Uvod
Nedavne rasprave u hrvatskom društvu o afirmativnom pristupu liječenju rodne disforije (RD) u djece i adolescenata, potaknule su na istraživanje ovog fenomena. I dok je na hrvatskom govornom području tema prilično nepoznata, u zapadnim društvima je ozbiljno dovedeno u pitanje ono što se u našem društvu službeno prihvaća. Tko se god upusti u istraživanje ove teme, suočit će se s iznimnom kompleksnošću fenomena RD, ali i s enormnom težinom racionalnog pristupa njoj.
Premda rijetko i prilično limitirano, medicinska skrb transseksualnih osoba počela se pružati već tijekom dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Međutim, početak moderne transseksualnosti veže se uz ličnost Christin Jorgensen, koja je nakon promjene spola 1952. pokrenula velike društvene promjene. Budući da je tadašnje društvo transseksualne osobe doživljavalo kao nakaze i perverznjake, kao subkulturu homoseksualnosti koja je zakonom bila zabranjena i kažnjiva, Jorgensen je u svojim javnim istupima molila javnost za razumijevanje i prihvaćanje te stvarnosti. Nakon njezinih istupa shvatilo se da postoji cijeli niz osoba koje strašno pate jer im doživljaj sebe nije u skladu s njihovim tijelom, tuđom percepcijom i dodijeljenim ulogama, zbog čega je počelo ozbiljnije proučavanje tog fenomena, kao i traženje prikladne medicinske skrbi1.
Suvremena medicinska skrb transrodnih osoba, posebno djece i adolescenata, izaziva dosta kontroverzi. Pod utjecajem društveno-političkih kretanja i aktivističkih udruga, iskrena nastojanja da se pomogne osobama s RD postala su dubiozna. Neizmjerno je dobro što su aktivisti probudili društvo upozoravajući na brojne oblike nepravdi i patnje kroz koje su transrodne osobe prolazile, i prolaze. Dobro je i to da su potaknuta istraživanja koja su pridonijela boljem razumijevanju RD, od čega može profitirati cijela znanstvena i društvena zajednica. Nije međutim dobro što se aktivističko djelovanje uplelo u znanstveno područje rada, što su se stvorili znanstveno neutemeljeni konstrukti i što se stvara velik rizik od gubitka kritičkog i istraživačkog narativa u medicini. Zaista se čini da kad je u pitanju RD, znanstvenim diskursom vladaju brojne nelogičnosti koje su se profilirale i prihvatile kao znanstveni diskurs. Tome svjedoči izjava Jacka Dreschera, koja, prema našem shvaćanju, sažima sve moguće nelogičnosti: „Tretman ekstremno rodno različite djece ostat će kontroverzan s obzirom na to da su neke temeljne pretpostavke kliničara stvar mišljenja, a ne empirijskih podataka.“2 Mijenjati (djeci) spol na temelju pretpostavke i mišljenja je, kratko rečeno, opasno. Naime, jako je malo empirijskih podataka kako o etiologiji tako i o postojećem tretmanu transrodnosti. Tamo gdje postoje praznine u empirijskoj bazi podataka, kliničari se oslanjaju na svoja mišljenja, a ta se mišljenja razlikuju i pod utjecajem su teorijske orijentacije, vlastitih pretpostavki i uvjerenja3. Usporedbe radi, na znanstvenoj, ali i društvenoj razini tog diskursa, događa se nešto slično nedavnoj raspravi različitih stručnjaka o medicinskoj opravdanosti i nužnosti nošenja maski i/ili cijepljenja protiv Covida-19. Zapravo, način rasprave i količina konfuzije koju ona proizvodi gotovo su identični, no posljedice te konfuzije su neusporedive. U slučaju rodno afirmativne terapije, posljedice popunjavanja empirijskih praznina vlastitim stavovima daleko su pogubnije i pravno neusporedivo teže, s obzirom da je u pitanju neprovjereni standard medicinske skrbi maloljetnih osoba.
Članak prikazuje dio spomenute problematike. Metodološki je bio iznimno zahtjevan, i zbog obilja literature i obilja različitosti samih pristupa (uz već navedeno). Zbog toga smo, uz sam Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje, za temeljnu literaturu uzimali recenzirane članke koji su imali reference na brojne izvore. Metodološki smo pratili bioetičku metodu: analiza pojave, antropološke vrijednosti koje su u pitanju te etički sud o ne/primjerenosti određenog djelovanja. Zbog složenosti teme i prostorne limitiranosti, u članku se nije moglo ulaziti u detaljniju terminologiju i detaljnije analize svih pojava vezanih uz transrodnost. To se ostavlja za neka dalja istraživanja.
1. Fenomenologija transrodnosti
Unatoč spomenutoj povećanoj pozornosti posvećenoj transseksualizmu u godinama nakon istupa Christin Jorgensen, prva dijagnoza transseksualizma kao psihoseksualnog poremećaja pojavila se 1980. godine, u trećem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje ( Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, DMS-III). S njegovim četvrtim izdanjem (DSM–IV) iz 1994. godine, a u nastojanju da se smanji društvena stigmatizacija transseksualnih osoba, dijagnoza transseksualizam je zamijenjena s poremećaj rodnog identiteta u odraslih i adolescenciji. Međutim, kontroverze su se nastavile i neki su psihijatri ukazali na to da takva dijagnostička kategorija patologizira identitet i ponašanje transseksualnih osoba, a ne pravi poremećaj4.
