UVOD
Prisutnost benediktinaca i benediktinki u gradu Rijeci i okolici do sada je samo u manjoj mjeri bila predmetom interesa historiografije. Temeljni autor povijesti hrvatskih nasljedovatelja sv. Benedikta Ivan Ostojić zapisao je osnovne datosti o benediktinkama i benediktincima na širem riječkom prostoru. No o ovoj temi pisalo se bez korištenja većega dijela arhivske građe. Razlozi tome su višestruki, a valja ih tražiti u radikalnim prekidima poput raspada stoljetnih monarhija ili promjena državne pripadnosti Rijeke, s čime je povezan naprasni odlazak ljudi. To je za historiografsko pamćenje Rijeke imalo za posljedicu posvemašnji gubitak memorije, a za povijesno istraživanje nedostupnost arhivskoga gradiva. Poseban je problem činjenica da do sada još nije kritički obrađen temeljni riječki povjesničar Ivan Kobler, začetnik riječke historiografije u 19. st.
1. BENEDIKTINKE U OPATIJI SV. ROKA U RIJECI
Povijest samostana benediktinki sv. Roka još nije naišla na zadovoljavajući interes historiografije. Razlog tomu leži u činjenici da su nakon tri stoljeća prisutnosti u gradu riječke redovnice nakon Drugoga svjetskog rata izbjegle u Italiju gdje žive do danas.1 Ondje se nalazi i arhivsko gradivo ovoga samostana, koje je tek u najnovije vrijeme naišlo na interes povjesničara.2
Riječki trgovac Franjo Brunetti početkom 17. st. prvi je dao poticaj da se u Rijeku dovedu benediktinke. Godine 1605. donirao je u tu svrhu pet stotina talira, ali je glavni poticaj došao tek koju godinu kasnije kada je Riječanin Franjo Knežić u tu svrhu ostavio vlastelinstvo u Munama, sjeverozapadno od Rijeke. Gradske su vlasti preuzele upravu nad tim posjedom, sačinile plan izgradnje samostana i benediktinkama namijenile već postojeću crkvu sv. Roka, nadomak župne crkve. Nakon dozvole pulskoga biskupa Martina Badoera od 7. lipnja 1645., gradske vlasti grade samostan. Potom 1656. godine grad odlučuje da želi upravo benediktinke, pa 5. ožujka 1660. stiže papinska bula, a 5. svibnja 1663. kraljevska dozvola. Stoga su prve benediktinke ušle u Knežićevu zadužbinu: tri su došle iz benediktinskoga samostana sv. Ciprijana u Trstu (Justina Baiardi, Eugenija Kersainer, Eleonora de' Conti Della Torre), a jedna iz samostana sv. Andrije u Rabu (Kamila Androcha).3 Prve tri redovnice smatrane su osnivateljicama riječke zajednice. Iz Trsta je došla i Gertruda Cosmaz konversa (zavjetovana laikinja). Svima njima pridružilo se osam Riječanki pa je, nakon zavjeta 1665., prvotna zajednica brojila 12 monahinja. Prva opatica bila je Tršćanka Justina Baiardi.4
Samostan se nalazio u Starome gradu, uz crkvu svetoga Roka izgrađenu krajem 16. st. kao zavjet građana pred kugom. U početku su primale samo djevojke iz plemićkih riječkih obitelji s obilatom opremom. U povijesti samostana najviše je opatica došlo iz samoga grada Rijeke, počevši od Eugenije Kersainer (1666.-1678.) i Kamile Androcha (1678.-1681.) iz prvoga razdoblja života samostana. Tijekom 17. i 18. st. dominiraju opatice iz plemićkih obitelji. Osim iz grada, opatice dolaze i iz bliže i dalje okolice (Bakar, Rab, Osor). Više je opatica s područja današnje Slovenije i Austrije. Od dugih opatičkih mandata u 18. i 19. st. istaknimo Skolastiku Stadler (1716.-1731., 1748.-1751.), Celestinu Haüsler (1800.-1836.) i Mariju Benediktu Abfalter (1836.-1855., 1857.-1863., 1865.-1866.). Dvadeseto je stoljeće obilježeno imenom opatice Benedikte Stehle (1912.-1950.), koja najprije gradi novi samostan na Podmurvicama u Rijeci, a u kontekstu egzila Talijana vodi egzil u Italiju nakon Drugoga svjetskog rata.5
