Skip to the main content

Original scientific paper

https://doi.org/10.21857/yrvgqtwne9

An Overview of the Risan Bay Toponymy

Domagoj Vidović orcid id orcid.org/0000-0002-1000-0237 ; Institut za hrvatski jezik
Branimir Bilafer orcid id orcid.org/0009-0007-7556-1733


Full text: croatian pdf 450 Kb

page 115-135

downloads: 355

cite

Download JATS file


Abstract

The paper analyses 274 toponyms of the settlements of Risan, Kostanjica, Lipci,
Morinj, and Strp in the Risan Bay. The first part of the paper gives the essential
historical and geographic data and some characteristics (especially accentological)
of the Strp speech, one of the local idioms in the Risan Bay. In the central
part of the paper, the toponyms are classified according to motivation and origin.
The toponyms of anthroponymic origin and those motivated by cultural and historical
facts often reflect the turbulent history of the northwestern part of Boka
kotorska. Regarding the linguistic origin of toponyms, in addition to the expected
remnants of the Dalmatian-Romance substratum in oikonymy (Risan and Strp),
the local toponymy also reflects the appellatives of Turkish origin as remnants of
the two-century-long Ottoman rule over Risan, the central settlement of the studied
area.

Keywords

toponymy; oikonymy; Risan Bay; Dalmatian Romance substratum

Hrčak ID:

312339

URI

https://hrcak.srce.hr/312339

Publication date:

27.12.2023.

Article data in other languages: croatian

Visits: 852 *




1. Uvod

U ovome se radu obrađuju toponimi Risanskoga zaljeva u sjevernome dijelu Boke kotorske. Riječ je o području koje obuhvaća Risan, negdašnje biskupsko i upravno sjedište te središte obrađenoga područja, s naseljima Kostanjica, Lipci, Morinj i Strp.

Grad se Risan prvi put u povijesnim vrelima spominje u IV. stoljeću prije Krista. Nastanjivalo ga je ilirsko pleme Rizunta, a bio je prijestolnicom ilirske kraljice Teute nakon njezina poraza u ratu s Rimljanima (229. pr. Kr.). Nakon pada pod rimsku vlast Risan je dobio status rimske kolonije pod imenom Iulium Risinium te je bio biskupskim sjedištem od 590. do 1540. U X. stoljeću spominje se kao naselje u Tribuniji (Butorac 1998: 20). Od druge polovice XI. stoljeća do 1376. u Risnu su se smjenjivali dukljanski, bizantski i srpski vladari. Kratkotrajno su zatim Risnom vladali Balšići (1376. – 1377.), potom Kotromanići (1377. – 1451.), Dubrovčani (1451.) i Kosače (1451. – 1482.). Osmanlije su grad zauzeli 1482. i uz kraće prekide, tijekom kojih je Risan bio pod Mlečanima, njime vladali do 1687. Od 1687. Risan konačno dolazi pod mletačku vlast1 pod kojom ostaje do ukinuća Mletačke Republike 1797. Prva austrijska uprava nad Bokom kotorskom potrajala je 1797. – 1806., nakon čega je uslijedilo kratkotrajno razdoblje ruske (1806.) pa francuske uprave (1807. – 1813.). Drugo je razdoblje austrijske uprave trajalo 1813. – 1918. Nakon toga je Risan ušao u sastav Države Slovenaca, Hrvata i Srba te je iste godine (1918.) pripojen Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Uz manje prekide pod talijanskom i njemačkom okupacijom Risan je ostao u sastavu Jugoslavije do njezina raspada 1992. te je bio u sastavu zajedničke srpsko-crnogorske države do crnogorskoga osamostaljenja 2006.

U Risanskome zaljevu nalaze se i tri naselja – Lipci i Strp u potpunosti te jugoistočni dio Kostanjice – koji su dijelom peraške komune i Mletačke Republike ostali i tijekom osmanlijske vladavine nad Risnom, a nakon oslobođenja od Osmanlija u sastav je peraške općine uključen i ostatak Kostanjice.

Osmanlijska su osvajanja, nakon kojih se u sjeverozapadni dio Boke kotorske naselio velik broj pravoslavaca iz okolice Trebinja i Krivošija, uvelike utjecala na vjerski sastav mjesnoga stanovništva. Tako se katolička većina sve do Drugoga svjetskog rata zadržala u Lipcima i Strpu (u Strpu do danas), naseljima koja su ostala pod mletačkom vlašću, a znatan je udio katolika donedavna bio i u Kostanjici2. S druge je strane Risan, staro katoličko biskupsko središte, po podatcima Pavla Butorca (1998: 117), bio većinski katolički do XVII. stoljeća, ali je već početkom XVIII. stoljeća ondje »potisnut jači utjecaj katolika na javni život«.

Dio je mjesne toponimijske građe obrađenoga područja 1972. iznesen u radu Jelisavete Subotić Prilog proučavanju mikrotoponimije Risna, a manji dio u studijama Boka (Nakićenović 1913: 340–349, 358–360) i Kostanjica: prirodno i kulturno nasljeđe (Lalošević i dr. 2009). Ostatak je građe prikupljen terenskim istraživanjem tijekom 2022.3

2. Naselja u Risanskome zaljevu

2.1. Rȉsan4

Po Risnu se od antike do mletačke prevlasti cjelokupna Boka kotorska nazivala Risanskim zaljevom. Grad se prvi put spominje u IV. stoljeću prije Krista. Nastanjivalo ga je ilirsko pleme Rizunta, a bio je prijestolnicom ilirske kraljice Teute nakon njezina poraza u ratu s Rimljanima (229. pr. Kr.). Potpavši pod rimsku vlast, Risan je dobio status rimske kolonije pod imenom Iulium Risinium te je tad brojio oko 10 000 stanovnika (Luković 1951: 90). Iz II. stoljeća potječu ostatci rimske palače urešene slikama i mozaicima. Risan je bio sjedištem biskupije od 590. do 1540., a u gradu se nalazio benediktinski samostan Svete Marije (Tomasović 2016: 49). U X. stoljeću spominje se kao naselje u Tribuniji (Butorac 1998: 20). U kasnome je srednjem vijeku i početkom novovjekovlja bio trgovištem solju, poslije i stokom. Nakon osmanlijskih osvajanja u gradu su dotad većinski katolici postali izrazitom manjinom te je 1627. u Risnu živjelo oko 570 muslimana, 150 pravoslavaca i 80 katolika. Tijekom osmanlijske vladavine u Risnu su se nalazile četiri džamije, a kotorski je biskup Franjo Župan 1580. za službenoga posjeta Risnu utvrdio kako je katolička crkva (kojoj se ne navodi titular) razrušena te je bogoslužje obavio u kući Marka Tripkova (Butorac 2022b: 271). Pravoslavna crkva svetoga Petra i Pavla počela se graditi 1601., obnovljena je 1722. i dograđena 1796. U samoj je crkvi bio pravoslavni i katolički oltar te je uz nju u XVIII. stoljeću (1747. ili 1767.) izgrađena katolička kapelica svetoga Mihovila. Katolički je oltar u crkvi svetoga Petra i Pavla bio podignut 1663. te su se njime risanski katolici služili sve do 1847., kad je izgrađena nova katolička crkva svetoga Mihovila, nekoliko stotina metara južno od spomenute kapelice posvećene istomu svetcu (Butorac 2022b: 319). Ta je crkva porušena tijekom Drugoga svjetskog rata i nikad nije obnovljena. U Risnu se ujedno nalaze pravoslavne crkve svetoga Luke iz XV. stoljeća (na predjelu Smokovac), svetoga Jovana iz XVIII. stoljeća i svetoga Dimitrija posvećena 1907. te pravoslavni manastir Banja, koji potječe s početka XVIII. stoljeća (Nakićenović 1913: 346).

