Uvod
Leksikografski rad kanonika don Petra Stankovića (1771. – 1852.) ostao je po strani inače brojnih znanstvenih istraživanja života i djela ovog istaknutog istarskog svećenika i intelektualca, koji je »čitav život daleko od politike, karijere i crkvene hijerarhije posvetio radu«.1 Ne navodi ga se u leksikografskom kontekstu ni u djelima koja se tiču povijesti i razvoja hrvatske leksikografije, pa tako ni u Samardžijinoj monografiji Hrvatska leksikografija,2 koja pruža podroban uvid u hrvatsku leksikografsku tradiciju i suvremenu praksu, kao i enciklopediku3 i u kojoj se inače vrlo pregledno obrađuju objavljena djela s tog područja, ali isto tako i ona neobjavljena, do kojih je stoga razmjerno teško doći. U potonjem nalazimo jedan od razloga što Stankovićeva imena ne nalazimo na popisu leksikografa u našoj znanstvenoj i stručnoj literaturi. Njegovo je djelo Idee primitive dell'uomo in istato di natura presso tutti i popoli del mondo per conoscere rapporti delle lingue e loro origine, kojim se u ovome radu bavimo, ostalo u rukopisu i nedovršeno, pa je samim time ostalo i nepoznato široj znanstvenoj javnosti.4 Treba tomu pridodati i činjenicu da su nesamostalni rječnici, a ovdje se radi o takvom slučaju, općenito slabije istraženi, iako predstavljaju nezaobilazan izvor pri jezičnim istraživanjima, a »značenje im nadilazi ono kulturno-povijesno«.5
1. Rukopis
Idee primitive čuvaju se u rukopisnoj ostavštini Petra Stankovića,6 u Sveučilišnoj knjižnici u Puli pod signaturom 5 STANC ide, inventarni br. X 147 (stara sign.: Stanković, Rukopisi, kutija VII., M.P. 462). Rukopis obuhvaća 58 stranica formata arka, dobrog stanja očuvanosti i čitljivosti, izuzev zadnjeg lista, gdje se nalazi veliko oštećenje koje su najvjerojatnije prouzročili glodavci. Na prvom se listu uz puni naslov djela navode još godina, mjesto i autor: »1830. Barbana, Pietro Canonico Stancovich«. U sadržajnom se smislu sastoji od dvaju dijelova: prvi je dio rječnički i obuhvaća 12 listova; drugi je dio raspravni, pisan na talijanskom jeziku, i prostire se na 14 listova (28 stranica, 1 kolumna, zauzima polovicu stranice).
Rječnički se dio sastoji od uvoda pisanog na talijanskom jeziku, u koji su inkorporirani glosostatistički podaci za istarski poluotok te područje Krasa i Trsta do Timave, i samog šesnaestojezičnog malog rječnika u obliku tablice sa šesnaest stupaca, od kojih prvi pripada latinskom jeziku kao polaznom jeziku rječnika, a ostali jezici su: talijanski, francuski, španjolski, engleski, njemački, hrvatski, rumunjski, grčki, albanski, mađarski, romski, hebrejski, arapski, »arabo-turski« i armenski. U drugom, raspravnom dijelu rukopisa, pisanom na talijanskom jeziku, Stanković je obrazložio zašto je pristupio izradi takvog rječnika, hoteći ukazati na izvorni oblik jezikā i njihov usporedni razvoj s razvojem kulture i civilizacije.
Nadalje, u Knjižničnom se katalogu, pod signaturom: Stanković, Rukopisi, kutija V., M.C.P. 992, nalazi navedeno i djelo » Dizionario omonomo istriano 1830.«, koje bi prema naslovu također pripadalo leksikografskom području, ali mu se u knjižnici na nalazi traga.7
U suvremenoj znanosti odvojene discipline, leksikografika i enciklopedika,8 u Stankovićevo vrijeme nisu bile u potpunosti zasebno profilirane. Nastavljajući se na srednjovjekovnu tradiciju lucidara iz koje će izrasti djela »usmjerena na objašnjavanje izvanjezičnih realija«,9 tj. enciklopedije, leksikografi su nastojali obuhvatiti i predočiti svojim leksikografskim opisima razinu znanja o određenim činjenicama. Na takav Stankovićev pothvat upućuje i bibliotečni opis spomenutog rječnika, djela koje se prema popisu građe nalazilo u njegovoj rukopisnoj ostavštini, ali je danas zagubljeno – nadamo se ne i trajno izgubljeno.