Proživjele su veliku krizu zvanja sredinom 18. st. Kada je zaprijetila pogibelj da se zbog manjka podmlatka zajednica ugasi, počinju primati i pučke kćeri. Od polovice 18. do polovice 19. st. stižu redovnička zvanja iz Tirola, a u 20. st. iz Italije. Njihov je broj nadilazio dvadeset redovnica, ali za znatno veći broj nije bilo ni prostora ni ekonomske snage. Svećenik koji se brinuo o duhovnim potrebama benediktinki živio je u kući u vlasništvu samostana, misio u sv. Roku i bio na trošak redovnica. Imale su žensku privatnu školu, a Marija Terezija povjerila im je i prvu žensku javnu školu u Rijeci. Njihove su obrazovne ustanove rabile talijanski jezik. U nekoliko su navrata morale napuštati svoju kuću: zbog oskudice, opsade francuskoga brodovlja i potresa. Iako je već od samoga početka bilo jasno da mjesto na kojem je djelovao riječki samostan zbog vlage nije bilo najpogodnije za život, tek 1914. uspijevaju podići novi samostan na Podmurvicama.6
Riječke su redovnice od samoga početka imale ženski konvikt i privatnu školu.7 Osim već spomenute prve ženske javne škole, a vodile su i žensku preparandiju te srednju učiteljsku školu. Kako su njihove obrazovne ustanove rabile talijanski jezik, smatralo ih se talijanskom zajednicom. S obzirom na liturgijski jezik valja ih smatrati latinaškom zajednicom.8 U riječkom je samostanu na početku talijanske uprave živjelo oko trideset benediktinki, a oko tog broja će se riječka zajednica kretati i sljedeća tri desetljeća. Riječki samostan benediktinki između dvaju svjetskih ratova doživio je znatan razvoj u svojemu djelovanju. Izgradnja i preseljenje u novi samostan podudara se i s unutarnjom obnovom koju je izvršila opatica Benedikta Stehle. Ova je njemačka benediktinka došla u Rijeku iz francuske opatije Saint-Eustase de Vervaville (Flavigny-sur-Moselle) u francuskoj Loreni nakon protjerivanja redovnica zbog zakona o separaciji Crkve i države u Francuskoj iz 1905. godine. U Rijeci su je već 1912., u dobi od 36 godina, benediktinke izabrale za vodstvo samostana, a čini se da je i biskup Roko Vučić podržao njezin izbor za opaticu. Znatno je poboljšala redovničku stegu, poradila na poboljšanju liturgije i gregorijanskom pjevanju. Za vrijeme njezina vodstva izgrađen je novi samostan na Podmurvicama. Naime, mjesto pokraj župne crkve na kojemu je 250 godina djelovao riječki samostan benediktinki bilo je vlažno i hladno te od samoga početka ne odveć zdravo za život. Svjedoči o tome i činjenica da su već 1679. redovnice zatražile da im se dodijeli prikladnije mjesto za samostan, a 1765. i liječnici potvrđuju da je lokacija samostana štetna za zdravlje. Nakon poplave 1898. i intervencije nadvojvode Josipa 1903., koji je od mađarskih vlasti uspio dobiti vilu Poglayen, konačno su stara kuća i crkva sv. Roka zbog lošeg stanja porušeni. Radovi na uređenju novoga samostana započeli su u studenom 1912. U novi samostan na Podmurvicama redovnice su se preselile 11. srpnja 1914. Biskup Roko Vučić blagoslovio je kućnu kapelu, a njegov tajnik Ivan Starčević blagoslovio je samostan, dok je kanonik Matija Balas služio prvu svetu misu. Nova je crkva sv. Josipa podignuta tijekom talijanske uprave, kao što ćemo vidjeti u nastavku.9
Izgradile su i samostansku crkvu sv. Josipa. Kamen temeljac crkve sv. Josipa položen je 29. prosinca 1929., a radovi su trajali tijekom naredne dvije godine. Posvetio ju je 6. lipnja 1931. opat benediktinske sublacenske kongregacije, Simone Lorenzo Salvi, titularni biskup Diocezareje.10
Tijekom razdoblja talijanske uprave u prostorima novoga samostana razgranale su svoju školsku aktivnost. Otvorile su srednju žensku učiteljsku školu. Riječki biskup Antonio Santin 1. listopada 1934. svečano je otvorio prvi razred srednje ženske učiteljske škole benediktinki. Njezino je ime na početku bilo "Bezgrješna", potom "Sedes Sapientiae", a službu ravnateljice vršila je benediktinka Benedicta Cristofoli, spisateljica i jedna od prvih žena diplomantica Katoličkoga sveučilišta Presvetoga Srca iz Milana. Škola je imala prvu pripravnu godinu i tri razreda.11 S obzirom na povećanu školsku djelatnost, ukazala se potreba za proširenjem inače novoga i prostranoga benediktinskog samostana na Podmurvicama. U svibnju 1937. odlučeno je da se središnji dio kompleksa, između samostana i škole, podigne za jedan kat, što je u narednim mjesecima i učinjeno.12 Samostan benediktinki bio je jedan od većih i vjerojatno najljepših zdanja riječke Crkve prve polovice 20. stoljeća.