U literaturi se navode različiti grčki ( Rísinon) i latinski ( Rhizinium, Resinum) ojkonimski likovi za Risan. Petar Šimunović (2013: 177) slavenski lik * Risъnь (iz kojega je nastao hrvatski Risan) izvodi iz * Rísĭnu. Dijelovi su Risna: Bda (< brdo), Bȕjevina (< Bujevina ‘posjed Bujovića’), Ćȕkovina (< Ćukovina ‘posjed Ćukovića’), Derájići (< Derajić (vjerojatno prezime)), Drȁgojev do (< Dragoje + do ‘udubina u kršu’), Džámija (< džamija ‘muslimanska bogomolja’ < tur. cami), Grȁbovac (< grabCarpinus orientalis’), Grȕdina (< gruda ‘okruglast kamen’), Kàturići (< Katurić (prezime)), Kòšćela (usp. kostelaCellis australis’), Kováčevina (< Kovač (prezime)), Lòpatice (< lopatica), Ljȗljevine (usp. ljulj ‘vrsta trave, Lolium’), Mȃlā (< mala ‘mahala, gradska četvrt, zaselak’ < tur. mahalle), Pjèščina (< pješčina ‘uv. od pijesak’), Rȁškovići (< Rašković (prezime)), Rȕpavac (< rupa), Smȍkovac (< smokva5 ‘smokva, Ficus’), Stijȇpovići (< Stijepović (prezime)), Vȉganj (< viganj ‘mijeh kojim se potpiruje kovačka vatra’) i Vȉtoglāv (< vit ‘vitak’ + glava).

etnici: Rȉšnjanin, Rȉšljanin (mn. Rȉšnjani, Rȉšljani); Rȉšnjānka6, Rȉšljānka (mn. Rȉšnjānke, Rȉšljānke)

ktetici: rȉsanskī, rȉšnjanskī, rȉšljanskī

2.2. Kòstanjica

Kostanjica je smještena osam kilometara južno od Risna. Prvi se put spominje u popisu inventara pokretnina i nepokretnina Opatije svetoga Jurja od 22. travnja 1431. Tad je jedna kuća u Kostanjici opatu Augustinu plaćala tri perpera obveza prema Opatiji (Butorac 2022a: 198). U dokumentu iz 1440. saznajemo i ime prvoga zasad poznatog Kostanjičanina, Novaka Dobrikovića, koji je Opatiji svetoga Jurja prepustio vinograd u Kostanjici (Butorac 1998: 34). Posjedi se katoličkoga svetišta Gospe od Škrpjela u XVII. stoljeću spominju na predjelu Oštrikam, a na njih upućuje i toponim Gospino u istočnome dijelu naselja (Lalošević i dr. 2009: 8). U selu se nalaze katolička crkva svetoga Ivana Krstitelja iz 1834. i pravoslavna Svete Gospođe iz 1925. (Lalošević i dr. 2009: 32–33). Katolička je župa u Kostanjici uspostavljena 1859.

Kòstanjica (< kostanj ‘kesten, Castanea’) dobila je ime po kestenovim šumama. Od kestena su se izrađivali dijelovi međukatnih konstrukcija, okviri vrata i prozora te ostala stolarija (Lalošević i dr. 2009: 14).

etnici: Kòstanjičanin (mn. Kòstanjičani); Kòstanjičānka (mn. Kòstanjičānke)

ktetik: kòstanjičkī

2.3. Lȉpci

Lipci su smješteni devet kilometara jugozapadno od Risna. U Lipcima je na predjelu Stijene pronađen crtež jelena iz brončanoga doba (opširnije u Bošković 1968). Naselje se spominje u nekoliko dokumenata iz XV. stoljeća (od 1431.) kao dio područja Opatije svetoga Jurja na otočiću Sveti Juraj pred Perastom (Butorac 1998: 31). Godine 1462. (Butorac 2022a: 199) u Lipcima se spominje predio Cvjetova ( Zuietoua), koji nismo mogli ubicirati tijekom terenskoga istraživanja. U naselju se nalazi katolička crkva svetoga Ivana.

Naselje je prozvano po lipama koje u Boki kotorskoj najčešće rastu uz vodotoke. Uz lik Lȉpci (G Lȉpācā, DI Lȉpcima, A Lȉpce, L u Lȉpce) u uporabi je i lik Lȉpce (G Lȉpca, D Lȉpcu, A Lȉpce, L u Lȉpce, I Lȉpcem).7

etnici: Lȉpčanin (mn. Lȉpčani); Lȉpčānka (mn. Lȉpčānke)

ktetik: lȉpačkī

2.4. Mȍrinj

Morinj je smješten osam kilometara jugozapadno od Risna. Spominje se u dvama dokumentima iz 1336. U dokumentu iz siječnja 1336. stoji kako se Bratoslav Bogojev iz Morinja obvezao na obrtničko obrazovanje u majstora Mikoja (Kovijanić i Stjepčević 1957: 136). U dokumentu od 7. travnja 1336. spominju se, pak, Miloje Radinović iz Morinja ( Milloye Radinouich de Morigne) i njegova kći Jagoda, sluškinja u kući Jakanja (Mayer 1981: 409). Ime je naselja zabilježeno i 1407. u zaključku kotorskoga Malog vijeća, u kojemu se navodi da treba utamničiti i prisiliti na povrat zemlje Opatiji svetoga Jurja svakoga Morinjanina koji se nađe u Kotoru, a zadržao je opatijska zemljišta (Butorac 1998: 31). Nakon oslobođenja Morinja od Osmanlija turski su mlinovi u mjestu dodijeljeni Peraštanima Ivi Buroviću i Niki Vučićeviću (Butorac 1981: 196), a u XIX. stoljeću bilo ih je čak 19 (Milinović 1974: 48). Po nepotkrijepljenim podatcima crkva je svetoga Ivana na predjelu Svrčak izgrađena u XIV. stoljeću te se u njoj nekoć obavljao katolički i pravoslavni obred. Danas je to pravoslavna crkva posvećena svetomu Jovanu Bogoslovu (DUP Morinj: 24). U Morinju se uz pravoslavne crkve svetoga Ilije u Bunovićima na predjelu Ilinica (Nakićenović 1913: 348), Save u Donjemu Morinju (gradila se 1861. – 1875.) i svetoga Tome u Gornjemu Morinju (nije joj poznata godina gradnje, a obnovljena je 1826.) nalazi još katolička crkva svetoga Tripuna iz XV. stoljeća (neki dijelovi crkve potječu iz druge polovice XIII. ili XIV. stoljeća), na čijim su zidovima urezani najstariji prikazi jedrenjaka u Boki kotorskoj (Luković 1951: 89). U toj se crkvi blagdan svetoga Tripuna slavio 10. studenoga, po rimskome martirologiju.

Po predaji se naselje nekoć nazivalo Dòbrō Sèlo ili Dragománović (po morinjskome rodu), a današnje je ime navodno dobilo zbog velikoga pomora izazvanog epidemijom kuge.8 Stariji je ojkonimski lik Mȍrinje. Miomir Abović (2021) izvodi ojkonim iz kršćanskoga imena Marin, a Niko Luković (1951: 89) drži da je naselje prozvano po crkvi Svete Marije. S obzirom na česte odraze Bogorodičina kulta u jadranskoj toponimiji formalno jezično srodne liku Morinj9 te spomen benediktinskoga samostana Svete Marije u obližnjemu Risnu, Lukovićevo se mišljenje čini vjerojatnijim.

etnici: Mȍrinjanin (mn. Mȍrinjani); Mȍrinjānka (mn. Mȍrinjānke)

ktetik: mȍrinjskī

2.5. Stȑp

Naselje se nalazi oko 4 kilometra jugozapadno od Risna. Prvi se put spominje 27. veljače 1336. (Mayer 1981: 396). Strpljani Brajša Obradov i njegova žena Mare ( Braysce Obradi et sue uxori Mare de Sterp) te njihovi nasljednici tad su trajno u posjed i najam dobili zemljišta crkve svetoga Petra, Andrije i Šimuna na podanku Crepis (usp. Stjepčević 2003: 67). Strp se ujedno spominje u nekoliko dokumenata iz XV. stoljeća (od 1431.) kao dio područja Opatije svetoga Jurja na otočiću Sveti Juraj pred Perastom. U dokumentu iz 1437. stoji da su Strpljani (uz stanovnike Perasta, Đurića i Većebrda) stražarili na barkama po Kotorskome zaljevu te plaćali dažbinu i u doba kotorske samouprave i u doba mletačke vladavine (Butorac 1998: 31–32). Među njima se spominju Vlatko Bogojević ( Vlaticus Bogoevich), Dapko Grubojević ( Dapicus Gruboevich) i Ostoja Milinović ( Ostoia Milinovich) (Stjepčević 2003: 336). Osim u matičnim knjigama prve se strpačke obitelji, kao što su Nenada (iz bratstva Studeni) i Ćeman (iz bratstva Mioković), spominju kao odvjetci peraških bratstava (Butorac 1998: 115–116). U naselju se nalazi katolička crkva Svetoga Spasa koja se u vrelima spominje od 1747. (Butorac 2022: 316) Mjesno hrvatsko katoličko stanovništvo u Strpu i danas obilježava krsno ime na Spasovdan.

