Prilog proučavanju toponimije Vintijana

1. Uvod

1.1. Metodologija istraživanja toponimā

Potaknuti činjenicom da je toponimija južne Istre vrlo slabo istražena, odlučili smo terenskim istraživanjem prikupiti i analizirati imena šuma, brda, livada, njiva, puteljaka, vrtova, uvala te ostalih drugih važnih lokaliteta u Vintijanu, naselju na samom jugu istarskoga poluotoka, i u njegovoj okolici. O toponimiji Istre pisali su mnogi, ali rijetki su oni koji spominju Vintijan. Na spomen Vintijana nailazimo u radu Schiavuzzija (1908: 149–150) i Alberija (2001: 1958). U opsežnoj monografiji Orbanića i Žiganta (2013) – među brojnim manje poznatim toponimima jugozapadne, sjeverne i središnje Istre – našlo se samo nekoliko toponima s područja Vintijana.

Šimunović (2009: 20) ističe da je potreba za imenovanjem i za identifikacijom pojedinoga dijela terena proizišla iz čovjekova suživota s prostorom u kojem živi, stoga se u osnovi toponimā nerijetko pojavljuju zemljopisni nazivi, imenice koje kazuju morfologiju i sastav tla, nazivi objekata koji su čovjeku služili kao orijentir u prostoru te nazivi za biljni i životinjski svijet karakterističan za područje u kojem obitava. Imena šuma, brda, livada, njiva, puteljaka i sl. dio su jezičnoga pejzaža koji nestaje sa starim izvornim govornicima jer su ta imena dio usmene tradicije i većina ih nigdje nije zapisana. Stoga je izrazito važno zabilježiti ih i tako spasiti od zaborava. Toponimija je, ističu Orbanić i Žigant (2013: 42), »nijemi svjedok propadanja ne samo tog obilja prirodnog i kulturnog nasljeđa nerazdruživo isprepletenog u istarski kulturni krajolik, već i odumiranja organiziranog života koji je bujao našim danas opustjelim istarskim krajobrazima«.

Toponime, njih pedesetak, prikupili smo terenskim istraživanjem u ljeto 2022. godine intervjuirajući šestero najstarijih starosjedilaca Vintijana, čiji su se predci prvi (u XVII. i XVIII. stoljeću) ondje naselili.1 Prikupljenu smo građu usporedili s onom zapisanom na katastarskim kartama iz 1872.2, 1898. i 1976. te na katastarskim kartama novijega datuma.

Toponimijsku smo građu analizirali s motivacijsko-semantičkoga aspekta, a analizu smo popratili etimološkim bilješkama. S obzirom na motivaciju i doimensku semantiku motivirajućega leksema, građu smo razvrstali u nekoliko skupina i pripadajućih podskupina3 – izdvojili smo toponime motivirane prirodno-zemljopisnim značajkama referenta, toponime motivirane ljudskom djelatnošću, toponime koji se temelje na antroponimima, toponime motivirane odnosom imenovanih referenata te toponime nastale prema drugim toponimima. Uza svaki toponim naveli smo što se njime imenuje te objasnili etimologiju4.

Toponime smo ubicirali na toponomastičku kartu.5 Na kraju rada uz toponomastičku kartu donosimo i arhivsku katastarsku kartu iz 1872. godine te abecedno kazalo obrađenih toponima.

1.2. Ukratko o povijesti Vintijana

Prije same analize toponimā ukratko ćemo opisati povijest Vintijana i vintijanski govor s ciljem stavljanja toponima obilježenih dijalektnim značajkama mjesnoga govora u prostorni i vremenski okvir.

Vintijan je brdovito naselje s manje od 200 stanovnika smješteno 3,5 km jugoistočno od Pule (44°50′ N 13°51′ E), na 40 m nadmorske visine. Naselje pripada Općini Medulin te graniči s Vinkuranom i s Pješčanom Uvalom. Udaljeno je samo nekoliko minuta hoda od najstarijega istarskog kamenoloma u Vinkuranu, službenoga imena Cave Romane. Kamen iz vinkuranskoga kamenoloma poslužio je za izgradnju pulskoga amfiteatra i mnogih drugih spomenika u Istri i ostatku Hrvatske.6

Arheološka istraživanja svjedoče da su utvrđena naselja na području današnjega Vintijana i njegove okolice postojala od sredine brončanoga doba, odnosno od oko 1500. godine prije naše ere. Pozornost arheologā privukla je velika sačuvana vintijanska gradina, najbitnija na području Vinkuranštine, s ruševnim ostatcima dviju grobnih gromača. Zanimljivo je istaknuti da se rimsko naselje nalazilo na jugozapadnim padinama brežuljka i prostiralo se sve do mora, a ne (kako bi se očekivalo) na mjestu sadašnjega naselja Vintijan, smještena na grebenu istočno od gradine. O smještaju nekadašnjega naselja svjedoče ostatci crkvice sv. Tome na padinama vintijanske gradine, ruševine iz rimskoga razdoblja te tragovi stare rimske cisterne (Schiavuzzi 1908: 149).

Ojkonim Vintijan latinskoga je podrijetla te vjerojatno potječe od imena vlasnika, rimske obitelji Vettii, koja je prije dvije tisuće godina živjela u Puli (Schiavuzzi 1908: 149–150). U Statutu iz 1424. godine navodi se naselje imena Vittian, 1433. i 1468. spominje se kao Vitian i Vizian, a 1658. pojavljuje se pod imenom koje će se zadržati do danas – Vintian (Alberi 2001: 1958), odnosno u hrvatskom liku – Vintijan. Da je vintijansko brdo nekada bilo područje na kojem su se nalazili kamenolomi, dokazuju i imena šuma: npr. Vintijanci Kãva zovu šumu koja se prostire do vinkuranskoga kamenoloma, a glavni vinkuranski kamenolom i obalu Vinkuranskoga zaljeva zovu Kãve romȃne.

