Skip to the main content

Professional paper

https://doi.org/10.22210/jezik.2022.69.11

Na kraju vremena

Marija Zinka orcid id orcid.org/0000-0003-2044-2829 ; Faculty of Humanities and Social Sciences, Zagreb


Full text: croatian pdf 648 Kb

page 102-104

downloads: 435

cite

Download JATS file


Abstract

Keywords

Hrčak ID:

283514

URI

https://hrcak.srce.hr/283514

Publication date:

1.4.2022.

Visits: 886 *



Rasprava

NA KRAJU VREMENA Čitatelj S. P. iz Rijeke postavio nam je pitanje je li imenica vremena u svezi na kraju vremena u jednini ili u množini. Naša dugogodišnja suradnica Marija Znika odgovorila mu je na pitanje. Čujemo li da će se što zbiti na kraju vremena, razumijevanje ovisi o naglasku na riječi vrijeme: vrȅmena (G jd.) ili vreménâ (G mn.). Je li riječ o vremenu ili vremenima? I može li imenica vrijeme uopće imati množinu? Imenica vrijeme u svojemu temeljnom značenju označuje neprekidno trajanje (prema Školskom rječniku hrvatskoga jezika, Zagreb, IHJJ i ŠK, 2012.), beskonačni kontinuum procesa postojanja i zbivanja koji se pojavljuju u jednoznačno neobrativu slijedu – od prošlosti preko sadašnjosti u budućnost. Za Hrvatsku je enciklopediju vrijeme neprekidni slijed promjena u kojem se trenutci ili njihove transformacije mogu zamisliti kao neprekidni niz oblika koji jedan drugoga potire, tako da se formira tijek različitih konfiguracija i brzina koji sadrži mogućnosti novoga i nepredvidivoga (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, LZ Miroslav Krleža, 2021., Pristupljeno 10. 1. 2022.). Kao jedna od dimenzija univerzuma (Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, NL, 2002.) vrijeme je apstraktna imenica, stoga i nebrojiva i po tome stoji u jednini te ne može imati množinskih oblika. U tom značenju spomenuti izraz na kraju vremena razumijeva se kao jedno vrijeme i njegov kraj pa bi se izgovaralo na krȁju vrȅmena. Ali vrijeme nema kraja jer nije fizička veličina. No, imenica vrijeme može se upotrijebiti u kojemu od svojih drugotnih, suženih značenja, npr. u značenju ‘odsječka određena trajanja’, koji kao fizikalne veličine mogu biti podložne mjerenjima i njihova je dužina onda izraziva jedinicama vremenske mjere, npr. satima, minutama ili još manjim jedinicama. U rečenici Pješačio je dva sata. – sat je jedna od uobičajenih jedinica za izražavanje trajanja vremena pa se imenica vrijeme kao zalihosna može u komunikaciji izostaviti. U razgovornom jeziku možemo čuti: Nemam vremena. Možemo li uopće imati ili nemati vremena ako rabimo imenicu vrijeme u njezinu temeljnom značenju? Vremenom se u njegovu temeljnom značenju ne može raspolagati, kao npr. novcem u njegovu pojavnom obliku – novčanicama ili kovanicama. Ono opstoji neovisno o nama. Pojam vremena ovisi o spacijalnom vremenskom okviru promatrača, o našoj spacijalnoj konceptualizaciji jer se, iako je apstraktan pojam, konceptualizira u ljudskom umu u nazivima prostora. Ono čime možemo raspolagati jest vrijeme u svojim odsječcima ograničena trajanja. Nemam vremena. – razumijemo kao nemam slobodna nikakva odsječka vremena koje bih mogao posvetiti onome što drugi od mene traže, npr.: Nemam vremena za kavu jer moram napisati izvješće o radu. Odsječci vremena mogu biti različite veličine i različito utemeljeni. Evo nekih primjera. Ljudsko vrijeme – vrijeme života jedne osobe Vrijeme gladi, ratova, oskudica… može označavati slijed zbivanja ili proceduralnih koraka složenih u vremenskom slijedu često povezanih uzročnim odnosima među jedinicama. Astronomi govore o svjetlosnim godinama pri govoru o udaljenosti nekoga nebeskog tijela od Zemlje, prostornu udaljenost izražavaju jedinicama vremenske mjere. Vrijeme je naziv u meteorologiji: lijepo vrijeme, prohladno vrijeme, oblačno vrijeme … U jezikoslovlju vrijeme je naziv za jednu od glagolskih gramatičkih kategorija – tempus. Vrijeme je u fizici mjerljivo u svojim odsječcima, a u modernim