Do početka 1949. sve su riječke benediktinke, osim jedne (Josipe Stipčević), optirale za Italiju i u samostanu sv. Danijela u Abano Terme kod Padove nastavile svoj redovnički život do danas.13 Postavši državnim vlasništvom, samostan benediktinki u Rijeci (Podmurvice) danas je učenički dom.
2. BENEDIKTINCI NA PROSTORU DANAŠNJEGA GRADA OPATIJE
2.1. Benediktinska opatija sv. Jakova
Smještena uza samu obalu, opatija sv. Jakova bila je na samotnome mjestu sve do 19. st., a manji broj nastambi nalazio se sjevernije, iznad današnje glavne ceste. Opatija sv. Jakova ad Palum (in Palo, al Palo, de Palo, al Paolo, Abtey von St. Jakob am Stöckchen, Abbatia St. Iacobi ad Palum) prethodnica je današnjega Grada Opatije, kojemu je dala ime.14 Titula se povezuje uza sv. Jakova Apostola (starijeg), čije se štovanje u srednjem vijeku proširilo Europom, a njegov grob u Santiago de Composteli, na sjeveru Španjolske (u Galiciji), uzdigao se u najpoznatije hodočasničko odredište na kontinentu.15
Opatija sv. Jakova u srednjemu vijeku bila je bez sumnje benediktinska opatija.16 Juraj Batelja, referirajući se na jednu augustinsku geografsku publikaciju izdanu u Parizu u drugoj polovici 17. st., vremenu u kojem sv. Jakov drže riječki augustinci, ističe da se prvotno radilo o samostanu bazilijanaca (S. Iacobi Abbatia olim ad basilianos pertinens nostris ab Archiducis Austriae data).17 Historiografija do sada nije dala konačan odgovor o njezinu početku, kao ni o razlozima odlaska benediktinaca. S obzirom na to da se ne može točno odrediti vrijeme njezine izgradnje, ne znamo pripada li ona u niz od stotinjak benediktinskih opatija koje su redovnici sv. Benedikta podignuli na hrvatskom prostoru od 852., kada Trpimir gradi prvi benediktinski samostan u Rižinicama, do 1222. godine, kada se gradi posljednji muški benediktinski samostan sv. Jakova kod Dubrovnika.18 Neki autori dataciju opatije stavljaju u prvu polovicu 15. st., što bi značilo da su opatiju osnovali Walseeovci, gospodari šireg područja sjevernog Jadrana u predhabsburškom razdoblju.19 U novije vrijeme povjesničar umjetnosti Berislav Valušek iznio je tezu da je benediktinska opatija sv. Jakova podignuta već u 11. ili 12. st.20 S obzirom na to da se među epitetima opatije sv. Jakova, kao i nekih drugih istarskih samostana, koristio i onaj de Rosacis (derivacija od rosa, ružičnjaci - vrtovi ruža), to bi moglo upućivati na filijalni odnos sv. Jakova s velikim i starim samostanom sv. Petra u Rožacu (Furlanija) koji se nazivao de Rosazzo.21
Kako bilo, benediktinci iz opatije sv. Jakova više su puta morali napuštati svoj samostan. Godine 1453. papa Nikola V. piše benediktincima sv. Mihovila u Puli o tome da se opat iz sv. Jakova kod Preluke, imenom Jakov, požalio Svetoj Stolici zahtijevajući pomoć nakon što su nepoznati počinitelji preuzeli desetinu, dobra i vlasništva samostana, među kojima liturgijske predmete iz samostana nekoć Reda sv. Benedikta. Iz Rima 17. siječnja 1453. spominju veliku krađu i potrebu da se u okolnim crkvama javno upozori nepoznate počinitelje kako bi pod prijetnjom izopćenja vratili otuđeno.22 Kako je izbrojio Amir Muzur, u četrdesetim i pedesetim godinama 15. st. knjiga riječkoga notara Antuna de Renno de Mutine Liber civilium sive notificationum opatiju sv. Jakova spomenut će više od deset puta.23
Latinski natpis uklesan na kamenoj gredi nadvratnika glavnog ulaza crkve sv. Jakova spominje opata Šimuna koji je 21. srpnja 1506. izvršio obnovu crkve (1506 DIE XXI IULII SYMON ABBAS FIERI FECIT).24 Ukoliko je to bio benediktinski opat, kao što tvrdi većina autora, onda je to dokaz da su benediktinci uistinu prisutni u prvim godinama 16. st. No u slučaju da je opat Šimun bio samo komendatarni opat, dakle osoba kojoj je opatija dana na upravu, onda prisutnost benediktinaca u 16. st. nije potvrđena.