Naselje je po predaji prozvano Strp zato što su kuće u njemu „strpane” (zbijene) jedna do druge ili po tome što su „strpane” pod brdo. Orsat Ligorio (2013: 249) ojkonim drži dalmatoromanskim prežitkom te ga izvodi iz stĭrpe ‘deblo, stabljika’.

etnici: Stȑp(l)janin (mn. Stȑp(l)jani); Stȑp(l)jānka (mn. Stȑp(l)jānke)

ktetik: stȑpačkī

image1.jpeg

Zemljovid 1. Risanski zaljev

3. Strpački mjesni govor

U ovome se radu iznose neke, ponajprije naglasne značajke strpačkoga govora, kojim govore autohtoni Hrvati sjeverozapadnoga dijela Boke kotorske. Hrvatski, crnogorski i srpski govori u Risanskome zaljevu pripadaju istočnohercegovačkomu dijalektu štokavskoga narječja. Podatci su o tim govorima vrlo oskudni, a u temeljnoj hrvatskoj i srpskoj dijalektološkoj literaturi (npr. Ivić 1956; Lisac 2003; Okuka 2008) spominju se samo kao granični prema susjednim zetsko-južnosandžačkim govorima. Granica između istočnohercegovačkih i južnosandžačkih govora u Boki kotorskoj prati povijesne granice između Tribunije i Duklje te Huma i Kotora, a uglavnom i između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva (uz iznimku Đurića, Lipaca, Strpa i dijela Kostanjice).

Strpački govor, slično govorima dubrovačkoga područja, ovisno o naglasku, ima dvosložnu (npr. lȉjēp, mȉjēh, snȉjēg) ili jednosložnu zamjenu jata (npr. nijésam; usp. Lisac 2003: 99). Glas se h čuva u nominativu u imenica kao što je krȕh, ali se mijenja s v u kosim padežima (G krȕva) te ispada u pridjevsko-zamjeničkoj sklonidbi u kojoj su potvrđeni nastavci tvrdih osnova (npr. òvijē, svȉjē, tȉjē). U strpačkome se govoru provodi zamjena lj > j ( kjȗč, ȕje). U primjerima sa suglasničkim skupovima blj ( ìzgubjen10), mlj ( snȋmjeno, zèmja), plj ( Stȑpjanin) i vlj ( pònovjen) došlo je do epenteze l, zatim jotacije, pa depalatalizacije lj > j.11 U primjerima sa sekundardnim lj (npr. grȏbje) nije razvidno je li riječ o istome procesu. Česti su primjeri treće jotacije (npr. đèca, nèđeja, óđe, pròćerat, vȉđe(t)). Dijelom su glasovnoga sustava fonemi ś (npr. śȅdi, śekira, śutridan) i ź (npr. kȍźi). Glas v ispada u primjeru čòek (G čoèka). Česta je pojava kratke množine (npr. bȍri, kjúči, mlȉni).

U strpačkome se mjesnom govoru iza silaznih naglasaka gubi zanaglasna dužina u imenica ( slȕčaj, šȁkanje, žȁlos; G mn. pȗtnika, I jd. ȍbalom), u glagola (primjerice, u prezentu fȁli, ȉma, kȃže, znȃči; prȋčamo; navíjaju, nȍse), u glagolskome pridjevu radnom (npr. rȅko), u određenih pridjeva (npr. drȕgi, jȁča, mȃli, sȅdmi) te pri prebacivanju naglaska (npr. nȁ brod). Rjeđe se mogu čuti i silazni naglasci u nepočetnome slogu u višesložnih riječi (npr. navijȃč, ogrȃđena, ostȃli, ovȃj). Upravo su često gubljenje zanaglasnih dužina i silazni naglasci u nepočetnome slogu značajke kojima se hrvatski govori u Risanskome zaljevu razlikuju od srpskih i crnogorskih. U mjesnome se govoru nahode i primjeri kanovačkoga duljenja (npr. dóbro, dóšli12, príšli, sélo, úšla), a oblici tipa prȍbjen i pjȁn svjedoče o refleksu slaboga poluglasa. Iskonski je praindoeuropski naglasak očuvan u imenici mȍre13 (u drugim je govorima obično produljen u mȏre pod utjecajem latinskoga lika), a stariji je naglasni lik uščuvan i u zamjenici ȍn. U strpačkome se govoru, kao i u većini hrvatskih bokeljskih govora te općenito štokavskih govora u Crnoj Gori, čuvaju stariji naglasni likovi genitiva i akuzativa množine zamjenica mi i vi, nȁs i vȁs14 (opširnije o tome u Kapović 2017: 327–328) te oblik vi, koji se može odnositi na nenaglašeni dativ ( Pòpijēvke vi na pòštēnje.) i akuzativ zamjenice * vy ‘vi’ (npr. Vesèlio vi Bȏg vȅliki.).15

4. Motivacijska razredba toponima

U ovome se poglavlju toponimi dijele po motivaciji. Uz toponim donosimo osnovni podatak, a u bilješkama dodatna objašnjenja. Uz toponime navodimo i pokrate imena naselja u kojemu su zabilježeni: K = Kostanjica, L = Lipci, M = Morinj, R = Risan, S = Strp.

4.1. Toponimi motivirani geomorfološkim značajkama zemljopisnoga referenta

4.1.1. Zemljopisni nazivi u toponimiji (toponimijski apelativi i izvedenice)

4.1.1.1. Odrazi toponimijskih naziva: Bȁnja (< banja16 ‘plićina s toplom morskom vodom’; usp. lat. balnea17; R), Bȁrina (< bara; R), Bòljūn (< boljun ‘vrelo’ < lat. bullīre; L), Bda (R), Brȕ(l)je18 (usp. vrulja ‘podmorsko vrelo’; R), (< do ‘udubina u kršu’; M), Gàndalj (usp. gandaj19 ‘zakutak’; K), Grȅbēn (R), Kȕk (< kuk ‘kameni vrh u obliku stošca’; M, R), Lèdine (M), Lìvada (R), Lúka (L, S), Pèćina20 (S), Pȍ(l)je (M), Pònori (M), Pȏnta21 (< ponta ‘rt’ < tal. ponta; S), Potkàlūžje (< kaluža ‘blato, kalište’; S), Rȉjēd (usp. red22 ‘kamen živac’; M), tac (< rtac ‘um. od rt’; R), Spȉla23 (usp. spilja; R, S), Strȕge (< struga ‘strmo korito potoka’; R), Tòčilo (< točilo ‘korito brdskih potoka’; S), Úmi (usp. hum ‘brdo’; M).

Većina se toponima iz ove skupine odnosi na morfološke oblike krša te obalnoga pojasa i podmorja. Morfologijom su krša motivirani toponimi koji se izvode iz naziva do, ledina, livada, pećina, polje, ponor, spila, struga i točilo, a obalnoga pojasa i podmorja toponimi koji se izvode iz apelativa banja, brulja ‘vrulja’ te ponta i rt24. U mjesnoj su se toponimiji ujedno odrazili nazivi vrelišta boljun25 i blatišta bara te oronimijski apelativi brijeg (usp. toponime Briježak i Brežine u 4.1.3.), (h)um, greben, kuk i rijed. Apelativ luka odnosi se u Risanskome zaljevu i na uzmorske (uvala) i na kopnene zemljopisne referente (zemljišta uz vodotok). Ujedno su potvrđene i hidronimijske osnove potok i rijeka (usp. 4.6.).

4.1.1.2. Toponimijske metafore: Bȁbina skrȉnja (< baba + skrinja [< scrinia; Ligorio 2014: 236]; R), Čélac (< čelo ‘brdo okrenuto suncu’; R), Čèlina (usp. Čelac; K), Galìjan26 (< galija; R), Grȁšće (usp. Grašta; R), Grȁšta (< grašta27 ‘kameni lonac za cvijeće’ < južnotal. grasta < lat. gastra; S), Kòlīć (< kolić ‘um. od kolac’; R), Kotàrača28 (< kotorača ‘propust kroz koji teče voda’; R), Krȁlijēšnica (< kraliješ ‘pršljen’; K), Lòpatice (< lopatica; R), Vèrige29 (< verige ‘tjesnac’ < veriga ‘velik lanac kojim se što preprečuje’; K), Vȉganj (< viganj30 ‘mijeh kojim se potpiruje kovačka vatra’; R).