U Stankovićev leksikografski rad valja ubrojiti i »glosar« u rukopisu, koji je znanstveno obrađen, o nazivima biljaka poznatih u Istri. Claudio Pericin dao je u svom radu prijepis i tumačenje dvojezičnog rukopisa, no nije ga gledao kao leksikografski rad, već se usmjerio na sam botanički sadržaj, upotpunivši tekst suvremenim i latinskim nazivima biljaka, želeći ponajprije očuvati povijesni spomen imena biljaka poznatih u Istri u 18. i 19. stoljeću i pružiti semantičke informacije o latinizmima ili dijalektalnim inačicama za identifikaciju mogućih njihovih međusobnih utjecaja.10 Do sretnog nalaza, o leksikografskom radu Petra Stankovića možemo govoriti na temelju talijansko-hrvatskog i hrvatsko-talijanskog rukopisa u kojem su popisani nazivi biljaka u Istri te na temelju očuvanog rukopisa Idee primitive.
Predmet istraživanja našeg rada rječnički je dio ovog Stankovićeva djela kojemu po nekim njegovim značajkama nema usporednice u dotadašnjoj hrvatskoj leksikografiji. Prvo, jer se radi o šesnaestojezičnom rječniku, što već samo po sebi, tolikim brojem jezika koje je autor uzeo u obzir, ide za glasovitim na europskoj razini Kalepinovim uzor-rječnikom undecim linguarum,11 ali u tradiciji hrvatske leksikografije predstavlja novinu koja, do suvremenog vremena kada elektronski rječnici korisnicima daju tolikojezičnu informaciju, bilježi primjere Rječnika pet najuglednijih europskih jezika Fausta Vrančića (1551. - 1617.).12 ili Osmojezičnog enciklopedijskog rječnika13 iz novije povijesti. Drugo, i značajnije, jer ga od svih dotadašnjih razlikuje ideja vodilja njegova autora o kojoj će u nastavku rada biti riječi. Tematske skupine i odabir leksema kao i redoslijed njihova navođenja proizlaze iz te ideje.
2. Klasifikacija
Raspravljajući o povijesti francuske leksikografije u nas, u svojoj disertaciji Francuska leksikografija Putanec uvodi termin »aneksna leksikografija«,14 označujući njime sve one »male priklopljene rječničiće koji su bili dodavani kao manje važan tekst, ali uvijek s praktičnom namjenom«.15 Međutim, zbog promjena do kojih je došlo objavljivanjem takvih nesamostalnih rječnika, isti se autor zauzeo za promjenu predložene i uvođenje nove terminologije.16 Identificirajući postojanje dvaju smjerova u povijesti hrvatske leksikografije, totalne i parcijalne leksikografije, upozorava na činjenicu da je naša leksikografija naročito bogata djelima s područja parcijalne leksikografije, kao i na značaj istraživanja aneksnih rječnika za hrvatsku jezičnu i kulturnu povijest.17 Potreba za takvim istraživanjima prepoznata je i u novijim hrvatskim leksikografskim istraživanjima,18 a proučavanjima jezika i leksika pojedinih pisaca u njihovu vremenu pridaje se nova dimenzija promatranjem kroz prizmu izrade sveuključujućeg rječnika hrvatskog jezika.19 K tomu, rječnici se moraju razmatrati u kontekstu svojedobnih priručnika slične namjene, svojedobne pravopisne i gramatičke norme, premda im se s gledišta suvremene metaleksikografije »mogu uputiti opravdani metodološki prigovori«.20 U svjetlu svega gore navedenog, i ovaj rad pogledom u Stankovićevo leksikografsko djelovanje ide u prilog takvim kulturno–povijesnim kao i jezično–povijesnim leksičkim istraživanjima.