U historiografiji do sada nije općeprihvaćen razlog konačnoga benediktinskog napuštanja opatije. Ivan Kobler, pozivajući se na povjesničara Pietra Kandlera, spominje mogućnost da su benediktinci u srednjem vijeku napustili opatiju zbog kuge ili neke druge nedaće, te smatra da se nakon navedenih vijesti o krađi iz sredine 15. st. više nisu vratili.25 Podatak o turskim napadima kao uzroku odlaska benediktinaca iz sv. Jakova spominje Ivan Ostojić.26 Autor Marian Fidler također piše da su benediktinci napustili sv. Jakov zbog Turaka.27
Smatramo da je najuvjerljiviji razlog ponovnoga benediktinskog napuštanja opatije sv. Jakova opasnost od turskih upada pri čemu nalazimo potvrdu i u neobjavljenim izvorima. Ludovico Giuseppe Cimiotti-Steimberg u rukopisu o povijesti Rijeke Publico-politica Terrae Fluminis S. Viti adumbratio historice ac diplomatice illustrata, u poglavlju naslovljenom "O događajima kraljevske opatije sv. Jakova ad Palum, nekoć vezane za riječki augustinski samostan", tvrdi da su benediktinci držali opatiju od njezina nastanka sve do otomanskih upada, kada bježe iz sv. Jakova u potrazi za sigurnijom lokacijom.28 Osim Cimiottija, njih izričito spominje i neistraženo augustinsko vrelo Protocollum conventus Fluminensis Ordinis eremitarum s. patri Augustini ad s. Hieronymum koji navodi otomanske upade u okolici Rijeke 1522., 1527., 1528. i 1533.29 Uzevši u obzir sve navedeno, možemo ustvrditi, ispravljajući Koblerove teze, da su se benediktinci vratili nakon sredine 15. st. i da su u prvoj polovici 16. st. ponovno morali napustiti opatiju zbog otomanske opasnosti.
Turska opasnost spominje se i dva stoljeća kasnije. Nesigurnost zbog mogućnosti turskih upada u prvoj polovici 18. st. kao argument za prodaju opatije, među više drugih, spominje se i u molbi koju augustinci upućuju rimskoj Kongregaciji za redovnike, koja će 19. prosinca 1721. odgovoriti dopuštajući prodaju.30 Doduše, čini nam se da nije vjerojatno da je u trećem desetljeću 18. st. takvih upada još moglo biti na ovom području, ali je spomen na njih (nakon oslobođenja Like i Krbave) tada vjerojatno još bio živ, pa su i to smatrali legitimnim i uvjerljivim argumentom kako bi ishodovali dozvolu za prodaju. Smatramo da su augustince na prodaju sv. Jakova naveli financijski razlozi povezani uz izgradnju novoga krila riječkoga samostana sv. Jeronima.31
Dakle, dok nam datacija dolaska benediktinaca ostaje još uvijek nepoznata, okolnosti njihova napuštanja današnje Opatije su jasniji. Otomanski upadi uzrok su benediktinskom napuštanju sv. Jakova, a to opetovano napuštanje dogodilo se vjerojatno oko 1522. godine. Uza sve to, valja podsjetiti na to da je i prije toga benediktinska prisutnost u sv. Jakovu bila nekontinuirana.