Godine 1331. Vintijan dolazi pod mletačku vlast (Alberi 2001: 1958). Povijesni nam izvori govore da je u XIV. i XV. stoljeću naselje opustošeno kugom i ratovima, tako da je 1422. potpuno nenastanjeno. Godine 1658. osam je crnogorskih obitelji, predvođenih poglavicom Učetom, došlo u Vintijan, ali se nisu nastanile u postojećim kućama, već su se smjestile na vrhu brda (Alberi 2001: 1958). Crnobori (1980: 53) navodi da se prvi stanovnici stalno nastanjuju u Vintijanu 1861. i da su to mahom mladi Premanturci u dobi između 21 godine i 30 godina. »U odnosu na mrtvilo koje je vladalo u Puli, Premantura7 je cvjetala budući da je u njoj postojalo najjače gospodarsko gibanje u Puljštini, najvažnije kretanje ljudi koje je poticalo pučanstvo na proizvodnju i razmjenu dobara« (Bertoša 1980: 138). Kako se Premanturština širila, tako je bila sve veća potražnja za pašnjacima i obradivim površinama, pa su svi okolni zaseoci, koji i danas pripadaju govorima prematurskoga tipa, nastali postupnom seobom Premanturaca, koji su dobili ime Vanjãri zbog toga što su otišli živjeti izvan Premanture. Vjerojatno je bilo više valova naseljavanja, i to iz Premanture i Banjola te iz Crne Gore. O tom svjedoče najstarija starosjedilačka prezimena: Premate, Crnobori i Učeta.8

Prema Crnoboriju (1980: 47), Vintijan nije postojao u prvoj polovici XIX. stoljeća. Tada je na području današnjega naselja Vintijan postojalo samo nekoliko dvorā, koji su bili namijenjeni privremenomu sklanjanju i zadržavanju tada stočarsko-zemljoradničkoga stanovništva s njegovim ovcama i govedima. Postojala su dva tipa dvorā: jedni locirani na imanjima i međusobno udaljeni, a drugi (tridesetih godina XIX. stoljeća) donekle grupirani, a nalazili su se izvan imanja (kao npr. Učetin i Prematin dvor u Vintijanu) (Crnobori 1980: 47). O tom svjedoči i Stanza Uzetta, toponim na katastarskoj karti iz 1898. godine.

Svjedokom su povezanosti Vintijana s Premanturom i jednaki toponimski likovi zasvjedočeni u obama naseljima. Tako ćemo na ulazu u Premanturu, na brijegu s desne strane, naći Gradinu i Vinac, toponime potvrđene i u Vintijanu. Na Kamenjaku (Premantura) pojavljuju se, kao i u Vintijanu, toponimi Dražice, Glavica, Kaštelir, Kava i Rupe.

1.3. O vintijanskom govoru9

Hraste je boravio u jugozapadnoj Istri u ljeto 1963. godine te je, uz ostale punktove, obišao i Vintijan, čiji govor s govorima Vinkurana, Valdebeka, Banjola i Premanture čini najštokavskiju jezgru ikavskih štakavsko-čakavskih istarskih govora. Hraste (1964: 28) ističe: »Štokavska je samo Premantura, Banjole, Vintijan, Vinkuran i Valdebek, premda i u tim mjestima ima čakavskog adstrata koji je unesen iz zaleđa u toku stoljeća od dana doseljenja.« Vintijanski govor pripada takozvanomu premanturskom tipu, koji obuhvaća idiome spomenutih naselja na samom jugu istarske obale. Brozović i Ivić (1988: 88) te Pliško (2005: 154) navode premanturski tip unutar štakavsko-čakavskoga dijalekta, o čijem je nastanku pisao Lisac (2003). Akcentuacijom premanturskoga govora bavili su se Vukušić (1980: 157–161, 251–254) i Mandić (2013a; 2013b), fonologiju i morfologiju premanturskih govora opisali su Pliško i Mandić (2013), a o romanizmima u premanturskim govorima pisala je Tamaro (2013).

Mjesni govor Vintijana veoma je sličan mjesnim govorima Valdebeka, Vinkurana, Banjola i Premanture, s kojima čini jedinstvenu cjelinu unutar jugozapadnoga istarskog ili štakavsko-čakavskoga dijalekta. Među njima nema bitnih razlika »pa se oni zapravo mogu smatrati jednim govorom« (Mandić 2013b: 188). Kao i ostali jugozapadni istarski govori, i vintijanski govor ikavskoga je tipa, prema refleksu /i/ < /ě/ (npr. dĩte, mlĩko, vrĩme). U oblicima glagolskoga pridjeva radnog (npr. krȅšija, načinȉja, poȉja, zgubȉja) krajnje -l razvija se u -ja. Ta je pojava prisutna i u nekim imenicama (npr. kãvuja / čak. kȃvul) i u pridjevima koji u čakavskom završavaju na -l (npr. debȅl, štȁbel) – u vintijanskom -l prelazi u -a/ -ja (npr. debȅa, gõja, štȁbe(j)a, tȅpa, vȇsea). Vintijanski govor, kao i premanturski govori, poznaje opreku č : ć (Mandić 2013a: 71). Za vintijanski govor karakteristični su palatalni okluzivi (npr. obãć, obećȁla, tȉć, ȃnđeja, mlȁđi, tȕđe), što nije svojstveno štokavskim govorima, već se pripisuje čakavskomu utjecaju. Specifična je za Vintijan i za Premanturštinu odsutnost glasa h (npr. kȗat, krȕ, si donȅsa krȗa, san tȉja, si ȉtija, skȗano, ȍmo 1. l. pl. imp. gl. ȋć). Upitna zamjenica glasi čȁ, oblici čijȃ i čigȍva supostoje, neodređene zamjenice glase nȉkoga, nȉš, nȋšto, svȁkemu (D sg. m. r.) te se koriste prilozi dȉ, nȉgdi, zȃšto. Dvojak je odraz praslavenskoga skupa *skj > št i šć. Po toj su značajci govori premanturske skupine najbliži štokavskomu narječju (npr. klĩšta, ognjȉšte, štĩpat, ali kosȉšće, strnȉšće). Stari konsonantski skup čr nije se sačuvao u Vintijanu, stoga nalazimo npr. crȋvo, crljenȉca, crljȅno, crljȉv, cȓn, cȓv. Iznimka je čȓčak zbog utjecaja čakavskoga adstrata.

