UVOD
U ožujku 2021. godine kao kustos dokumentarist u Galeriji Meštrović u Splitu uspostavio sam suradnju s Arhivima Sveučilišta Notre Dame u saveznoj državi Indiana u Sjedinjenim Američkim Državama. Istraživao sam Meštrovićevu dokumentacijsku građu vezanu uz bl. Alojzija kardinala Stepinca koja se čuva u arhivu Ivan Mestrovic Papers u Hesburgh Libraries pri Arhivima Sveučilišta. Članak donosi dokumente iz Meštrovićeva arhiva koji se čuvaju u navedenom arhivu. Ovi dokumenti doprinos su razumijevanju Meštrovićeva odnosa sa Stepincem i njegova stava o Stepincu.
Objava izvora: Mapa 1
U mapi Stepinac, Cardinal, 1949-1959, CMST 9/147, koja se nalazi u kutiji CMST 24 čuva se nekoliko različitih dokumenata1:
dvije kopije transkripta na engleskom jeziku jednog intervjua s Ivanom Meštrovićem o temi Alojzija Stepinca iz 1953. godine
pismo kardinalu Francisu Spellmanu iz 1954. godine s rukopisnom zabilješkom „confidential“ na prvoj stranici
pismo novinaru Dewittu Mackenzieju od 2. prosinca 1952. godine
dokumenti vezani uz različite proslave takozvanih Dana kardinala Alojzija Stepinca u Sjedinjenim Američkim Državama 1949. godine, 1953. godine i 1958. godine2
prepiska Ivana Meštrovića s časnom sestrom Reginom Mary C. S. J.3
U prvom intervjuu iz 1953. godine Ivan Meštrović govori kako mu je „jako drago čuti da je nadbiskup Stepinac pušten iz zatvora“, ali istodobno ističe „da on nije potpuno slobodan već ograničen na svoje selo“. Stepinac je zapravo bio ograničen samo na jedan mali dio svoje župne kuće i dvorišta u Krašiću. Što se tiče razloga Stepinčeva premještanja u kućni pritvor, Meštrović pronicljivo „misli da je vlada prvenstveno htjela ostvariti dobar utisak na Zapadu, jer riječi 'pušten iz zatvora' zvuče kao da je potpuno slobodan, što nije slučaj“. Potom ga je novinar pitao što će se nakon toga dogoditi. Meštrović ne zna „njihove planove, ali pretpostavlja dvije mogućnosti: prvo, nadbiskupu bi moglo biti teško boraviti u selu te bi mogao zatražiti da napusti zemlju, što je dosad opetovano odbijao. Druga mogućnost je da trenutno puštanje predstavlja korak prema njegovoj potpunoj slobodi“. Povijest je pokazala da je Ivan Meštrović bio u krivu jer je s vremenom Stepincu u Krašiću postajalo sve teže i restrikcije su bile sve veće. Potpunom slobodom Meštrović je smatrao „povratak obavljanju dužnosti zagrebačkog nadbiskupa“ te je dalje obrazložio da „ni nadbiskup niti Vatikan neće smatrati stvar riješenom ako se nadbiskup ne vrati na svoje dužnosti“. Meštrović također ističe kako je „u jednom od svojih intervjua nadbiskup sam rekao da je krajnje vrijeme i da bi bilo na obostranu korist postizanje sporazuma između Crkve i države“. Meštrović također napominje kako je Stepinac „istaknuo da je to stvar koja treba biti riješena između Svete Stolice i jugoslavenske vlade“ na državnoj razini.
Meštrovićev stav o Stepincu do izražaja posebno dolazi u odgovoru na novinarovo pitanje „je li Stepinac surađivao s neprijateljem“, odnosno s ustašama. Ivan Meštrović odgovara čvrsto i nedvosmisleno: „Optužiti Stepinca za suradnju je veća uvreda za njega i njegove prijatelje nego sama osuda. Ja sam bio u Zagrebu u kasnu jesen 1941., prije nego sam i sam zatvoren, i nisam susreo nikoga tko je oštrije od Stepinca osuđivao naciste, fašiste i njihovu marionetu u Hrvatskoj, Pavelića. Nadbiskup mi je pokazao hrpu prijetećih pisama od nacista i Pavelićevih dužnosnika koji prijete da će ga ubiti. Bi li čovjek, koji surađuje s njima, rekao javno ono što je rekao na kraju pokorničke procesije u Zagrebu 31. listopada 1943.: 'Katolička crkva ne može dopustiti da ijedna rasa ili nacija, zato što je brojnija ili bolje naoružana, može učiniti nasilje manjoj naciji. Ne možemo dopustiti ubijanje nedužnih ljudi zato što je netko ubio vojnika, čak ako je taj vojnik pripadao rasi koja se smatra plemenitijom. Sustav ubijanja stotina talaca za zločin za koji se ne može naći krivac je nečovječan…'“4