2.2. Razdoblje komendatarnih opata
Kobler navodi spis riječkoga bilježnika od 8. svibnja 1449. koji u sv. Jakovu spominje opata Radmana.32 Njegov nasljednik je Jakov koji se spominje u pismu pape Nikole V. od 17. siječnja 1453. Kobler smatra da ni redovnik Jakov, koji se obraća papi Nikoli sredinom 15. st., nije više bio pripadnik benediktinske zajednice koja živi u sv. Jakovu, nego osoba kojoj je samostan dodijeljen kao nadarbina, dakle komendatarni opat. Po njegovu su mišljenju prvotni benediktinci odavno napustili sv. Jakov, zbog čega su dobra o kojima je riječ 1453. godine bila otuđena.33 Pozivajući se na spis iz 1540. iz arhiva riječkog arhiđakona, Kobler piše kako je nakon oduzimanja opatije Ivanu Bekariću (komendatarnom opatu), car Maksimilijan I. opatiju dao svećeniku Nikoli Donatoviću. Potonjeg je izbacio kapetan Rijeke i Kastva Ivan Rauber, pa ju je dobio Toma Akčić (Achcich). Pozivajući se na spis koji to tvrdi Kobler istodobno izražava sumnju u njegovu autentičnost jer odmah zapisuje kako tih godina Ivan Rauber nije bio kapetan, niti je Maksimilijan tada bio na životu. Riječki povjesničar Kobler prihvaća da je Toma Akčić bio opatom i da je 1544. godine još bio na službi. Potonji je 1538., uz godišnji iznos od 12 lira, Nikoli Rosoviću dao u najam neobrađeno dobro samostana, a naredne godine i kuću koju je opatija imala u gradu Rijeci, uz godišnji iznos od 16 lira. Sve je to potvrdio Ferdinand I. aktima iz 1545. i 1553. Potom je opatiju Ferdinand I. dao imenovanom senjskom biskupu Franji Živkoviću, koji je tu nadarbinu uživao od 3. ožujka 1552. do svoje smrti 1560.34
2.3. Benediktinska opatija pod augustincima, isusovcima i riječkim arhiđakonom
Augustinci, koji se u Ljubljani nalaze od početka 14. stoljeća, pedesetih godina 16. st. prisiljeni su zbog širenja reformacije i pretvaranja njihova samostana u hospital napustiti svoje sjedište.35 Nakon što su 1555. izgubili samostan, slovenski augustinci nalaze utočište kod subraće iz Rijeke.36 Zbog dolaska slovenskih redovnika Ferdinand Habsburški je poveljom od 29. listopada 1555. opatiju sv. Jakova trajno dao riječkim augustincima. Doduše opatija je već bila dodijeljena Franji Živkoviću, izabranom senjskom biskupu, kojemu je do smrti dopušteno njezino uživanje. Augustincima je opatija dodijeljena na ime naknade (recompensatione) za izgubljeni samostan u Ljubljani.37 Ona je tada već više godina bila napuštena.38 U vidu troškova novopridošlih slovenskih redovnika, augustincima iz Rijeke od prihoda riječke carine udijeljeno je 125 forinti godišnje, a oslobođeni su plaćanja daće za uvoz i prodaju vina i žita s opatijskih posjeda.39 Tako je povijest bivšega benediktinskog samostana sv. Jakova u današnjoj Opatiji u naredna dva stoljeća ostala usko povezana uz Rijeku i augustince.
Na kraju vijesti o dobivanju opatije, Protocollum conventus riječkog augustinskog samostana spominje da je sv. Jakov nekoć pripadao benediktincima (abbatia olim fuerit patrorum benedictinorum).40 Sredinom prve polovice 17. st. slovenski se augustinci vraćaju u Ljubljanu nakon sedamdeset godina izbivanja. Augustinci su preuzeli opatiju sv. Jakova u vrijeme kada ona nije bila u zavidnu materijalnom stanju. Nije pretjerano reći da se i prije i poslije toga radilo o siromašnoj opatiji. Augustinci su opatiju sv. Jakova držali do 1723. godine kada je ugovorom od 10. travnja za 2650 forinti prodaju riječkim isusovcima.41 Isusovci su opatiju sv. Jakova držali samo nekoliko godina jer je već 26. ožujka 1735. za 3000 forinti prodaju Ivanu Čikulinu, feudalcu iz Međimurja. On ju je najprije ustupio Ivanu Kolariću iz pavlinskoga samostana u Crikvenici, da bi je već 26. travnja 1738. poklonio zbornoj crkvi Uznesenja Marijina u Rijeci. Nakon što se Kolarić 11. prosinca 1745. odrekao opatije, riječki je kaptol preuzeo puno vlasništvo, uz obvezu godišnje mise. No već 1748. godine kanonici se žale na kastavskoga civilnog kancelara, pa je 1750. za 2500 forinti prodaju isusovačkom kolegiju, s obzirom na to da su kao vlasnici Kastavske gospoštije, jezuiti lakše mogli izaći na kraj s tim napetostima. Do ukinuća Družbe Isusove dolazi 1773. godine, a opatija je godinu dana kasnije trajno dana riječkom arhiđakonu, najvišoj službi zbornoga kaptola. Kobler zapisuje da su sredinom 19. stoljeća prihodi toliko mali da riječki arhiđakon kao opat sv. Jakova jedva uspijeva plaćati kapelana na službi u opatiji.42