Izvori su toponimijskih metafora dijelovi tijela ( čelo, kraliješ i lopatica), predmeti iz svakodnevne uporabe ( grašta, kolić, skrinja i veriga), građevinski naziv ( kotarača) i vrsta plovila ( galija).31

4.1.2. Toponimi s obzirom na razmještaj, oblik i izgled tla ili vode

4.1.2.1. Toponimi uvjetovani smještajem zemljopisnoga referenta: Kùtina (< kut; R), Nàvrh cȓnē grédē (< crn ‘obrastao crnogoricom’ + greda32 ‘uočljiva stijena’; R), Nàvrh òsredca (usp. osredak ‘njiva u sredini’; M), Òkrajak (M), Príboj (< priboj ‘predio uz veću uzvisinu’; M), Zárjēčje (R).

4.1.2.2. Toponimi koji označuju oblik i površinska svojstva tla (izravni i metaforični): Bèzdanj (S), Dèbelī rȉjēd (< debeo ‘širok’ + rijed ‘kamen živac’; M), Dùbokā dòlina (M), Dùžnatā gláva (R), Dùgī dȏ (M), Gȑbavī dȏci (R), Knjača (R), Vȉtoglāv (R).

4.1.2.3. Toponimi koji se odnose na sastav i osobitosti tla ili vode: Bȉjēla ljȗt (< bijel + ljut ‘kamen živac’; M), Bȉjēli kȁmen (S), Cljenā stijéna (< crljen ‘crven’ + stijena; R), Gnjȋlē lȁstve (R), Golòdražnica33 (R), Kȁmeno mȍre34 (R), Klȉkovac (M), Kòrjān-kȕk (< korija35 ‘gusta šuma’ < [tur. koru ‘šuma’] + kuk; ERHSJ II: 154; R), Među vȅlje kȁmenje ( velji ‘velik’ + kamenje; S), Ȍštrikam (< oštar + kam ‘kamen’; S), Ȍštri kȁmi (usp. Oštrikam; K), Pjèščina (R), Plòčice (< pločica ‘um. od ploča’ < ploča ‘kvadratni kamen’; S), Sȍpōt36 (R), Stijȇne (L), Svŕčak (< svrčak ‘mjesto na kojemu se voda vrti u vrelu’; ERHSJ III: 632; M), Ùšljivac (R), Vòdice (R), Zèlenī dȏ (< zelen ‘obrastao raslinjem’; M).

Većina se toponima iz ove skupine odnosi na stjenovite terene te sadržava apelative kam, kamenje, ljut, ploča i stijena. Na područja obrasla biljnim pokrovom upućuje toponim Zeleni do, na predjele s oskudnim biljnim pokrovom Golodražnica, a na vodna područja Vodice. Na glinovita tla upućuje toponim Gnjile lastve, pjeskovita Pješčina, a na vodotoke koji presušuju Ušljivac. Onomatopejskoga je postanja toponim Klikovac.

4.1.3. Odnosni toponimi: Brèžina (R), Brèžine (M), Brijéžak (M), Dóčine (M), Dȏnjā Grȁšta (S), Dȏnja Kȍźeljūt (S), Dȏnjā vòda (M), Dȏnjē gràblje (S), Dȏnjē grànice (S), Dȏnjī Mȍrinj (M), Gȏrnjā Grȁšta (S), Gȏrnjā Kòstanjica (K), Gȏrnja Kȍzjeljūt (S), Gȏrnjā vòda (L), Gȏrnjē gràb(l)je (S), Gȏrnjē grànice (S), Gȏrnjī Mȍrinj (M), Grèdina (R), Grȕdina (R), Klȁčina nȍvā (S), Klȁčina stȃrā (S), Mȃlī mȏst (M), Nȁd dō (S), Nalúka (< *Nadluka; K, M), Nȁtpolje (M), Pod Pèćinu (S), Pod Spȉlu (S), Vȅljā gréda37 (R), Vȅljā njȉva (K, M), Vȅljī mȏst (M), Vȅljī pòtok (M), Zàkuče (M), Zà ogradu (S), Zàpresjeka (M), Zàrupina (R), Zàtrapje (M), Zàubō (R).

Dvorječni se odnosni toponimi najčešće tvore od pridjeva i imenice (npr. Donja Grašta), a odnos se među samim toponimima najčešće iskazuje antonimnim parovima pridjeva, pri čemu antonimni par gornji – donji izražava prostorne38, novistari vremenske, a malivelji kvalitativne odnose (usp. Frančić i Mihaljević 1997–1998: 88). Kvalitativni se odnosi u jednorječnim istokorijenskim toponimima iskazuju sufiksima - ak (npr. Briježak) i - ina ( Brežine) te prefiksima nad- ( Naluka, Natpolje) i za- ( Zapresjeka, Zarupina). U tvorbi su toponima iz ove skupine zastupljeni prijedlozi nad, pod i za.

4.1.4. Toponimi motivirani nazivima biljaka, dijelova biljaka i biljnih zajednica: Bȉjēlī drȉjēn (< bijeli drijen ‘bijeli svib, Cornus alba’; R), Bštan (< brštan ‘bršljan, Hedera helix’; R), Dȅlikapina (< deli ‘jak, snažan’ + kapina ‘kupina, Rubus ulmifolius’; R), Devèsilje (< devesiljeSeseli rigidum’; K), Glȍgovo bȑdo (< glogCrategus’; R), Gòrica (< gorica ‘mlada šuma’; R), Gràb(l)je (< grabCarpinus’; M, S), Gràbovac (usp. Grablje; R), Jȁblanovi (< jablanPopulus’; R), Jȁsenova glàvica (< jasenFraxinus’; R), Kòšćela (usp. košćela ‘kostela, Cellis australis’; R), Koštríkovac (< koštrika39 ‘veprina, Ruscus aculeatus’; M), Ljȅskova dòlina (< lijeskaCorylus’; M), Líšće (< osl. * lěs ‘lisnata šuma’; M), Mȗrva40 (< murva ‘dud, Morus’; R), Òrāšje (< orahJuglans’; L, M), Pȁpratnica (< papratPterydophita’; M), Pelènica (< pelinArtemisia absyntium’; R), Pòd javōr (< javorAcer pseudoplatanus’; M), Smȍkovac41 (< smokvaFicus carica’; R), Tnovi (< trnPrunus spinosa’; M), Zà dubovo bȑdo (< dub ‘hrast, Quercus’; M), Žȕkova glàvica (< žukaJunceus’; M).

U mjesnoj su se toponimiji odrazili mnogobrojni apelativi koji upućuju na postojanje raznorodnih vrsta stablašica ( dub, grab, jablan, jasen, javor, kostanj, košćela42, murva i orah) te grmolikih ( bijeli drijen, brštan, glog, kapina, koštrika, lijeska, paprat, trn i žuka), zeljastih ( devesilje) i ljekovitih biljaka ( pelin). Na biljne zajednice43 upućuju toponimi Gorica i Lišće.

4.1.5. Toponimi u svezi s nazivima životinja i životinjskih staništa: Bȍžjāk44 (< božjak ‘vrsta ptice, pupavac’; R), Bljezina (usp. brgljez ‘vrsta ptice’; R), Džùrlīn45 (< džurlin ‘čurlin, vrsta ptice’; R), Kȍźeljut (< koza + ljut ‘kamen živac’; S), Máčkova pȏnta46 ( < mačak + ponta ‘rt’; S), Sȍkolova gréda (< sokol + greda ‘uočljiva stijena’; S), Zȇčnjāk47 (< zečnjak ‘zečja jama’; R), Zmìjinac (< zmija; M).

U toponimiji su se Risanskoga zaljeva odrazili nazivi domaćih životinja ( koza, mačak), gmazova ( zmija) i ptica ( božjak, brgljez, džurlin i sokol) te životinjskih staništa ( zečnjak).

4.2. Toponimi motivirani ljudskom djelatnošću

4.2.1. Toponimi prema izgrađenim objektima i zdanjima

4.2.1.1. Toponimi prema nazivima za gospodarske objekte: Klȁčina (< klačina ‘vapnenica’; M), Kòšarice (< košara ‘staja’; R), Mlȉni (M), Na prístan (< pristan ‘privezište, lučica’; K), Plȕžine (< plužina ‘koliba u kojoj noće pastiri’; R), Zgrȁda (S).

4.2.1.2. Toponimi kao odrazi naziva za obrambene objekte: Barbàkān (< barbakan ‘vrsta utvrde’ < srlat. barbacana; S), Gràdina (M, R), Kùlina (< kulina ‘razvaline utvrde’ < kula ‘utvrda’ < tur. kule; R), Pod gràdinu (M).

4.2.2. Toponimi prema obitavalištima te javnim prostorima: Mȃlā (< mala ‘mahala’; R), Pjȁca (< tal. piazza ‘trg’; R, S), Sèlo (K).