Nije se sačuvao ni konsonantski skup jt u infinitivu, nego je nakon metateze došlo do jotacije (npr. dȏć, ȋć, obȃć), a 1. l. sg. prezenta spomenutih glagola glasi: dȏđen, ȉđen, obȃđen. Vintijanski govor ima kratku množinu (npr. võli, vũki, zĩdi). Kondicional se tvori od posebnih oblika glagola biti ( bin, biš, bi, bimo, bite, bi) i glagolskoga pridjeva radnoga.

Hraste je (1964: 11–13) primijetio da na području Premanturštine (uključujući i Vintijan) gotovo više nema akuta. Pritom je mislio na općeslavenski novi akut iz starijih razdoblja, koji nije sačuvan u jugozapadnim istarskim govorima (Mandić 2013a: 71). Akut koji se danas može čuti u svim tim govorima, tako i u premanturskim, nastao je pomicanjem naglaska na prethodni slog u raznim uvjetima (Mandić 2009: 106). Riječ je o novom akutu, koji smo terenskim istraživanjem zabilježili u primjerima: čõvik, dãnas, dvõri, grẽzo, grõpi, kambĩjat, načĩnit, õdit, õtac, navĩgat, posũdit, prõntat, rũka, štrolĩgat, štũfat, tãbak itd.10

2. Semantičko-motivacijska klasifikacija toponima

2.1. Toponimi motivirani prirodno-zemljopisnim značajkama referenta

2.1.1. Zemljopisni nazivi u toponimiji (toponimijski apelativi, izvedenice i sintagme sa zemljopisnim nazivom)

Drȁžica – ime livade koja se nalazi u podnožju Petrȁćevega brĩga. Toponim je umanjenica od zemljopisnoga apelativa draga ‘dolina’ (< psl. *dorga ‘put’), čije je prvotno značenje bilo ‘trag, brazda povučena na terenu’ (ERHSJ I: 429; ERHJ I: 194).

Kanȁ – ime područja pod njivama uz sadašnju zaobilaznicu sjeverno od Vintijana. Na njemu se nalazi višekilometarski kanal, koji je stoljećima služio za prolaz podzemnih voda iz smjera Škatari prema Plinari, pa metonimijskim pomakom sada označava njive koje leže uz njega. U čakavske govore Istre riječ je vjerojatno ušla posredovanjem istromletačkoga canal (VG 157), dok je u standardnom hrvatskom jeziku riječ kànāl internacionalizam iz talijanskoga canale, koji je preko njemačkoga jezika ušao u hrvatski jezik. U osnovi mu je lat. canalis ‘cijev, žlijeb’ (ERHSJ II: 30; ERHJ I: 421).

Mȃli brĩg i Vȅliki brĩg – imena brežuljaka na jugozapadnoj strani Vintijana. Tako su ih imenovali mještani koji stanuju u Rȕpama, pa im je iz njihove perspektive bliži brijeg mali, a dalji je veliki. Toponimi su nastali od apelativa brĩg ‘brijeg’ < psl. *bȇrgъ (ERHJ I: 85) te od antonimnih pridjeva veliki i mali, koji su česti u toponimiji.

Petrȁćov brĩg – v. poglavlje 2.3.

2.1.2. Toponimi metaforičkoga postanja

Glavȉca – ime terena na blagoj uzvisini u samom naselju Vintijan uz cestu. Toponim je nastao od apelativa glavȉca, izvedena od glava (< psl. *golvà (ERHJ I: 271) ‘1. (dio tijela) caput, 2. metafora za terenske uzvisine’ (ERHSJ I: 566)), jer referent izgledom podsjeća na malu glavu.11

Grȍp – ogromno šumsko područje koje se proteže na sjeverozapadnoj strani brijega na kojem je smještena Gradȉna. Toponim je romanskoga podrijetla; usp. istromlet. gropo ‘čvor’ (VG 460), tal. groppo (iz germanskoga *kruppa) (DEI III: 1875). Područje je tako imenovano vjerojatno zbog terena koji je neravan (‘čvorast’) kao grȍp. Prema tome, riječ je o toponimu metaforičnoga postanja.

Kod jezȉka – ime mjesta na samom ulazu u Vintijan, koje ima oblik trokuta te je vrlo opasno jer je moguć promet iz svih smjerova, tako da nerijetko dolazi do sudara. Toponimska sastavnica jezik (psl. *ęzỳkъ; ERHSJ I: 781; ERHJ I: 407) nastala je metaforizacijom zbog sličnosti trokutastoga oblika terena s jezikom.

Vĩnac – ime područja obrasloga šumom i grmljem, koje okružuje Gradȉnu. Toponim je metaforičnoga postanja jer referent oblikom podsjeća na vijenac (psl. * věnьcь; ERHSJ III: 591; ERHJ II: 551). U prošlosti su ondje bili obrambeni zidovi utvrde koji se danas samo naziru ispod raslinja, a nekad su bili viši od šest metara.

2.1.3. Toponimi motivirani nazivima koji upućuju na sastav ili izgled tla

Rȕpe/ Rȕpine – ime obiteljskoga posjeda smještena na blagoj uzvisini ispod Mȃloga brĩga i Vȅlikega brĩga, na južnoj strani naselja. Ime je, prema predaji, nastalo tako što su mještani gledali s visokoga brijega prema dolje pa im je izgledalo kao da se ispod njih nalazi rupa u stijeni (ili u terenu). Rȕpa je imenica nesigurna postanja. Pretpostavlja se da je formalno i semantički izvedena iz korijena *(H)rewp- ‘kopati, probiti’ (ERHJ II: 312).

Škāljȁča – ime područja pod njivama, neposredno uz Livȁde. Toponim je motiviran sastavom tla u kojem ima puno sitnoga kamenja zvanoga škȁlj12 (pl. škãlji). Usp. škȁlj ‘kamen koji se kod kopanja ljušti’ (RPG 209); hrvatski škȁlja, reg . (HER X: 257) < tal. scaglia ‘ljuska, krhotina’ < srlat. scalia < got. skalja (ERHSJ III: 398; DEI V: 3363).

2.1.4. Toponimi motivirani nazivima iz biljnoga svijeta

Česmȉnica – ime šumice. Izvedeno je od česmȉna, naziva za crniku ili crnogorični hrast u premanturskim govorima (RPG 36). Taj naziv potječe od psl. *česmina ‘grm ili stablo s bodljikavim listovima’ (ERHJ I: 127).

