Original scientific paper
https://doi.org/10.31664/ripu.2019.43.08
Grafički listovi Jozefinskog razdoblja (1765./1790.) i propaganda “Vjerske tolerancije”
Werner Telesko
; Österreichische Akademie der Wissenschaften, Institut für die Erforschung der Habsburgermonarchie und des Balkanraumes, Wien
Abstract
Članak donosi nov, metodološki izmijenjen pogled na strategije reprezentacije i propagande u kasnom 18. stoljeću. U usporedbi s istraživanjima u polju historiografije, povijesnoumjetnička istraživanja usmjerena na likovne medije u razdoblju vladavine Josipa II. za njima poprilično zaostaju. Taj raskorak, međutim, nije moguće premostiti samo povijesnoumjetničkom metodologijom; nužan je interdisciplinarni pristup, integracija te harmonizacija s historiografskim i kulturološkim metodama istraživanjima.
U doba jozefinizma mediji su bili manje usredotočeni na veličanje vladara kao pojedinca, a znatno više na kompleksnu i slojevitu promidžbu novoga sustava vlasti i samoprezentacije u kontekstu reformi koje su trebale obuhvatiti sva područja života. Sekularizacija i vjerska politika bile su od kasnih 1770-ih za čitateljsku publiku središnje teme. Radikalni pomak ka prosvjetiteljskoj tematici moguće je primijetiti u grafičkim listovima, ponajprije s obzirom na pitanja tolerancije i vjerske politike. Te teme obilježavaju jasan prekid s erom Marije Terezije i onodobnim pretežno alegorijskim stilom prezentacije. Nasuprot tome, memorandum Josipa II. (1765.) poručuje da »služenje Bogu« nije moguće odvojiti od »služenja državi«.
Općenito gledano, sadržaj grafičkih listova koji se bave konfesionalnim pitanjima varira od prikaza vladara (primjerice, Josip kao “novi” filozof Diogen) do satire. Protestanti su slavili monarha iskazima svoje zahvalnosti riječima, pisanim djelima i slikama, što je u konačnici rezultiralo time da je Careva pobožnosti postala zasebnom temom. Josip je, primjerice, na svojem imanju u Moravskoj posjedovao i katolički i protestantski (!) oltar, a njegovi su portreti visjeli u luteranskim molitvenim prostorima i crkvama, što na stanovit način govori o Josipovoj “bifokalnoj” pobožnosti. Od 1780-ih godina nadalje, Josipa su smatrali ‚tolerantnim carem‘ a njegova je politika tolerancije bila cijenjena kao simboličko postignuće.
Polazeći od tih premisa, u članku se pokušava primijeniti “multipolarni” model u kojem se obnašanje vlasti promatra kao sustav komunikacijskih procesa s mnogo raznorodnih sudionika (umjetnika, izdavača, teologa, carevih savjetnicka itd.). Takav je stav u skladu s novijim metodološkim pristupima koji komunikaciju smatraju istodobno i pretpostavkom i funkcijom dominacije. Zaključuje se također da se državne reforme, osobito kada je riječ o “vjerskoj toleranciji”, mogu posredovati i (naposljetku) provesti riječima i slikama na vrlo deskriptivan način. Upečatljivi odlomci iz Biblije, na primjer, podvrgnuti su radikalno novim (ponekad prosvjetiteljskim, dijelom subverzivnim) tumačenjima i interpretacijama. Stoga ovdje analizirane grafike preuzimaju sugestivnu ulogu suvremenih im pamfleta opisujući činjenice, okolnosti i mišljenja na osobito izoštren (pretjeran ili karikaturalan) način.
Keywords
strategije reprezentacije i propagande; reforme; vjerska politika; prosvjetiteljstvo; komunikacijski procesi; Vjerska tolerancija
Hrčak ID:
233940
URI
Publication date:
31.12.2019.
Visits: 2.254 *