Pokušavajući svrstati ovaj rječnik u neku od postojećih skupina u koje se prema suvremenim kriterijima rječnici svrstavaju, možemo reći da najbliže, ali ne sasvim, pripada aneksnim rječnicima koji su u hrvatskoj leksikografiji zastupljeni od 16. st.,21 prema sadašnjem stupnju istraživanja. Tu zadršku navodimo iz razloga što imamo zabilježene primjere koji svjedoče o tome da je određeni broj takvih rječnika, doduše iz kasnijeg razdoblja, ostao u rukopisu, počesto zagubljen u knjižnicama ili arhivima u kojima je pohranjena rukopisna ostavština, pa je moguće slično pretpostaviti i za ovo ili ranije razdoblje. Aneksni se rječnici uobičajeno pridodaju gramatikama ili konverzacijskim priručnicima ili pak, kao rječnici tehničkih termina i frazeologije, prate neka specifična izdanja iz pojedinih struka.22 Sukladna tome je i njihova namjena – služe kao pomoć pri konverzaciji onima kojima je potrebna (putnicima, trgovcima, svećenicima, osobito misionarima), za potrebe odgojnog i obrazovnog rada (školske gramatike) ili za bolje razumijevanje čitateljima i korisnicima rasprava iz područja prava, vojno-tehničkih znanosti, medicinskih, botaničkih i slično.
U prvoj je polovici 19. stoljeća objavljeno više malih, većinom priručnih, samostalnih i aneksnih rječnika, uglavnom dvojezičnih, s hrvatskim kao polaznim jezikom, u kojima je još očita jaka koncepcijska veza s 18. stoljećem. Josip Voltić u Beču 1802. objavljuje Ricsoslovnik (Vocabolario / Wörterbuch) illircskoga, italianskoga i nimacskoga jezika, a Joakim Stulli objavljuje svoj poznati Vocabolario italiano-illirico-latino u Dubrovniku 1810. U Karlovcu je 1811. izdan pravilnik s vojnim vježbama po francuskim propisima s obiljem hrvatskih leksema, dok 1838. u Zagrebu Ladislav Škrobot(h) objavljuje opsegom skroman hrvatsko-njemački školski rječnik, a 1839./1840. u Beču Richter i Ballman opsežni hrvatsko-njemački i njemačko-hrvatski rječnik. Od rječnika koji su ostali u rukopisu svoje mjesto nalaze Patačićev Dictionarium latino-illyricum et germanicum, nedovršeni trojezični hrvatsko-njemačko-latinski i četverojezični njemačko-latinsko-hrvatsko-mađarski i njemačko-hrvatsko-latinsko-talijanski rječnici Marijana Lanosovića, Stullijev Morfološko-geografski leksikon, Katančićevi Prvoslovnik i Etimologikon, Rĕčnik rukokretni Jakova Mikoča, Hlaveov Njemačko-hrvatski šumarski rječnik, trojezični ilirsko-talijansko-njemački rječnik braće Danilovih, Ričnik likarskog nazivlja Ante Kuzmanića i jednojezični rječnik Ivana Broza koji je dovršio i objavio Iveković 1901. godine.23
U nedostatku prikladnijeg, ovdje koristimo termin aneksni rječnik, iako ovaj Stankovićev rječnik, kako će u radu biti pokazano, po svojoj funkciji u sklopu cjeline djela Idee primitive nije samo to.
U usporedbi s drugim hrvatskim aneksnim rječnicima najveća je razlika u broju jezika koje Stanković uzima u obzir, čime bi ga se moglo definirati kao mali aneksni višejezični rječnik za komparativnu jezičnu analizu. Kada je pak riječ o izboru obrađenih leksema, takvu su sistematizaciju leksema imali i neki drugi leksikografi, ali s daleko manjim brojem uključenih jezika, kao na primjer Patačićev Dictionarium latino-illyricum et germanicum, koji donosi građu po tematskim područjima (Bog, sveci, nebo, zemlja, čovjek, crkvena hijerarhija, knjige i književnost, cvijeće i bilje itd.).24
3. Izvori
Pri sastavljanju svoga rječnika Stanković je nesumnjivo posegnuo za tada dostupnim leksikografskim, ali i drugim književnim izvorima – o tome svjedoči i velika osobna knjižnica koju je Stanković oporučno ostavio gradu Rovinju da bude javno dobro.25 Kao zbirka Stancoviciana danas je pod skrbi Muzeja grada Rovinja i u njoj se s oznakom ex libris Pietro Stancovich Canonico nalazi 2896 svezaka.26 Pretraga fonda Stankovićeve osobne biblioteke pokazuje brojne leksikografske i književne izvore.27 Uz to, biografske činjenice pokazuju da je Stanković građu za svoja djela crpao i iz bogatih talijanskih biblioteka koje je pohodio, održavajući time najvišu razinu upućenosti u najnovija znanstvena i tehnološka postignuća po svim područjima njegova interesa. Na polju klasične filologije upravo je to razdoblje kada su djelovanjem Franza Boppa i njegovih prethodnika položeni temelji modernoj filologiji i poredbenom proučavanju indoeuropskih jezika.
