1. UVOD
Vrijeme u kojem živimo opisuje se kao informacijsko doba, a ključnu ulogu u njemu imaju upravo informacije. Informacija ima veliki značaj za gospodarstvo, politiku, obrazovanje i sve druge aspekte života. Informacija se oplemenjuje u procesu komunikacije, s brojem konzumenata raste joj vrijednost, a mediji u tome igraju važnu ulogu. Danas postoje raznovrsni izvori informacija, a količina informacija raste eksponencijalno. Međutim, to ne znači da su ljudi u informacijskom društvu dobro i kvalitetno informirani. Zbog velikog i brzog protoka informacija sve je teže pronaći kvalitetnu informaciju, a česta je pojava lažnih, štetnih i zlonamjernih informacija. Pojavom dezinformacija manipulira se javnim mišljenjem, utječe na demokratske procese i narušava povjerenje u institucije, digitalne i tradicionalne medije (Europska komisija, 2018). Informacijski poremećaji su vrlo složen problem, a najkraće se mogu opisati kao onečišćenje informacija.
Sadržaj istinitih informacija vjerno i bez odstupanja opisuje stvarno stanje predmeta, događaja, pojave ili procesa i takve se informacije mogu provjeriti, dok netočne informacije daju pogrešnu, lažnu sliku događaja, procesa, predmeta ili pojave, pa se one nazivaju i dezinformacije (Krelja Kurelović, 2014: 29). „Povećanje broja dezinformacija i ozbiljnost prijetnje utječu na sve veću osviještenost i zabrinutost civilnog društva u državama članicama EU-a i na međunarodnoj razini“ (Europska komisija, 2018). Lažne vijesti brzo se šire zbog njihova učestalog dijeljenja putem društvenih mreža, što čine i svjetski poznate osobe koje imaju veliki broj pratitelja. Veliko longitudinalno istraživanje sveučilišta MIT pokazalo je da se lažne vijesti na Twitteru šire brže od istinitih, te je 70% veća mogućnost da će korisnik proslijediti lažne vijesti nego istinite (Vosoughi i sur., 2017). Isti izvor ističe da lažne vijesti u većoj mjeri šire ljudi, a ne botovi. Stoga je cilj ovog rada ukazati na problem prisutnosti lažnih vijesti na internetu, načine njihova širenja i metode prepoznavanja. Zadatak rada je istražiti navike studenata vezane za informiranje, te njihovu sposobnost prepoznavanja lažnih vijesti. U skladu s navedenim, postavljene su dvije hipoteze. Prvom hipotezom želi se utvrditi postoji li statistički značajna razlika u korištenju tradicionalnih i digitalnih medija za informiranje, očekujući da studenti više koriste digitalne medije. Drugom hipotezom želi se utvrditi postoji li statistički značajna razlika između percipirane i stvarne sposobnosti studenata u prepoznavanju lažnih vijesti.
2. INFORMACIJSKI POREMEĆAJI U DIGITALNOM OKRUŽENJU
Čovjek je svakodnevno izložen velikoj količini informacija koje pristižu iz različitih izvora. Međutim, sve više informacija koje primamo nisu provjerene i istinite činjenice. Karakteristika digitalne informacije je da se ona jednostavno kreira, objavljuje, dijeli i širi, a odgovornost za vjerodostojnost informacija i njihovu kvalitetu najčešće je u rukama osobe koja ju objavljuje. Digitalnu informaciju je lako izmijeniti i manipulirati njome, a neki od primjera su fotomontaža ili rezanje i spajanje različitih video zapisa u novu cjelinu. Stoga ne čudi sve učestalija pojava lažnih vijesti (eng. fake news) i različitih informacijskih poremećaja. Lažne vijesti postaju ozbiljan problem digitalnog društva jer se internetom, posebno putem društvenih mreža, šire trenutno i globalno.
