Uvod
Uposljednje vrijeme svjedočimo sve češćoj pojavi u javnim glasilima (tisku, na internetu, pa i na televiziji) da se imena i ostale riječi iz jezika koji se izvorno ne pišu latinicom, transkribiraju prema pravilima nekih drugih jezika, a ne hrvatskoga. Primjerice, nailazimo na prezime Yanukovych umjesto Janukovič. Sustav transkripcije uglavnom ovisi o jeziku izvornika koji su „autori“ dotičnog teksta preveli, prekopirali ili prilagodili te potpisali kao vlastito (ne)djelo. Isto tako u prijevodu Mirjane Obuljen s francuskoga1 nalazimo Rusa koji kaže „Smenia khvatit! Skaji etoi kapitalistitcheskoi svinie, chto yemou boudet zaplatcheno stolko skolko on khothcet“, što bi navodno trebalo značiti ‘Dosta mi je! Reci toj kapitalističkoj svinji da ćemo platiti sve što hoće’. Razumije se, takva je transkripcija potpuno besmislena, jer bi, vraćena u rusku azbuku glasila otprilike „Сменя кхватит! Скайи этои капиталиститцхескои свиние, цхто емоу боудет заплатцхено столко сколко он кхотцхет“ umjesto vjerojatnoga „С меня хватит! Скажи этои капиталистической свинье, что ему будет заплачено столько сколько он хочет“, što bi pak trebalo transkribirati kao „S menja hvatit! Skaži etoi kapitalističeskoj svinje, čto jemu budjet zaplačeno stoljko skoljko on hočet“. Prevoditeljica je jednostavno prepisala francusku transkripciju ruskoga ne razmišljajući o tome koliko je ona besmislena u hrvatskome. Što je transkripcija, a što transliteracija? Kao što i sami latinski nazivi daju naslutiti, u prvom je slučaju riječ o pre-pisivanju, a u drugom o pre-slovljavanju. Kada transkribiramo, stranu riječ pišemo slovima hrvatske abecede tako da se glasovima koje ta slova predočavaju približimo što je moguće više izvornom izgovoru. Kada pak transliteriramo, nelatinične znakove izvornog pisma pretvaramo u latinične, ali tako da svako slovo izvornog alfabeta ima jedan i samo jedan odgovarajući znak koji se razlikuje od svih drugih porabljenih znakova. Transliteracija poštuje izvorni jezik, a transkripcija ciljni jezik. Transkripcijom se uglavnom služi u svakodnevnim situacijama, dok je transliteracija uglavnom vezana uz znanstveni diskurs. Primjerice, ime se Mojsijeva brata, אַהרֲןֹ , u nas transkribira kao Aron2, a u nekim drugim jezicima kao Aaron. Znanstvena pak transliteracija (slovo za slovo) glasi ’Ahărōn (u jednoj od inačica transliteracije složenoga šva). Većina se dosadašnjih pravopisa hrvatskog jezika nije posebno osvrtala na transkripciju hebrejskoga jezika. Jedino Badurina, Marković i Mićanović, uz spominjanja hebrejskoga u općenitim pravilima transliteracije,3 eksplicitno navode pravila trankripcije osobita za hebrejski jezik (Badurina, Marković i Mićanović, 2008.: 245. ‒ 246.). Jedini bi prigovor tim pravilima moglo biti jedno od predloženih pisanja frikativiziranih okluziva bh, gh, dh, kh, ph i th, koje je vjerojatno preuzeto iz Rebićeve Slovnice (Rebić, 1993.: 7.). Nasuprot tome, pravopis Babića i Moguša nudi samo opća pravila o pisanju riječi iz jezika koji se služe nelatiničnim pismima (Babić i Moguš, 2010.: 54. ‒ 55.). Ni pravopis Anića i Silića (Anić i Silić, 2001.: 178. ‒ 179.) ne navodi zasebna pravila za transkripciju hebrejskoga jezika. Isto vrijedi za Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (https://pravopis.hr/ kategorija/pisanje-rijeci-iz-stranih-jezika/48/). U svojoj knjizi Prilagodba stranih toponima u hrvatskom jeziku, Kovačić daje popis hebrejskih konsonanata i osvrće se na nekritičko preuzimanje stranih transkripcija hebrejskih imena, ali ni on ne navodi pravila transkripcije (Kovačić, 2009.: 153.). Nijedno od navedenih djela ne uključuje pravila transkripcije jidiša. Valja razlikovati transkripciju klasičnog hebrejskog od transkripcije suvremenoga
Rasprava
Transkripcija klasičnoga hebrejskog jezika
Pod pojmom se klasičnoga hebrejskog u ovom članku podrazumijeva tradicija
čitanja biblijskih tekstova kakva je općeprihvaćena u gramatikama jezika Tanaha.4
Biblijskim se hebrejskim, naprotiv, naziva jezik kojim se u doba nastajanja Tanaha
doista govorilo, a koji danas možemo tek rekonstruirati.