Zbog toga je u petom izdanju istog Priručnika, objavljenom 2013., ta dijagnoza promijenjena u rodnu disforiju5. Kako Priručnik prenosi, ova je promjena skrenula pozornost s identiteta transrodnih osoba i usmjerila je na patnju koju one prolaze, a zbog koje mogu tražiti psihijatrijsko, medicinsko ili kirurško liječenje. Priručnik jasno naglašava da RD nije mentalni poremećaj: „Prisutnost spolne varijance nije patologija, već disforija nastaje zbog patnje uzrokovane neusklađenošću tijela i uma i/ili društvenom marginaliziranošću osoba s rodno različitim identitetom.“6 Kao kriterij za dijagnosticiranje rodne disforije i kod djece i kod odraslih navodi se izražena nepodudarnost između vlastitog doživljenog/izraženog ( experienced/expressed) roda i onog roda pripisanog pripadajućem biološkom spolu ( assigned gender), u trajanju od najmanje šest mjeseci, što se očituje s drugim pripadajućim kriterijima. Ti navedeni kriteriji zapravo su samo različite varijacije onog temeljnog: snažna želja za promjenom spola7.
Naime, kako se šire tumači, pri rođenju većini djece se pripisuje spol temeljen na genitalnoj anatomiji ( assigned sex). S tim pripisanim spolom implicira se i određena rodna uloga ( assigned gender), odnosno društvena očekivanja određenih ponašanja i izražavanja povezana s tim pripisanim spolom (pripisani rod). Međutim, kod nekih osoba unutarnji rodni identitet ( experienced gender) nije u skladu s njihovim pripisanim rodnim identitetom. Te osobe ulaze pod kišobran rodno neusklađenih ( gender nonconforming). Njihovo rodno izražavanje ( expressed gender) može se prije uskladiti s njihovim unutarnjim rodnim identitetom, odnosno s onim potvrđenim ( affirmed gender), negoli sa spolnim i njemu pripadajućim rodnim identitetom pripisanima im pri rođenju. Taj potvrđeni rod bio bi zapravo pravi rodni identitet osobe, onaj koji te osobe drugima komuniciraju kao autentično svoj8.
Dakle, rodno neusklađene osobe doživljavaju nesklad između biološkog spola i rodnog identiteta. Neki od pacijenata koji doživljavaju tu neusklađenost pokazuju alarmantno visoku učestalost ozbiljnog psihosocijalnog morbiditeta, uključujući depresiju, tjeskobu, samoozljeđivanje, anksioznost, poremećaje prehrane, zlouporabu opijata. Uz navedeno alarmantno je i da gotovo polovica svih tih osoba razmišlja o samoubojstvu, a trećina ga pokuša9. Zbog homofobnog svijeta, neprijateljski usmjerenog prema rodnoj raznolikosti, i nedostatku obiteljske i društvene potpore, transrodne osobe često su i žrtve zlostavljanja i različitih oblika nasilja. Sve navedeno ulazi u definiciju rodne disforije, a posebno pogađa psihološki najosjetljiviju populaciju, odnosno djecu i adolescente. Stoga Priručnik nudi cijeli niz preporuka koje se odnose na poznavanje psiholoških i medicinskih pristupa pružanju skrbi ovoj populaciji10.
Za rješavanje kliničkih potreba tako složene populacije i za pružanje prikladne skrbi uložen je velik napor, a specijalizirani centri razvili su razne modele intervencije. Jedan od najdominantnijih je rodno afirmativna terapija ( Gender Affirming Therapy). Taj su model razvili nizozemski kliničari u okviru kombiniranog pristupa, i on uključuje medicinske terapije, psihoterapiju, socijalnu intervenciju i obiteljski rad11.
1.1. Rodno afirmativna terapija
Kako je rečeno, s promjenom dijagnoze poremećaj rodnog identiteta u dijagnozu rodna disforija, transrodni identitet se više ne smatra mentalnim poremećajem, zbog čega se mijenja i pristup liječenju. U odnosu na prijašnji pristup fokus liječenja prebačen je s osobnosti pacijenta na širok spektar uistinu teške patnje koju uzrokuje neusklađenost između biološkog spola i rodnog identiteta12. Naime, cilj kliničkog pristupa korištenog u poremećaju rodnog identiteta bio je pomoći mladima da prihvate rod koji implicira spol pri rođenju. On je uključivao napore za rješavanje temeljnih problema psihosocijalnog morbiditeta, poput: neriješeni razvojni izazovi, depresija i anksiozni poremećaji, napeti obiteljski odnosi, seksualno zlostavljanje, autizam, sukobi s vršnjacima. Pretpostavljalo se da će rješavanje tih temeljnih problema smanjiti društvenu stigmu i omogućiti bolje društveno prihvaćanje13.
Međutim, kako se tvrdi, ovaj je pristup „neznanstven, neetičan i pogrešan“14, te je doveden u pitanje kao mogući uzrok potencijalne psihološke štete. U novijem pristupu napor se ulaže za potporu pacijentima u prihvaćanju društvene uloge koja je u skladu s njihovim afirmiranim rodnim identitetom. Dakle, cilj nije promijeniti afirmirani rodni identitet, nego isključiti rodnu disforiju kao simptom drugih koegzistirajućih psiholoških problema, time što će se pomoći mladima u izgradnji psiholoških alata koji će ojačati osjećaj samopouzdanja i pozitivnosti15. Rodno afirmativna terapija ne liječi osobnost pacijenta, jer se patologija navodno još mora potkrijepiti16, nego liječi i ublažava rodnu disforiju17. Tvrdi se da postojeća znanstvena baza podataka ne može empirijski potvrditi da se radi o mentalnom poremećaju te se navodi: „Terapija potvrđivanja roda je terapeutski stav koji se fokusira na afirmaciju rodnog identiteta pacijenta i ne pokušava ga 'popraviti'“.18
Mladima koji nakon psihološkog savjetovanja i kliničke procjene rodne neusklađenosti pokažu da su drugog roda, koji su ustrajni u toj tvrdnji, koji pokažu visok stupanj patnje, stresa, društvene nefunkcionalnosti, kojima zapravo rodna disforija bitno ugrožava kvalitetu života, dostupne su medicinske intervencije tranzicije u drugi rod, koje bi trebale ublažiti ili otkloniti navedene simptome19. Spomenuti nizozemski model, kao najrasprostranjeniji protokol seksualne tranzicije, omogućuje liječenje u tri faze: hormonska blokada (supresija) puberteta; terapija spolnim hormonima ( cross sex hormons) u adolescenciji20 te kirurški zahvat (preraspodjela) spola u odrasloj dobi21.