U prošlosti se dugo vjerovalo da je Zemlja ravna ploča, međutim to nije bila lažna vijest jer tada čovječanstvo nije imalo dovoljno resursa za provjeru navedene teorije. Tijekom 20. stoljeća može se pronaći dosta primjera lažnih vijesti u klasičnim medijima (tisak, radio, televizija), a primjeri manipulacije informacijama uočeni su ne samo u tekstovima, već i kod fotografija (Dejanović, 2020). Iako su lažne vijesti postojale i prije pojave Interneta, one su se širile sporije, imale su manji doseg, a time i manju štetnost. Danas je internet glavni komunikacijski kanal, izvor informiranja, te način zabave i provođenja slobodnog vremena. Društvene mreže koristi sve veći broj ljudi zbog održavanja kontakata i komuniciranja, dijeljenja sadržaja, te poslovnih prilika. Digitalni mediji omogućuju jednostavno i brzo kreiranje, dijeljenje i komentiranje različitih sadržaja što doprinosi njihovoj popularnosti, ali istovremeno rezultira nizom problema kao što je pojava informacijskih poremećaja. Osim ljudi, značajnu ulogu u viralnom širenju lažnih vijesti imaju „botovi“, računalni programi kojima se automatizira pisanje novinskih vijesti ili objava na društvenim mrežama tako da izgledaju kao da ih je napisao čovjek. Mnoge web stranice s lažnim vijestima zarađuju putem oglašavanja, što Facebook i Google pokušavaju spriječiti, te zapošljavaju ljude koji provjeravaju i skidaju lažni sadržaj sa svojih platformi.
Ne lažiraju se samo vijesti. Internetski prostor pun je lažnih profila na društvenim mrežama, lažnih recenzija proizvoda i usluga na stranicama poznatih online trgovina (npr. Amazon) i online rezervacijskih sustava. Tripadvisor je u svom izvještaju o transparentnosti naveo da je 2,1 posto svih objavljenih recenzija tijekom 2018. godine lažno, te je uklonio preko 1.5 milijuna lažnih recenzija, a najviše lažnih recenzija dolazi iz Rusije (Justament, 2019).
2.1. Vrste informacijskih poremećaja
Dezinformacije su informacije koje su namjerno lažne i stvorene da bi naštetile pojedincu, društvenoj skupini, organizaciji ili zemlji, a najčešće se plasiraju zbog zarade, političkih interesa i utjecaja (Wardle, 2019: 9). Dezinformacije su zavaravajuće, izmišljene, netočne informacije koje govore o događajima koji se nikada nisu dogodili ili izjavama koje nikada nisu bile izrečene, a mogu nastati nenamjerno ili slučajno (Ciboci i sur., 2018).
„Pojam dezinformacija označava dokazivo lažnu ili obmanjujuću informaciju koja je smišljena, iznesena i širi se radi stjecanja ekonomske koristi ili namjernog zavaravanja javnosti te koja može naškoditi javnom interesu. Šteta javnom interesu uključuje ugrožavanje demokratskih političkih procesa i procesa donošenja politika, ali i javnog dobra kao što su zaštita zdravlja građana EU-a, okoliša i sigurnosti. Dezinformacije ne uključuju pogreške u izvješćivanju, satiru i parodiju, kao ni jasno naznačene stranačke vijesti i komentare.“ (Europska komisija, 2018).
Pojedine zemlje imaju interes za namjerno širenje lažnih informacija o suparnicima kao što su to radili Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države tijekom hladnog rata. Dezinformacija može biti oblikovana kao propaganda, pa tako Sjeverna Koreja koristi propagandne dezinformacije kako bi svoje građane uvjerila u opravdanost postupaka njihovog vođe. Vrsta dezinformacija su i teorije zavjere kojima se objašnjava povezanost pojave virusa COVID-19 s razvojem 5G mreže.
Lažne vijesti su informacije koje ne odgovaraju činjenicama (nepostojeće ili iskrivljene činjenice). One su često namjerno izmišljene i distribuirane radi obmanjivanja s ciljem da konzument povjeruje u neistine ili sumnja u prave činjenice. Lažne vijesti karakterizira kratak životni vijek, ali širok doseg (viralnost). Takve vijesti su stvorene da bi čitateljima prenijele neistinitu ili iskrivljenu informaciju o nekom, najčešće nedavnom događaju ili osobi i navele ih na pogrešne zaključke. Lažne vijesti su uži pojam od dezinformacije (Ciboci i sur., 2018: 8).