Nadalje, Stanković je kao izvor za svoj rječnik imao u vidu i živi zavičajni govor, što pokazuje i činjenica da je u razmatranje uključio i domaći hrvatski jezik zabilježen kao dialetto,28 ali i primjerice romski, za koji tada nije bilo sistematiziranog leksikografskog izvora.29 Osim toga, demografska aproksimativna etnoglosostatistika koja prethodi rječniku, o kojoj će biti riječi niže, govori o širini Stankovićeva pristupa temi, etnološkom i jezičnom Stankovićevu okruženju i čvrsto potkrepljuje jezično okruženje kao neposredno rječničko vrelo.
4. Koncepcija djela
Stankovićev se rječnik idejno i koncepcijski razlikuje od uobičajenih aneksnih rječnika – on raspravi nije tek pridodan, već joj prethodi kao njen esencijalni dio te osim funkcije rječnika da pruža istovrijednice drugih jezika, istovremeno predstavlja i korpus autorova istraživanja. Već u samom naslovu rasprave, Idee primitive dell'uomo in istato di natura presso tutti i popoli del mondo per conoscere rapporti delle lingue e loro origine, navodi se osnovna ideja djela: usporedbom osnovnih riječi/pojmova kod svih naroda promotriti njihove odnose i zaključiti o njihovu podrijetlu. Nekoliko je vrlo značajnih stavki ovdje iskazano koje ćemo u nastavku razmotriti.
4.1. »Tutti i popoli del mondo…«
Okrećući se svim narodima svijeta, Stanković se, u vrijeme buđenja nacionalnih pokreta u Europi pozicionira nadnacionalno, univerzalno i znanstveno. U raspravnom dijelu, ilustrirajući svoje polazište, Stanković navodi različita grčka plemena okupljena istim duhom pod duhovno grčko (na 22. i 23. str. rukopisa), koje i danas smatramo ugrađenim u temelje civilizacije. Smatra da je bogato nasljeđe dokumentima i spomenicima zajamčeno i obvezujuće. Pri tome znanstvenici svih grana na području humanističkih znanosti imaju zadaću pridonijeti formiranju svijesti o zajedničkoj pripadnosti, profilirajući se prema ishodima svoje uže struke: filolozi proučavanjem klasika, geografi određenjem mjesta, kronolozi uspostavom vremenskih crta, povjesničari utvrđivanjem činjenica, filozofi ustrojstvom države i duhom zakona.
Zaključuje da ono što ujedinjuje narode kao jedinstveno duhovno strujanje i posvjedočuje njihov identitet su zajednička načela koja su usvojili, sličnost leksika i međusobna ovisnost: »Di fatto gli uomini non sono stati cognati sotto il nome dei popoli, se non quando hanno avuto dei comuni principi, delle leggi simili, delle dipendenze scambievoli, che gli hanno riuniati, e che hanno per dir cosi attestata la loro identità« (na 24. str. rukopisa). Iz tog razloga, kao predstavnike jezika različitih naroda dionika civilizacijskog duhovnog strujanja, uzima navedenih šesnaest jezika s latinskim, koji u to vrijeme ima status zajedničkog jezika intelektualaca, kao polaznim.
Stanković daje tabelarni prikaz naslovljen »Glossica statistica approssimativa etc.« (na 2. str. rukopisa), u kojem donosi aproksimativne demografske i gloso-statističke podatke za istarski poluotok, područje Krasa i Trsta do Timave, datirane u lipanj 1831. godine. Stanković primjećuje i dokumentira etničko i jezično šarenilo svoga bliskog okruženja uz napomenu da se uz jezike domaćeg stanovništva, koje je prema danim podacima trilingvalno ili barem bilingvalno, u Trstu govore svi jezici Europe, a uz njih se mogu čuti i drugi, neeuropski jezici, jer je Trst veliko stjecište stranih trgovaca.
Sljedeća tablica donosi pregled Stankovićevih podataka o broju govornika i jezika na promatranom području, udjelima višejezičnih govornika među njima i kojim se jezicima služe.