U gramatikama klasičnoga hebrejskog postoji nekoliko sustava njegove transliteracije,
koji se vrlo često poklapaju s transliteracijom arapskoga. No u ovome članku
nije riječ o prenošenju teksta iz jednog pisma u drugo prema pravilu znak za znak,
već o njegovoj prilagodbi grafemskom sustavu hrvatskoga jezika.
Rebić se u svojoj Slovnici hebrejskog jezika služi jednim od načina transliteracije
koji, međutim, ne zadovoljava u potpunosti sam pojam transliteriranja jer za
frikative nastale od okluziva upotrebljava po dva slova: bh, gh, dh, kh, ph, th, dok
se recimo Weingreen u svojoj A Practical Grammar for Classical Hebrew priklanja
drugoj tradiciji, koja takve glasove označava crtom ispod slova, kao što se to radi
u transliteraciji arapskoga: b̠, g̠, d̠, k̠, p̠, t̠. No u oba je slučaja riječ o transliteraciji, a
ne transkripciji. I dok dvoslovi bh, gh, dh, kh, ph, th ne bi bili tuđi u tekstu transkribiranom
na hrvatski, ako zanemarimo neprovedeno jednačenje po zvučnosti (no u
takvoj transkripciji ne bi ih bilo moguće razlikovati od dvaju slova koja označuju
dva odvojena glasa), podcrtana slova b̠, g̠ , d̠, k̠, p̠, t̠ u njemu ne bi imala nikakvog
značenja.
U hebrejskom jeziku, kako u klasičnom tako i u suvremenom, postoji sedam
riječi koje se pišu jednim jedinim slovom. To su veznici וְ ‘i, a’ i שֶׁ ‘koji, koja, da’,
prijedlozi בְּ ‘u’ i označitelj sredstva, כְּ ‘kao’, לְ dativnog značenja, označitelj posvojnosti
i cilja kretanja i מִ ‘iz’ te član הַ. One se pišu zajedno s riječi koja slijedi, čineći
s njom jednu izgovornu cjelinu, te ih tako treba i transkribirati. U transkripciji se
one od riječi koja im slijedi mogu razgraničiti spojnicom (-), čime se daje do znanja
da je u pitanju zasebna rječnička riječ.
U hebrejskim će se tekstovima uz slova naći i neki drugi znakovi. Od njih bi u
transkripciji trebalo uzeti u obzir samo znak ־ zvan makef kojim se dvije rječničke
riječi spajaju u jednu izgovornu cjelinu. Kako taj znak ima sličnu ulogu kao i spojnica
(-) u hrvatskome, u transkripcijama ga možemo zamijeniti njome, npr. תֵלּ־אבִָיב
> ‹Tel-Aviv›.
Napomena: U židovskim se zajednicama širom svijeta uobičajilo vjerske tekstove
(uz Tanah još i Talmud te molitve) čitati prema fonetskim navikama dotične zajednice.