Nadalje, „u osudi Pavelićevog koncentracijskog logora u Jasenovcu i ubojstava počinjenih ondje“ Meštrović je istaknuo da se „nadbiskup više puta usmeno i pismeno žalio Paveliću. U jednom od svojih protesta napisao je: 'Ovo je sramotna mrlja i zločin koji u nebo vapi za osvetom, kao što je cijeli logor Jasenovac sramotna mrlja nezavisne Hrvatske države… ubojicama se mora suditi…' Sjetite se da su te ubojice na koje se nadbiskup referira dužnosnici Pavelićeve vlade i da nadbiskup nije oklijevao nazvati ih pravim imenom. Bi li suradnik pisao na ovaj način?“ Meštrović je izravan i vrlo argumentirano donosi svoj sud o Stepinčevoj nevinosti. Na drugom mjestu tako citira prijeteća pisma koja su ustaše i nacisti slali Stepincu: „Mi znademo, da ste vi naš zakleti neprijatelj, ali vam stavljamo do znanja, ako ustrajete, da vam ne će pomoći rimski crveni pojas, i da ćemo vas na ulici ubiti kao psa…“5 Svoje argumente iznesene na ovome mjestu Meštrović ponavlja i u članku pod naslovom „Stepinac – duhovni heroj“ tiskanom u Hrvatskoj reviji, a koji piše u South Bendu 18. kolovoza 1956. godine, upravo u povodu desete godišnjice njegove nepravedne osude.6 Nadalje, Meštrovićevu uvjerenost u Stepinčevu nevinost potvrđuje i članak kipareva sina Mate Meštrovića objavljen 1983. godine u časopisu Journal of Croatian Studies: „Meštrovićevo političko djelovanje uglavnom se sastojalo od intervencija u korist zatočenog nadbiskupa (kasnije kardinala) Alojzija Stepinca. Više je puta odlazio kod kardinala Francisa Spellmana i drugih katoličkih prelata kako bi oni izvršili pritisak na predsjednika Eisenhowera i državnog tajnika Johna Fostera Dullesa da posreduju kod Beograda za Stepinčevo oslobađanje. Čvrsto je vjerovao u Stepinčevu potpunu nevinost za optužbe koje je protiv njega podizao Titov režim.“7
Važno pitanje Stepinčeva slučaja i ovog intervjua bila su i preobraćenja, na što je Meštrović odgovorio da se „nadbiskup čvrsto opirao prisilnim preobraćenjima. Međutim, budući da je kvislinška vlast u Hrvatskoj progonila pravoslavce, preobraćenja su neko vrijeme bila osiguranje od progona (iako ih ni preobraćenje nije uvijek spašavalo). Utjecajni Srbi iz Srbije čak su molili nadbiskupa da olakša preobraćenja kako bi spasili živote. Svi su znali da će ljudi ova svoja preobraćenja iz straha odbaciti nakon rata. Je li Katolička crkva trebala odbiti obraćenja i namjerno izložiti ljude progonu ako je postojala šansa da se spase ako se obrate? Obraćenici i katolički kler znali su da su obraćenja privremena mjera za samozaštitu. Uspaničeni ljudi koji su se htjeli obratiti bučno su tražili obraćenja. Koji svećenik bi odbio obraćenje čovjeku u strahu od smrti ako ga to obraćenje može spasiti dok opasnost ne prestane? Što bi bio veći grijeh: privremeno obraćenje ili odbijanje obraćenja?“. Meštrović vrlo trezveno razlučuje istinu od neistine i donosi Stepinčeve motive koji su bili izrazito humani.
Meštrovićevo stajalište i poznavanje Stepinca ojačano je činjenicom da ga je on poznavao više desetaka godina.8 Također je iznimno važna činjenica da je Meštrović spašen od gotovo sigurne smrti u ustaškom zatvoru zaslugama Alojzija Stepinca i Vatikana, uz čiju je pomoć pušten iz zatvora te je potom napustio državu. U navedenom intervjuu kipar je posvjedočio da ga poznaje od 1918. godine, kada ga je upoznao dok je Stepinac „kao austrijski vojnik bio zatvoren u zatvoru-logoru za vojne ratne zarobljenike“. Meštrović je istaknuo da se Stepinac „kao Hrvat i rimokatolik dragovoljno pridružio borbi za jugoslavenski savez na strani pravoslavne Srbije. Tek nakon Prvog svjetskog rata odlučio je biti svećenik“.9 Također je dodao da ga je kasnije „često viđao kad je bio asistent svojemu prethodniku i kasnije opet kad je postao nadbiskup“. Meštrović je rekao da je Stepinac uživao „velik ugled zbog svoje skromnosti i osjećaja za društvenu pravdu. Želio je da njegovi kanonici žive skromno kao što je on živio te da većinu svojih prihoda koriste u društvene i humanitarne namjene“.