Tablica 1. Podaci o broju govornika i jezika
Ukupnu populaciju tog područja procjenjuje na 154 600 stanovnika. Stanković dalje navodi ovako:
Tablica 2. Pregled broja onih koji govore i ne govore talijanski po narodnosti30
Ovi nam podaci opisuju neposredno Stankovićevo govorno-jezično okruženje: talijanski, kranjski, slavenski čisti i slavenski dijalektalni, njemački, vlaški ( ossia antica volgare romana), albanski i romski, s posebnim naglaskom na višejezičnost stanovnika tog područja, kojom se i danas odlikuju. Najzastupljeniji je talijanski jezik, sa 92600 govornika, od čega je 75000 etničkih Talijana. Doduše, valjalo bi među govornike talijanskog ubrojiti još i trojezične govornike: njih 3000 koji govore talijanski, slavenski i njemački, te 1000 koja govori vlaški, slavenski i talijanski, čime je ukupan broj 96600.
Što se tiče slavenskih jezika, vidimo da Stanković rabi termin slava (sc. lingua), slava pura, slava dialetto, cragnolina. Među slavenskim jezicima razlikuje »čisti slavenski«, što je vjerojatno hrvatski štokavski ( slava pura), domaću dijalektalnu varijantu hrvatskog jezika ( slava dialetto) i »kranjski«, odnosno slovenski jezik ( cragnolina). Pritom domaću govornu varijantu hrvatskog smatra dijalektom, a slovenski očigledno zasebnim slavenskim odvjetkom, jer kada je riječ o etničkoj pripadnosti, Kranjci/ Cragnolini svrstani su pod Slavi.
Sumarno gledajući, ima nešto matematičkih nejasnoća. Naime, u zbirnoj tablici navodi se 92600 govornika talijanskog jezika. Iz zbroja je izostavljeno 4000 govornika koji se navode u prvoj tablici (3000 Tedeschi + 1000 Vallacchi). Uz to, prema Stankovićevoj računici ima 17 600 Slavena govornika talijanskog jezika ( Slavi che parlano italiano). Evidentno tu ubraja bilingvalnih 5000 Kranjaca, 10000 onih koje naziva Slavi puri i 2000 domaćih Hrvata ( Slavi dialetto sc. che parlano), što čini ukupno 17000 govornika. Iz navedenih podataka nije jasno odakle mu preostalih 600 govornika. U rukopisu je brojka sasvim jasno napisana, pa je isključena nedoumica koja bi eventualno bila uzrokovana nečitljivošću. Možemo samo konstatirati da se brojka 600 podudara s 500 Albanaca i 100 Roma koji se navode u prvoj tablici. Ostaje nejasno zašto bi oni bili navedeni pod Slavi – isključeno je da je to iz razloga što su govornici jezika jer bi po toj logici onda bili navedeni i Tedeschi i Vallacchi, koji su također govornici. Nadalje, u tablici u kojoj se navode oni koji ne govore talijanski, izostavljeno je 4000 Vlaha navedenih u prvoj tablici (koji govore vlaški i slavenski), što čini ukupni broj od 58000 negovornika talijanskog jezika. Moguće je da bi ove matematičke nejasnoće bile ili ispravljene ili u njima primijenjeno rezoniranje pojašnjeno da je djelo bilo završeno. Moramo imati na umu da se radi o djelu koje je ostalo u rukopisu, dakle nije dovedeno do faze uređenog teksta za objavu.
Govornika slavenskog jezika ima ukupno 62600, od kojih je 50000 govornika kojima je to materinji jezik (35000 Slavi puri + 15 000 Slavi dialetto), a potencijalno ga razumije i 20000 Kranjaca. Evidentno je da sumirajući posebno obraća pozornost na govornike talijanskog i slavenskog jezika.
4.2. »Idee primitive in istato di natura«
Odabir leksema počiva na pretpostavci da postoji fundus osnovnih, temeljnih civilizacijskih riječi, naziva ih idee primitive, koje su zastupljene u svim jezicima, odnosno koje rabe svi narodi svijeta ranog civilizacijskog stupnja.31 Taj stupanj podrazumijeva u svagdanjem životu poznavanje domaćih životinja i onih iz kućnog okruženja, poznavanje godišnjih doba i osnovnih, svakodnevnim promatranjem uočenih nebeskih tijela te apstraktne ideje Boga. O pretpostavljenom civilizacijskom stupnju naroda čije je jezike uzeo u obzir određenije ne možemo govoriti, jer među odabranim leksemima nema onih kojima bi se to dalo preciznije zaključiti, primjerice alata, oruđa ili oružja, ili poljoprivrednih kultura.