Mũrve – ime šume koja se nalazi ispod Sũrva, a pruža se sve do njiva uz cestu i zaobilaznicu. Dobila je ime po mũrvi ‘dud’, čija su stabla dominirala u toj šumi. Riječ mȗrva potječe od psl. *mury, što je posuđeno iz lat. mōrum (ERHJ I: 644). Skok pak pretpostavlja da je riječ o dalmato-romanskom leksičkom ostatku (ERHSJ II: 485).

Pod dũbon – mjesto među posjedima gdje su se ljudi nekad sastajali. Dvorječni toponim sastavljen je od prijedloga pod i instrumentala imenice dũb ‘hrast’, koja je vrlo zastupljena u hrvatskoj toponimiji (ERHSJ I: 449), a potječe od psl. * dǫbъ (ERHSJ I: 449; ERHJ I: 204).

Pod ȕlikon – ime njive na području Grȍpa. Dvorječni toponim sastavljen je od prijedloga pod i instrumentala imenice ȕlika ‘maslina’, dijalektne tvorenice od lat. oliva (ERHSJ III: 543). Njiva je dobila ime po stablima masline koja su rasla na njoj.

Sũrve – ime šume na sjeverozapadnom dijelu Gradȉna. Nazvana je po hrastu plutnjaku, koji je rastao na tom području. Sũrva (pl. s ũrve) označava plutnjak i po metonimiji pluto. Riječ sũrva nastala je metatezom od mlet. suvro (arh. suvero m. bot. ‘plutnjak’; VG 1125), što potječe od lat. suber (ERHSJ III: 366). Do promjene roda vjerojatno je došlo zbog analogije s riječju mũrva.

2.1.5. Toponimi motivirani nazivima iz životinjskoga svijeta

Jãrac – ime vrta u središtu Vintijana. Vjerojatno je u prošlosti tu bio ograđen prostor za jarca. Riječ jãrac potječe od *ěrьcь (usp. pridjev jȃrī ‘koji se sije u proljeće, proljetni’; ERHJ I: 396–397).

Kavrȇr – ime velike šume na brijegu, koja se proteže od ceste koja vodi u Vintijan do ceste koja vodi u Valbonašu. Toponim je romanskoga podrijetla, vjerojatno od istromlet. cav(e)ra ‘koza’ (VG 195, 197) (< lat. capra). Šuma je tako nazvana jer su na tom području pasle koze.

2.2. Toponimi motivirani ljudskom djelatnošću

2.2.1. Toponimi motivirani izgrađenim objektima

Gradȉna/ Gradȉne – ime najvišega vintijanskog brda i livade na njegovu vrhu. Riječ na kojoj se temelji toponim potječe od psl. * gordìna (< psl. *gordъ ‘ograđeno mjesto, naselje’; ERHSJ I: 602; ERHJ I: 292). Usp. i gràdina, arheol. ‘prapovijesno utvrđenje smješteno na kakvoj važnoj obrambenoj točki’ (HER III: 378). Brdo je dobilo ime po velikoj prapovijesnoj gradini koja se ondje nalazila, na čijem su prostoru nađeni arheološki ostatci dviju grobnih gromača iz 1500. godine prije naše ere i ostatci suhozida.

Zanimljivo je istaknuti da je isti referent, na katastarskoj karti iz 1872. zapisan imenom Monte Castelier, potvrđen i kod Alberija kao Castellier (2001: 1958). Usp. Castel(l)ier (< istromlet. castellier) »toponim raširen po cijeloj Istri na uzvisinama s utvrdama od kojih ostaju samo ruševine« (VG 188). U talijanskom castelliere znači ‘prapovijesno naselje s bedemima i na uzvisini, gradina’ (< lat. castellum; DELI 310), stoga arheolozi obično poistovjećuju gradine i kašteljere/kaštelire s prapovijesnim naseljima na dominantnom položaju s utvrđenjem izgrađenim od trajnoga materijala, čija je glavna funkcija bila stanovanje i zaštita lokalnoga stanovništva od neprijateljā (Buršić Matijašić 2005: 277–278).

Gũvno – ime brdašca na istočnoj strani naselja. Apelativ je potvrđen u premanturskim govorima: gũvno ‘gumno, vršilište’ (RPG 69). Svaka je obitelj imala svoje gũvno, ali je samo jedno mjesto dobilo ime koje je postalo onimizacijom toga apelativa. Apelativ potječe od psl. * gumьnò ‘mjesto gdje goveda hodaju po žitu’ (ERHSJ I: 633; ERHJ I: 309), a lokalni lik odražava provedenu disimilaciju mn > vn.

Kãve romȃne / Cave Romane13 – ime starorimskoga kamenoloma, koji danas više nije u funkciji. Njegovim je kamenom izgrađena pulska Arena – najveći i dobrim dijelom očuvan spomenik rimskoga graditeljstva u Hrvatskoj, po veličini šesti očuvani amfiteatar na svijetu – i još nekoliko vrijednih spomenika. Ovaj toponim potječe iz vlat. cavę romanę i doslovno znači ‘rimski kamenolomi / kamenolomi iz doba Rima’. Pretpostavljamo da se službeno ime sačuvalo u izvornoj grafiji jer je bilo zapisano u većini katastarskih karata i u povijesnim izvorima. Usto, apelativ se sačuvao u istromletačkom dijalektu (VG 191) te u većini istarskih čakavskih govora, gdje kãvom nazivaju ‘kamenolom’. Imenica cava, -ae, f. potvrđena je kod Frontina (zadnja četvrtina I. st. n. e.), a uzmu li se u obzir značajke Frontinove terminologije (Matan 2019), sigurno je riječ o terminu iz vulgarnoga latiniteta, i to iz stručnoga žargona (prvotno vojni termin, koji se potom upotrebljavao i kao neizostavni pojam rimske vojne logistike), u značenju ‘locus depressus, fossa, vallis – tal. cava, fr. cavée’ (Du Cange i dr. 1883–1887).14 Danas se kamenolom nalazi između Vintijana i Vinkurana, a pretpostavljamo da se nekada protezao jugozapadno sve do naselja Vintijan jer ih spaja šuma Kãva, posebna zbog izrazito visokih stijena istoga sastava kao i kamenolom. Naime, povijesni i arheološki izvori svjedoče o postojanju čak triju rimskih kamenoloma na tom području – jugozapadno od Vintijana ispod Kućina, na Rupama (Pećinama) i na sjevernoj obali Vinkuranskoga zaljeva (Bačić 1980: 30). Usto, apelativ kãva odnosi se na još nekoliko mjesta u naselju Vintijan, gdje su postojale velike rupe u terenu odakle se vadio kamen.