4.2.3. Toponimi prema gospodarskoj djelatnosti

4.2.3.1. Toponimi u svezi s ratarskom djelatnošću

4.2.3.1.1. Toponimi u svezi s uzgojem kulture i tipovima obradivoga zemljišta: Bȁštine (< baština ‘imanje’; R), Jȅčmenište (R), Konòpičje (< konopičje ‘njiva zasijana konopljom’; M), Kčismokve (M), Ktolište (< krtolište48 ‘njiva zasađena krumpirom’; R), Láka (usp. vlaka ‘zavučena duga njiva’; L, M), Lȁnište (< lanište ‘njiva zasijana lanom’; M), Lijéhe (< lijeha ‘gredica, obradiva površina namijenjena uzgoju povrća ili cvijeća’; L), Njȉva (M), Njȉve (M, S), Ȍgrade (< ograda ‘ograđena njiva’; M), Pòdi (< podi ‘terastaste njive’; R), Rèpovī (< repa; M), Stúpin (< stup49 ‘dugačka uska njiva’; M), Stùpne (usp. Stupin do; R), Vȑti (M).

Nazivima su zemljišnih čestica motivirani toponimi Baštine, Laka50, Lijehe, Njiva, Njive, Ograde, Podi, Stupin do, Stupna i Vrti, a toponimi Ječmenište, Krčismokve, Krtolište i Repovi do te Konopičje i Lanište motivirani su nazivima kultura kojima su zasađene/zasijane pojedine obradive površine (konoplja i lan služili su za izradu užadi i jarbola na morinjskim jedrenjacima).

4.2.3.1.2. Toponimi u svezi s privođenjem tla kulturi: Kčevine (R), Kčići (M), Lazètina (M), Lazètine (L), Pòžārnī dȏ (R), Zȁgār (usp. gar ‘mjesto na kojemu se paljenjem dolazi do obradive površine ili pasišta’; M).

4.2.3.2. Toponimi u svezi s uzgojem životinja: Kòbila51 (usp. kobila ‘sedlo’; L), Nà janjilo (< janjilo ‘tor za janjad’; M).

4.2.3.3. Toponimi u svezi s ostalim gospodarskim granama: Pèntār (< pentar52 ‘kamenolom’; K), Sòlita (M), Stȃrā slànica (< star + slanica ‘solana’; R), Trȁp (< trap ‘mladi vinograd’; S), Vìnogradište (S).

Iz ove je skupine toponima razvidno da su se stanovnici Risanskoga zaljeva bavili kamenoklesarstvom, vinogradarstvom i trgovinom solju.53

4.3. Kulturno-povijesno uvjetovani toponimi

4.3.1. Toponimi u svezi s upravnom vlašću: Bánovina (< ban; K), Bȅgovina (< beg; R), Cȁrine (L, R), Gàbela (< tal. gabella ‘carina’; R), Knȇz Bògdan54 (K), Stȃrā dogàna (< star + dogana ‘carinarnica’; R), Vȅlikā mèđa (R).

U ovoj su se skupini toponima uščuvali naslovi dostojanstvenika ( ban, beg i knez) te različiti nazivi za carinarnice ( carina, dogana i gabela).

4.3.2. Toponimi u svezi s mjesnom poviješću i mjesnim predajama: Bȅgov kȁmēn (K), Kàndīn mȏst (R), Rȁka (K).

S toponimima su iz ove skupine povezane predaje o sukobima mjesnoga stanovništva s Osmanlijama. U toponimu Kandin most uščuvan je spomen na Kandijski rat (1645. – 1669.).

4.3.3. Toponimi motivirani nazivima vjerskih zdanja i posjeda55: Crkvènō (M), Džàmātovina (< džamat ‘džemat, zajednica muslimanskih vjernika’ < tur. cemaat; R), Džámija (< džamija < tur. cami; R), Góspino (K), Grȍbnice (S), Ìlinica (M), Mèčit (< mečit; usp. mesdžid ‘manja muslimanska bogomolja’ < tur. mescid; R), Sȕtvara (M).

Predio Grobnice odnosi se na strpačko katoličko groblje, Gospino na posjede Gospe od Škrpjela u Kostanjici, a Ilinica je predio uz pravoslavnu crkvu svetoga Ilije u Morinju. Sutvara je ponornica koja utječe u more u Morinju.56 Na negdašnju muslimansku prisutnost u Risnu upućuju toponimi Džamatovina, Džamija i Mečit.

4.4. Toponimi antroponimskoga postanja

4.4.1. Višerječni toponimi antroponimskoga postanja

4.4.1.1. Toponimi od posvojnih pridjeva izvedenih iz antroponima i zemljopis-nih naziva: Dòbrkov dȏ (M), Drȁgojev dȏ (R), Kȍkotova gréda (M), Kùkorova dòlina (M), Mȃrkova gréda (M), Pálić-vòda (M), Rȁdostin (M), Mȅtkova vòda (R).

4.4.1.2. Toponimi od posvojnih pridjeva izvedenih iz antroponima i gospodarskih naziva: Ćȃtovića mlȉni (M), Đȗrova làzina (S), Ìvanovića mlȉni (M), Lȅsov svínjac (S), Màjanovi dȏci (M), Mȃrkova njȉva (M), Miòčev stȃn (M), Mȋrkove grànice (L), Sèferovo gúmno (M), Vȍjvodića mlȉni (M).

4.4.1.3. Toponim od posvojnoga pridjeva izvedenog iz antroponima i naziva biljne zajednice: Dàbetin gȑm (R).

4.4.1.4. Toponim od antroponima i naziva kulturnopovijesnoga postanja: Kúla Tȏšovića (R).

4.4.1.5. Toponimi od antroponima i naziva za obitavališta, javne prostore i putove: Ćȗzova kúla (K), Déspina ȕlica (R), Pȅrovo sèlo (S), Torìjūn Pòpovīćā (< torijun ‘serpentina’ [< tal. torrione ‘velika utvrda, promatračnica; pokretna utvrda’; Lipovac Radulović 1981: 357] + Popović; R).

4.4.2. Jednorječni toponimi antroponimskoga postanja

4.4.2.1. Toponimi tvoreni od posvojnoga pridjeva: Tȍmićevo (K), Trìpanovo (S), Vùčićevo (S), Žúrin (R).

4.4.2.2. Toponimi antroponimskoga postanja s toponimskim sufiksima: Àdamovina (R), Békovina (R), Bȕjevina (R), Dȃbovina (M), Kȍkoljina (S), Kosòvica (M), Kováčevina (R), Lálovina (L), Mȃtovina (K), Périnica (R), Pètrovina (L), Radòštāk (M), Ránkovina (M), Sȋndikovina (M), Tomáševina (S), Tȏšovina (M), Tupórovina (R), Včevina (R).

4.4.2.3. Množinski likovi antroponima u funkciji toponima: Bakòči (M), Bèkani (M), Brgùljani (L), Bȑkovići (K), Bȗnovići (M), Čȕčkovići (R), Ćȅtūši (R), Dábovići (K), Deràjići (R), Dragománovići (M), Kàturići (R), Lȁlići (M), Lȕčići (M), Màrinovići (M), Mȁtkovići (M), Mìlinovići (M), Mȉslići (R), Mȑšići (R), Mustúri (M), Pàlaškovići (M), Pòpovići (R), Rádovići (S), Rȁškovići (R), Sèferi (M), Stijȇpovići (R), Stȑpovići (R), Sùbotići (R), Špȃrovići (R), Tòdorovići (K), Tòmanovići (S), Vȉdovići (R), Vúlovići (K).

U mjesnoj su te toponimiji odrazila različita domaća živuća i izumrla prezimena: Bakoč (Morinj), Bekan (Morinj), Berković (Kostanjica), Brguljan (Lipci), Bujović (Risan), Bunović (Morinj), Čučković (Morinj), Ćatović (Morinj), Ćuzo (Kostanjica), Dabović (Kostanjica), Dragomanović (Morinj), Ivanović (Morinj), Katurić (Risan), Kokolja (Strp), Kokot (Morinj), Kovač (Risan), Lalić (Morinj), Lalović (Lipci), Marinović (Morinj), Matković (Morinj), Milinović (Morinj), Mislić (Risan), Mršić (Risan), Palašković (Morinj), Palić (Morinj), Popović (Risan), Radović (Strp), Rašković (Risan), Seferović (Morinj), Sindik (Morinj), Stijepović (Risan), Subotić (Risan), Šparović (Risan), Todorović (Risan), Tomanović (Strp), Tomašević (Strp), Tomić (Kostanjica), Tošović (Risan), Vidović (Risan), Vojvodić (Morinj), Vrčević (Risan), Vučić (Morinj) i Vulović (Kostanjica). Na u vrelima nepotvrđena prezimena ili nadimke upućuju toponimi koji sadržavaju antroponime Ćetuš (Risan), Derajić (Risan), Despo (Risan), Kukor (Morinj), Mioč (Morinj) i Tupor (Risan). Ujedno su se u mjesnoj toponimiji odrazila različita kršćanska (Adam, Đuro, Pero, Tripan i Žuro), narodna (Dabeta, Dobrko, Dragoje, Metko, Mirko, Radosta i Ranko) i strana osobna imena (Leso) te osobni nadimci (Perinica).