Zbog toga postoji mnogo različitih uzusa čitanja klasičnog hebrejskog, među
kojima je i onaj uobičajen u školama i mnogim sinagogama u Izraelu, gdje se riječi
klasičnog izgovaraju glasovima govorne inačice suvremenog jezika.
Transkripcija konsonanata klasičnoga hebrejskog jezika
Vidljivo je da je konsonantski sustav bogatiji od hrvatskoga te da transkripcija
nužno znači njegovu bitnu redukciju.
Uz glasove koji su obama jezicima zajednički te se mogu lako prebaciti iz jednog
sustava u drugi, בּ > ‹b›, גּ > ‹g›, דּ > ‹d›, ז > ‹z›, י > ‹j›, כּ > ‹k›, ל > ‹l›, מ > ‹m›, נ > ‹n›,
ס > ‹s›, פּ > ‹p›, ר > ‹r›, שׁ > ‹š›, שׂ > ‹s› i תּ > ‹t›, nalazimo i druge kojih u hrvatskom
jeziku nema, pa za njih niti ne postoji odgovarajuće slovo.
To se ponajprije odnosi na velik broj frikativa koji se tvore u usnoj šupljini, ב [β],
ג [ɣ], ד [ð], כ [x], פ [ϕ] i ת [θ]. Nije teško pronaći približne vrijednosti za ב > ‹v› i
פ > ‹f›, no što s ostalima? Kako su u svih šest slučajeva u pitanju pozicijske inačice
neemfatičkih okluziva (iza vokala; Bauer i Leander,1962.: 117.; Moscati i dr., 1964.:
26. ‒ 27., 31.), možemo frikative zamijeniti odgovarajućim okluzivima, ג > ‹g›, ד > ‹d›,
כ > ‹k›7 i ת > ‹t›. Drugi su problem tipični semitski konsonanti za koje ne možemo
naći ekvivalent u hrvatskome, faringalizirani konsonanti ט [tˁ], צ [sˁ], ק [kˁ],8 koje
možemo izjednačiti s njihovim nefaringaliziranim parnjacima ט > ‹t›, צ > ‹s›, ק > ‹k›.
Kao što je vidljivo iz tablice, u sustavu postoji nekoliko konsonanata koji bi se svi
mogli transkribirati hrvatskim ‹h›. To su ה ,-הּ [h], ח [ħ]8, ali i već spomenuto כ [x].9
Dok je כ [x] bezvučni velarni frikativ kakvim se u jezičnim priručnicima redovito
opisuje hrvatsko ‹h›, a ה ,-הּ [h] bezvučni glotalni frikativ, njegova najčešća stvarna
realizacija, treći glas iz ove skupine ח [ħ] nema pandana u hrvatskome. Konsonanti
se א [ʔ] i ע [ʕ]8 i u neznanstvenim tekstovima često transkribiraju apostrofom ‹'›, a
ponekad se transkripcije međusobno razlikuju, א > ‹’› i ע > ‹‘›. Preostaje nam poluglas
ו [w] koji možemo transkribirati našim ‹v›.
Pet slova hebrejske kvadrate poprima drukčije oblike kada se nađe na kraju riječi.
To su: - ך (dočetno ם- ,(כ (dočetno ן- ,(מ (dočetno ף- ,(נ (dočetno פ) i - ץ (dočetno
צ). Oni se transkribiraju isto kao i nedočetni oblici slova, s time da se - ך i - ף uvijek
transkribiraju kao frikativne inačice, redom ‹h› i ‹f›10.
Slova ו י i ה-, mogu biti matres lectionis, oznake vokala u nevokaliziranom
konsonantskom tekstu, i to ו za stražnje vokale boje o i u, a י za prednje boje e i i,
te se transkribiraju odgovarajućim vokalom. U pravilu se njima služimo za zapisivanje
dugih vokala, no u Tanahu možemo naći i iznimke. Slovo ה- na kraju riječi
služi kao oznaka da riječ dočinje vokalom, najčešće s a, rjeđe s e, a vrlo rijetko s o.