Odabrane lekseme Stanković donosi u njihovom osnovnom obliku ( in istato di natura), ne donoseći gramatičke odrednice uobičajene u rječnicima za kategoriju nomen (rod, broj, padež) i verbum (vrijeme, način, lice, broj), niti oprimjerenje u književnosti ili konverzacijskoj frazi.
Izbor leksika sveden je na bazične riječi koje, ignorirajući abecedni red, razvrstava u nekoliko tematskih skupina. Iako je latinski polazni jezik rječnika, tematske su skupine naslovljene talijanski. Rječnički je skromnog opsega i obuhvaća ukupno 221 leksem.
U smislu organizacije građe, unutar skupina rječnik izgleda kao tablica kojoj su stupci naslovljeni nazivom jezika. Rječnik je evidentno nedovršen jer su kod nekih skupina riječi mnoge rubrike ostale nepopunjene.
Prvu skupinu čine leksemi koji se odnose na nebesku sferu. Stanković je označava kao »Bog, nebo i nebeska tijela« ( Dio, cielo, meteore). Prva je riječ Bog jer njemu sve pripada i iz njega sve izvire. U ovoj su kategoriji okupljeni leksemi:
Deus – Bog (Bog), caelum – nebo (nebo), sol – sunce (sunze), luna – mjesec (missez), stella – zvijezda (svisda), ventus – vjetar (vítar), nubes – oblak (oblak), nebula – nema hrv., tonitrum – grom (gròm) i grmljavina (garmljàvina), fulgor – munja (mùgna) i bljesak (bliska), fulmen – nebeska strijela (strilla), pluvia – kiša, dažd (dass), nix – snijeg (snig), grando – tuča, grad (grad), lux – svjetlost (sfitlost), tenebrae – tama (tmine), dies – dan (dan), nox – noć (noch), mane – jutro (jùtro), vesper – večer (veçer), meridies – podne (pòlne), media nox – ponoć (polnòchi), annus – godina (lito, godistchie), mensis – mjesec (missez), ver – proljeće (prolìtje), aestas – ljeto (lìto), autumnus – jesen (jeseni, pozimak), hiems – zima (zima).32 U svijetu poimanja čovjeka pretpostavljenoga ranog civilizacijskog stupnja, nebeska tijela i pojave vezane uz njih u ingerenciji su božanske, gornje sfere kako to pokazuje mitološka slika svijeta.
Druga skupina odnosi se na zemaljsku sferu ( Della terra) i u njoj su okupljeni leksemi: terra – zemlja (zemglia), aqua – voda (voda), ignis – nema hrv., gelu – studen (stid), glacies – led (led), calor – nema hrv., saxum – kamen (kamik), lapis – stijena (stina), mare – more (more), lacus – lokva (loqua) i jezero (jesero), arbor – stablo (dub, stabàr, stablo), fructus – plod (zir (!)), herba – trava (trava), flos – cvijet (cvìt), radix – korijen (koren), te još tri leksema samo u talijanskoj kolumni ( fiume, monte, colle).
Treća je skupina, naslovljena Dell’uomo, posvećena čovjeku, opisuje dijelove ljudskog tijela i donosi riječi kojima se opisuju rodbinski odnosi: homo – čovjek (çiovik), domus – kuća (hisa, kùchia), mulier – žena (zena), masculus – muž (muss) i mužjak (samàz), foemina – ženka (samìzza), caput – glava (glàva), capillus – vlas (vlass sg. vlassi pl.), oculus – oko (ocko), nasus – nos (noss), frons – čelo (çèlo), gena mala – obraz (litza), auris – uho (ussa), os – usta (usta), lingua – jezik (jesìk), gula, guttur – grlo (gàrlo, ghèrlo), collum – vrat (vrat), humerus, scapula – rame (rámen), brachium – nema hrv., manus – ruka (ruka), digitus – prst (perst), unguis – nokat (nohat), pectus – prsa (perse), mamilla, mamma – dojka (çiça), venter – trbuh (tarbùch), dorsum, tergum – hrbat, leđa (charbàt), penis, mentula – samo lat. kolumna, vulva – samo lat. kolumna, anus – zadnjica (gusìzza), coxa – nema hrv., ginocchio (nema lat.) – koljeno (kolèno), crus – golijen (gòlien), tibia – nema hrv., pes – noga (noga), nomen – ime (jime), pater – otac (otaz, çiako), mater – mati (mater), uxor – nema hrv., avus – djed (did), avia – baka (baba), filius – sin (sin), filia – kći (schièr), frater – brat (brat), soror – sestra (sestra).