Prije posjeta Hrvatskoj 1959. godine (tada nakon 17 godina života u egzilu) Ivan Meštrović je Stepinca posljednji put vidio „u Rimu, Italiji, 1942. godine te su dugo razgovarali o stanju u Hrvatskoj i zvjerstvima počinjenim od strane nacističkih i fašističkih okupatora i četničkih i ustaških kvislinga“. Tom prilikom Stepinac je Meštroviću rekao da je „njegov brat bio pogubljen od strane nacista jer je pripadao partizanima“. Pri njihovom tadašnjem rastanku istaknuo je Meštrović, Stepinac mu je rekao da „sumnja da će se više vidjeti“, objašnjavajući svoju bojazan strašnom rečenicom: „Očekujem da će me ubiti ili nacisti ili njihovi kvislinzi sada ili komunisti kasnije, ali ne bojim se“. Meštrović je intervju završio dodajući kako „čak i sami komunisti poštuju Stepinca zbog integriteta njegovog karaktera. Njihova isprika za zatvaranje Stepinca“, kako ističe Meštrović, „je da je povijest puna primjera nevinih ljudi koji su osuđivani zbog političkih razloga, što se naziva političkim potrebama. Maršal Tito sam je ustanovio to u jednom svojem intervjuu“.10 Meštrovićevo izrazito pozitivno mišljenje o Stepincu jasno je utemeljeno i vidljivo iz navedenog sadržaja pisma.
Drugi dokument iz ove mape jest navedeno povjerljivo pismo Ivana Meštrovića kardinalu Spellmanu iz 1954. godine.11 Meštrović piše Spellmanu „ne samo kao prijatelj kardinala Stepinca nego i kao prijatelj ove velike zemlje i njene demokracije“.12 On piše u situaciji kada „američka vlada pokušava pomoći Titovoj Jugoslaviji da se odupre sovjetskoj agresiji“. Meštrović u samom početku pisma oštro ističe da misli da „Stepinčev slučaj više slabi moć Jugoslavije da se odupre agresiji nego što američka vojska može pomoći Jugoslaviji“. Dalje objašnjava kako je „Tito nestrpljiv doći u Washington te bi mogao pokušati ishoditi pozivnicu za posjet SAD-u naročito nakon njegovog posjeta i primanja u Londonu“. Meštrović predlaže kako bi „ovo mogao biti trenutak da američke vlasti nametnu uvjet za slanje buduće vojne pomoći diktatoru Titu“. „Mislim da bez čvrste odlučnosti ljudi da se bore i najbolja vojna oprema pada u neprijateljske ruke. Tito i njegov komunistički režim nemaju moralnu potporu naroda, naprotiv, narod ih mrzi. Jedan od razloga za ovu odbojnost prema Titovom režimu je Stepinčev slučaj.“ Ovo pismo također govori u prilog Meštrovićevu snažnu uvjerenju u Stepinčevu nevinost i moralnost.
Sljedeći dokument u mapi jest pismo novinaru Associated Pressa, Dewittu Mackenzieju.13 „Povodom uzdizanja nadbiskupa Stepinca na čast kardinala mislim da bi bilo dobro reći nešto tim više što se njegov položaj i položaj Crkve u komunističkoj Jugoslaviji nije ni na koji način promijenio.14 Zato sam mislio da bi bilo pravovremeno ako ja kažem nešto o tome. Ranije ste bili tako dobri te ste izdali razgovor sa mnom vezan uz Stepinčev slučaj. Zato sam bio slobodan poslati Vam izjavu u nadi da ćete biti u mogućnosti izdati ju u formi razgovora ako pristanete. Kad dođem u New York nadam se da ću imati zadovoljstvo vidjeti Vas i razgovarati s Vama.“ Ovo pismo također pokazuje kako se Meštrović javno zalagao za pomoć kardinalu Stepincu. Tome u prilog ide i navod Duška Kečkemeta, koji također pokazuje koliko se Meštrović javno trudio pomoći Stepincu i proširiti istinu o njegovoj nevinosti: „Meštrović je posredovao kod mnogih istaknutih ličnosti zalažući se za oslobađanje Stepinca. Tako je s[a Stjepanom] Lackovićem – kako piše [Bogdanu] Radici 1949. – poslao brzojave toga sadržaja Papi, predsjedniku Trumanu i Ujedinjenim narodima. Kasnije je posredovao i kod predsjednika Eisenhowera i u State Departmentu tražeći da oni utječu na Beograd, što su oni i učinili.“15
Sljedeći dokument jest pismo predsjedavajućem proslave takozvanog „Stepinčeva dana“ od 7. svibnja 1949. godine poslano na adresu don Stjepana Lackovića u Lackawanni pokraj Buffala, u državi New York. Meštrović se ispričava što neće biti u mogućnosti sudjelovati u obilježavanju Stepinčeva dana, ali poručuje organizatorima da „mogu biti uvjereni da je duhom s njima u prosvjedu protiv nepravednog suđenja i pritvaranja velikog nadbiskupa“. Dodaje kako im se „pridružuje izražavajući svoje najdublje poštovanje i divljenje predanosti i hrabrosti nadbiskupa Stepinca za njegov hrvatski narod, koji se također žrtvuje za svoje kršćansko uvjerenje i uvjerenja svog naroda“. Meštrović zaključuje smatrajući da će „nadbiskup Stepinac trijumfirati jer laž ne može pokoriti istinu, niti će nepravda trijumfirati nad pravdom, ili materijalno nad duhom“.