Takvo se slovo ה ne transkribira. Ako se dočetno slovo ה- riječi mora izgovarati, u
nj se stavlja točkica zvana mapik הּ- i transkribira se kao ‹h›.
Transkripcija vokala klasičnoga hebrejskog jezika
I ovaj je sustav bogatiji od hrvatskoga, ali je i arhaičniji od onoga koji se doista
izgovara. Neke vokale nalazimo u obama jezicima, [i], [e], [a], [o] i [u].
Međutim, u njemu nalazimo i vokale kojih u hrvatskome nema, [æ] i [ɔ], te dok
prvi možemo transkribirati s ‹e› (u svakodnevnom se čitanju tekstova na klasičnom
hebrejskom izgovori i ionako ne razlikuju), s drugima stvar nije tako jednostavna.
Ako je kratak, njegov je izgovor poput našeg o (u svakodnevnom se čitanju tekstova
na klasičnom hebrejskom izgovara isto kao i ), a ako je dug, onda mu je izgovor
poput našeg a (u svakodnevnom se čitanju tekstova na klasičnom hebrejskom izgovara
isto kao i ), pa ga tako valja i transkribirati.
U sredini vokalskog trokuta nalazimo neutralni vokal ə i njegove »obojene«
inačice æ˘ , ă i ɔ̆. Njih možemo transkribirati uobičajenim ‹e›, ‹a› i ‹o›, a sam neutralni
vokal hrvatskim ‹e›. No treba znati da može značiti i izočnost vokala, te
se u tom slučaju ne transkribira.
Hebrejski posjeduje i duge vokale, koje također treba transkribirati našima bez
oznake duljine (kao što se duljina i inače u hrvatskim tekstovima u pravilu ne bilježi),
י > ‹i›, וֹ > ‹o› i וּ > ‹u›. Dvoslov je י donekle problematičan jer može označavati
i dugo [eː] i dvoglas [ej] te se sukladno tome transkribira kao ‹e› odnosno kao ‹ej›.
Transkripcija klasičnoga hebrejskog jezika?
Pitanje koje se postavlja jest koliko je bitno uspostaviti sustav transkripcije klasičnog
jezika. Naime, riječi su toga jezika koje se obično transkribiraju ili osobna
imena ili pak pojmovi vezani uz religiju, obred i tradiciju. I jedne i druge nalazimo
u prijevodu Biblije, ali ne transkribirane iz izvornika već preuzete tradicijom posredno
preko grčkog i latinskog prijevoda, ali i drugih jezika. Ako već Abela zovemo
Abel14 (lat. Abel, grč. Ἅβελ), ima li smisla početi govoriti o Hevelu (heb. ?(הֶבֶל
Da ne govorimo o posebnom slučaju patrijarha koji se u svakodnevnom govoru
naziva Metuzalemom (vjerojatno posredstvom njem. Methusalem ili tal. Matusalemme),
iako je u prijevodu Biblije nazvan Metušalah15 što odgovara izvorniku (heb.
מְתוּשלֶׁחַ ), ali i grčkome Μαθουσάλας. Neki su drugi pojmovi također doživjeli preinaku,
pa je Pesah (heb. פסֶַּח ) postao (Izl 12,11) Pasha (lat. Pascha, grč. Πάσχα).16
Takva su imena i nazivi ušli u jezik, uvriježili se i postali njegovim sastavnim dijelom,
pa ih nema smisla mijenjati.
Transkripcija suvremenoga hebrejskog jezika
Suvremeni je hebrejski donekle europeizirana inačica klasičnoga, pa ga neki
čak smatraju i pidžinom (iako bi bilo pravilnije reći kreol, s obzirom na to da ima
izvornih govornika). U njemu više nema faringalnih i faringaliziranih glasova
tipičnih za semitske jezike, a i sintaksa mu je promijenjena iz tipa VSO u tip SVO.
