Review article
https://doi.org/10.31820/ejap.16.2.6
Poželjan konvulzivni prag. Neka razmišljanja o elektrokonvulzivnoj terapiji (ekt)
Emiliano Loria
orcid.org/0000-0003-3569-9758
; Sapienza – University of Rome
Abstract
Dugogodišnja psihijatrijska praksa potvrđuje sveprisutnu uporabu farmakoloških terapija za liječenje teških mentalnih poremećaja. U mnogim okolnostima, lijekovi predstavljaju najbolje saveznike psihoterapijskih intervencija. Mnogo znanstvene literature usmjereno je na pronalaženje najboljih strategija za poboljšanje terapijske učinkovitosti kroz različite načine i vrijeme kombiniranih intervencija. Ipak, daleko smo od trijumfalnog terapijskog uspjeha. Unatoč napretku koji je postigla neuropsihijatrija, ovoj medicinskoj disciplini i dalje nedostaju dijagnostičke i prognostičke sposobnosti u usporedbi s drugim granama medicine. I dalje ostaje važeće etičko načelo za vođenje terapijskih intervencija prema kojemu je cilj poboljšanje kvalitete života pacijenata. Nažalost, psihotropni lijekovi i psihoterapije nisu uvijek uspješni za ublažavanje simptoma. U ovom radu potkrepljujem ideju da bi terapeuti trebali pružiti pacijentima otpornima na lijekove svaki učinkovit i dostupan tretman, čak i ako bi neke od takvih intervencija mogle biti invazivne, poput elektrokonvulzivne terapije (ECT). ECT na svojim plećima nosi dugu i dramatičnu povijest koju bi trebalo bolje istražiti kako bi se dobili novi uvidi. Zapravo, ECT posljednjih godina privlači sve veći interes zbog činjenice da antidepresivi kod mlađih bolesnika nisu učinkoviti i često imaju neugodne nuspojave. Štoviše, pokazujem da, zahvaljujući modernom napretku, ECT može djelovati kao uspješan oblik liječenja za specifične i rijetke slučajeve, poput teške depresije (s pokušajima samoubojstva) i katatonije.
Keywords
ECT; neuroendokrinologija; psihofarmakologija; povijest dječje psihijatrije
Hrčak ID:
246181
URI
Publication date:
8.11.2020.
Visits: 1.485 *