U skupinu dokumenata u mapi koji se odnose na obilježavanje Dana kardinala Stepinca ubraja se i proglas toga dana 12. listopada 1958. godine u američkoj saveznoj državi Michigan od strane tadašnjega michiganskog guvernera Gerharda Mennena Williamsa, istaknutog američkog političara.16 U proglasu guverner Mennen Williams bez zadrške brani Stepinca „kao inspirativan simbol otpora tiraniji i sjajan primjer onih koji se bore za zadržati ili postići slobodu“. Piše da je „potpuno prikladno da ovaj veliki duhovni vođa bude proslavljen od strane slobodnih ljudi Amerike kao čovjek koji je cijeli život posvetio obrani slobode i otporu tiraniji i ugnjetavanju“, zbog čega poziva „sve ljude, bez obzira na rasu, vjeru ili nacionalno porijeklo, da odaju počast velikom glasnogovorniku slobode i težnji svih potlačenih naroda, čovjeku koji je svim slobodnim narodima svijeta dao plemenit primjer osobnog integriteta i hrabrosti“. Kako u svojoj knjizi o Stepincu navodi Vinko Nikolić, govor na ovoj proslavi održao je „sam Harry Truman, bivši predsjednik SAD-a“.17
Slika 1. Ivan Meštrović, Susret Stepinca s Kristom, South Bend, Indiana, SAD, 1960., mramor. Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava, Zagreb. Autorica fotografije: Barbara Šarić. Fototeka Atelijera Meštrović, Zagreb, FGM- 6765 © MIM
Na sličan način Stepinca hvali i sljedeći dokument, od 29. lipnja 1953. godine, koji potpisuju don Oskar Šuster i don Charles Kamber. Pišu o borbi protiv komunizma i navode Stepinca kao „jednog od najvećih, ako ne i doslovno najvećeg heroja ovog vremena, koji je slavno branio prava Katoličke crkve i ljudske savjesti od jugoslavenskih komunista i diktatora Tita [...] i o kojem je Papa, nedavno kad ga je uzvisio na čast kardinalata, govorio tako sjajnim izrazima kakvi su se rijetko koristili u povijesti Crkve“. Stoga šalju preliminarnu pozivnicu za „Cardinal Stepinac Day“, koji namjeravaju održati u listopadu iste godine u Detroitu kao jedan „prvenstveno katolički dan, ali istovremeno i dan u kojem svi mogu sudjelovati, razumijevajući da Stepinac predstavlja univerzalnu borbu za zajedničke ideale Amerike i čovječanstva“.
Nadalje, tri dokumenta u mapi predstavljaju prepisku između časne sestre Regine Mary C. S. J. iz samostana svete Katarine u Norwoodu u Massachusetsu i Ivana Meštrovića. Sestra Regina Mary je najprije 17. rujna 1959. godine pisala Meštroviću u povodu njegova nedavnog posjeta Stepincu u Hrvatskoj. Razlog pisanja kako navodi je knjiga za tinejdžere koju piše o „modernim vođama protiv komunizma“ u koju je htjela uključiti i Stepinca. Autorica navodi da „većina poznatih informacija o kardinalu završava s godinom 1956. i s obzirom na [Meštrovićev] nedavni susret sa Stepincem raspituje se za njegovo stanje, zdravlje, reakciju na trenutne razvoje i trenutnu situaciju u Jugoslaviji“.18 Također pita za opis kardinala Stepinca „kao čovjeka, kako ga Meštrović poznaje“. Meštrović joj odgovara nakon samo nekoliko dana, 23. rujna 1959. godine, i piše da je „bio vrlo sretan vidjeti svojeg starog prijatelja kardinala Stepinca nakon mnogo godina. On je također bio vrlo sretan vidjeti njega, nasamo, bez svjedoka, budući da mu nije dopušteno primati posjetitelje izvana. Imali smo vrlo dug i prijateljski razgovor o njegovoj situaciji kao i o situaciji crkve i ljudi u Hrvatskoj“, piše Meštrović. Dodaje da Stepinac „fizički izgleda prilično dobro, ali liječnici su [Meštroviću] rekli da se s ovom vrstom bolesti nikad ne zna kad može doći do katastrofe. Duhovno je na istoj visini kao što je bio i prije, spreman izdržati svaku žrtvu za Crkvu i hrvatski narod. Relativno dobrog je raspoloženja, svjestan svoje misije zaboravljajući svoje fizičko stanje. Rekao je [Meštroviću] da nikad nije bio fizički mučen“. Ova korespondencija završava odgovorom časne sestre Regine Mary Ivanu Meštroviću od 5. listopada 1959. godine u kojem mu zahvaljuje na pomoći i blagoslivlja njega i Hrvate u Hrvatskoj.19
Objava izvora: Mapa 2