4.5. Toponimi ktetičkoga postanja: Bȑdo rȉsanskō (R), Lȉpački pòtok (L), Mòrinjskā gláva (M), Mòrinjskā rijéka (K, M), Ȕbaljski pȗt (S).

U mjesnoj su toponimiji potvrđeni ktetici lipački, morinjski i risanski, koji se odnose na naselja u Risanskome zaljevu (Lipci, Morinj i Risan), te ubaljski, koji se odnosi na naselje u obližnjim Krivošijama (Ubli).

4.6. Toponimi nejasna postanja ili motivacije: Bèlilovina (R), Òsarevica (S), Ušànīk57 (R).

5. Jezično raslojavanje toponima

U mjesnoj se toponimiji nahode prežitci različitih jezičnih sustava. U njoj su se odrazili apelativi dalmatoromanskoga postanja klačina, murva, pentar, spila i žuka, koji su i danas u općejezičnoj uporabi u Boki kotorskoj. Ojkonim Strp motiviran je mjesnomu stanovništvu neprozirnim apelativom dalmatoromanskoga postanja. Dalmatoromanskoga je postanja i hidronim Sutvara (‘sveta Barbara’), a kroz dalmatoromanski filtar prošao je i ojkonim Risan te možda obalni toponim Gandalj. Od mlađih romanskih apelativa potječu toponimi Gabela, Pjaca i Ponta. Turski je jezični sloj najrazvidniji u toponimima antroponimskoga postanja (npr. Begov kamen, Seferovo guvno) te među toponimima motiviranim nazivima muslimanskih vjerskih objekata (npr. Džamija, Mečit). Slikovitost je u imenovanju referenata najrazvidnija u toponimu Kameno more, koji se odnosi na vrlet u risanskome zaleđu.

6. Zaključak

U ovome se radu obrađuje 274 toponima u Risanskome zaljevu. Središnje je naselje toga područja Risan, negdašnje boravište ilirskih Rizunta te antičko i ranosrednjovjekovno središte Boke kotorske, kojemu gravitiraju susjedna naselja Kostanjica, Lipci, Morinj i Strp. U kasnome srednjovjekovlju grad je Risan s Morinjem i dijelom Kostanjice potpao pod osmanlijsku vlast, a Lipci, Strp i dio Kostanjice ostali su dijelom Mletačke Republike. To se odrazilo na vjersko-etnički sastav stanovnika (katolička se većina sve do polovice XX. stoljeća održala u područjima koja nisu potpala pod osmanlijsku vlast; tijekom dvostoljetne osmanlijske vladavine u Risnu je bilo najviše muslimana, a nakon oslobođenja od Mletaka u grad su se doselili pravoslavci, uglavnom iz Trebinja i Krivošija) i mjesnu toponimiju (turski je jezični sloj zastupljeniji u Risnu i Morinju, a mletački u ostalim naseljima). Osmanlijska su osvajanja, zbog obilnih migracija, utjecala i na dijalektnu sliku Boke kotorske razdvojivši je na novoštokavsko sjeverozapadno i staroštokavsko jugoistočno područje. Istočnohercegovačkomu dijalektu pripada i hrvatski strpački govor, čije se značajke iznose u ovome radu, a koji se od susjednih crnogorskih i srpskih govora na naglasnoj razini ponajprije izdvaja češćim silaznim naglascima na nepočetnome slogu i gubljenjem zanaglasne dužine, što je odrazom starijega stanja te činjenice da katolici u Đurićima, Lipcima i Kostanjici uglavnom potječu iz Perasta i naselja koja su Perastu gravitirala u jugoistočnome (staroštokavskome) dijelu Boke kotorske za razliku od pravoslavaca koji su se uglavnom doselili iz novoštokavskih područja.

Literatura

An Overview of the Risan Bay Toponymy

Summary

The paper analyses 274 toponyms of the settlements of Risan, Kostanjica, Lipci, Morinj, and Strp in the Risan Bay. The first part of the paper gives the essential historical and geographic data and some characteristics (especially accentological) of the Strp speech, one of the local idioms in the Risan Bay. In the central part of the paper, the toponyms are classified according to motivation and origin. The toponyms of anthroponymic origin and those motivated by cultural and historical facts often reflect the turbulent history of the northwestern part of Boka kotorska. Regarding the linguistic origin of toponyms, in addition to the expected remnants of the Dalmatian-Romance substratum in oikonymy (Risan and Strp), the local toponymy also reflects the appellatives of Turkish origin as remnants of the two-century-long Ottoman rule over Risan, the central settlement of the studied area.

Ključne riječi: toponimija, ojkonimija, Risanski zaljev, dalmatoromanski supstrat

Keywords: toponymy, oikonymy, Risan Bay, Dalmatian Romance substratum

Notes

[1]  Jugoistočni je dio Boke kotorske uz nekoliko enklava na sjeverozapadu ostao pod mletačkom vlašću 1420. – 1797.

[2]  Katolici su bili izrazitom većinom u Strpu i Lipcima. Ta su se dva naselja popisivala pod službenim imenom Strp-Lipci (1910. katolici su činili 80,43 % stanovništva toga naselja), a izdvaja-njem naselja Lipci iz naselja Strp-Lipci katolici su ostali većinom u Strpu do danas. U Kostanjici su katolici bili blagom većinom do 1910. (tada su činili 48,17 % stanovništva; Crkvenčić i Schaller 2006: 67) te znatnom manjinom (više od 40 %) do Drugoga svjetskog rata. U Risnu je 1910. bilo 9,13 %, a u Morinju 1,93 % katolika. Stotinjak godina poslije (2011.) u Strpu je među 50 stanovnika živio 31 (62,00 %) katolik i 12 (24,00 %) Hrvata, u Lipcima među 24 stanovnika nije bilo Hrvata, a živjela su 2 (8,33 %) katolika, u Kostanjici je među 127 stanovnika živjelo 19 (14,96 %) katolika i 8 (6,30 %) Hrvata, u Risnu je od 2 034 stanovnika bilo 78 (3,83 %) katolika i 31 (1,52 %) Hrvat, a u Morinju je među 224 stanovnika bilo 12 (5,36 %) katolika i 8 (3,57 %) Hrvata (usp. Podaci na nivou naselja: Stanovništvo prema nacionalnoj odnosno etničkoj pripadnosti po naseljima (Tabela N1) i Podaci na nivou naselja: Stanovništvo prema vjeroispovijesti po naseljima (Tabela N3)). O uzrocima nerazmjera u broju Hrvata i katolika, poglavito nakon 1971., vidjeti opširnije u Mrduljaš (2021).

[3]  Ispitanici su bili Tripo (1966.), Anton (1939.) i Anđa Bilafer (djevojački Radović; 1940.), svi iz Strpa. Zahvaljujemo im na podatcima i iznimnoj susretljivosti.

[4]  U radu foneme /ǯ/, //, /x/, /ļ/, /ń/, // ne donosimo uobičajenim dijalektološkim znakovima, nego ih bilježimo grafemima hrvatskoga standardnog jezika: , đ, h, lj, nj, r.

[5]  Iako se toponimi motivirani apelativom smokva najčešće odnose na predio zasađen voćkama istozvučnoga naziva, dio ih je moguće povezati sa slavenskom osnovom smokъ ‘zloduh, zmaj’, poglavito one koji se odnose na zbirališta vode i predjele uz njih (usp. Šimunović 2004: 196). Risanski je Smokovac vrelo.

[6]  Bura se, pak, koja puše s risanskih vrleti naziva rȉsānka (Nakićenović 1913: 341).

[7]  U mjesnim se govorima akuzativ često zamjenjuje lokativom.