Izvor: Prilagodili autori premahttps://internews.org/impact/disinformation
Kao informacijski poremećaji spominju se još pojmovi poput misinformacije i malinformacije (slika 1). Misinformacija je naziv za pogrešnu, neistinitu ili netočnu informaciju koja nije stvorena s namjerom da nanese štetu drugima, a malinformacija je zloćudna informacija utemeljena na stvarnosti koja se koristi za namjerno nanošenje štete (Wardle, 2019: 9). Iako su pojmovi dezinformacija i misinformacija naizgled slični, razlika je u njihovoj namjeri. Dok je dezinformacija namjerno pogrešna (iskrivljena, lažna) i nastala s namjerom da manipulira, dotle je misinformacija pogrešna zbog slučajnosti ili zabune (slika 1).
2.2. Infodemija
Širenje dezinformacija o koronavirusu odvija se globalno i eksponencijalno, najčešće dijeljenjem sadržaja putem društvenih medija. Islam i sur. (2020) pratili su društvene mreže, informativne web portale i ostale online platforme u periodu od prosinca 2019. do travnja 2020., te otkrili 2311 glasina, lažnih vijesti i teorija zavjere o koronavirusu na 25 jezika, iz 87 zemalja. Direktor Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) ustanovio je da se svijet ne bori samo s globalnom pandemijom uzrokovanom koronavirusom nego i s vrstom informacijskog poremećaja nazvanog infodemija ili epidemija informacija. Infodemija je fenomen preobilja informacija (istinitih i lažnih) o određenoj temi koje se nekontrolirano šire, što otežava pronalaženje jasnih i vjerodostojnih poruka, pouzdanih izvora i rješenja problema (Nielsen i sur., 2020).
Istraživanje o podložnosti dezinformacijama o COVIDu-19 i njihovom utjecaju na ponašanje provedeno na velikom uzorku ispitanika u Velikoj Britaniji, Irskoj, Španjolskoj, SAD-u i Meksiku otkriva da vjerovanje u dezinformacije o koronavirusu nije učestalo, iako nezanemariv udio ispitanika u svakoj anketiranoj zemlji takve dezinformacije smatra pouzdanima (Roozenbeek i sur., 2020). U istom istraživanju utvrdili su da postoji korelacija između podložnosti dezinformacijama i nepovjerenja u cjepivo protiv virusa COVID-19, te smanjene vjerojatnosti pridržavanja epidemioloških mjera. Infodemija o koronavirusu nepovoljno utječe na ponašanje ljudi. Velika količina zbunjujućih, lažnih ili obmanjujućih informacija i glasina koje se masovno dijele na društvenim mrežama mogu pogoršati tijek pandemije, poljuljati povjerenje građana u javno zdravstvo, pa čak i ugroziti živote (PAHO, 2020;Roozenbeek i sur., 2020;Islam i sur. 2020). Kao odgovor na infodemiju, Svjetska zdravstvena organizacija pokrenula je web stranicu Mythbuster gdje daje smjernice kako izvještavati javnost, odnosno činjenicama demantirati najčešće mitove o koronavirusu.
2.3. Raširenost lažnih vijesti u Europi i Hrvatskoj
Prema istraživanju portala Statista (2020), 37% stanovnika Europe susreće se s lažnim vijestima svakodnevno, lažne vijesti su najučestalije u Španjolskoj, a najmanje učestale u Finskoj (Statista, 2020a). Istraživanje Eurobarometra pokazalo je da su u Cipru, Bugarskoj, Grčkoj, Rumunjskoj, Malti i Italiji lažne vijesti veliki problem, dok je u Danskoj, Luksemburgu, Irskoj i Velikoj Britaniji to umjereno prisutno (McCarthy, 2018). Prema McCarthy (2018), 43% ispitanika smatra da su lažne vijesti u Hrvatskoj veliki problem i isto toliko smatra da je to umjereni problem. Rezultati globalnog istraživanja ukazuju da se najviše lažnih vijesti pronalazi na društvenim mrežama (61%), zatim na televiziji (51%), a najmanje u tiskanim medijima (44%). Zanimljivo je da se u istom istraživanju Hrvatska ističe kao zemlja u kojoj će konzumenti najvjerojatnije izbjegavati lažne vijesti (Watson, 2020).
