Original scientific paper
Pavlova uporaba športskog rječnika i metafora. Ciljno usmjereno ljudsko/kršćansko djelovanje
Marinko Vidović
orcid.org/0000-0003-0746-023X
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu
Abstract
Kao baštinik i dobar poznavatelj helenističkoga svijeta u čiju kulturu spada i organiziranje raznih športskih natjecanja, Pavao je jedini novozavjetni pisac koji obilnije rabi športsku metaforiku u izricanju i prenošenju svojih stavova i teoloških ideja. Autor u ovomu radu književnom i kontekstualnom analizom istražuje sve športskim motivima bogatije Pavlove tekstove (1 Kor 9,24-27; 1 Sol 2,1s.19; Fil 1,27-30; 2,16; Gal 2,1s; 5,7; Fil 3,12-16; 4,1.3; Rim 9,16; 15,30), uočavajući njihovu povijesnu ukorijenjenost i misaonu nosivost. Gotovo svi tekstovi sa športskom metaforikom – a Pavao je rabi u gotovo svim svojim izvornim spisima, od prvoga do posljednjega – premda ne na isti način i s istom težinom, odražavaju Pavlova parakletska, posebno auto-egzemplarna nastojanja u oblikovanju kršćanskoga ponašanja svojih naslovnika. To je ponašanje kao i Pavlov život i vjerovjesničko djelovanje obilježeno pravilnom uporabom slobode koja ne zaobilazi, već integrira odricanje, samosvladavanje i disciplinu; maksimalnom zauzetošću, upornošću i trudom; dinamikom koja se probija od starta do cilja, računajući i s neuspjehom; koncentriranošću na bitno; odvažnošću, neustrašivošću i nadom; pravilnošću i poštivanjem pravila; vođenjem računa o drugom i drugačijem u poštivanju svakoga; uvježbanošću, borbenošću i izdržljivošću sve do smrti; ciljnom usmjerenošću svekolikog ljudskog/kršćanskog djelovanja. Športskom metaforikom, posebno vrlo čestom metaforom trčanja, a onda i šakanja,
Pavao insistira na ciljnoj usmjerenosti kršćanskoga života koji nikada nije siguran u uspjeh i koji uvijek strepi pred mogućim neuspjehom. Šport kao ni vjera ne poznaju sustav osiguranja i sigurnosti. Maksimalna
zauzetost oko cilja, rad na sebi i usmjerenost života samo su pretpostavke kojima ljudi otvaraju prostor Bogu za ostvarenje njegovih obećanja. Konačni uspjeh kršćanskoga života stvarnost je konačne Božje prosudbe i u konačnici njegove milosti. U kršćanskom životu, za razliku od športa, nagradu ne dobiva samo najbolji pojedinac, nego svi koji stignu do cilja. Naime, i kada rabi športske metafore, Pavao ih modificira i udaljava se od njih svojim uvjerenjem o Božjem pasiteljskom zahvatu u Kristu. U zaključku autor ističe Pavlovo uočavanje povezanosti i sličnosti/istosti športskog i vjerničkog ponašanja. Šport promiče samopouzdanje, određene vrijednosti, norme i ideale, poštivanje pravila, timski rad, hrabrost, odvažnost, duh pobjede i gubitništva, vježbanje volje u svakom smislu, a bez toga ni vjera u Boga koji se objavio u Kristu, a posebno njome prihvaćen vjernički način života ne mogu opstati. U športskoj težnji koja se u suvremenom olimpijskom duhu definira kao uvijek jače, više i brže moguće je, pavlovskim pogledom, vidjeti horizont transcendentnog iskustva i želje, odnosno eshatonske usmjerenosti vjerničkih nastojanja i života. Šport je za Pavla, kao i život, zauzetost oko cilja koji je u budućnosti, ali Božjoj i u konačnici o Bogu ovisnoj.
Keywords
šport; slika; metafora; natjecanje; trčanje; šakanje; napor; odricanje; ciljna djelatnost; nagrada; sloboda
Hrčak ID:
206870
URI
Publication date:
1.10.2018.
Visits: 1.477 *