Četvrta skupina okuplja zamjenice, i to osnovne lične zamjenice u jednini i množini i posvojne zamjenice, povratnu i povratno-posvojnu zamjenicu, potvrdnu i negativnu česticu da i ne, negativnu zamjenicu ništa, priloge mnogo i malo.
U petoj su skupini životinje ( Animali): bos –vol (vòl), vacca – krava (kràva), taurus – bik (bak), ovis – ovca (ovtza), aries – ovan (pras), agnus – janje (jàgnaz), equa – kobila (cobìlla), equus – konj (cogn), asinus – magarac (tovàr), sus – svinja (prassatz), porcus – prase (svigna), musca – muha (muha), pediculus – uš (senàz), pulex – buha (bùha), sorex – miš (miss),33 felis – mačka (matzka), pediculus – uš (senatz)34, piscis – riba (rìba). U ovu je skupinu Stanković dodao i: lignum – drvo (drìvo), dolium – bačva (bàtzva), vinum antiquum – staro vino (vino stàro).
U šestoj se skupini, naslovljenoj Aritmetica, nalaze glavni brojevi od 1 do 10, desetice do 100 i tisuću, u sedmoj, pod naslovom Addiettivi, osnovni pridjevi većinom su navedeni po modelu opozicije, odnosno navedeni su antonimi: dobar – loš, lijep – ružan, velik – malen, jak – slab, visok – nizak, debeo – mršav, crn – Vrag – bijel, pijan, domaći. Ovdje je zanimljivo da uz pridjev crn smješta i vraga.
U osmoj su skupini, naslovljenoj Verbi, navedeni osnovni glagoli, kao na primjer: manducare, edere, vesci – jesti (jìsti), facio – činiti (uçiniti), bibere – piti (pìti), dormire – spavati (spàti), loquor – govoriti (govòriti), curro – trčati (teçiti), tango – taknuti (taknùti), coquo – kuhati (kùhati).
4.3. Odnosi među jezicima i njihovo podrijetlo
Nadograđujući se na ideje i istraživanja svojih glasovitih prethodnika,35 sagledavajući ideju o sličnosti i zajedničkom podrijetlu indoeuropskih jezika kroz prizmu sistema konjugacije, sustavno i po principima suvremene klasične i komparativne filologije izložio je Franz Bopp u svom poznatom djelu Über das Conjugationssystem der Sanskritsprache in Vergleichung mit jenen der griechischen, lateinischen, persischen und germanischen Sprache 1816. godine. Poticaj poredbenim istraživanjima dalo je upoznavanje znanstvenika zapadnog kruga sa sanskrtskim jezikom na kojem je području i Filip Vesdin dao pionirski doprinos svojim rječnikom; uslijedila je Boppova Gramatika sanskrtskog jezika 1827 . i Sanskrtsko–latinski rječnik 1830. Primijenivši iste principe i metodu proučavanja imenske i glagolske fleksije u razdoblju od 1833. do 1852. Bopp je proširio svoja poredbena istraživanja na nekoliko jezika i objavio Vergleichende Grammatik des Sanskrit, Zend, Griechischen, Lateinischen, Litthauischen, Altslawischen, Gotischen und Deutschen. Boppov rad korespondira s istraživanjima na području etimologije indoeuropskih glasova Augusta Friedricha Potta koji je u istom razdoblju 1833. – 1836. predstavio javnosti svoje rezultate u Etymologische Forschungen auf dem Gebiete der indo-germanischen Sprachen, mit besonderem Bezug auf die Lautumwandlung im Sanskrit, Griechischen, Lateinischen, Litauischen und Gotischen. Do suvremenog doba etimologija glasova i leksika različitih jezika, a tako i njihovih odnosa predmet je istraživanja indoeuropeista.
Ovaj kratki pogled na komparatistička istraživanja tih godina 19. st. donosimo kako bismo pokazali kako je Stanković bio zainteresiran za komparativnu filologiju i na tragu tadašnjih poredbenih lingvističkih istraživanja. Naime, postavivši sebi zadatak promatranja jezika u cilju rasvjetljavanja njihova odnosa i zajedničkog podrijetla, Stanković je bio na tragu, ili je slijedio, krug vodećih znanstvenika koji su komparativnim filološkim pristupom učinili značajan iskorak na području proučavanja povijesti jezika dokazivanjem teze o zajedničkom indoeuropskom prajeziku.