[8]  Po predaji su Morinjani nakon epidemije kuge tražili pomoć od gatare, no tomu se usprotivio mjesni svećenik koji je ikonu Presvete Bogorodice iz mjesne crkve svetoga Ivana odnio na vrelo Svrčak i posvetio vodu iz toga vrela, nakon čega je epidemija kuge zaustavljena, a Bogorodici u spomen Morinjani iznose njezinu ikonu svakoga 15. srpnja (opširnije u Milinović 1974). Budući da imena Dobro Selo i Dragomanović nisu potvrđena u povijesnim vrelima, jasno je da predaja o tome da su to starija imena Morinja nije točna. Morinj se ujedno u okolici nazivao i Petrovo Selo zbog podrške Morinjana kralju Petru II. Karađorđeviću 1945.

[9]  Usp. toponim Sutomore u Spiču i Sutorina (< * Sutomorina) u Boki kotorskoj te druge srodne toponime povezane s Bogorodičinim kultom (Šimunović 1996: 45). Valja spomenuti i toponim Gospino u susjednoj Kostanjici.

[10]  U mjesnome je govoru zabilježen i lik dìbjī ‘divlji’ svojstven i ostatku Boke te dubrovačkomu području, npr. u Janjini (usp. Prišlić i Vidović 2021: 250).

[11]  Danas su u mlađih govornika potvrđeni i primjeri s lj (npr. kljȗč, ȕlje).

[12]  Osnovni je glagol kretanja u Strpu òdit, kao u Lastvi kod Tivta (usp. Vulić 2011: 117).

[13]  Izgovor mȍre uščuvan je na širemu dubrovačkom području i u štokavskim govorima u samome Dubrovniku, u Dubrovačkome primorju, Konavlima, Zažablju, Slivnu i štokavskome dijelu Pelješca te Gornjoj Hercegovini, i u čakavskim govorima u zapadnome dijelu Pelješca te na Korčuli i Lastovu. Tijekom novijih istraživanja potvrđen je i u Bristu u Makarskome primorju (Prišlić i Vidović 2021: 244).

[14]  Taj smo naglasak zabilježili i u Donjoj Lastvi kod Tivta. Ondje smo zabilježili i analoške naglaske njȉh ( nà njih) i svȉh.

[15]  Opširnije o tome u Kapović (2006: 54).

[16]  Na Zlarinu se toponimi Banj i Banja odnose na ladanjski prostor, točnije na kupališta (Skračić i Šprljan 2016: 332).

[17]  Romanizam banja Ligorio svrstava među posuđenice koje su »u slavinu prispjele još na dunavskome limesu« (Ligorio 2014: 21–22).

[18]  Riječ je o podmorskome vrelu kod Risna. Za promjenu vr > br usp. * Vrela > Brela (usp. ERHSJ III: 623). Na zemljovidima je zabilježen lik Vrulja.

[19]  Opširnije o apelativu vidjeti u JE (I: 168–169) i Šimunović (2005: 98).

[20]  Na zadarskome području pećina može označivati i kamenite predjele i vrhove (Skračić i Jurić 2004: 165).

[21]  Strpački se predio Ponta u Morinju naziva Máčkova pȏnta. Apelativ ponta u Boki kotorskoj katkad označuje i pristanište (Lalošević i dr. 2009: 35).

[22]  Apelativ r(ij)ed nisam zabilježio u mjesnim govorima, no s obzirom na izgled referenta moguće je pretpostaviti da je i u Boki kotorskoj označivao kamen živac kao na Braču (usp. Šimunović 2004: 119).

[23] Spila je potok.

[24]  Apelativ rt iščeznuo je, slično kao na većemu dijelu istočnojadranske obale, iz aktivnoga leksika. Za toponime morskoga dna Vladimir Skračić upotrebljava naziv bentonim (opširnije u Skračić 2020: 128).

[25]  Apelativ boljun ‘vrelo’ dijelom je aktivnoga leksika u Boki kotorskoj te ga Dunja Brozović Rončević (1997: 29) bilježi u Lepetanima. Oronim Boljun zabilježen je u Stolivu (Vidović 2019: 103).

[26]  Riječ je o pješčanome sprudu na lijevoj strani potoka Spile.

[27]  Skok bilježi apelativ grasta, koji izvodi iz južnotal. grasta < lat. gastra (ERHSJ I: 609). Apelativ je potvrđen u Dubrovniku (Bojanić i Trivunac 2020: 213), Konavlima (Veselić 2020: 32) i Župi dubrovačkoj (Bego-Urban 2010: 136).

[28] Kotarača je vrelo koje izvire iz stijene samo nakon izrazito kišnih razdoblja.

[29]  Po jednoj je od predaja tjesnac nazvan po lancima koji su priječili ulaz u Kotorski i Risan-ski zaljev. Dvije su inačice navedene predaje. Po prvoj je lance 1381. postavio ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Anžuvinac kako bi spriječio prolazak mletačkih brodova, a po drugoj su postavljeni kako bi se onemogućio prodor Osmanlija u Perast i Kotor u XVI. i XVII. stoljeću. Postoji i znatno manje vjerojatna teorija kako je ime nastalo prevođenjem prezimena kotorske vlasteoske obitelji Catena (Mažibradić 2015: 49).

[30]  Na Braču je viganj mali pristranak (Šimunović 2004: 224).

[31]  Koliko su različiti izvori metafora u Risanskome zaljevu, na zadarskim otocima i na Šolti, pokazuje podatak da im je zajednička tek metafora galija (usp. Skračić i Jurić 2004: 169 te Marasović--Alujević i Lozić Knezović 2011: 393) uz metafore koje su se već okamenile u toponimijske nazive (npr . kuk) i koje se odnose na sastav tla ( greda).

[32]  U obalnoj toponimiji apelativ greda može označivati i prijelaz iz plitkoga u duboko more, primjerice na zadarskome području (Skračić i Jurić 2004: 169).

[33] Golodražnica je vrelo kod manastira Banja u Risnu.

[34]  Riječ je o vrleti između Risna i Ledenica.

[35]  Usp. i prezime Korljan u Gradcu u Makarskome primorju (Šimunović 2006: 466).

[36] Sopot je vrelo koje izvire iz pećine. Voda iz vrela izlazi u slapu i ulijeva se u more.

[37]  Nakon što su Nijemci tijekom Drugoga svjetskog rata minirali navedeno područje, predio je prozvan Làgūm (< lagum ‘mina’ < tur. lâğum; Škaljić 1966: 430) jer su ondje Nijemci minirali dio puta Risan – Ledenice (Subotić 1972: 89).

[38]  U Strpu par gornjidonji uglavnom upućuje na položaj prema starome, danas zaraslome putu od Lipaca prema Strpu.

[39]  Od koštrike i šparoga u Boki kotorskoj pravi se salata.

[40] Murva je rt u Risnu.

[41]  Usp. 5. bilješku.

[42]  Romanizme kostanj (usp. toponim Kostanjica) i kostel (usp. toponim Košćela) Ligorio svrstava među posuđenice koje su »u slavinu prispjele još na dunavskome limesu« (Ligorio 2014: 21–22).

[43]  U mjesnim je govorima živ apelativ dubrava ‘hrastova šuma’.

[44]  Riječ je o povremenome potoku koji se pojavi samo nakon velikih kiša.

[45] Džurlin je vrelo i zdenac.

[46]  Usp. 21. bilješku.

[47]  Riječ je o pećini sjeverno od Risna, u kojoj ljeti planduje stoka (Subotić 1972: 89).

[48]  Više o etimologiji apelativa krtola vidjeti u ERHSJ (II: 34).

[49] Stup je u starijim vremenima označivao i granicu između zemljišta (Šimunović 2004: 107).

[50]  U Boki kotorskoj uz redukciju vl > l česta je redukcija vr > r (npr. vrijes > rijes, vrutak > rutak).

[51] Kobila je rt nasuprot Verigama, a istoimeni rt postoji i na ulazu u Boku kotorsku. Bliskozvučne toponime u oronimiji Božanić i Marasović-Alujević (2020: 179) dovode u vezu s romanskim apelativom cavallone ‘val’.

[52] Pentar je kamenolom u Gornjoj Kostanjici. U Kostanjici je bilo više kamenoloma. Iz kamenoloma se u Vulovićima vadio pločasti kamen za gradnju kuća i okućnica, podzida te međa. Apelativ pentar Ligorio (2014: 197–198) drži dalmatromanizmom te ga izvodi iz pĕtrariu. U Boki kotorskoj taj apelativ može označivati i bilo koju otvorenu rupu u zemlji. Predio Pentar nalazi se u Vrmcu nad Prčanjem (Vidović 2019: 110).