Blokiranje prirodnog puberteta opravdava se stavom da djeca na taj način dobivaju više vremena za propitivanje svog rodnog identiteta, kako bi na miru i bez stresa zbog fizičkog razvoja tijela mogla donijeti tešku odluku o tranziciji22. Dodatno se naglašava sigurnost lijeka i reverzibilnost samog procesa blokiranja puberteta23. Primjenom spolnih hormona ostvaruje se željena fenotipska tranzicija, odnosno maskulinizacija ili feminizacija tijela, što ne bi samo smanjilo patnju rodne disforije nego i olakšalo eventualni krajnji kirurški zahvat preraspodjele spola ( sexual reassignement surgery) ili operaciju afirmacije roda ( gender affirmation surgery). Za ovaj oblik medicinske skrbi nužan je informirani pristanak i pacijenta i roditelja.24
Nekoliko je studija dokazalo učinkovitost ranih medicinskih intervencija, poput poboljšanja psihološkog funkcioniranja i općenitog funkcioniranja tijekom supresije puberteta, poboljšanja bihevioralnih i emocionalnih problema, kao i općenito smanjenje ili nestanak patnje povezane s rodnom disforijom, što uključuje i smanjen rizik od suicidalnosti. Osim toga, kako se tvrdi, dobrobit rane supresije puberteta je i sprječavanje potpunog sazrijevanja endogenih sekundarnih spolnih obilježja te zaustavljanje progresije fizičkih promjena za čije bi kasnije poništenje bili nužni invazivniji postupci25. Isto tako, nekoliko studija je izvijestilo o jačanju rodne disforije i pojavi patološkog ponašanja u onim slučajevima u kojima blokatori puberteta nisu korišteni. Te studije pokazuju da nije bilo žaljenja zbog prijelaza u drugi spol, da je većina osoba (oko 70 %) izjavila da im je društvena tranzicija bila laka. Također se navodi da nisu pokazani klinički znakovi štetnih učinaka na razvoj mozga26.
1.2. Kritike rodno afirmativne terapije
Međutim, oko uporabe sredstava za supresiju puberteta još uvijek ne postoji znanstveni konsenzus u Smjernicama endokrinog društva ( Endocrine Society Guidelines) i u Standardima skrbi asocijacije svjetskih stručnjaka za transrodno zdravlje ( Standards of Care of the World Professional Association of Transgender Health), zbog čega ona, unatoč širokoj primjeni, izaziva opću nelagodu i među specijalistima za rodno zdravlje27.
Naime, kako je primjena ove intervencije novijeg datuma, pa i sam Priručnik tvrdi da je još u povojima28, mnoga pitanja su bez odgovora, zbog čega kritike blokiranja puberteta prenose i znanstveni članci koji prihvaćaju rodno afirmativnu terapiju29. Recimo, govori se da je kontroverzno treba li toj djeci dopustiti tranziciju tako rano, ili bi bilo bolje pričekati, budući da se čini kako mnoga djeca prerastu svoju ranu rodnu disforiju30. Odnosno, kako govore, ključno je razumjeti je li supresija puberteta kupovanje vremena31 djeci za jednu tako tešku odluku kakva je fenotipska tranzicija, ili je ona zamrzavanje djece u produljenom djetinjstvu, njihovo izdvajanje iz određenih aspekata stvarnosti i izoliranje iz vršnjačkih skupina. Sa svim ovim i drugim teškim pitanjima trebale bi se ozbiljno pozabaviti kliničke studije praćenja od strane onih koji vrlo dobro poznaju takvu djecu32.
Temeljne kritike koje se odnose na takav pristup su: u ranoj fazi puberteta djeca nisu dovoljno zrela i stoga nisu autentično slobodna donijeti tako tešku odluku; općenito je nemoguće uspostaviti sigurnu dijagnozu rodne disforije u razdoblju u kojemu rodni identitet još uvijek fluktuira33; potiskivanje puberteta može upravo inhibirati spontano formiranje dosljednog rodnog identiteta, čiji se razvoj nerijetko odvija kroz krizu roda; s obzirom na visok postotak odustajanja, rano somatsko liječenje može biti neprikladno; istraživanja učinaka ranih intervencija na razvoj koštane mase, rasta i razvoja mozga još uvijek su jako ograničena, zbog čega su nepoznati dugoročni učinci supresije puberteta34.
Dakle, sami zagovornici rodno afirmativnog pristupa govore o njegovim nesigurnostima i nepoznanicama, o neistraženosti same etiologije rodne disforije, nepostojanju istraživanja o dugoročnim učincima različitih tretmana koji se trenutno nude djeci35, kao i o činjenici da posljednjih godina eksponencijalno raste broj transrodne djece, kao i samih klinika specijaliziranih za rodno zdravlje36. Navedene rizike i nedostatke rodno afirmativne terapije važu s rizicima njezina nepružanja37. Međutim, sve navedeno protivnici rodno afirmativnog pristupa nazivaju grubim zlostavljanjem djece38 i društvenim eksperimentom nad njima i njihovim obiteljima39.