Transkripcija konsonanata suvremenoga hebrejskog jezika
S jedne je strane broj konsonanata zajedničkih suvremenom hebrejskom i hrvatskom
veći, a s druge postoji nekoliko parova hebrejskih slova koja označavaju
isti glas, što donekle olakšava transkripciju. Zajednički su hebrejskom i hrvatskom
בּ > ‹b›, ב i ו > ‹v›, גּ i ג > ‹g›, דּ i ד > ‹d›, ח ,ה i ך-\כ > ‹h›, ז > ‹z›, ט i ת > ‹t›, י > ‹j›, כּ i
ק > ‹k›, ל > ‹l›, ם-\מ > ‹m›, ן-\נ > ‹n›, ס i שׂ > ‹s›, פּ > ‹p›, ף-\פ > ‹f›, ץ-\צ > ‹c› i שׁ > ‹š›.
Ostaju nam još א i ע > ‹'› ili ‹’› te ר > ‹r›, iako se ovaj drugi izgovara kao zvučni
uvularni frikativ [ʁ] poput „francuskoga“ r. Pritom se א i ע uglavnom transkribiraju
apostrofom kada se nađu između vokala, no kako se ni u takvom položaju ne
izgovaraju, pri transkripciji ih se može jednostavno preskočiti. U suvremenom se
jeziku ni dočetno הּ- ne izgovara, te ga se ni ne transkribira.
Kao što se vidi nema velikih razlika između transkripcije klasičnoga i suvremenoga
jezika, što proizlazi iz različitosti fonoloških i fonetskih sustava klasičnoga i
suvremenoga jezika s jedne strane i hrvatskoga s druge, iz relativno malog polja u
kojemu se oni poklapaju.
Postoje tek dva neslaganja. Jedno je u slovu צ\-ץ , koje se u klasičnom hebrejskom
čita kao [sˁ], pa se transkribira kao ‹s›, a u suvremenom kao [͡ts], pa se transkribira
kao ‹c›.19 Drugo je pak u slovu ע koje se u oba slučaja može transkribirati običnim
apostrofom ‹'›, ali se u klasičnom transkribira i kao ‹‘›, a u suvremenom isto kao i
slovo א, kao ‹’› ili se uopće ne transkribira.
U suvremenom se jeziku upotrebljavaju i neka slova modificirana apostrofom,
kojima se bilježe glasovi u stranim riječima, kakvih u hebrejskom jeziku nema (a u
hrvatskome ima), ג׳ [d͡
ʒ] > ‹đ› ili ‹dž›, ז׳ [ʒ] > ž i צ׳\-ץ׳ [t͡ʃ] > ‹č› ili ‹ć›20.
U nevokaliziranom se tekstu na početku i u sredini riječi bilježe po dva uzastopna
slova 21 װ , a u sredini riječi po dva uzastopna slova ײ kada ih treba čitati v odnosno
j. U tim slučajevima transkribiramo samo po jedno slovo ‹v› odnosno ‹j›. Nikada
se ne pišu po tri uzastopna slova ווו ** odnosno .**ייי
Transkripcija vokala suvremenoga hebrejskog jezika
U suvremenom se jeziku vokali uglavnom ne bilježe. Iznimke su početnice,
knjige za djecu te tiskovine namijenjene onima koji jezik tek uče. U nevokaliziranom
se tekstu mogu označiti vokali u nekom stranom imenu ili stranoj riječi, kako
bi olakšali čitanje.22
Kao i u klasičnom hebrejskom, tako i u suvremenom slova ו, י i ה-, mogu biti
matres lectionis, oznake vokala u konsonantskom tekstu, i to ו za stražnje vokale
boje o i u, a י za prednje boje e i i, s time da se u nevokaliziranom tekstu u pravilu
svi vokali boje o i u bilježe s ו, a svi vokali boje i s י, bez obzira na njihovu duljinu. I
ovdje slovo ה- na kraju riječi služi kao oznaka da riječ dočinje vokalom, najčešće s
a, rjeđe s e, a vrlo rijetko s o23. Takvo se slovo ה- ne transkribira. U svakodnevnom
se govoru ne izgovara ni dočetno הּ-. U sredini se pak nevokalizirane riječi slovom
א često bilježi vokal, uglavnom boje a, kako bi se razlikovale dvije riječi koje bi se
inače pisale identično, primjerice פלפל pilpel ‘paprika’ : פלאפל falafel ‘falafel’. Tada
se slovo א transkribira odgovarajućim vokalom. Vokalski se trokut svodi na istih
onih pet vokala koje ima i hrvatski jezik.