U drugoj mapi, pod naslovom „Stepinac, Cardinal Alojzije“, označenom signaturom CMST 5/97, koja se čuva u kutiji pod signaturom CMST 13, nalaze se dokumenti vezani uz Alojzija Stepinca iz razdoblja od 1951. do 1960. godine.20 Mapa započinje dvjema kopijama fotografije iz 1959. godine na kojoj su prikazani Alojzije Stepinac i tadašnji krašićki župnik kako sjede na stolicama, a iza njih stoji pet časnih sestara. Nakon fotografija stoji list s, kako se čini, potpisom fotografije: „S. Honorati u studenom 1959. g.“ Potom slijedi kratko pismo (samo jedna rečenica) stanovitog Norrisa Pextona, šefa newyorškog ureda The Associated Press, poslano 17. travnja 1951. godine. U pismu Pexton samo navodi da mu šalje kopiju priče koju je o razgovoru s nadbiskupom Stepincem objavio Associated Press, a koju je Meštrović tražio od njihovog zaposlenika Allana Jacksa. U mapi se nalazi i priloženi članak autora Alexa H. Singletona objavljen 6. travnja iste godine, u kojem stoji da je razgovor sa Stepincem vođen u Stepinčevoj zatvorskoj ćeliji u zatvoru u Lepoglavi tog istog tjedna i trajao je oko jedan sat. Kako navodi autor, „nadbiskup Stepinac se upravo bio vratio od svojih večernjih molitava u malenoj sobici pored svoje ćelije koja je funkcionirala kao njegova osobna kapelica. Ranije isto popodne, ondje ga je posjetila njegova sestra“. Kako stoji u samom uvodniku članka, tada je Stepinac bio u zatvoru oko četiri i pol godine. Dijelovi skeniranog papira na kojem je članak tiskan poderani su tako da određeni dijelovi originalnog članka nedostaju u mapi. Prema članku, Stepinac je „čvrstim tonovima naglasio da ne može biti kompromisa oko jedne osnovne stvari – jasne podjele između autoriteta Crkve u duhovnim stvarima i državne kontrole prolaznih stvari.21 Katolička crkva ne može biti rob nijedne države“. Autor navodi da se „razgovor uglavnom bavio odnosima između Crkve i države s manjim spomenom napete situacije vezano uz Informbiro, zapadne demokracije i nezavisni položaj Jugoslavije. Međutim, uprava zatvora, među njima zapovjednik institucije, naveo je da mu je Stepinac u privatnim razgovorima rekao kako bi se rimokatolici u zemlji trebali boriti rame uz rame sa Srpskom pravoslavnom crkvom u slučaju da rat opet dođe u Jugoslaviju.
„Na početku samog razgovora“, piše Singleton, „Stepinca je obavijestio da će svi njegovi odgovori biti snimljeni i objavljeni bez cenzure.“ Isto tako mu je navodno napomenuo „da nijedno pitanje nisu potaknule ni vlada ni Crkva, nakon čega je Stepinac pristao odgovoriti na pitanja“. Ovo treba uzeti s velikom rezervom jer se u Dnevniku krašićkog župnika Josipa Vranekovića, koji je svakodnevno bilježio što se s kardinalom događalo nakon njegovog pritvaranja u župnom dvoru u Krašiću, spominje intervju koji je Stepinac dao jednom novinaru Associated Pressa, u kojem su, kako navodi, „pitanja bila tako postavljena, da je bilo očito da vlada želi još jednom čuti [Stepinčeve] zahtjeve“.22 Važno je napomenuti također da je Stepinac u razgovoru koji je pohranjen u Meštrovićevu arhivu odgovarao na hrvatskom jeziku, a odgovore je prema prijepisu članka iz Meštrovićeva arhiva „izravno prevodio novinaru zaposlenik The Associated Press-a srpske nacionalnosti“.
Najprije su se pitanja ticala Stepinčeva „fizičkog stanja, postupanja s njim od strane uprave zatvora te kako provodi dane živeći sam s malo kontakata s vanjskim svijetom u jednom jednostavnom, gotovo monaškom načinu“. Većina odgovora na ovu skupinu pitanja je nedostupna jer je pokidan papir s transkriptom intervjua koji je bio skeniran te ovaj dio odgovora nedostaje. U sačuvanom dijelu odgovora novinar prenosi da je „Stepinac rekao da je zatvorska hrana 'dobra', da Stepinac generalno nema23 pritužbi na tretman od strane zatvorske uprave, da prima knjige izvana iako one moraju proći zatvorsku cenzuru. Rekao je da prima sve jugoslavenske novine koje čitaju i drugi svećenici, 'ali nije puno zainteresiran za njih. Volio bi[h] po mogućnosti dobiti strane katoličke novine'. Za fizičku vježbu čisti svoju sobu i svakodnevno šeta unutar zatvorskih zidina. 'Mogu čitati svoju misu,' rekao je. 'Imam mogućnost pričesti i ispovijedi. Svećenici u zatvoru su od pomoći. Ali volio bih da katolici u zatvoru imaju mogućnost primanja posljednjih sakramenata Crkve“. Stepinac je također rekao da „tri godine ne prima posjete predstavnika crkve van zatvora. Papin nuncij ga je posjetio dvaput 1946. godine. Iste godine vidio je tri biskupa“.
