Skip to the main content

Book review

A Linguistic Landscape of Rijeka

Mihela Melem Hajdarović orcid id orcid.org/0000-0001-7676-2069 ; The Miroslav Krleža Institute of Lexicography, Zagreb


Full text: croatian pdf 84 Kb

page 205-207

downloads: 149

cite

Download JATS file


Abstract

Keywords

Hrčak ID:

304120

URI

https://hrcak.srce.hr/304120

Publication date:

14.6.2023.

Article data in other languages: croatian

Visits: 603 *




RIJEČKI JEZIČNI KRAJOLIK

Diana Stolac i Jim Hlavač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2021., 199 str.

Flumen, Fiume, Fiume Város, Sent Veyt am Pflaum, Reka, Rika, Rijeka... Je li moguće da su sve to toponimi jednoga grada? Raznolikost ovih toponima svjedoči o zamršenoj političkoj i jezičnoj prošlosti grada Rijeke, a mlada sociolingvistička poddisciplina koja nam je pomogla da ih otkrijemo naziva se jezični krajolik (engl. linguistic landscape).

Istraživanja jezičnoga krajolika u većoj su mjeri započela potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća. Već je tada postalo jasno da će jezični krajolik biti međustrukovna disciplina u kojoj će se isprepletati znanja iz različitih područja znanosti, među kojima se danas najviše ističu antropologija, kulturna geografija, primijenjena lingvistika, etnologija i sociologija. Otprilike u to doba kanadski lingvisti Rodrigue Landry i Richard Y. Bourhis objavili su članak Linguistic Landscape and Ethnolinguistic Vitality: An Empirical Study, koji se danas smatra temeljnim djelom ove poddiscipline (objavljen u Journal of Language and Social Psychology, 16/1997/ 1., str. 23–49). U njemu je prvi put upotrijebljen termin jezični krajolik, za koji je ustvrđeno da se odnosi na vidljivost i istaknutost jezika ispisanih na javnim i komercijalnim znakovima, na određenom teritoriju ili regiji. Prema njima jezični krajolik, kao označitelj (Ferdinand de Saussure, op. a.) relativne moći i statusa jezičnih zajednica koje nastanjuju pojedini teritorij, pruža podatke o važnim informacijskim i simboličkim funkcijama. Od 1997. istraživanja jezičnoga krajolika sve su češća. No ona ne obuhvaćaju u jednakoj mjeri urbana i ruralna područja. Urbana područja češći su predmet istraživanja jer su, kao konglomeracije ljudskoga djelovanja, jezično bogatija područja. Istraživanja jezičnoga krajolika velikih urbanih područja počinju već 1972. u New Yorku, nastavljaju se 1980. u Belfastu, 1990-ih provode se u Parizu i Bruxellesu, a 2000-ih u Montrealu, Rimu, Jeruzalemu i Bangkoku (izbor).

U Hrvatskoj i bližem okruženju istraživanja jezičnoga krajolika provedena su u Subotici (Petar Vuković 2012), Osijeku (Tanja Gradeček- Erdeljić i Jadranka Zlomislić 2014), Mostaru (Ivana Grbavac 2018), Rijeci (Marina Rončević 2019), Zadru (Antonijo Oštarić 2020) i Sinju (Bošnjak Jelena 2022). Jedan od novijih doprinosa korpusu znanja iz jezičnoga krajolika jest monografija Riječki jezični krajolik uvaženih jezikoslovaca: profesorice emerite Diana Stolac koja djeluje na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci i Jima Hlavača, profesora s Odsjeka za prevođenje na Sveučilištu Monash u Melbourneu. Autori u predgovoru slikovito uspoređuju (ne)obrađenosti hrvatskoga jezičnoga krajolika s leopardovim krznom s puno odvojenih mrlja, s malo pokrivena područja, čijem su mozaiku pridodali svoju riječku krpicu. S namjerom da dopre do širega čitateljstva, osim na hrvatskom, knjiga je objavljena i na engleskom (A Linguistic Landscape of Rijeka, 228 str.) i talijanskom jeziku (Il paesaggio linguistico fiumano, 231 str.). Istraživanje riječkoga jezičnoga krajolika, nevezano za činjenicu da je jedan od autora direktno vezao svoj privatni i poslovni život uz Rijeku, potaknuo je odabir Rijeke za europsku prijestolnicu kulture u 2020. godini. Kako se Rijeka inače promovira kao tolerantni multijezični i multikulturalni urbani prostor koji kao takav s pravom pripada europskom kulturnom prostoru XXI. stoljeća, autorima je zasigurno bilo zanimljivo istražiti tu tvrdnju upravo ovim terenskim istraživanjem.