Članovi Američkog koledža pedijatara ( American College of Pediatricians) oštro se protive normalizaciji dječjeg poremećaja identiteta, tvrdeći da blokiranje puberteta, kao i korištenje spolnih hormona, krši temeljno liječničko načelo prvo ne nanositi štetu ( primum non nŏcēre). Pubertet nije bolest i hormoni koji blokiraju pubertet, bilo to stanje reverzibilno ili ne, zapravo izazivaju patološko stanje (izostanak puberteta) jer zaustavljaju razvoj u prethodno biološki zdravog djeteta. Upravo pubertet donosi olakšanje transrodnoj djeci jer utjecaj hormona tijekom puberteta potiče razvoj mozga i razvoj tijela, što dovodi do postupne identifikacije s vlastitim biološkim spolom. Skeptični su i u pogledu rezultata samog liječenja, a tu skepsu opravdavaju tridesetogodišnjim istraživanjem u Švedskoj, koje je pokazalo prilično alarmantne rezultate među populacijom koja se podvrgla promjeni spola, i to ne samo povećan morbiditet i mortalitet nego i povećanu stopu samoubojstava. Naglasili su da podatci tog istraživanja pokazuju da promjena spola može ublažiti rodnu disforiju, ali da nije dovoljna za cjelokupni tretman40.
Ovako oštre reakcije temelje se i na neznanstvenom razumijevanju spola, što onda uvjetuje jednako tako neznanstveno definiranje kliničkog stanja transrodnosti. Naime, spol nije pripisan, odnosno dodijeljen pri rođenju, kako se to definira, nego točno prepoznat promatranjem anatomije organa. Osim toga, a kako je rečeno, istraživanja pokazuju da kod većine djece koja pokazuju pojavu RD ona može nestati tijekom puberteta u odsutnosti izravne medicinske ili društvene intervencije, prema najnovijim saznanjima u čak 85 posto djece41. Nadalje, blokatori puberteta mogu uzrokovati neplodnost, a liječenje spolnim hormonima izaziva brojne štetne nuspojave i nepovratne učinke, uključujući srčane bolesti, visok krvni tlak, rizik od pojave krvnih ugrušaka, moždani udar, dijabetes i rak, dok je kirurški zahvat ireverzibilan i operacija detranzicije ne vraća funkciju spolnih organa42.
Dakle, upozorava se na brojna ograničenja objavljenih studija: ne postoje randomizirana klinička istraživanja43; ona koja postoje temelje se ili na malim uzorcima ili su ograničena na one ispitanike s blagom disfunkcijom, kratko je vrijeme praćenja, veliki broj pacijenata je izgubljen pri praćenju, a podatci za dijagnozu oslanjaju se na izvješća djece i roditelja te na mišljenje specijalista, a ne na znanstvene podatke. Premda svi navedeni nedostatci nisu isključivo prisutni u ovom području istraživanja, snaga danih preporuka je, tvrdi se, nerazmjerna u mnogim aspektima. „U drugim područjima medicine općenito se primjenjuje mnogo veći oprez pri prihvaćanju jednog pristupa liječenju u odnosu na druge potencijalne intervencije.“44
Osim navedenog, nije poznat ni stupanj do kojega društvena permisivnost i normalizacija transrodnosti utječe na trend povećanja transrodne djece. Lisa Littman je 2016. godine objavila rezultate empirijskog istraživanja s roditeljima djece koja su bez prethodnih indikacija u djetinjstvu izjavila da su transrodna. Littman je ovaj fenomen nazvala rodna disforija s brzim nastankom ( Rapid Onset Gender Disphoria)45. On se objašnjava utjecajem grupne dinamike, društvenom zarazom, odnosno natjecanjem u delinkvenciji kao i utjecajem društvenih mreža i medijskih prikaza tranzicije na povećanje broja transrodne djece. Premda postoje opravdane kritike na račun metodologije tog istraživanja, čiju je međutim znanstvenu ozbiljnost i uvjerljivost narušila neutemeljena i prilično agresivna ad hominem kritika navodnih namjera spomenuta istraživanja46, autori su ipak mišljenja da bi se društveni utjecaj trebao detaljnije i ozbiljnije proučiti, kako bi se razumio ovaj fenomen i njegove implikacije i opseg47 jer: „Razumijevanje uzroka bilo kojeg zdravstvenog stanja uvelike pomaže naporima da se razviju učinkovite strategije liječenja.“48
Na koncu, upitan je i sam informirani pristanak. Kako će roditelji, ali i transrodne osobe, u svoj neizrecivoj tjeskobi koju prolaze, znati na što pristaju i koje su im mogućnosti i šanse za uspjeh, ako su osuđeni na pristrane i međusobno kontradiktorne informacije? Recimo, članak koji detaljno i dobro opisuje fenomenologiju transrodnosti donosi: „Depresija, tjeskoba, ili suicidalne ideje mogu predstavljati simptome koje neki kliničari mogu inicijalno dijagnosticirati kao primarni poremećaj raspoloženja kada su simptomi, zapravo, posljedice rodne disforije.“49 Kako će uslijed različitih interpretacija istih simptoma roditelji znati što im je činiti i kojem kliničaru predati sudbinu djeteta? Osim toga, s obzirom na spomenute praznine u empirijskim podatcima, ovdje postoji i mogućnost da sami roditelji (skrbnici) traže one kliničare koji zrcale njihova vlastita uvjerenja, vjerujući da su njihovi pogledi najbolji interes djece50. Neovisno o tomu koja su i kakva uvjerenja u pitanju, ta je mogućnost pogubna jer ona implicira da djeca neće dobiti ispravnu dijagnozu i potrebnu objektivnu pomoć, nego će biti žrtve projekcije tuđe želje i pristranih tumačenja.