Kako stoji u samom transkriptu, „potom su se pitanja okrenula duhovnim stvarima i njegovom mišljenju o trenutnim odnosima između Crkve i države: Otkad ste ušli ovdje,24 mnogo se promjena dogodilo u svjetskim zbivanjima. Jugoslavija nije više u prijateljskim odnosima sa Sovjetskim Savezom. Njena vanjska politika zasniva se uglavnom na suradnji sa Zapadom u kontekstu 'jednakih prava.' Kao visoki član katoličkog klera i kao jugoslavenski državljanin, mislite li da bi revizija Vašeg slučaja od strane Vatikana i Titove vlade bila u interesu Crkve, države i stvaranju dobre volje među katolicima ovdje i u inozemstvu?“. Stepinčev odgovor je jasan: „To je u interesu i Crkve i države, kao što sam rekao tijekom mojeg suđenja. To je srž cijelog pitanja. Katolička crkva ne može biti porobljena od strane nijedne države. Crkva ima duhovne funkcije, država ima materijalne funkcije. Sukob je nenormalno stanje stvari. Nema mogućnosti podčinjenja Katoličke crkve. To je samo iluzija i, prije ili kasnije, može imati samo krivi ishod. Postoji li kompromis koji biste mogli predložiti u Vašem slučaju koji bi mogao biti prihvatljiv i Crkvi i državi?“, pitao ga je novinar. Stepinac je odgovorio negativno: „Osobno ne. To je na Svetoj Stolici. Najvažnije točke bile su podcrtane u pastoralnom pismu koje sam objavio prije uhićenja.“
„Potom je nadbiskup bez pripreme naveo pet točaka na kojima je rekao da bi Katolička crkva inzistirala i trebala bi inzistirati:
Pravo katoličkih roditelja da odgajaju svoju djecu u svojoj vjeri.
Katolička crkva neće nikad prihvatiti obvezu civilne ženidbe.
Prihvatit će civilne obrede pod uvjetom da država omogući sklapanje crkvene ženidbe.
Sloboda katoličkog tiska.
Sloboda za djelovanje Crkve. Primjer takvog humanitarnog djelovanja je šezdeset milijuna dolara pomoći Jugoslaviji od strane Sjedinjenih država za sprječavanje smrti od gladovanja zbog prošlogodišnje suše.
Potom je dodao: 'Ali cijeli problem bi trebalo proučiti. To ovisi o Svetoj Stolici. Posljednjih 30 godina, pitanje Katoličke crkve nije riješeno na zadovoljavajući način'.“
Nadbiskup Stepinac završio je razgovor odlučno: „Ljudsko dostojanstvo i ljudske slobode trebale bi se sačuvati.“
Sljedeće u mapi je pismo nadbiskupa Stepinca Ivanu Meštroviću od 3. listopada 1956. godine, pisano u Krašiću. Prevela ga je na engleski Marica Meštrović25. Pismo je u mapi sačuvano natipkano na pisaćoj mašini u svojem engleskom prijevodu. Ovdje se donosi prijevod pisma na hrvatski:
„Moja velika utjeha je, da štovanje Svete Djevice, koje je oduvijek bilo duboko ukorijenjeno u naš narod, raste cijelo vrijeme dok se komunistički pritisak povećava. U župi u kojoj živim mislim da nema kuće u kojoj ljudi ne mole krunicu. Borba na život i smrt se nastavlja, i ne može biti povlačenja ako ne želimo zanijekati Boga. I krvavi komunizam zna da će biti potpuno iskorijenjen i uništen od strane ljudi kad se ukaže prva prilika. Nema moći na zemlji koja bi mogla rehabilitirati komunizam u očima ljudi. Komunizam je omražen zbog svog krvavog nasilja, pljačkanja, laži, varanja, nečovječnosti, koji su bez premca u ljudskoj povijesti. To je živa vidljiva slika pakla. Često sam govorio: da pakao kroz čitavu povijest nije bio ništa drugo nego ovo kroz što mi prolazimo, bio bi užasan i nepodnošljiv. Ali na Zapadu još ima ljudi koji se igraju s vatrom i u svojoj naivnosti misle da je moguće koegzistirati s krvavim komunizmom. Ne znaju da je to prava slika pakla, pravi 'mendacium incarnatum'. Nemoguće je izbrojati zločine i nasilja komunizma. Neću govoriti o onima koji su ubijeni, njih su legije. Svakodnevni život građana je beskrajni martirij. Dat ću vam primjer. Prošli tjedan u susjednoj župi učitelj i učiteljica su nemilosrdno istukli dječaka šakama jer je išao na vjeronauk u crkvu. Mali dječak je ponovo išao na vjeronauk i ništa nije rekao župniku o batinama. Ali druga djeca su rekla župniku što se dogodilo.“