U Italiji je istraživanje na uzorku od 1009 ispitanika pokazalo da njih 79% smatra kako je Facebook medij odgovoran za širenje lažnih vijesti povezanih s COVID-19 virusom (Statista, 2020b). Tijekom rujna 2020. godine provedeno je istraživanje u Velikoj Britaniji na uzorku od 576 ispitanika i utvrdilo da se oko 64% ispitanika susrelo s lažnim ili obmanjujućim informacijama o koronavirusu barem jednom dnevno, najviše takvih ispitanika je u dobi od 16 do 24 godina, a samo 15% ih je koristilo online servis za provjeru činjenica (Watson, 2021).
2.4. Načini prepoznavanja lažnih vijesti
Informacijski izvori mogu se najjednostavnije provjeriti koristeći web tražilicu, unoseći tekst specifičan za određenu vijest. Specifičan tekst dat će preciznije rezultate, odnosno prikazat će se samo oni rezultati koji su prenijeli vijest u cijelosti ili djelomično (Dejanović, 2020: 63). Prilikom provjere informacijskog izvora preporučuje se provjeriti medij/izdavača, autora i reference. Poželjno je provjeriti tko je objavio vijest, tj. je li izvor pouzdan, na kojoj se domeni nalazi dotični sadržaj, datum objave vijesti, te objave drugih medija i izvora o navedenom sadržaju (Ciboci i sur., 2018), kao što prikazujeslika 2.
Postoje online servisi za provjeru činjenica (eng. fact-checker), koji su udruženi u mrežu pod nazivom The International Fact-Checking Network (https://www.poynter.org/ifcn/). U Hrvatskoj djeluje portal Faktograf (https://faktograf.hr/), a na razini Europske Unije djeluju servisi EUvsDiSiNFO (https://euvsdisinfo.eu/) i EUfactcheck (https://eufactcheck.eu/). Na globalnoj razini postoje web mjesta kao što su Full Fact (https://fullfact.org/) i FactCheck (https://www.factcheck.org/). Google također ima alat za provjeru istinitosti činjenica pod nazivom Fact Check Explorer (https://toolbox.google.com/factcheck/explorer). Prema izvješću Europske komisije (2018), smatra se da je mreža snažnih i neovisnih online servisa za provjeravanje činjenica ključni preduvjet u stvaranju zdravog digitalnog ekosustava.
Izvor: Prilagodili autori premahttps://www.ifla.org/node/93016
3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA
Za potrebe istraživanja s ciljem utvrđivanja načina informiranja (tradicionalni ili digitalni mediji), te uspješnosti u prepoznavanju lažnih vijesti osmišljen je online anketni upitnik, napravljen u alatu LimeSurvey. Anketni upitnik distribuirao se tijekom ljeta 2020. godine putem internetskih servisa (mrežne stranice, e-pošta, društvene mreže). Upitnik čine 3 skupine pitanja. U prvom dijelu prikupljali su se opći demografski podaci o ispitanicima, zatim su slijedila pitanja o medijima putem kojih se ispitanici informiraju, a zadnju cjelinu činila su pitanja o prepoznavanju lažnih vijesti. Da bi se utvrdila stvarna sposobnost prepoznavanja lažnih vijesti, u anketnom upitniku su korištene izjave o Covid-19 virusu koje su se često pojavljivale u medijima. Ispitanici su trebali odgovoriti smatraju li te izjave istinitim ili lažnim. Ciljana skupina istraživanja bile su osobe u dobi od 18 do 28 godina koje studiraju (studenti), a istraživanju se odazvalo njih 29. Prikupljeni podaci obrađeni su korištenjem metode deskriptivne statistike, dok su obje hipoteze testirane primjenom t-testa za zavisne uzorke.
4. REZULTATI ISTRAŽIVANJA
Od 29 ispitanika u uzorku, 34% ih je muškog, a 66% ženskog spola. Ispitanici dolaze iz 7 različitih županija među kojima je najzastupljenija Primorsko-goranska (57,69%), a potom Istarska županija (26,92%).