Običaj riječkih arhiđakona da nose mitru proizlazi iz spomenutoga preuzimanja opatije sv. Jakova. Početke možemo vidjeti još u 1735. godini kada pavlin Ivan Kolarić od Čikulina preuzima opatiju sv. Jakova, nakon čega se potpisuje kao mitronosni opat sv. Jakova (abbas infulatus s. Iacobi ad Palum).43 Riječki arhiđakoni opati sv. Jakova bili su redom: Franjo pl. Svilokossi Jurković, Toma Martin pl. Peri, Josip Franjo Spingaroli, Franjo Livak, Josip Wissner, Ivan Fiamin (vjerojatno jedini opat sv. Jakova rođen na području današnje Opatije), Kajetan Bedini, Nikola Fulvi i Ignacije Martinec.44
Do promjene dolazi osnutkom samostalne dijeceze u Rijeci tijekom talijanske uprave. Naime, Riječka biskupija osnovana je bulom pape Pija XI. Supremum pastorale munus od 25. travnja 1925. Uspostava biskupije značila je i dokidanje drevnoga zbornog kaptola i uspostavu stolnoga (katedralnog) kaptola pri sv. Vidu. U Papinoj buli osnutka biskupije određeno je da riječki biskup preuzima titulu opata sv. Jakova, koju je dotad nosio arhiđakon zbornoga kaptola Uznesenja Blažene Djevice Marije.45 Tijekom episkopata riječkoga biskupa Uga Camozza opatija sv. Jakova je proširena.46
2.4. Druga benediktinska crkva u Opatiji
Benediktinci olivetanske kongregacije od početka 20. st. nalaze se u Opatiji. Nekoliko stotina metara od stare opatije, prije Prvoga svjetskog rata počela se graditi crkva Navještenja Blažene Djevice Marije. Da Opatija ne zaostane u trci s ambicioznim evangelicima koji su 1904. izgradili novu crkvu, opatijski općinski zastupnik barun Franz von Reyer dao je inicijativu za njezinu izgradnju.47 Projekt je izradio izvrstan arhitekt Carl Seidl koji je na potezu od Lovrana do Opatije prije toga već realizirao petnaestak vrhunskih objekata. Kamen temeljac položen je 1906., izgrađeni su zidovi, ali je radove prekinuo Prvi svjetski rat. Oko nastavka gradnje osobito se angažirala grofica Boos-Waldeck skupljanjem priloga i lobiranjem u Beču, ali su njezini napori ostali zasjenjeni ratom, devalvacijom i, napokon, njezinom smrću. "Vijeće za izgradnju crkve" doniralo je 5. lipnja 1908. benediktincima olivetancima iz svetoga Josipa u austrijskome Tanzenbergu zemljište uz crkvu s obvezom da ondje izgrade opatiju, dok je Vijeće na sebe preuzelo zadaću podizanja crkve za potrebe redovnika i vjernika.48 Tanzenberški opat olivetanskih benediktinaca Bonifacije Ecker počinje graditi samostan, a u njega ulaze benediktinci koji su imali plan podići i konvikt sa školom, pa su zato kod gradnje odmah načinili takav projekt da se mogu priključiti i druge zgrade u obliku četverokuta. Benediktinci su iz svojih šuma davali drvo za gradnju samostana i crkve, cijelo prizemlje bilo je uređeno kao kapela, dok je visoko prizemlje imalo 6 soba i bilo na raspolaganju samom opatu, a za braću bile su predviđene sobe na prvom katu. Nakon rata koruške su olivetance zamijenili Talijani iste kongregacije Monte Oliveto Reda svetog Benedikta, te je opatijski samostan sada pripadao opatiji maior u Sieni, sjedištu olivetanske kongregacije. Dakle, na brdu nedaleko stare opatije sv. Jakova gradi se veća crkva s titulom Navještenja Marijina. Iako je već 1910. bila pod krovom, radovi su potrajali i narednih godina da bi tek 1932. godine crkva bila posvećena.49
Godine 1926. uspostavljena je župa u Opatiji odvajanjem teritorija dotadašnje kapelanije od matične župe Volosko i povjerena je benediktincima. Dijecezanski svećenici preuzimaju pastoral 1936. godine. Nakon što su hrvatski benediktinci otišli na Ćokovac (Tkon na Pašmanu), godine 1961. dolazi Družba Isusova.50 Župa u Opatiji od 2007. nosi titulu sv. Jakova.