[53]  Velika su se skladišta soli nalazila u naselju Košćela u Risnu (Subotić 1972: 90).

[54]  Na tome je predjelu stambena cjelina Dabovića.

[55]  Vladimir Skračić (2011: 117–118) razlikuje hagionime (ojkonime »kojima je u sadržaju ime svetca ili svetice, titulara naselja, grada ili nekog sakralnog objekta«) od hijeronima (toponima »iz religiozne paradigme, koji nisu imena svetaca ili božanstava«).

[56]  Naselje se Sutvara nalazi u Grblju, predjelu između Kotora i Budve.

[57]  Možda od usne.

References

 

Abović, Miomir. 2021Porijeklo i smisao toponima Morinj. Boka News. https://bokanews.me/porijeklo-i-smisao-toponima-morinj/2023

 

Bego-Urban, Melita. 2010Škrinja uspomena: dubrovački jezični pabirci. Čibača: Humanitarno društvo Župe dubrovačke.;

 

Bojanić, Mihailo; Trivunac, Rastislava. 2020Rječnik dubrovačkoga govora. Dub-rovnik: vlastita naklada.;

 

Bošković, Đurđe. 1968O poreklu kompozicije sa predstavom lova na jelene u Lipcima. Cetinje: Zavod za zaštitu spomenika SR Crne Gore.

 

Božanić, Joško; Marasović-Alujević, Marina. 2020Toponimija otoka bivšega života – Svetac i Šćedro. Split: Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu.;

 

Brozović Rončević, Dunja. 1997Hidronimi s motivom vrelišta na povijesnom hrvatskom jezičnom području. Folia onomastica Croatica. 6:1–40

 

Butorac, Pavao. 1998Razvitak i ustroj peraške općine. Perast: Gospa od Škrpjela.;

 

Butorac, Pavao. 2022Izabrana djela IV. Perast: Gospa od Škrpjela.;

 

Butorac, Pavao. 2022Izabrana djela VI. Perast: Gospa od Škrpjela.;

 

Crkvenčić, Ivan; Schaller, Antun. 2006Boka kotorska: etnički sastav u razdoblju austrijske uprave. 18141918g.). Hrvatski geografski glasnik. 681:51–72

 

DUP Morinj = AG INFOPLAN. 2006Detaljni urbanistički plan „Morinj”. Budva: AG INFOPLAN.;

 

ERHSJ = Skok, Petar. 19711974Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I–IV. Zagreb: JAZU.;

 

Frančić, Anđela; Mihaljević, Milica. 19971998Antonimija u hrvatskoj toponimiji. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 2324:77–102

 

Ivić, Pavle. 1956Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Novi Sad: Matica srpska.;

 

JE = Vinja, Vojmir. 19982004Jadranske etimologije: Jadranske dopune Skokovu etimologijskom rječniku, I–III. Zagreb: HAZU – Školska knjiga.;

 

Jurić, Ante. 2016Suvremena toponimija šibenskog otočja. Toponimija šibenskog otočja.Ur. Skračić,; Vladimir. Zadar: Sveučilište u Zadru, Centar za jadranska onomastička istraživanja. p. 113–231

 

Kapović, Mate. 2017Notes on the historical Accentuation of the Čakavian dialect of Blato on Korčula: Acute Posttonic Length, Slavic ā-stem Locative Plural and Other Issues. Definitely Perfect: Festschrift for Janneke Kalsbeek. Ur. (Amsterdam). Uitgeverij Pegasus,. 323–334

 

Kovijanić, Risto; Stjepčević, Ivo. 1957Kulturni život staroga Kotora. (XIV-XVIII vijek), 1. Cetinje: Istoriski institut NR Crne Gore.

 

Lalošević, Ilija i dr. 2009Kostanjica: kulturno i prirodno nasljeđe. Podgorica: EXPEDITIO – Arhitektonski fakultet u Podgorici.;

 

Ligorio, Orsat. 2014Problem leksičke stratifikacije u adrijatistici. Doktorski rad. Zadar: Sveučilište u Zadru.;

 

Lipovac Radulović, Vesna. 1981Romanizmi u Crnoj Gori: jugoistočni dio Boke kotorske. Cetinje: Obod.;

 

Lisac, Josip. 2003Hrvatska dijalektologija 1: Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.;

 

Luković, Niko. 1951Boka kotorska. Cetinje: Narodna knjiga.;

 

Marasović-Alujević, Marina; Lozić Knezović, Katarina. 2011Obalni toponimi otoka Šolte. Časopis Hrvatskih studija. 71:389–443

 

Mayer, Antun. 1981Kotorski spomenici – druga knjiga kotorskih notara, god. 1329–1337. Zagreb: JAZU – CANU.;

 

Mažibradić, Anita. 2015Tivat kroz stoljeća: mjesto kmetova i gospodara.Donja Lastva: Općina Tivat – HNV Crne Gore.

 

Milinović, Špiro. 1974Podaci o istoriji Morinja i okolnih mjesta. Morinj: Turističko društvo „Morinj”.;

 

Nakićenović, Sava. 1913Boka (antropogeografska studija). Srpski etnografski zbornik. 20:(Beograd). Srpska kraljevska enciklopedija.

 

Okuka, Miloš. 2008Srpski dijalekti. Zagreb: SKD Prosvjeta.;

 

Podaci na nivou naselja: Stanovništvo prema nacionalnoj odnosno etničkoj pripadnosti po naseljima (Tabela N1). 2011Uprava za statistiku Crne Gore. https://www.monstat.org/cg/page.php?id=536&pageid=1482023

 

Podaci na nivou naselja: Stanovništvo prema vjeroispovijesti po naseljima. 2011Uprava za statistiku Crne Gore. https://www.monstat.org/cg/page.php?id=536&pageid=1482023

 

Prišlić, Antonija; Vidović, Domagoj. 2021Pogled u toponimiju Općine Janjina. Croatica et Slavica Iadertina. 171:235–277

 

Skračić, Vladimir. 2011Toponomastička početnica: osnovni pojmovi i metoda terenskih istraživanja. Zadar: Sveučilište u Zadru.;

 

Skračić, Vladimir; Jurić, Ante. 2004Krški leksik zadarske regije. Geoadria. 92:159–172

 

Skračić, Vladimir; Šprljan, Nataša. 2016Semantička klasifikacija toponima na šibenskim otocima.Toponimija šibenskog otočja. Ur. Skračić, Vladimir. Zadar: Sveučilište u Zadru, Centar za jadranska onomastička istraživanja. p. 321–345

 

Stjepčević, Ivo. 2003Arhivska istraživanja Boke kotorske. Perast: Gospa od Škrpjela.;

 

Subotić, Jelisaveta. 1972Prilog proučavanju mikrotoponimije Risna. Prilozi proučavanju jezika. 5:(Novi Sad,). 87–94

 

Šimunović, Petar. 1996Sakralni toponimi sa sut + svetačko ime u razdoblju kasne antike do predromanike. Folia onomastica Croatica. 5:39–62

 

Šimunović, Petar. 2004Bračka toponimija. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.;

 

Šimunović, Petar. 2005Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.;

 

Šimunović, Petar. 2013Predantički toponimi u današnjoj (i povijesnoj) Hrvatskoj. Folia onomastica Croatica. 13:147–214

 

Škaljić, Abdulah. 1966Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo: Svjetlost.;

 

Tomasović, Marinko. 2016Udio benediktinaca u zapadnjačkim okvirima bokokotorskoga prostora u djelu Pavla Butorca i pitanje vremena zasnivanja njihovih opatija. Kotorski biskup Pavao Butorac – život i djelo.Zbornik radova okrugloga stola održanog u lipnju 2016. u Kotoru. Ur. Lupis, Vinicije B. i dr. Kotor: HNV Crne Gore – Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar”, Područni centar Dubrovnik – Hrvatska bratovština „Bokeljska mornarica 809” Rijeka. p. 75–94

 

Veselić, Krešimir. 2020Blago konavoskijeh riječi: građa za rječnik konavoskoga govora. Gruda: Ogranak Matice hrvatske Konavle.;

 

Vidović, Domagoj. 2019Pogled u toponimiju Kotorskoga zaljeva. Studia lexicographica. 2413:97–112

 

Vulić, Sanja. 2011O govoru Hrvata iz Gornje Lastve. Spomenica 600. obljetnice crkve Male Gospe u Gonjoj Lastvi14102010Ur.Lupis, Vinicije B. Gornja Lastva – Zagreb: Župa Male Gospe u Gornjoj Lastvi – Institut za društvene znanosti „Ivo Pilar”. p. 113–138


This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.