O informiranom pristanku djece i adolescenata suludo je zapravo i govoriti, unatoč onima koji tvrde da su adolescenti iznenađujuće oprezno i ozbiljno odvagnuli posljedice, ali da ih ta svijest nije spriječila u želji za supresijom puberteta51. Naime, uza svu neozbiljnost i neopreznost koje već po sebi nose stvarnosti biti dijete i biti adolescent, neuroznanost otkriva da prefrontalni korteks mozga koji je odgovoran za prosuđivanje i procjenu rizika nije zreo sve do srednjih dvadesetih godina. Kako onda tvrditi da su djeca i adolescenti u stanju donositi informirane odluke o invazivnim i nepovratnim medicinskim intervencijama?52
Ove brojne manjkavosti i nejasnoće u postojećem znanju o samoj etiologiji i liječenju rodne disforije, govore o nužnom oprezu kod prihvaćanja trenutno predloženih i naširoko prihvaćenih paradigmi liječenja koje zagovaraju različite strukovne organizacije. Iz navedenih podataka proizlazi da je riječ o novom, znanstveno neutemeljenom standardu skrbi za djecu s psihološkim stanjem koje bi se u većini dotičnih pacijenata riješilo nakon puberteta. Taj sustav skrbi potiče afirmaciju dječjih misli koje su suprotne fizičkoj stvarnosti, kemijsku kastraciju djece prije puberteta i naposljetku njihovu trajnu sterilizaciju korištenjem spolnih hormona53.
Kako to donose autori, uz povećanu svijest o patnji kroz koju prolaze osobe s rodnom disforijom, širem društvu, ali medicini posebno, ostaje snažan moralni imperativ za boljim razumijevanjem ovog stanja, njegovih uzroka i pružanja stručne medicinske pomoći toj iznimno ranjivoj populaciji. Ali, kao i u svim drugim područjima medicine, učinkovita klinička skrb trebala bi se temeljiti na čvrstim znanstvenim dokazima, ne na stručnim mišljenjima, pogotovo ne na onima utemeljenim na ideološkim pristupima, apsolutno neovisno o tomu o kojoj ideologiji ili pristupu je riječ. Akademskoj zdravstvenoj zajednici ostaje dužnost pridonijeti rigoroznom kliničkom istraživanju novih pristupa u liječenju, razumijevanju psiholoških i društvenih utjecaja, korištenju modernog psihijatrijskog pristupa kao što je bihevioralna terapija54.
Stoga Američki koledž pedijatara poziva zdravstvene djelatnike, edukatore i zakonodavce da odbace politike koje uvjetuju djecu da prihvate kao normalan život koji je rezultat kemijskog i kirurškog tretmana spola, jer, kako tvrde, činjenice, a ne ideologija određuju stvarnost. Te činjenice govore da je ljudska seksualnost objektivna biološka binarna osobina. Nitko se ne rađa s rodom, nego s biološkim spolom. Samopercepcija sebe (rod) nije objektivni biološki koncept, nego subjektivni, sociološki i psihološki. Ta je svijest sebe, kao i sve ostalo, dio razvojnih procesa koji mogu biti poremećeni subjektivnom percepcijom, traumama, nepovoljnim odnosima i iskustvima. Oni koji se osjećaju kao osobe suprotnog spola, ili nekog između, ne čine treći spol niti neki zaseban, biološki ostaju muškarci ili žene. Uvođenje rodne neusklađenosti kao načina edukacije i zakonske politike, zbunit će i djecu i roditelje, zbog čega će se sve više djece javljati rodnim klinikama gdje će im se davati lijekovi za blokiranje puberteta. To u većini slučajeva znači da će odabrati i cjeloživotno korištenje spolnih hormona, za čiju sigurnost i dugoročne učinke ne postoje nikakva istraživanja. Na kraju će vjerojatno razmisliti i o nepotrebnom kirurškom sakaćenju njihovih zdravih dijelova tijela55.
2. Moralna dopuštenost promjene spola
Pitanje promjene spola neodvojivo je od šireg antropološkog shvaćanja ljudske spolnosti (seksualnosti), ne samo zato što se problem transrodnosti upleće u samu antropologiju čovjeka, nego i zato što je antropologija unutar bioetičke metode kriterij po kojemu se odlučuje o dopuštenosti bilo kakvih medicinski zahvata na čovjeku. Stoga bi antropološko shvaćanje spolnosti, odnosno provjerljive činjenice i podatci, a ne mišljenja i interpretacije, trebali biti i temelj medicinskog pristupa, ako je medicina znanost utemeljena na dokazima56.