U pismu je vidljiv položaj hrvatskog naroda pod vladavinom komunističkog režima. Slično zlostavljanje djece Stepinac je opisao u svojem pismu Meštroviću od 23. svibnja iste godine, koje u svojoj knjizi o Stepincu donosi Vinko Nikolić: „već na djecu u pučkoj školi silan pritisak, da se ne usude ići na vjeronauk u crkvu. Lani je bio slučaj u jednoj župi, da su djeca urinirala od boli, kako ih je izbila šumska učiteljica radi polaska vjeronauka. (Da ovu istinu netko iznese ovdje u javnost, ne bi mu manjkalo par godina robije <<radi klevete narodne vlasti>>). Ali to je samo sitni isječak iz mora jada i nevolja“.26 Važno je napomenuti da je nekoliko drugih pisama koje je Alojzije Stepinac slao Meštroviću u svojoj knjizi objavio Vinko Nikolić. Prema navodu autora ustupio mu ih je kiparev sin Mate Meštrović. „Prva četiri su iz Zagreba, za vrijeme samoga [Drugog svjetskog] rata, ostala su iz zatočeništva u Krašiću“, kako navodi Nikolić.27
U ovoj mapi u Meštrovićevu arhivu potom slijedi Meštrovićevo pismo Stepincu od 20. svibnja 1958. godine, to je Meštrovićeva rođendanska čestitka.28 Meštrović ga oslovljava sa „Vaša Uzoritosti dragi Preuzvišeni“ te se „pridružuje bezbrojnim drugima u Domovini i po svijetu koji [mu] žele zdravlje i milost Božju o 60[-o]) godišnjici. Neka vas Svemogući poživi u jednakoj snazi duha i u jednakoj vjeri, koja će pobijediti“, želi mu Meštrović. Znakovito je što kipar potpisuje čestitku snažnim riječima: „Vaš jednako odani“ te mu prenosi „pozdrave i najbolje želje“ Stepinčeva „poštovaoca nadbiskupa Hurleya iz Floride“. Radi se o nadbiskupu Josephu P. Hurleyju (1984. - 1967.), istaknutom američkom biskupu i crkvenom diplomatu koji je nakon Drugoga svjetskog rata služio kao nuncij u Jugoslaviji. Hurley je kao nuncij u Jugoslaviji pratio montirano suđenje Stepincu te je bio jedini u sudnici koji bi ustao kad bi Stepinac ulazio.29
Slika 2. Ivan Meštrović, Kardinal Stepinac, 1947. (1965.), bronca. Hrvatska katolička zajednica sv. Nikole Tavelića Clifton Hill, Melbourne, Australija. Autor fotografije: Suzana Fantov
Nakon toga sačuvano je pismo sućuti od 11. veljače 1960. koje je Ivan Meštrović odmah po Stepinčevoj smrti uputio župniku župe u Krašiću tim povodom: „Duboko dirnut žalosnom vijesti, da je naš ljubljeni i duboko poštovani kardinal Alojzije Stepinac, Nadbiskup slavne Zagrebačke Nadbiskupije preminuo, ja vama kao njegovom odanom čuvaru šaljem svoje saučešće u vašoj žalosti, koja je velika, kao i ona cijelog Hrvatskog Naroda“, piše Meštrović. „Uvjeren sam, da je Veliki izmučeni Pokojnik zaklopio svoje oči hvaleć Gospodinu, što ga je odlikovao, da do zadnjeg časa ostane vjeran Njemu i svome Hrvatskom Narodu, u kome će mu ostati vječna uspomena, a njegova Hrvatska će čuvati njegov grob, kao počivalište svog najvećeg sina u ljubavi i trajnoj vjernosti“, završava Meštrović. Riječi napisane u povodu kardinalove smrti također svjedoče o Meštrovićevom stavu prema Stepincu.