Pilȉca – ime uvale ispod Vintijana, uz Plȉnaru. Pojedini mještani tako zovu i njivu u neposrednoj blizini, vjerojatno zbog metonimijskoga pomaka. Kada je riječ o motivaciji imena, najstariji ispitanici tvrde da se na plaži uvale u spomenutom arealu u prošlosti nalazila pilȉca ‘cementirana kada s vodom iz koje su životinje pile’ (Alberi 2001: 1958). Imenica pilȉca nastala je u lokalnom govoru od glagolskoga pridjeva radnoga glagola pȉti < psl. * píti (ERHSJ II: 667; ERHJ II: 128).

Plȉnara – ime mjesta gdje se nalazi stara plinara. Isti referent najčešće se imenuje dvorječnim toponimom sastavljenim od prijedloga kod i genitiva imenice – Kod plȉnare. Motiviran je nazivom referenta – plìnara (izvedenica od plȋn < češki plyn ‘ono što pliva po zraku’; ERHSJ II: 684; ERHJ II:138). Za isti su referent na terenu zabilježena i druga imena – jednorječno ime romanskoga podrijetla Gȁš te češće potvrđena dvorječna inačica, tvorena od prijedloga poli ‘kod’ i iste imenice – Poli gȁša. Imenica gaš posuđenica je iz istromlet. gas ‘plin’ (VG 425), što je pak učena riječ koju je uveo kemičar Van Helmont iz lat. chaos (DELI 638).

S ljudskim djelovanjem na okoliš može se dovesti ime brdašca Škovacadȗra/ Škavacadȗra. U prošlosti se tamo bacao otpad, u vintijanskom govoru škovȁce. Imena se sjećaju samo stariji mještani. U novije vrijeme ondje su sagrađene kuće. Novi stanovnici ili ne znaju za to ime ili ga „negiraju” zbog pejorativne konotacije. Ime se dovodi u vezu s istromlet. scovazadura ‘mjesto odlaganja otpada’, što je nastalo križanjem imenice scovaza (pl. scovase) ‘otpad, smeće’ (VG 984) i imenice scovadure (f. pl.) ‘otpad’ (VG 984) < vlat. * scopacea (ERHSJ III: 273).

2.2.2. Toponimi motivirani obitavalištima te javnim prostorima i putovima

Kazȁ/ Kazȁl – ime njiva s istočne (v. legendu pod brojem 5) i sa zapadne (v. legendu pod brojem 53)15 strane naselja. Vjerojatno su nazvane po tom što su se ondje nalazile rustikalne kućice. Toponim je nastao od talijanskoga casale ‘grupa rustikalnih kućica, koliba’ (ZING 320). Ta se talijanska riječ dovodi u vezu sa srlat. casale (pridjevna izvedenica od lat. casa) ‘rustikalna kućica, koliba’ (DELI 307), a ne, kako bismo očekivali, s istromlet. caʃal ‘kućica, grupa rustikalnih kućica koje još ne čine naselje’ (VG 182). Toponimi Caʃale, Caʃali potvrđeni su na više lokaliteta pulskoga agera te u blizini Medulina (VG 182).

Kīžȉca/ Kīžȉce – ime njive koja se nalazi nesporedno pokraj Vȇlikih njȉva i Livȁda. Na starim katastarskim kartama zabilježeno je Chisizze. Očito se u osnovi imena skriva imenica hȉžice ‘kućice’. U vintijanskom govoru nije postojao glas /h/, pa su ga čuli i ostvarili kao /k/ – odatle Kīžȉca/ Kīžȉce. Riječ je o deminutivu pl. od hȉža ‘kuća’ (< psl. * xýša < psl. *hyzь, hiza < germ. *xūs-; ERHJ I: 328). Apelativ hiža potvrđen je u čakavskim govorima Istre, ali ga nema u premanturskim govorima.

Zanimljivo je primijetiti da se prostorno odvojeni referenti istoga značenja (njiva) imenuju imenima različita podrijetla – jedan romanskim ( Kazȁ), a drugi slavenskim ( Kīžȉca).

Lȉmed – ime puta. Svaki uzak poljski put ograđen suhozidom ili grmljem jest lȉmed, a najvažniji od njih imenuje se Lȉmed. To se ime temelji na apelativu romanskoga podrijetla iz predmletačkoga sloja. Nalazimo ga u istriotskom govoru Bala ( limedo) (VDVI 183), u galižanskom, vodnjanskom i šišanskom istriotskom ( limido ‘staza, poljski put’) (ILA 372). Potvrđeni su i toponimi Limedo/ Limido (VG 542). Ovaj se toponim dovodi u vezu s lat. limes -itis, m . ‘1. razdvoj među dvije njive; međa, granica; 2. poljski put, staza’ (LHR 602). Put imena Lȉmed nastao je tako što su još u rimsko doba legionari od kamenja s njiva ograđivali posjed ravnim suhozidima ostavljajući između njih takozvane limites, odnosno puteljke koji su označavali granicu između posjeda.

2.2.3. Toponimi motivirani gospodarskom djelatnošću

Brãjda – ime njive. Tako je nazvana po prvoj dominantnoj kulturi koja je bila posađena na njoj – brȃjda u prematurskom govoru znači ‘vinograd’ (RPG 27). Poslije se ondje sijala pšenica, sadio krumpir i druge kulture. Hrvatska riječ brajda označava ‘stupove s poprečnim žicama i sl. po kojima se penje vinova loza’ (ERHJ I: 79), pa je po principu metonimijske bliskosti počela označavati vinograd. Riječ potječe iz srlat. braida ‘ravnica’, langobardskoga je podrijetla (ERHSJ I: 197; ERHJ I: 79; DEI I: 587), a u hrvatski je vjerojatno ušla preko mletačkoga bràida ‘mali posjed’ (ERHJ I: 79; DDV 97). Od apelativne umanjenice brajdȉca ‘mala njiva’ nastao je toponim Brajdȉca.