Transkripcija jidiša
Kako nazivati ovaj jezik? Uobičajio se naziv jidiš. No s vremena se na vrijeme
pojavljuje i naziv jidiški, što je pridjev izveden od riječi koja je već i sama po sebi
pridjev (njem. jüdisch).25 Moglo bi ga se nazvati jidskim, ali bi takav naziv bio
razmjerno neproziran. U židovskom se tisku iz prve polovice XX. st. jezik nazivao
židovskim (Židov; Židovska smotra), za razliku od jevrejskoga (hebrejskoga). No to
pitanje za sada možemo ostaviti po strani i iz praktičnih se razloga na jezik referirati
nazivom jidiš.
Za razliku od hebrejskoga, jidiš bilježi i konsonante i vokale. Neka su slova
hebrejske kvadrate, koja nisu našla svoje mjesto u sustavu jidiških konsonanata,
porabljena za pisanje vokala toga jezika.
To je tako u suvremenom pravopisu, ali u prošlosti pisanje nije bilo toliko usustavljeno,
jer sam jezik uglavnom nije bio služben, osim u Židovskoj Autonomnoj
Oblasti u SSSR-u, a povremeno i u nekim drugim dijelovima SSSR-a (Ukrajinskoj
Narodnoj Republici, Bjeloruskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici i kratkotrajnoj
Galicijskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici; Magocsi, 2010.: 537.; Kožinova,
2017.: 144. ‒ 148.), pa tako ni pravopis nije bio jednoznačno standardiziran. Stoga
je moguće naći (starije) tekstove u kojima vokali nisu zabilježeni ili su tek prednji
bilježeni s mater lectionis י, a stražnji s mater lectionis ו. Ovaj će prikaz slijediti
pravopis iz Zucker, 1994.: xv. ‒ xvii.
Imena se i riječi potekle iz klasičnoga hebrejskoga u jidišu pišu prema hebrejskom,
a ne jidiškom pravopisu, ali se izgovaraju prema pravilima jidiškoga izgovora, a ne
hebrejskoga, primjerice שַבׁתָּ šabes, a ne šabat, ישִרְָׂאלֵ isroel, a ne jisra’el (Beider,
2001.: 337. ‒ אַהרֲןֹ ,(. 339 orn, a ne ’aharon (Beider, 2001.: 394. ‒ 396.).26
Transkripcija jidiških konsonanata
Sustav je konsonanata jidiša sličan onom njemačkih jezika.
Kako je ovdje riječ o indoeuropskom jeziku, jeziku koji pripada germanskoj
grani indoeuropskih jezika, skoro se sva slova mogu transkribirati hrvatskima bez
velikih odstupanja, ב ,בּ > ‹b›, בֿ > ‹v›, ג > ‹g›, ד > ‹d›, דזש > ‹dž› ili ‹đ›, ה i ח ,כ\-ך > ‹h›,
ז > ‹z›, זש > ‹ž›, ט ,תּ > ‹t›, טש > ‹č›, י > ‹j›, כּ ,ק > ‹k›, ל > ‹l›, מ\-ם > ‹m›, נ\-ן > ‹n›, -תּ
ס ,שׂ > ‹s›, פֿ ,פ\-ף > ‹f›, פּ > ‹p›, צ\-ץ > ‹c›, ר > ‹r›, ש > ‹š›. Preostaju samo dvije dvoslovne
kombinacije, װ > ‹v› (labiodental umjesto bilabijala) i afrikata דז > ‹dz›.