Rezultati deskriptivne statistike na pitanja o učestalosti i načinima informiranja prikazani su utablici 1. Najveći udio ispitanika o aktualnim događajima, novostima u zemlji i svijetu, te temama od interesa (npr. sport, moda, politika…) informira se svakodnevno. Pri tome pretežno koriste digitalne medije, 74% ispitanika se izjasnilo da koristi jedan ili više digitalnih medija za informiranje, dok je upotreba tradicionalnih medija, pogotovo tiskanih, sporadična i u prosjeku iznosi 24%.
Ovi rezultati su slični rezultatima istraživanja agencije Ipsos koja je provela istraživanje o medijskim navikama Hrvata u 2019. godini na uzorku od 1023 ispitanika i utvrdili su da je Internet glavni izvor informacija za 78% ispitanika, a 91,6% ispitanika koristi ga više puta dnevno (Poslovni.hr, 2019).
Izvor: Autori
Upitani koji medij smatraju najpouzdanijim izvorom informacija, najviše ispitanika je odgovorilo da su to televizija i radio (58,62%), slijede informativni (tzv. news) portali i web (24,14%), te tisak (17,24%). Treba istaknuti da niti jedan ispitanik društvene mreže ne smatra pouzdanim izvorom informacija. Dobiveni rezultati se bitno razlikuju od istraživanja agencije Ipsos prema kojemu 56,6% ispitanika najviše vjeruje internetu i smatra ga najpouzdanijim medijem, a tek 28,2% ispitanika televiziju vidi kao relevantan izvor informacija (Poslovni.hr, 2019).
Ispitanici su trebali procijeniti vlastitu sposobnost prepoznavanja lažnih vijesti kada na njih naiđu, koristeći pri tome skalu s 4 ponuđena odgovora (tablica 2). Čak 75,86% ispitanika smatra da dobro ili jako dobro prepoznaje lažne vijesti.
Izvor: Autori
Zadnje anketno pitanje sastoji se od četiri izjave na temu koronavirusa, a izabrane tvrdnje učestalo su se pojavljivale na informativnim web portalima i društvenim mrežama (tablica 3). Dvije izjave su lažne, a dvije istinite. Ispitanici su trebali odgovoriti je li, prema njihovom mišljenju, navedena tvrdnja istinita ili lažna. Prilikom obrade, podaci su se kodirali tako da 0 označava netočan odgovor, a 1 točan. Najveći udio ispitanika točno je odgovorio da je zaraza COVID-19 virusom ozbiljnija od sezonske gripe (72,41%). Većina ispitanika prepoznala je činjenicu o socijalnoj distanci kao učinkovitoj mjeri za sprječavanje širenja koronavirusa (62,07%). Međutim, čak 62,07% ispitanika smatra istinitom izjavu da farmaceutske kompanije imaju lijek za COVID-19 virus, ali ga odbijaju prodavati, što je lažna izjava. Treba napomenuti da se istraživanje provodilo tijekom ljeta 2020. godine kada cjepivo još nije bilo razvijeno. Također, veliki udio ispitanika (58,62%) smatra da je virus COVID-19 stvoren u laboratoriju, što nije znanstveno potvrđeno (Lewis, 2020;McDonald, 2020). U istraživanju Nielsen i sur. (2020) provedenom u pet zemalja (Njemačka, Španjolska, Velika Britanija, SAD i Južna Koreja) četvrtina ispitanika također vjeruje da je koronavirus stvoren u laboratoriju. Slično, veliki broj njemačkih i kineskih studenata ne odbacuje teorije zavjere o COVID-19 virusu, bilo da je riječ o njegovom porijeklu (kinesko biološko oružje, razvila ga je CIA, Bill Gates) ili povezanosti s 5G mrežom (Rieger, 2020).
Izvor: Autori
Prosječan broj točnih odgovora po ispitaniku iznosi 2,14 ili 53,45%. Samo je 17,24% ispitanika točno prepoznalo (ne)istinitost za sve četiri izjave, a 10% ispitanika nije dalo niti jedan točan odgovor.