Livȁde/ Livȁdine16 – ime velikoga područja pod livadama, koje se proteže na jugozapadu u dolini ispod Vintijana, od Kãve romȃne prema Pilȉci. U vrijeme velikih kiša na tom bi području nastalo jezero, a ispod livada prolaze i podzemne vode. Toponim Livȁde dijalektni je lik nastao od hrvatskoga apelativa lìvada, koji Skok definira kao balkanski grecizam (ERHSJ II: 310–311) .

Mȏnte Karȍca17 – ime brdovitoga područja na istočnoj strani Vintijana, uz Kavrȇrski pȗt. Ime je motivirano nazivom prijevoznoga sredstva – karȍca ‘kočija’ (RPG 86) i mlet. imenicom monte ‘brijeg’, koja je vrlo česta u talijanskoj toponimiji (VG 645), iz lat. monte(m) (DELI 1005). To je područje tako nazvano jer se vjerojatno na tom dijelu čekalo vozilo za prijevoz. Riječ karȍca romanskoga je pod-rijetla – usp. istromlet. caroza ‘kočija’ (VG 178), talijanski carrozza ‘vozilo na četiri kotača koje vuku životinje’ < lat. carrus ‘(manje) vozilo koje su pomoću konopa vukli radnici’. Ono je kroz povijest mijenjalo oblik, broj kotača i veličinu18 (DELI 303–304; REW 1721).

Plãsa – ime slobodnoga prostora među obiteljskim posjedima u središtu naselja, koji se upotrebljavao u različite svrhe. Nastalo je onimizacijom od apelativa plãsa (< plāsȁ) ‘travnjak, tratina’. Ta je riječ praslavenskoga podrijetla – psl. *polsa ‘1. zemljište, polje; 2. iskrčeno zemljište; 3. čistina u šumi’ (ERHSJ II: 677). U dostupnim nam rječnicima istarskih čakavskih govora potvrdu riječi plãsa našli smo samo u Rječniku premanturskoga govora (RPG 159). Na Roveriji je zabilježeno plasȃda ‘plato, podij’ (RROG 200).

Vȇlike njȉve19 – ime njiva smještenih do Livȁda. Ono doslovno znači to na što se referira. Nastalo je onimizacijom pridjevno-imeničkoga izraza vȇlike njȉve (< psl. * velikъ + psl. *njíva) (ERHSJ II: 530; ERHJ I: 728). Područje Vȇlikih njȉva na starim je katastarskim kartama zapisano kao Franchignusi (v. poglavlje 2.3.). To se ime u vintijanskom govoru nije zadržalo niti je govornicima poznato, ali je toponim Frankinjuši zapisan na novijim katastarskim kartama dostupnim na mrežnim stranicama katastra. Vȇlike njȉve i Livȁde nastavljaju se na jugoistočnoj strani Vintijana, s druge strane asfaltirane ceste.

Vinjarȉca/ Vinjerȉca – ime njiva smještenih južno od Vĩnca na kojima su bili vinogradi, u istromlet. pl. vigne (VG 1221). Smatramo da je toponim nastao sufiksacijom od mlet. glagola vignar ‘pretvoriti teren u vinograd, obrađivati vinograd’ (DDV 792), a Rosamani bilježi sličan romanizam na Puljštini, za koji piše da je riječ o toponimu kojim se imenuje velika površina vinograda (VG 1221) < mlet. vignal ‘velika količina vinove loze’ (DDV 793).

Volarȉja – ime šume na zapadnoj strani Vintijana, koja se proteže prema Pješčanoj Uvali uz more i uz marinu. U osnovi je imena u premanturskim govorima potvrđena imenica volȃr ‘govedar’, izvedenica od riječi vȍ (RPG 239), koja potječe od psl. *vol (ERHSJ II: 610; ERHJ II: 563). Vjerojatno su u toj šumi pasli volovi koje su čuvali volari. Toponim Volarȉja hibridna je tvorenica – na hrvatsku je osnovu dodan romanski sufiks -ia, koji je adaptiran u -ija.

2.2.4. Toponimi motivirani duhovnim i vjerskim životom zajednice

Kampanȇr – ime njiva na sjeverozapadu Vintijana. Toponim je romanskoga podrijetla – dolazi od istromlet. campaner ‘zvonik’ (VG 154), a to od kasnolat. campana ‘zvono’ (DELI 282). U prošlosti su na tom mjestu bili zvonik i crkvica koji su nestali, a naziv za zvonik onimizacijom je postao ime.

Svȇti Blãž – ime područja na samom jugu vintijanskoga brda, preko puta Kãve romȃne. Ondje je nekad bila crkva posvećena svetomu Blažu. S vremenom je crkva nestala, a ime se sačuvalo do danas (njime se imenuje predio i kuća koja je ondje smještena). Svetačko ime Blaž potječe iz lat. Blasius < lat. blaesus ‘koji zamuckuje’ (Šimundić 2006: 37).

2.3. Toponimi antroponimnoga postanja

Frankinjuši/ Franchignusi/ Franchignasi – ime njiva smještenih do Livȁda. Toponim nije potvrđen u govoru Vintijana. Na katastarskoj karti iz 1898. zabilježen je u liku Franchignasi, a na novijim se katastarskim kartama pojavljuje u liku Franchignusi te u hrvatskom liku Frankinjuši. Pretpostavljamo da je antroponimnoga postanja – motiviran prezimenom vlasnikā, obitelji Franchini, kako potvrđuje Rosamani (VG 401): »Contrada Franchinia – contrada del signor Antonio Franchini (1690), in quel di Medolino, da una estinta famiglia italiana già proprietaria di quei terreni« (De Franceschi u VG 401).

Kȁtarinka – ime njive na sjeveroistočnom dijelu Vintijana, prema Dolinki. Ime je nastalo univerbizacijom s usporednom sufiksacijom od pretpostavljene dvorječne sintagme Katarĩnina njiva. Osobno ime Katarina nastalo je od lat. Catharina (< grč.) ‘ona koja je čista’ (Šimundić 2006: 173).