Knjiga se sastoji od sedam cjelina. Prva je teorijsko-metodološka, u kojoj autori očekivano prilično iscrpno i sveobuhvatno definiraju disciplinu te donose pregled istraživanja jezičnoga krajolika u nas, ali i u svijetu. Osvrću se na lingvističke ideje koje su prethodile jezičnom krajoliku (npr. Saussureovi označitelj i označeni) te mu kao takve omogućile oformljenje (u jezikoslovnu poddisciplinu). Od druge do šeste cjeline autori daju dijakronijski i sinkronijski pregled stanja jezičnoga krajolika riječkoga područja koji prikladno dokumentiraju grafičkim materijalom (fotografijama). Sami autori ovaj dio knjige šaljivo nazivaju slikovnicom s popratnim komentarima u kojoj je olabavljena krutost (uvodnoga op.a.) znanstvenoga stila, a u čijem je nastanku surađivala vjerojatno cjelokupna obitelj Stolac (autori fotografija su Damir, Dunja i Darko). Vrijednost toga dijela je velika, a rezultat je višegodišnjega terenskoga rada. U njem se mogu pronaći povijesni natpisi koji svjedoče o kompliciranoj političkoj i jezičnoj prošlosti grada Rijeke, ali i mnogobrojni suvremeni jezični natpisi koji svjedoče o suvremenoj višejezičnosti (hrvatski, talijanski, engleski jezik) i dijalektalnosti prostora. Neki od njih svjedoče o regionalnom identitetu tamošnjega stanovništva (npr. uzrečica Šta da?, koja se kao jezični znak nalazi i na naslovnici knjige, bitno je razlikovno obilježje Riječanki i Riječana u hrvatskom jezičnom bazenu). Autori su proučavali službene i neslužbene javne natpise, privatne natpise u javnom prostoru, grafite ispisane na gradskim zidovima, reklame i nadgrobne spomenike, pa čak i pomične slike na autobusima. Osim prostora grada, istraživanje su proširili i na prigradski prostor te na Primorsko-goransku županiju (naselja Bakar, Crikvenicu, Kastav, Fužine te naselja na Krku i Cresu) kako bi ustvrdili koji su im obilježja zajednička, a u kojima se vide razlike te kako bi prikazali na kojem se području ostvaruje jednojezičnost, na kojem višejezičnost, a gdje je u javni prostor uključena dijalekatska jezičnost. Iz svih se tih prostorno raznovrsno raspoređenih jezičnih znakova daju iščitati različiti društveni stavovi, vrijednosti i norme.

U sedmom dijelu, Zaključnom slovu, autori sumiraju hipoteze i zaključke, potvrđujući početnu hipotezu po kojoj je očekivano (u skladu s legislativom) da su službeni natpisi na riječkim javnim ustanovama ispisani hrvatskim jezikom i latiničkim pismom, te da su službeni natpisi na ustanovama vezanima uz nacionalne manjine dvojezični. Pomalo začuđuje brojnost neslužbenih jezičnih natpisa ispisanih hrvatskim standardnim jezikom. No ima i dvojezičnih neslužbenih jezičnih natpisa koji su obično hrvatsko-engleski ili hrvatsko-talijanski. U tim se natpisima hrvatski jezik obično pojavljuje kao prvi jezik, no veličinom i tipom slova tretiran je jednako kao i drugi jezik na natpisu. Autori nisu pronašli značajniju upotrebu čakavskih ili fijumanskih obilježja u riječkim javnim natpisima, dok ih očekivano ipak nešto više ima u ruralnim prostorima Primorsko-goranske županije. U onim dijelovima gdje je potvrđena uglavnom se odnosi na razgovorni jezik (u reklami za tjesteninu PaštaRIa, slogan Pusti pašti na volju! ili na plakatu reklama Ča će ti takuin kad imaš mobitel).

Jedna od polaznih hipoteza vezana je i uz uporabu engleskoga jezika. Kako je, sukladno sve većoj globalizaciji u svijetu pa i u nas, utjecaj engleskoga jezika sve snažniji, autori su očekivali velik broj natpisa na engleskom jeziku. No istraživanje je pokazalo da, iako se u Rijeci očekivano može pronaći velik broj natpisa na engleskom, osobito u marketinškom diskursu i na grafitima, njih još uvijek nema u očekivanoj mjeri. Istraživanje ove kategorije pokazalo je novi marketinški trend u kojem se grafijske mogućnosti engleskoga jezika koriste za zapisivanje hrvatskih naziva (Beertija→Birtija ili Boonker→ Bunker), ponekad i kako bi se izbjeglo zapisivanje dijakritičkih znakova (Kolach→Kolač).

Istraživanje je pokazalo i kako se, uz latinicu, očekivano pokazala i uporaba glagoljice. Manje na urbaniziranom riječkom području, a više u okolnom ruralnom, napose otočkom prostoru (Krk, Cres).

Autori su u ovoj monografiji zaista sveobuhvatno prikazali korpus jezičnih znakova vidljivih u javnome prostoru grada Rijeke. Zato bi radni podnaslov knjige Urbana slika Rijeke kroz javne natpise bio itekako pogođen. Čitatelj će pak shvatiti kako i komplicirana politička i jezična prošlost grada može rezultirati jezičnim bogatstvom. Tako se i Rijeka može pohvaliti mnogobrojnim svojim toponimima – Flumen (latinski), Fiume (mletački), Fiume Város (mađarski), Sent Veyt am Pflaum (njemački), te Reka, Rika, Rijeka (hrvatski).

Svjesni brze izmijene jezičnih znakova uslijed užurbanoga urbanoga života, autori s pravom pozivaju čitatelje da i sami prošeću Rijekom i dopune jezičnu sliku grada i njegove okolice svojim viđenjem.


This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.