5. TESTIRANJE HIPOTEZA
Prvom hipotezom (H1) želi se utvrditi postoji li kod studenata statistički značajna razlika u korištenju tradicionalnih i digitalnih medija za informiranje. Odgovori ispitanika o korištenju tiskanih medija, te televizije i radija upućuju na uporabu tradicionalnih medija, dok odgovori o korištenju informativnih portala i web-a, kao i društvenih mreža upućuju na uporabu digitalnih medija za informiranje. Provedbom t-testa za dva zavisna uzorka utvrđeno je da postoji statistički značajna razlika u korištenju tradicionalnih i digitalnih medija za informiranje (t=6,716; p<0,01). Studenti značajno više koriste digitalne medije (M=1,48) za informiranje u usporedbi s tradicionalnim medijima (M=0,48).
Drugom hipotezom (H2) želi se utvrditi postoji li statistički značajna razlika između percipirane i stvarne sposobnosti studenata u prepoznavanju lažnih vijesti. Stvarna sposobnost prepoznavanja lažnih vijesti dobivena je zbrajanjem točnih odgovora (istina ili laž) na četiri izjave o koronavirusu. Primijenivši t-test za dva zavisna uzorka utvrđeno je da postoji statistički značajna razlika između percipirane i stvarne sposobnosti prepoznavanja lažnih vijesti (t=3.266; p<0,01). Studenti su iskazali značajno manju stvarnu sposobnost prepoznavanja lažnih vijesti (M=2,14) od vlastite percepcije da mogu i znaju prepoznati lažnu vijest (M=3,10).
Navedeni rezultat navodi na zaključak da je potrebno više ulagati u educiranje studenata i podizanje svijesti o problemu prisutnosti dezinformacija i lažnih vijesti u medijskom prostoru. Europska komisija (2018) ističe da informacijska pismenost, uz cjeloživotni razvoj digitalnih vještina i kompetencija, posebno kod učenika i studenata, ima važnu ulogu u jačanju otpornosti društva na dezinformacije.
6. ZAKLJUČAK
U vremenu kada mrežne tehnologije i različiti internetski servisi omogućuju trenutan pristup ogromnoj količini informacija koje se jednostavno kreiraju, dijele i komentiraju sve je veći problem pronaći kvalitetne i istinite, pouzdane i provjerene informacije. Informacije pristižu iz različitih izvora – tradicionalnih i digitalnih, a učestala je pojava kontradiktornih informacija o istoj temi koje djeluju zbunjujuće na krajnjeg korisnika. Informacija u digitalnom obliku, bilo da se radi o tekstu, slici, audio ili video zapisu, jednostavno se može promijeniti i time zavarati osobe koje konzumiraju takav informacijski sadržaj. Stoga je važno znati razlučiti prave, istinite informacije od onih koje su neistinite i kreirane s lošom namjerom. Postoji nekoliko vrsta informacijskih poremećaja, a njihova zajednička karakteristika je da se plasiraju s namjerom obmanjivanja ljudi, tj. zbog manipuliranja drugima. Lažne vijesti su velik i globalan problem kojem treba posvetiti pažnju, te pokušati smanjiti protok lažnih vijesti i njihovo širenje. Nedovoljna informiranost i educiranost ključni su faktori zbog kojih konzumenti povjeruju u lažne vijesti. Značajnu ulogu u sprječavanju širenja lažnih vijesti ima svaki pojedinac ukoliko ne dijeli neprovjerene informacijske sadržaje putem društvenih medija.
Rezultati istraživanja provedenog na uzorku studenata pokazali su da za informiranje više koriste digitalne nego tradicionalne medije, što je u skladu s istraživanjima drugih autora. Većina studenata informira se svakodnevno. Važno je osvijesti činjenicu da kod studenata postoji značajan raskorak između stvarnog prepoznavanja lažnih vijesti i njihove percepcije sposobnosti prepoznavanja lažnih vijesti. Studenti su u prosjeku prepoznali 50% (ne)istinitih vijesti, stoga bi valjalo poraditi na povećanju njihove informacijske i medijske pismenosti.