali za sada nije poznata niti jedna njegova slika sa solinskom tematikom.60
Iz ovoga pregleda ikonografije salonitansko/solinskoga prostora očito je da slika Carla Haasea zauzima važno mjesto koje će još više doći do izražaja u nekom budućem korpusu prikaza Solina na starim crtežima, slikama i grafikama tim više što su mnoga od tih djela izvan naše zemlje.
Na kraju se moramo osvrnuti na tekst Ide von Düringsfeld koji prati Haaseovu litografiju, a koji donosimo kao prilog ovom radu. Tijekom boravka u Dalmaciji od kolovoza 1852. do veljače 1854.61 Ida i njezin muž Otto dobro su upoznali povijest i kulturne spomenike Dalmacije. Pritom su se uvelike služili kako tiskanom literaturom tako i rukopisima, što se vidi iz popisa izvora na kraju svakoga poglavlja bilježaka kao i iz njihove prepiske sa Šimom Ljubićem i Francescom Carrarom.62 Upravo će ovaj potonji biti glavni Idin izvor podataka, osobito njegova knjiga o topografiji i iskopinama iz godine 1850.
Napis o Saloni Ida započinje svojom pjesmom, a zatim navodi mišljenja starih autora o Saloni (Giustiniani, Spon, Fortis).63Salona je postala glavni grad Dalmacije nakon što je u drugom delmatskom ratu Publije Kornelije Scipion Nazika zauzeo Delminij, 64a nju su pak razorili Avari 639. godine.65Antički je grad kasnije bio kamenolom iz kojega se vadio materijal za nove građevine, među kojima i za splitske zidine66 i zvonik Sv. Duje te trogirsku katedralu.67 Štoviše, njezino je kamenje služilo i kao sredstvo plaćanja: generalni providur Pietro Valier dao je 1678. dopuštenje splitskom odvjetniku dr. Jeronimu Kavanjinu da, kao nadoknadu za njegov besplatan rad kao fiskalni odvjetnik, može iz Salone slobodno uzimati malo i veliko kamenje.68 Spominje ostatke Dioklecijanova akvedukta pod starim talijanskim nazivom Ponte secco kako je obilježen na starim kartama još od 16. stoljeća.69
U nastavku članka autorica govori o crkvenoj povijesti, sv. Dujmu kao učeniku sv. Petra, o ulozi Salone kao crkvenoga središta pa spominje prepisku između salonitanskoga biskupa Ezihija (III.) i sv. Augustina, navodi biskupa Teodora (III.) iz 7. stoljeća kao posljednjega salonitanskog biskupa70 i Ivana Ravenjanina kao utemeljitelja splitske Crkve.71
Ida zatim prelazi na arheološku tematiku pa spominje plan Salone koji je po nalogu mletačkoga Senata godine 1672. izradio Gian Giorgio Calergi,72 ali je za znanost beskoristan jer je samovoljno fantastičan (willkürlich phantastische).73U nastavku kaže da je car Franjo I. godine 1821. naredio iskopavanja u Puli74 i Saloni te nabraja postignuća istraživanja dr. Carla Lanze koji ih je morao prekinuti zbog bolesti očiju.75Najviše pažnje autorica posvećuje rezultatima iskopavanja Francesca Carrare koja je započeo u siječnju 1846., a o čemu je izvijestio na IX. kongresu talijanskih znanstvenika održanom u Veneciji iduće godine.76 Carrara je istražujući zidine grada ustvrdio njihovu dužinu i površinu Salone te oblike kula,77 a posebno je važna njegova knjiga Topografia e scavi di Salona, Trieste 1850.78
U zadnjem odlomku članka autorica govori o selu Solinu i njegovim kućama u koje su ugrađeni dijelovi antičkih spomenika. Spominje krčmu K glasovitom lovcu (Al famoso cacciatore) u kojoj je jedan veliki kip služio kao klupa,79 a na kraju sajam na Malu Gospu 8. rujna kada se Morlaci sa stokom skupljaju pod vrbama i topolama što je veoma slikovit prizor.80
Ida von Düringsfeld veoma je cijenila Carraru čiju je knjigu iz 1850. obilato iskoristila za svoj tekst o Saloni. On je njezinu mužu slao razne podatke uoči i tijekom njihova boravka u Dalmaciji81 pa je preranom Carrarinom smrću Ida izgubila dragocjena suradnika pa je žalost za njim izrazila u prigodnoj pjesmi čim je čula tu tužnu vijest.82 Na kraju još treba spomenuti da je Idin tekst o Saloni mnogo duži i točniji u odnosu na onaj koji je kao opširniju bilješku sastavio njezin muž Otto među napomenama u Idinoj knjizi o Dalmaciji.83