2.1. Antropologija ljudske spolnosti
Prema širem filozofsko-antropološkom shvaćanju, spolnost je način postojanja osobe, njezina očitovanja, komuniciranja s drugima, sa svijetom koji ju okružuje. S obzirom da je spolnost temeljna komponenta osobnosti, ona se ne može, kao ni bilo koja druga dimenzija osobnosti, izolirati iz odgojno-obrazovnog procesa koji će odgovarati vlastitoj svrsi, cilju, naravi, razlikama. Pravi odgoj se ne limitira samo na informiranje intelekta, nego uključuje odgoj volje, osjećaja, emocija57. Formiranje identiteta općenito, posebno seksualnog identiteta, rezultat je kompleksnog evolutivnog razvoja, u kojemu se prepleću brojni introjektivni i imitativni procesi koji u konačnici rezultiraju stabilnom strukturom identiteta. Stoga, i konstrukcija rodnog identiteta, u smislu svijesti o sebi, pripada svjesnim i nesvjesnim komponentama odnosa s ambijentom. Polaznu točku stjecanja seksualnog identiteta čine anatomsko–fiziološka zbivanja sa svojim genotipskim, fenotipskim i hormonalnim supstratom. Ta najranija osjetna iskustva koja pripadaju tjelesnosti nude prve informacije i samo progresivno dolaze do razine svijesti koja se naknadno kodificira prema biologijom zadanim kategorijama muško i žensko58, odnosno kao rodni identitet.
Dakle, iz temeljnih zadanih biološki osobina ljudska osoba, kroz introjektivne i imitativne procese, integrira u svoju osobnost karakteristike koje ju na psihološkoj i duhovnoj razini čine ženom ili muškarcem. Budući da je riječ o temeljnoj strukturi osobnosti, spomenuti odgoj spolnosti mora obuhvati cjelinu osobe, zahtijeva dakle integraciju njezinih bioloških, psihoafektivnih, društvenih i duhovnih elemenata59. Iz toga proizlazi da je seksualni identitet zapravo jako kompleksna stvarnost, jer se tiče cjelovite osobe i uključuje, stoga, dijalektički koncept relacije60. Budući da formiranje seksualnog identiteta uključuje relacijski odnos, on nije ni autonoman ni heteronoman, nego upravo dijaloški izgrađivana stvarnost, u kojoj primarna uloga pripada drugome, drugosti, ali i vlastitoj tjelesnosti61.
Naime, osoba se rađa preko drugih, a interakcija s drugima od najranijeg djetinjstva, prvenstveno s roditeljima je, manje-više, odlučujuća za uspješnu integraciju različitih dimenzija seksualnog identiteta. U tom relacijskom odnosu ne može se zaobići vlastita tjelesnost, odnosno seksualizirano tijelo, jer ne samo da osoba druge susreće upravo preko njihovih seksualiziranih muških ili ženskih tijela, nego i samog sebe, ali i svu stvarnost, doživljava upravo preko svoje tjelesnosti. Premda se osoba ne može reducirati na svoje tijelo, ona se od njega ne može ni odvojiti, jer ljudski duh ne postoji osim ako nije utjelovljen u neko seksualizirano tijelo62. U tom smislu, biblijski izričaj da Bog stvori muško i žensko (usp. Post 1,27) kaže ne samo da ljudskom biću u intrinzičnom smislu pripada da je muškarac ili da je žena, nego i da je biti muškarac i žena „nezamislivo bez tijela i seksualne specifikacije“63.
Dakle, formiranje seksualnog identiteta je i izvorni događaj i povijesni proces. Ne sastoji se ni u pukoj pasivnosti elemenata koje drugi pripisuju, niti u pukoj aktivnosti samopripisanih i samoodlučenih elemenata, nego je stvarnost koja se oblikuje, razumijeva i tumači kroz interpersonalni dijalog. A u ovom smislu, biblijski izričaj da Bog stvori muško i žensko kaže kako je ljudska osoba muško ili žensko od početka, ali kako ima zadaću postati muškarac ili žena, dovesti do punine biološki zadanu stvarnost. Stoga, za potpunu integraciju ljudske seksualnosti, za njezino cjelovito shvaćanje, nužno je izići iz okvira isključivosti i ekstremnih tumačenja koja je svode ili samo na biološke ili samo na kulturne čimbenike64, te je promatrati u okviru kontinuiteta i uzajamnosti tjelesne egzistencije i psihičkog života.
Sama antropologija ljudske seksualnosti postulira taj kontinuitet i uzajamnost tjelesne egzistencije i psihičkog života, a transrodnost stoga na neki način prekida vezu između tjelesnosti i intencionalnosti (volje), te dovodi u pitanje spomenuti kontinuitet. U stanju transrodnosti o tjelesnosti odlučuje mentalna orijentacija, subjektivna intencionalnost, koja može tražiti i radikalnu izmjenu pripadajućeg tijela65. Pretpostavke rodne teorije mogu se svesti upravo na odvajanje između tijela i volje, odnosno na određeni antropološki dualizam. U tom dualizmu tijelo je svedeno na inertnu materiju, a volja je dobila apsolutnu moć nad tijelom, sve do njegove izmjene66. No, ipak, u stanju transrodnosti nije u potpunosti prekinut taj kontinuitet budući da morfološka struktura tijela i dalje ima odlučujuću ulogu. One transrodne osobe koje traže društvenu i fenotipsku tranziciju, ne da se ne doživljavaju kao muško/žensko, nego one ne toleriraju doživljaj vlastitog tijela kao muškog ili ženskog. Ali: „Tjelesna spolnost je toliko ukorijenjena u osobi i konstitutivna subjektivnosti da je eventualni pokušaj pomirenja tijela i psihe hormonsko-kirurškim putem vrlo problematičan.“67
2.2. Bioetička opravdanost rodno afirmativne terapije
U pogledu bioetičke opravdanosti rodno afirmativne terapije (tranzicije), pozicije moralnih teologa, bioetičara, mogu se svesti na dva stava. U tumačenju stvarnosti oba stava polaze od personalističkog antropološkog realizma, od tjelesnosti koja je konstitutivna subjektivnosti, ali dolaze do različitih zaključaka.