3. BENEDIKTINAC ISIDORO SAIN - PRVI RIJEČKI BISKUP
Crkvena povijest Rijeke između dvaju svjetskih ratova, odnosno tijekom talijanske uprave, malo je poznata. Svjetovni su je povjesničari uglavnom doticali u vezi pitanja odnarođivanja Hrvata i Slovenaca u međuratnoj Italiji, a naši su crkveni povjesničari zazirali od te teme jer je ona zahtijevala i analizu kompleksnih odnosa talijanske katoličke hijerarhije i fašizma. Zbog toga su ostale nepoznate pojedinosti oko djelovanja talijanskih crkvenih upravitelja Rijeke, čak i onda kada je njihovo ime vezano uz stvaranje istih. Takav je slučaj i s benediktincem Isidorom Sainom.
Mihovil Sain rođen je 22. studenoga 1869. u istarskome Novigradu (u Zidinama), od roditelja Antuna i Marije rođ. Radislović. Hrvatski autori redovito ističu njegovo hrvatsko porijeklo, ali smatrao se talijanske nacionalnosti iako je i sam priznao kako su u obitelji svi govorili slavenski.51 Presudan utjecaj na njegovo duhovno zvanje imao je obližnji benediktinski samostan u Dajli. Ušavši u red svetoga Benedikta izabrao je redovničko ime Izidor. Prve godine obrazovanja pohađao je u Dajli, odakle je 1884. otišao u opatiju San Giuliano u Genovi gdje nastavlja s gimnazijom i 12. studenoga iste godine oblači benediktinski habit.52 Novicijat je proveo pod vodstvom Domenica Serafinija, budućega kardinala. Dana 29. prosinca 1885. dao je zavjete. Teološki je studij pohađao od 1889. do 1891. u Torchiari kod Parme, da bi se nakon toga vratio u Genovu gdje ga je 11. lipnja 1892. mons. Fedele Abati zaredio za svećenika. U genovskom benediktinskom samostanu San Giuliano, danas napuštenom, preuzeo je službu formacije i obrazovanja benediktinskih novaka kao pomoćnik opatu Teodoru Cappelliju. Pokazivao je interes za klasičnu književnost i filozofiju, a vršio je službe dekana, tajnika, knjižničara i ekonoma. O tome da ga je cijenila šira lokalna genovska crkvena zajednica, govori činjenica da mu je tamošnji ordinarijat povjeravao i određene delikatne zadaće na području nadbiskupije. Njegov red ga 1908. šalje u opatiju Montevergine kraj Avellina kako bi poradio na jačanju osjećaja pripadnosti tamošnje zajednice benediktinskoj Kongregaciji Cassino prvotne opservancije (potom prozvanoj Kongregacija Subiaco).53 Ondje je bio magistar novaka, a nakon što je izabran za konzultora generalne kurije 1913. premješten je u Subiaco. Nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata i vojne mobilizacije benediktinskih redovnika, dolazi na čelo te opatije koja u redu svetoga Benedikta ima posebni povijesni značaj. U rujnu 1919. postaje opat vizitator u Italiji,54 a 27. studenoga iste godine neočekivano je izabran za opata samostana u Pragli pokraj Padove. Dvije godine upravljanja Pragliom pokazali su se vrlo teškima.55 Ondje je ostao sve do jeseni 1922. kada ga je Rimska kurija poslala u Rijeku.56
Tijekom deset godina službe u Rijeci dao je pečat pastoralnom životu grada uspostavom novih struktura. Dekretom od 16. srpnja 1923.57 podijelio je drevnu riječku župu Uznesenja Marijina ustanovivši župe Svih Svetih, Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije, Presvetoga Otkupitelja i Svetog Nikole. Mjera je bila nužna jer je odgovarala pastoralnim potrebama više od četrdeset i pet tisuća duša o kojima više nije mogla skrbiti samo jedna župa. Tijekom njegove uprave u potpunosti ili djelomično sagrađeno je čak pet crkava. Nakon pripojenja grada Rijeke Kraljevini Italiji 1924., čime je stvoren glavni preduvjet osnivanju biskupije, počinje pregovore s državom. Iako su predradnje započete još s apostolskim administratorom Celsom Costantinijem, glavni teret nastanka dijeceze podnio