fizikalnim teorijama vrijeme se ne kvantificira (Wikipedija). Vrijeme u Bibliji može se protezati od postanka svijeta (apsolutno shvaćeno vrijeme) ili obuhvaćati pojedino ograničeno razdoblje (vrijeme kralja Ahaba), što je vrijeme u njegovu suženom značenju svedenom na odsječak mjerljiva vremenskoga tijeka. U nasumce izabranim tekstovima iz proroka Izaije, Daniela, Evanđelja po Marku, Pavlove poslanice Korinćanima nalaze se primjeri u kojima je imenica vrijeme različito upotrijebljena. Evo nekih potvrda: Izaija 8,24: U prvo vrijeme on obescijeni zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu, alʼ u vrijeme posljednje on će proslaviti Put uz more... Izaija 13,22: Vrijeme se njegovo bliži, dani mu se neće produžiti! Izaija 20,2: U to vrijeme reče Jahve po Izaiji… Izaija 30,8: … zapiši u knjigu da vremenima budućim svjedočanstvo ostane. Izaija 38,1: U ono se vrijeme Ezekija razbolje nasmrt. Izaija 39,1: U to vrijeme posla babilonski kralj… pisma s darom Ezekiji…. Izaija 49,8: U vrijeme milosti ja ću te uslišiti, u dan spasa ja ću ti pomoći. Daniel 11,14: U to vrijeme mnogi će se podići protiv kralja Juga. Daniel 11,35: Od umnika neki će pasti, da se prokušaju, probrani, čisti do vremena svršetka, jer još nije došlo određeno vrijeme. Daniel 11,40: U vrijeme svršetka kralj će se Juga zaratiti s njime. Daniel 12,1: U ono će vrijeme ustati Mihael… Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do tog vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti… Daniel 12,4: A ti, Daniele, … zapečati ovu knjigu do vremena svršetka. Daniel 12,7: Nakon jednog vremena, dva vremena, i pola vremena – kada dođe kraj rasulu snage svetoga naroda – sve će se to svršiti. 1. Pavlova poslanica Korinćanima 7,29-31: Vrijeme je kratko. Evanđelje po Marku 1,14-20: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Evanđelje po Marku 3,20-21: U ono vrijeme dođe Isus u kuću… Iz potvrda se razabire da se vrijeme u Bibliji upotrebljava pretežno u njegovu suženom značenju – kao doba, razdoblje, odsječak vremena određena trajanja. Prikladnim atributom (to, ono, njegovo, prvo, posljednje… milosti, tjeskobe, svršetka) to se vrijeme dodatno određuje i omeđuje. U prilog tome govori i potvrda u množinskom obliku: u vremenima budućim, kao i primjer: Nakon jednog vremena, dva vremena, i pola vremena. Može se zaključiti da se imenica vrijeme u prvospomenutom primjeru iz biblijskog teksta na kraju vremena može razumijevati kao jedan vremenski odsječak i stoga može imati množinu i izgovarati s naglascima kakve ta imenica ima u genitivu množine, dakle s kratkouzlaznim naglaskom i zanaglasnom dužinom: vremènâ. Tomu u prilog ide i kršćanska povijesna periodizacija koju je oko 400. godine definirao sv. Augustin u svojem spisu iz praktične teologije naslovljenom De catechizandis rudibus (Poučavanje neupućenih, Augustin, Aurelije, sv.; Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, LZ Miroslav Krleža, 2021., http://www.enciklopedija.hr/ Natuknica. aspx?ID=4614 Pristupljeno 11. 1. 2022.; Wikipedija, Augustine, On the Catechising of the Uninstructed, chapter 22: Of the Six Ages of the World). Ta periodizacija obuhvaća šest doba, šest razdoblja – razdoblje pripada nestandardnim mjernim jedinicama vremena kao što su npr. vijek, era, doba – ovoga svijeta utemeljenih na događajima u šest dana Božjega stvaranja svijeta, od kojih svako razdoblje traje oko tisuću godina. Ideja o tisuću godina sadržana je Drugoj Petrovoj poslanici: Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Podjela na šest razdoblja bila je proširena u srednjem vijeku sve do prosvjetiteljstva, dok podjela na sedam razdoblja obuhvaća i sedmi dan, dan odmora, razdoblje koje počinje s Isusom, a traje do posljednjega suda, tj. do vječnog mira u Bogu, do kraja vreménâ (G mn.) ovoga svijeta, do kraja vrȅmena (G jd.), do svršetka. Č


This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.