Prvi stav apsolutno odbacuje medicinsko-kirurške zahvate preraspodjele spola, protiveći se pokušajima primjene terapeutskog načela na spolnu tranziciju. Naime, prema terapeutskom načelu dopušteno je intervenirati na dijelu tijela, čak i na štetan način u slučaju: (a) kada on zbog svoje patološke prirode šteti cijelom organizmu ili, (b) iako je zdrav, svojim djelovanjem ozbiljno oštećuje organizam. Prema određenom interpretiranju terapeutskog načela, a poradi totaliteta, tranzicijski zahvat bi pogodovao dobru osobe u njezinoj tjelesno-psihološkoj cjelini. No, kako se objašnjava, problematičnost primjene ovog načela jest u tomu što je operacija preraspodjele spola kirurški zahvat na obično anatomsko-fiziološki zdravom spolu, dakle nije patološki dio koji ozbiljno oštećuje organizam. Osim toga, takav zahvat, kao što smo vidjeli, nema dokazanu sigurnu ili barem visoku terapijsku učinkovitost, što je etički kriterij za primjenu načela totaliteta68. Stoga se, imajući u vidu sve nedostatke i manjkavosti rodno afirmativnog pristupa transrodnosti, zaključuje da je on „protivan medicinskoj etici, jer zadire u zdrav organizam izlažući ga nepotrebnim rizicima, kršeći medicinsko načelo primum non nŏcēre, bez razumne vjerojatnosti terapijske učinkovitosti. U konačnici, započeti putove seksualne tranzicije znači varljivo ponuditi biološko rješenje za pitanja psihološke prirode, koja su povezana s percepcijom sebe i vlastite tjelesnosti“69.
Temeljno pitanje koje stoji u korijenu problematike dopuštenosti promjene spola, postavlja Carlo Caffarra: „Pitanje je je li bit, ono što formalno čini spolni identitet osobe, svijest o samome sebi ili u tu istu bit, taj formalni konstitutiv, ulazi i biološki definirana seksualnost.“70 Prema autoru, ako je odgovor afirmativan, ako biološka spolnost ne ulazi u konstituciju biti ljudske osobe i njezine samosvijesti, ako je ona metafizički drugačija od nje, sloboda čovjeka onda ima apsolutnu moć manipulacije sve do uništenja fenotipa. Dakle, onda je promjena spola apsolutno dopuštena. Međutim, ako je odgovor na postavljeno pitanje negativan, onda je destruktivno-rekonstruktivni zahvat apsolutno nedopušten, jer je destruktivan za sam osobni identitet pojedinca71.
Prema drugom stavu, premda personalistički antropološki realizam odbacuje svaki korektivni zahvat nad fenotipskim spolom i ne može ga opravdati na temelju primata samosvijesti, on ne isključuje na apsolutan način opravdanost takvog zahvata s moralno prihvatljivim argumentima, barem u iznimnim, jako ograničenim slučajevima72. Maurizio Pietro Faggioni donosi tumačenje Giacoma Perica po kojemu bi zahvat promjene spola bio dopušten ako bi liječnici došli do zaključka da je kirurški zahvat jedina mogućnost da se subjekt oslobodi stanja trajne i nepodnošljive anksioznosti, koja dovodi u pitanje i vlastito preživljavanje. Takav destruktivni čin bio bi opravdan na temelju načela totaliteta, jer bi značio žrtvovanje jednog dijela tijela u cilju spašavanja cjeline organizma, odnosno uništenje fenotipskog spola kako bi se ostvarilo blagostanje bio-psihičkog totaliteta73.
Međutim, kako donosi Faggioni, ova je pozicija osporena prilično jakim, a već spomenutim argumentima. Dakle, ne samo da je to zahvat nad biološki zdravim dijelom tijela koji ne oštećuje organizam, nego i neuspjesi, parcijalni ili totalni, ili eventualna kajanja, izazivaju opravdanu sumnju u efikasnost takvog zahvata u terapeutske svrhe. Takvim zahvatom pacijent niti dobiva fizičke dobrobiti, dapače u pitanju je destruktivni i invazivni postupak, niti dobiva neko stvarno rješenje psihološke patologije koja je u osnovi takvog stanja. Zbog toga se zaključuje da bi prava terapija, ona apsolutno preferirana, bila psihijatrijska, jer samo ona može ostvariti psihofizičku harmoniju seksualnosti. Osim toga, ako bi u budućnosti bile dostupne sigurnije i efikasnije farmakološke terapije za ispravljanje izmijenjenog psihološkog stanja, one moraju biti korištene bez mogućnosti biranja prilagođavanja tijela psihi74.