je upravo Sain. Njegovi su napori urodili plodom kada je 25. travnja 1925. bulom Supremum pastorale munus papa Pio XI. osnovao Riječku biskupiju. Dana 21. lipnja 1926. imenovan je prvim biskupom Riječke biskupije.58 Do tada je upravljao novom dijecezom kao apostolski administrator, a prije uspostave biskupije bio je apostolski administrator grada Rijeke i predgrađa. Zaređen je za biskupa u riječkoj katedrali 8. kolovoza 1926. Posvećuje se osnivanju biskupijskih struktura kurije, stolnoga kaptola i biskupijskoga sjemeništa. Uvjeti u kojima nastaje nova biskupija obilježeni su talijanizacijom crkvenoga života. Odlazak dvojice glavnih figura riječke Crkve, župnika Ivana Kukanića i kapucinskoga gvardijana Bernardina Škrivanića, zajedno sa stvaranjem novih gradskih župa u koje su poslani talijanski župnici, glavna su obilježja života riječke Crkve tih godina. Za njih djelomičnu odgovornost snosi Sain, iako treba napomenuti da je progon hrvatskoga i slovenskoga svećenstva djelo tadašnjega režima a ne crkvenih upravnika. U Rijeci se od 1924. propovijeda isključivo na talijanskome jeziku, dok je zadnje bogoslužje na staroslavenskome u zbornoj crkvi služeno još 1919. godine. Kao što se prethodno dogodilo sa župama i nastanak biskupijskih struktura obilježen je talijanizacijom. Činjenica da je Rijeka postala biskupijskim središtem tek u razdoblju talijanske uprave, u nepovoljnim društveno-političkim uvjetima i usporedo s nestankom hrvatskih svećenika, negativno će uvjetovati pastoral u narednim desetljećima, osobito nakon 1947. kada će se, poslije egzodusa talijanskoga biskupa s klerom, pastoral grada svetog Vida naći u velikim poteškoćama. Tijekom desetogodišnje uprave riječkom Crkvom, Sain je koristio pomoć svoga matičnog reda sv. Benedikta pa je vodstvo malog sjemeništa povjerio tim redovnicima, kao i odgovorne službe u samoj biskupiji.59 Riječki episkopat Isidora Saina dao je neizbrisiv pečat pastoralnom životu i izgradnji novih biskupijskih struktura, no valja ga interpretirati u kontekstu odnosa talijanske katoličke hijerarhije i talijanskoga fašizma i položaja Hrvata i Slovenaca u Kraljevini Italiji.
Preminuo je 28. siječnja 1932. Godinu dana nakon smrti, s gradskoga groblja Kozala tijelo mu je pokopano u svetištu katedrale sv. Vida, ispred čudotvornoga riječkog raspela, u skladu s njegovom željom.60
ZAKLJUČAK
Prisutnost benediktinaca i benediktinki u gradu Rijeci i okolici do sada je samo u manjoj mjeri bila predmetom interesa historiografije. Povijest samostana benediktinki sv. Roka još nije proučavana. Razlog tomu leži u činjenici da su nakon tri stoljeća prisutnosti u gradu riječke redovnice nakon Drugoga svjetskog rata izbjegle u Italiju gdje žive do danas. Njihovo djelovanje u Rijeci značajno je i za povijest školstva jer su vodile prvu javnu djevojačku školu. Opatija sv. Jakova prethodnica je današnjega Grada Opatije, kojemu je dala ime. Dok nam vrijeme dolaska benediktinaca u srednjem vijeku još uvijek ostaje nepoznatom, arhivska vrela potvrđuju da su otomanski upadi u prvoj polovici 16. st. razlog napuštanja opatije. Benediktinci olivetanske kongregacije došli su u Opatiju u godinama prije Prvoga svjetskog rata, da bi do početka tridesetih godina izgradili crkvu i samostan. Prisutnost benediktinaca u Opatiji svršava se sredinom 20. st. kada se monasi povlače na Tkon. Uspostava samostalne Riječke biskupije nakon Prvoga svjetskog rata usko je vezana uz osobu Isidora Saina, benediktinca iz Novigrada u Istri i opata Praglie. Episkopat Isidora Saina dao je neizbrisiv pečat pastoralnom životu i izgradnji novih biskupijskih struktura u godinama talijanske uprave.
biskupija