Mãrovica – ime velike njive u sjeveroistočnom dijelu Vintijana, na kojoj se »sȋjala šenȉca i sadȉlo frmentũn i kumpĩr«. Ime je nastalo univerbizacijom s usporednom sufiksacijom od pretpostavljene dvorječne sintagme Marova njiva. Osobno ime Maro pokraćenica je od temeljnoga imena Marin (< lat. Marinus ‘morski’; Šimundić 2006: 211).

Matešȅvica – ime središnjega dijela Vintijana, gdje se u prošlosti nalazilo nekoliko kuća. Poznato je samo nakolicini starosjedioca, izvornih govornika. Iako je prema tumačenju najstarijih ispitanika toponim nastao srastanjem osobnoga imena Mãte i njegova nadimka Šȅvica (uvijek je zviždao poput ševe), izglednije je pretpostaviti da je riječ o toponimu nastalu univerbizacijom s usporednom sufiksacijom od pretpostavljene dvorječne sintagme Mateševa kuća, u kojoj je osobno ime Mateš sufiksalna izvedenica od Mate (< Matija < lat. Matthias (< grč. < hebr.) ‘Božji dar’; Šimundić 2006: 215). Usto, budući da su u toponimiji Vintijana potvrđeni i obiteljski nadimci (usp. Petrȁćov brĩg), nije isključena ni mogućnost tumačenja nastanka imena od obiteljskoga nadimka Mateševi, kojemu je u osnovi osobno ime Mateš.

Petrȁćov brĩg – ime brijega na čijem je vrhu smještena stara kuća. Prva sastavnica toga dvorječnog imena jest posvojni pridjev od osobnoga imena Petrać (sufiksalna izvedenica od Petar < lat. Petrus ‘kamen, hrid’; Šimundić 2006: 269). Petrać je prvi sagradio kuću na brijegu, a pripadnike njegove obitelji mještani su nazvali Petrȁćovi (npr. Fũma Petrȁćova). Druga sastavnica imena jest zemljopisni apelativ brĩg ‘brijeg’ (< psl. * bȇrgъ ‘strma obala’; ERHJ I: 8520).

Prematȉni – ime velikoga posjeda na sjeveru Vintijana. Toponim se više ne upotrebljava, a motiviran je prezimenom starosjedilaca i vlasnikā toga posjeda, obitelji Premate, koja se iz Premanture doselila u Vintijan.

2.4. Toponimi motivirani odnosom imenovanih referenata

Na dimenzijski odnos između referenata upućuju najčešće antonimne pridjevne sastavnice višerječnih toponima, kao u toponimima Mȃli brĩg i Vȅliki brĩg (v. poglavlje 2.1.1.). Na dimenzijski se odnos može uputiti i tvorbom – toponim Gropȉć (v. poglavlje 2.5.) tvoren je od toponima Grȍp.

Na prostorni odnos između referenata u ovom korpusu upućuju prijedlozi kod, pod i poli (npr. Kod plȉnare; Pod Grȍp, Poli gȁša; v. poglavlje 2.5.).

2.5. Toponimi nastali od drugih toponima

Toponim Grȍp (v. poglavlje 2.1.2.) bio je polazištem za stvaranje još dvaju toponima: jedan je nastao dodavanjem deminutivnoga sufiksa -ić na osnovu Grop- – Gropȉć (njime su imenovane njive preko puta Grȍpa, koje se protežu do Plȉnare), a drugi predmetanjem prijedloga pod imenu Grȍp – Pod Grȍp (njime su imenovane njive, šumica i livada ispod Grȍpa, preko ceste).

Cesta kojom se dolazi u naselje Vintijan dobila je ime Kavrȇrski pȗt po šumi Kavrȇr (više v. u poglavlju 2.1.5.). Budući da je ta šuma važna i zauzima veliku površinu, njezino je ime poslužilo za kreiranje još jednoga toponima – Pod Kavrȇr(om), kojim se imenuju njive podno Kavrȇra.

Iz toponima Livȁde (v. poglavlje 2.2.3.) Vintijanci su izveli deminutivni toponim Livȁdica. To se ime odnosi na malu livadu na području Livȁda, koja je pretvorena u vrt . Cesta koja od Plȉnare vodi prema Pješčanoj Uvali i prolazi neposredno pored Livȁda/ Livȁdina dobila je ime prema tom toponimu: Pȗt za Livȁdine.

Toponim Kazȁl bio je plodnim polazištem za sljedeće toponime: Kazalȉć – ime maloga vrta; Kazãli – ime velikoga područja pod njivama; Kazalȋne/ Kazalȉne – ime šume (koja se proteže od stancije Učeta do Livȁda na južnoj strani vintijanskoga brda) i nekoliko vrtova.

3. Osvrt na rezultate istraživanja i zaključna razmatranja

Terenskim istraživanjem prikupljeno je pedesetak toponima kojima se imenuju različiti referenti (šume, njive, brda, livade…) na području Vintijana i njegove bliže okolice. Na starim katastarskim karatama pronašli smo dva toponima koja nisu sačuvana u vintijanskom govoru – Monte Castelier i Frankinjuši/ Fran-chignusi/ Franchignasi.21

Uvidom u etimologiju riječi na kojima se temelje prikupljeni toponimi ustanovili smo da je većina njih (61 %) slavenskoga podrijetla te da se gotovo upola manje toponima (35 %) temelji na riječima koje pripadaju mlađemu romanskom sloju (kamo su došli iz istromletačkoga; samo je jedan iz talijanskoga jezika). Takvo je stanje odrazom neposrednoga dodira Vintijanaca s romanskim italofonskim stanovništvom kroz nekoliko stoljeća (tijekom kojega su razdoblja postali dvojezični). Starijemu predmletačkom sloju pripada samo 4 % toponima. Ojkonim Vintijan latinskoga je podrijetla – naselje je ime dobilo po rimskoj obitelji Vettii, koja je bila njihovim vlasnikom. Upozoravamo na činjenicu da nema toponimā rimskoga ili predrimskoga podrijetla, što bi se dalo očekivati s obzirom na prapovijesnu gradinu i važan rimski kamenolom.

Istražujući toponimiju, primijetili smo da postoje primjeri temeljenja imena dvaju referenata na apelativima istoga značenja, a različita jezičnog podrijetla (romanskoga i slavenskoga: Kazȁ/ Kazȁl i Kīžȉca/ Kīžȉce) te imenovanje istoga referenta raznojezičnim doimenskim sinonimnim apelativima: Kod plȉnare i Poli gȁša, Gradȉna/ Gradȉne i Monte Castelier.

