Uvod
Europska Unija (EU) danas broji 27 država članica s ukupnim brojem stanovnika od 448 milijuna (European Union, 2020.) te je jedna od najvećih i najznačajnijih energetskih tržišta svijeta. Sve do početka 21. stoljeća pitanje energetske sigurnosti bilo je zanemareno. Važan događaj koji je promijenio međunarodne odnose i potaknuo brojne rasprave o energetskoj sigurnosti bio je teroristički napad na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine. Teroristički napad izazvao je značajan skok cijene nafte na 31 USD/bbl što je potvrdilo usku povezanost tržišta nafte i političke nestabilnosti. U ljeto 2008. cijena nafte je dosegnula svoj vrhunac od 140 USD/bbl što je bila posljedica energetske krize početkom 2000-ih godina, stagnacije proizvodnje te napetosti na Bliskom Istoku. Smanjenje proizvodnje dovelo je do najniže opskrbljenosti tržišta nafte u posljednjih nekoliko desetljeća. Znak da se u svijetu nešto ozbiljno događa bili su nekoliko prekida opskrbe električnom energijom u Kaliforniji. Dolazilo je do sve većih napetosti između Irana i zapada i učestalih napada na naftna postrojenja u Nigeriji, a nakon pada režima Sadama i građanskog rata u Iraku razina proizvodnje nafte u Iraku se nije mogla vratiti na zadovoljavajuću razinu. Za države EU najveći udarac na energetsku sigurnost bilo je početkom 2006. kada je Rusija odlučila zatvoriti plin Ukrajini pri čemu je i opskrba ruskim plinom pala za 30%. Iduće godine, 2007. nakon neuspjelog dogovora oko cijena plina sa bjeloruskim predsjednikom Lukašenkom, Rusija je isto napravila i Bjelorusiji. Kombinacijom visokih cijena nafte te tržištima potražnje i ponude europske zemlje bile su primorane energetsku sigurnost uvrstiti u vanjskopolitičke interese. Za ovisnost EU o uvozu nafte očekuje se da će s 52 posto 2003. narasti na 95 posto 2030., a o uvozu plina od 58 posto do 84 posto u istom razdoblju (European energy and transport trends to 2030 – Update 2007). U ožujku 2006. EU je objavila novu Zelenu knjigu o energetskoj sigurnosti iz koje se može zaključiti kako je Europa ušla u novu energetsku eru te kako želi smanjiti ovisnost o uvozu nafte i plina iz nestabilnih regija koje predstavljaju dodatni rizik te koje koristeći energetske resurse mogu ucjenjivati europske države. Energetska politika država članica EU zahtijevala je višestruke reforme kako na polju vanjske politike tako i unutarnje u svrhu jačanja Unije kao zajednice država te postizanje njezine manje ovisnosti o pojedinim dobavljačima.