Imajući u vidu ta preciziranja, Faggioni zaključuje da bi prihvaćanje rodno afirmativne terapije bilo dopušteno onda kada psihološko-psihijatrijska terapija ne bi uspjela, a kada bi emocionalno stanje osobe bilo nepodnošljivo. U tom slučaju, za integralno dobro osobe, koje je i fizičko, ali i psihološko, i kako bi se izbjegla veća šteta (suicid), može se promišljati o mogućnosti hormonalno-kirurške preraspodjele spola75. No budući da kirurški zahvat ne ostvaruje pravu i istinsku promjenu spola, nego samo dopušta prilagodbu vanjske morfologije psihološkom osjećaju subjekta, taj se zahvat može smatrati kao palijativna terapija koja dakle, neće ni riješiti niti bitno modificirati osnovnu bolest, nego će samo ublažiti simptome nepodnošljive situacije76. Iako se kod ove tvrdnje ima dojam da se takvi zahvati predstavljaju kao implementacija psihotičnih osjećaja, budući da je u stanju transrodnosti odlučujuća psiha čovjeka, odnosno patnja kroz koju prolazi, ipak Faggioni naglašava: „Tvrditi da se objektivna situacija bolesnog ne popravlja, znači ignorirati da je ostvarenje određenog psihičkog ekvilibrija objektivno dobro, jednako koliko je objektivno dobro i umanjenje teške fizičke boli.“77
Nužno je naglasiti da se ova različita mišljenja slažu u tomu da bi najispravnija terapija bila ona psihološko-psihijatrijska78, popraćena nekom ambijentalnom profilaksom na obiteljskoj, socijalnoj i kulturalnoj razini. Budući da je zbog još uvijek nepoznate etiologije transrodnosti takav oblik terapije znatno otežan, počelo je dominirati shvaćanje da je psihoterapija neprikladna za transrodno stanje, a da bi korekcija spola riješila patnju subjekta. No, s obzirom da trenutno raspoloživi podatci ne govore u prilog smanjenoj patnji, dapače, nužno je prepoznati važnost psihoanalitičke prakse kao efikasnog i manje invazivnog pristupa, te dalje razvijati specifične putove za rješavanje ovog nimalo zanemarivog problema79.
To se posebno odnosi na one u mladoj dobi, jer se tvrdi da ranija psihološka intervencija povećava šanse za rješavanje rodne disforije, čime se sprječava kasnija duboka nelagoda izazvana tim stanjem. Kao što je rečeno, ljudska seksualnost je binarna objektivna biološka činjenica, dok je samopercepcija subjektivni, sociološki i psihološki koncept. Nečije uvjerenje da je nešto drugo, u najboljem slučaju znak je zbunjenog razmišljanja. Kada inače zdrav dječak ili djevojčica vjeruju da su suprotno od toga, onda postoji objektivan psihološki problem koji leži u umu, a ne u tijelu, i tako ga treba i tretirati80. Odabrati promjenu spola nad psihoanalitičkim pristupom u razdoblju kada je rodni identitet vrlo fluktuirajući, smatra se ideološkim81, odnosno s obzirom na sve nepoznanice i nedostatke koji ga prate smatra se, kako je već rečeno, upravo grubim zlostavljanjem djece i društvenim eksperimentom nad njima.
Zaključak
Već odavno postoji medicinska skrb osoba koje su prolazile i prolaze neizrecive patnje zato što se svojim postojanjem nisu uklapale ni u svoje tijelo ni u postojeće norme. Medicina je trajno težila pružiti najprikladniju skrb kako bi smanjila patnju transrodnih osoba, ali i otklonila dodatnu težinu koju su one imale zbog društvene stigmatizacije. Suvremena su društveno-politička kretanja međutim tu skrb dovela na posve novu razinu jer je riječ o novom, neprovjerenom standardu skrbi maloljetne djece. Prezentirajući fenomenologiju transrodnosti, rodno afirmativne terapije i njezinih nedostataka, kao i bioetičku opravdanost takvog medicinskog pristupa, članak ukazuje na to da takav standard skrbi može biti podvrgnut ozbiljnoj kritici, posebno zbog pogubnih posljedica.
Budući da u tom novom standardu skrbi nije u pitanju samo napredak medicine nego upravo i društveno-kulturalni kontekst u kojemu se on odvija, njegovoj valjanosti i provjerljivosti valja pristupati i individualno i društveno. Stoga, sve dok se s empirijskom jasnoćom ne mogne uspostaviti sigurna dijagnoza rodne disforije, dok se ne uklone sve nesigurnosti u pogledu blokatora puberteta i ne stekne dovoljno empirijskih podataka o dugoročnim učincima primjene spolnih hormona, sve dok se ne ispita društveni utjecaj na povećanje transrodne djece, svaki invazivni zahvat nad njima ostaje grubo narušavanje njihova prava na tjelesni integritet i najbolju moguću skrb. To vrijedi i za odrasle. Sve dok se može izbjeći prilagođavanje biologijom zadanog tijela psihi, medicini ostaje dužnost poštivati tjelesni integritet osobe i tražiti prikladne i učinkovite načine skrbi. U onim spomenutim krajnjim slučajevima moralno opravdanje za takav krajnji čin čini se održivim i opravdanim, upravo jer je krajnji.
Imajući u vidu u članku navedeno, apsolutno nije jasno kako su znanstvenici elementarnih znanstvenih disciplina dopustili dominaciju rodnog narativa u svim društveno-političkim i znanstvenim područjima. Pogotovu nije jasno kako je suvremena medicina, kao znanost utemeljena na dokazima, dopustila takve invazivne zahvate na temelju mišljenja i pretpostavki, bez uvjerljivih empirijskih podataka o njihovoj učinkovitosti. Iz ovoga slijedi da je, kako je rečeno, rodno afirmativna terapija veliki društveni eksperiment u doba navodne iznimne osjetljivosti za ljudska prava. S obzirom da su u pitanju djeca, oni čija su prava i sudbina povjereni skrbi odraslih, ali i sami odrasli, netko bi dosita morao snositi odgovornost za taj eksperiment. Drugim riječima, bit će to još jedan povijesni veliki poraz svemoćnog ljudskog razuma, dok će životi naših sugrađana biti izgubljeni u međuvremenu i međuprostoru ideoloških sukobljavanja. Stoga razvijanje društvene svijesti o postojanju transrodnih osoba i patnji koju prolaze, poštivanje njihova dostojanstva i zaštita njihovih ljudskih prava ostaju društveni etički minimum koji obvezuje svakog pojedinca. U suprotnom se povećava spomenuti međuprostor ideološkog sukobljavanja, kao što se povećava i broj onih koji se u njemu gube.