U analiziranom korpusu prevladavaju toponimi motivirani prirodno-zemljopisnim značajkama referenata (npr. u toj skupini najbrojniji su toponimijski odrazi zemljopisnih naziva ( Drȁžica, Mȃli brĩg, Vȅliki brĩg) te toponimi motivirani biljnim nazivima ( Mũrve, Pod ȕlikon, Sũrve…)), odnosno toponimi motivirani ljudskom djelatnošću (u toj skupini najbrojniji su toponimi koji upućuju na izgrađene objekte ( Gradȉna/ Gradȉne, Gũvno, Pilȉca…) te toponimi koji upućuju na gospodarsku djelatnost ( Brãjda, Livȁde, Plãsa…)). Dobro su zastupljeni i toponimi motivirani antroponimima (pretpostavljenim osobnim imenima, obiteljskim nadimcima i prezimenima).

Analizirana toponimijska građa pokazuje da jednorječna imena brojnošću znatno nadmašuju dvorječna. Među dvorječnim toponimima nalazimo prijedložne izraze oblikovane prijedlogom pod ( Pod dũbon, Pod Grȍp, Pod Kavrȇron, Pod ȕlikon), poli ( Poli gȁša) i kod ( Kod jezȉka, Kod plȉnare). Opisni pridjevi veliki i mali, česti u hrvatskoj dvorječnoj toponimiji, potvrđeni su i u toponimiji Vintijana ( Mȃli brĩg, Vȇlike njȉve, Vȇliki brĩg). Romanski posvojni pridjev – romane – prisutan je u starom dvorječnom toponimu Cave Romane (službeno ime), odnosno Kãve romȃne (dijalektni imenski lik). Na terenu i u arhivskoj katastarskoj građi pronađena su samo dva dvorječna toponima sastavljena od imenica – tal. Monte Castelier, koji se više ne upotrebljava, i adaptirani romanski toponim Mȏnte Karȍca, zabilježen na kartama novijega datuma (oba sadrže mlet. i tal. zemljopisni naziv monte ‘brijeg’, koji se onimizirao).

S obzirom na tvorbenu strukturu, u prikupljenoj građi osobito su česti toponimi koji su rezultat onimizacije (npr. Brãjda, Gũvno, Lȉmed, Plȉnara…) te toponimi nastali sufiksalnom tvorbom (npr. Brajdȉca, Drȁžica, Glavȉca, Kižȉca, Livȁdica, Pilȉca, Venarȉca; Kazalȉne, Livȁdine…)22.

Da bi se dobio potpuniji uvid u toponimiju vintijanske okolice, trebalo bi nastaviti terenska i arhivska toponomastička istraživanja okolnih naselja – Vinkurana, Banjola i Premanture, usporediti njihove značajke, izdvojiti sličnosti i razlike te svu tu toponimiju promotriti u širem istarskom (toponimijskom) korpusu.

Prilog 1.

Abecedno kazalo u radu obrađenih toponima

Brãjda

Brajdȉca

Cave Romane / Kãve romȃne

Česmȉnica

Drȁžica

Frankinjuši/ Franchignusi/ Franchignasi

Glavȉca

Gradȉna/ Gradȉne

Grȍp

Gropȉć

Gũvno

Jãrac

Kampanȇr

Kanȁ

Kȁtarinka

Kãva

Kavrȇr

Kavrȇrski pȗt

Kazȁ/ Kazȁl

Kazãli

Kazalȉć

Kazalȋne/ Kazalȉne

Kīžȉca/ Kīžȉce

Kod jezȉka

Kod plȉnare

Lȉmed

Livȁde/ Livȁdine

Livȁdica

Mȃli brĩg

Mãrovica

Matešȅvica

Monte Castelier

Mȏnte Karȍca

Mũrve

Petrȁćov brĩg

Pilȉca

Plãsa

Pod dũbon

Pod grȍp

Pod Kavrȇr(om)

Pod ȕlikon

Poli gȁša

Prematȉni

Pȗt za Livȁdine

Rȕpe/ Rȕpine

Sũrve

Svȇti Blãž

Škāljȁča

Škavacadȗra/ Škovacadȗra

Vȇlike njȉve

Vȅliki brĩg

Vĩnac

Vinjarȉca/ Vinjerȉca

Volarȉja

Prilog 2.

Toponomastička karta Vintijana

Legenda

1 Gradȉna/ Gradȉne /

Monte Castelier

2 Kavrȇrski pȗt

3 Vĩnac

4 Vinjarȉca/ Vinjerȉca

5 Kazȁ/ Kazȁl

6 Kazalȉć

7 Kazãli

8 Kazalȋne/ Kazalȉne

9 Kīžȉca/ Kīžȉce/ Chisizze

10 Plȉnara / Kod plȉnare /

Gȁš / Poli gȁša

11 Pȗt za Livȁdine

12 Kanȁ

13 Pilȉca

14 Škavacadȗra/ Škovacadȗra

15 Mȏnte Karȍca

16 Cave Romane / Kãve romȃne

17 Kãva

18 Grȍp

19 Gropȉć

20 Pod Grȍp

21 Škāljȁča

22 Mȃli brĩg

23 Vȅliki brĩg

24 Livȁde/ Livȁdine

25 Livȁdica

26 Vȇlike njȉve

27 Lȉmed

28 Gũvno

29 Drȁžica

30 Rȕpe/ Rȕpine

31 Plãsa

32 Sũrve

33 Mũrve

34 Česmȉnica

35 Brãjda

36 Brajdȉca

37 Pod ȕlikon

38 Pod dũbon

39 Kavrȇr

40 Pod Kavrȇr(om)

41 Jãrac

42 Volarȉja

43 Svȇti Blãž

44 Kampanȇr

45 Petrȁćov brĩg

46 Kȁtarinka

47 Mãrovica

48 Frankinjuši/ Franchignusi/ Franchignasi

49 Prematȉni

50 Matešȅvica

51 Kod jezȉka

52 Glavȉca

53 Kazȁ

Prilog 3.

Katastarska karta iz 1872.23