Transkripcija jidiških vokala
Sustav se vokala pak svodi na pet osnovnih vokala, bez zaokruženih prednjih
vokala tipičnih za njemački.
Ako riječ počinje vokalom i- ili u-, ispred njega stoji slovo א, jer pisana riječ ne
može započinjati vokalskim znakom (no אָ ,אַ i ע mogu samostalno stajati na početku
riječi), redom אי ,איִ i אוּ ,או . Takvo se početno slovo א ne transkribira.
Za jidiš su još tipična i tri prednja dvoglasa, ױ [oy] > ‹oj›, ײ [ey] > ‹ej› i ײַ [ay] > ‹aj›.
Ponekad se ispod slova א ne pišu dijakritici i kojima se označavaju vokali a i
o. Tada je potrebno znati izgovor riječi da bi ju se moglo točno transkribirati. Isto se
tako ponekad dvoglas aj ne bilježi dijakritikom pa je samo iz poznavanja izgovora
moguće reći radi li se o tom dvoglasu ili dvoglasu ej.
Iznimke?
Književnik se, koji je u nas poznat pod imenom Isak Baševis Singer, na jidišu
potpisivao isključivo imenom i metronimom, יצחק באַשעװיס , bez prezimena .זינגער
Ako želimo ostati dosljedni pravilima transkripcije kao i izgovoru njegova imena
na jidišu, umjesto Isak bismo pisali Ichok (Beider, 2001.: 339. – 343.). No imenska
se formula Isak Baševis (doduše s prezimenom Singer, a trebalo bi Zinger) uvriježila,
pa bi njezino naknadno mijenjanje bilo suvišno, ma koliko pravilno bilo.
I u Jeruzalemu i u Tel-Avivu postoje ulice imenom רְחוֹב הַמֶלֶךְ ג׳וֹרְג׳ , doslovno
ulica kralja Georgea, nazvane po kralju Ujedinjenog Kraljevstva Georgeu V. koji je
vladao za vrijeme dok je Mandatna Palestina bila pod upravom te države (1920. –
1948.). Kad bismo bili dosljedni u transkripciji, morali bismo pisati ulica kralja
Džordža, međutim to ne činimo. U pitanju je ipak englesko osobno ime, a kako se
engleski jezik piše latinicom, ne transkribira se. S druge strane, postoje i ulice, trgovi
i parkovi nazvani po ruskom Židovu Ze’evu Žabotinskom (rođen kao
וואלף זשאַבאָטינסקי na jidišu, službeno ruski Владимир Евгеньевич Жаботинский).
Njegovo ime možemo transkribirati jer je riječ o prezimenu koje se ni u izvorniku
ne piše latinicom.
Transkribirati treba, dakle, sa zrnom soli. Pretjerana dosljednost može dovesti
do zbunjujućih rezultata baš kao i potpuna nedosljednost. Dobro bi bilo donekle
poznavati jezik prigodom transkribiranja, ali to je uvjet koji se jednostavno ne
može postaviti pred one koji taj posao obavljaju. Bilo bi dobro da oni u nedoumici,
ali i izvan nedoumice, pitaju za savjet koga tko je upućen u jezik, ali i da pritom ne
izlaze iz ograničenja hrvatskoga grafemskog sustava.
Zaključak
Iz prikazanoga je vidljivo koliko se fonološki i fonetski sustav klasičnoga i suvremenoga hebrejskoga s jedne strane te hrvatskoga s druge razlikuju. Uslijed te se različitosti jedan dio fonoloških i fonetskih informacija neminovno gubi. To je žrtva koju moramo podnijeti kako bi transkripcija jezika izvornika u jezik cilj uopće bila moguća. U slučaju jidiša razlike između fonoloških i fonetskih sustava dvaju jezika nisu toliko velike, te se transkripcija može „bezbolnije“ izvesti, uz minimalan gubitak fonoloških i fonetskih informacija. Transkribirati strani jezik koji se ne piše latinicom, a koji pritom još i ne poznajemo, nije lak posao, ali je nužnost u prenošenju što je moguće točnijih informacija.