K tome, uzevši u razmatranje i odabrane lekseme romskoga jezika, Stanković se svrstao u red znanstvenika koji su počev od 17. st., a intenzivno u 18. i 19. st., u nastojanju da razjasne podrijetlo Roma obratili znanstvenu pozornost na romski jezik uzevši uočene sličnosti između romskoga i indijskih jezika za predmet svojih znanstvenih istraživanja. Do Stankovićeva vremena Rüdiger i Grellmann pokazali su svojim istraživanjima da su Romi podrijetlom iz Indije, a njihov jezik najsličniji hindskom jeziku.36 Stanković je vrlo nadahnuto i korak ispred svog vremena37 obratio pozornost na romski jezik iz svoga okruženja kao živući oblik staroindijskog. Zaključno, Stanković kako vidimo prati suvremena kretanja i rezultate relevantnih istraživanja na području komparativne filologije.
Zaključak
Svestrani istarski kanonik don Petar Stanković autor je šesnaestojezičnog aneksnog malog rječnika Idee primitive dell'uomo in istato di natura presso tutti i popoli del mondo per conoscere rapporti delle lingue e loro origine, koji je po broju jezika i svojoj koncepciji jedinstven u hrvatskoj rječničkoj baštini. Rječnik je nedovršen i čuva se u rukopisu. Sadrži 221 leksem. Dio je bogate hrvatske rječničke baštine 19. stoljeća, točnije baštine aneksnih rukopisnih rječnika, te donosi jezičnu sliku onodobne Istre.
Svojim rječnikom, kako je u našem izlaganju pokazano, Stanković ukazuje na tri značajke jezika kao fenomena – njegovu kompleksnost, kontinuitet i dinamiku. Kroz pluralitet njegovih pojavnosti pisac nastoji proniknuti u podrijetlo i duh samog jezika što jasno pokazuje odabranim jezicima tvorena jezična, kulturna i komunikacijska mreža unutar koje je svaki kvadrant ravnopravno zastupljen. Izvan odnosa subordinacije i superordinacije izrasta mozaik sastavljen od jezika koji imaju višetisućljetnu tradiciju pismenosti i umjetničko-književnih oblikovnih formi, i onih jezika kojima su društveno-povijesne okolnosti to uskratile. Promatrajući osnovne riječi kojima se opisuje život kultivirane zajednice u njihovu prirodnom stanju, izvan umjetničkog literarnog konteksta, asocijativno, držeći jezik dijelom kulture, kritičkom analizom koja nije samoj sebi svrhom, nastoji dosegnuti ili barem dati doprinos kritičkoj sintezi na području jezičnih istraživanja. Njegov se pristup i metoda odlikuju znanstvenom objektivnošću, univerzalnošću i suvremenošću, ne samo u kontekstu onodobnih klasičnofiloloških komparatističkih indoeuropeističkih istraživanja, kako smo gore pokazali, nego i u kontekstu naše suvremenosti. Naime, i suvremeni će čitatelj, u promatranju jezika kao dijela kulture i u osnovi jezičnom odnosu čovjeka prema svijetu, u »zajedništvu koje se stvara upravo u životu jezika« prepoznati zrnca kasnije dobro elaboriranih ideja hermeneutičkih promišljanja.38 Sve nas ovo navodi na pomisao da ovako postavljen rječnik možemo promatrati ne kao pridodan raspravi, nego upravo obrnuto, kao temeljno djelo koje nudi obilje građe za daljnja filološka istraživanja. Tako i s točke gledišta hrvatske historijske dijalektologije, bilježenjem stanja govornog jezika svog vremena, ono pruža mogućnosti doprinosa i hrvatskim dijalektološkim istraživanjima.
Nadalje, osobnost pisca, njegova nadarenost i svestranost, kao osobne značajke Petra Stankovića, dolaze do izražaja i u ovom njegovom leksikografskom djelu, reflektirajući u punom smislu vrednote helenskog duha – znanstvenu znatiželju i metodu oslonjene na klasičnu naobrazbu. Stoga i ovo njegovo djelo ide u prilog činjenici da je Stanković svojim životom i radom ostavio duboki trag u kulturnom životu Istre.
Zaključno, imajući u vidu sve izneseno, značajke samog rječnika kao i činjenicu da predstavlja kvalitetan izvor budućim istraživačima, možemo ustvrditi da Stankovićevom rječniku Idee primitive pripada osobito mjesto u hrvatskoj leksikografskoj tradiciji.