Sljedeći dokument je kružno pismo od 23. rujna 1960. godine koje potpisuje velečasni Stjepan (Stephen) F. Lacković, „ranije Kardinalov tajnik“, kako stoji u zaglavlju pisma. Radi se o pismu koje nije naslovljeno izravno na Ivana Meštrovića. Lacković u pismu najavljuje osnivanje Centra kardinala Stepinca („Cardinal Stepinac Center“) i moli donacije od primatelja pisma kako bi mogao pomagati „izbjeglicama od komunističkih progona i onima koji još pate i bore se iza željezne zavjese“. Važni su i citati koje na lijevoj margini pisma donosi Lacković. Najprije Stepinčeva izjava prije suđenja 1946. godine u kojoj iskazuje vjernost Kristu bez obzira na ishod suđenja, potom citat s gotovo istom porukom i uputom vjernicima u Hrvatskoj iz njegove duhovne oporuke, nakon čega slijede citati pape Pia XII., pape Ivana XXIII., kardinala Cushinga te posvetna plaketa s ulaza u srednju školu u New Yorku koja nosi ime Alojzija Stepinca. Papa Pio XII. nazvao je Stepinca „pastirom koji je primjer apostolske revnosti i kršćanske moralne čvrstine“. Nadalje, u svojem govoru o Stepincu nakon njegove smrti papa Ivan XXIII. rekao je da su Stepinca „njegove produžene patnje tijekom petnaestogodišnjeg egzila iz njegove Zagrebačke nadbiskupije u domovini, kao i njegovo mirno dostojanstvo i pouzdanje tijekom neprekidne patnje, postavili na sveopće divljenje i štovanje“. Papa Ivan XXIII. također se „nada da će kardinal Stepinac, u milosti Gospodnjoj, pružiti svoju zaštitu… na cijelu Crkvu“. Kardinal Cushing, kako stoji, u pismu velečasnom Lackoviću, piše da bi „bilo divno ako bi[smo] mogli pokrenuti kauzu za kanonizaciju kardinala Stepinca. Ne znam ništa što bi bilo veći podstrek, inspiracija i ohrabrenje biskupima, svećenicima, redovnicima i laicima iza Željezne zavjese komunizma“. Richard James kardinal Cushing bio je istaknuti i živopisni američki svećenik i biskup. Služio je 26 godina kao biskup Bostona, „druge najveće katoličke dijeceze u zemlji.“30
Nakon ovoga slijedi nedatirano pismo koje potpisuje Stephen M. Ludinich. Iako je nedatirano, iz teksta je jasno da nastaje u razdoblju nakon Stepinčeve smrti. Piše Meštroviću da se ne poznaju, ali da je i on bio zatvoren u Zagrebu, očito od strane komunista jer mu je ujak Alojzije Stepinac. Piše da je u Ameriku došao 1951. godine i da radi kao chef kuhar. Piše da je izgubljen jer u dijelu Amerike u kojem se nalazi nema Hrvata i htio bi doći živjeti i raditi blizu Meštrovića te traži pomoć.
Nadalje su sačuvana dva nepotpisana natipkana teksta u povodu Stepinčeve smrti. Prvi je izjava sućuti za medije koja je prema Nikoliću objavljena u listu Naša nada 17. veljače 1960. godine i pretipkana u Nikolićevoj drugoj knjizi o Stepincu. Drugu je prema Nikoliću slao zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu i krašićkom župniku Josipu Vranekoviću. U njima autor hvali Stepinca i pridružuje se boli hrvatskog naroda zbog Stepinčeve smrti.31
Slijedi tekst naslovljen „Godina i spomenik kardinala Stepinca“, u kojem stoji da se „12. rujna ove godine navršava deset godina, kako je Uzoriti Kardinal Spellman na najsvečaniji način posvetio jednu od najljepših katoličkih srednjih škola u Americi i prozvao je imenom Uzoritoga Alojzija Kardinala Stepinca32 [...]. Nakon posvete primijetio je Kardinal Spellman, da takav spomenik za svoga života valjda još nitko nije dobio. Kod same pak posvete izjavio je isti Kardinal da, 'Nadbiskup Stepinac predstavlja Apostole Petra i Pavla kao i sve Apostole i Mučenike, koji su kroz stoljeća kršćanstva za istinu i pravdu, za ljubav prema Bogu i spas svoje braće trpjeli izdajstvo i progonstvo'. Glasoviti biskup [Fulton] Sheen, glavni govornik kod posvete te jedinstvene škole u počast našega Kardinala-nadbiskupa, rekao je da je 'Nadbiskup Stepinac došao na sud kao duhovni pastir Hrvata a izašao iz sudnice kao vodja svoga naroda i nadahnuće svemu svijetu'.“ Autor piše o ideji otvaranja „Cardinal Stepinac Croatian Catholic Center“. U tekstu piše da je autor teksta „bivši tajnik Kardinala-nadbiskupa Stepinca“, što znači da se radi o ranije spomenutom svećeniku Stjepanu Lackoviću.
Sljedeći dokument je na francuskom jeziku. U dokumentu se Stepinca naziva „Kristovim bedemom“ zbog djela koje je učinio za Crkvu i Zapad.33 Dokument navodi da je „najnovije, Nj. E. Kardinal Stepinac morao biti podvrgnut dvjema operacijama tromboze u primitivnim uvjetima jer mu je beogradska vlada odbila dopustiti bolničko liječenje, unatoč ozbiljnosti njegova slučaja i nesigurnom zdravstvenom stanju. Ista mu je vlada 1952. kao i 1958. godine zabranila da se pridruži ostalim kardinalima u Rimu. Nije mogao sudjelovati u Konklavi!“.
Dokument poziva javnost da se založi više za Stepinčevo oslobođenje i poziva na kršćansku solidarnost s progonjenim kardinalom.34 U tu svrhu dokument poziva na događaj koji se ima održati 21. prosinca u kripti svete Odile; nije jasno o kojoj se godini radi, svakako između 1958. i 1960. Sastankom prema dokumentu predsjedava kardinal Feltin. Maurice kardinal Feltin (1883. – 1975.) bio je francuski svećenik, biskup, kardinal Katoličke crkve, nadbiskup emeritus Pariza.35 Najavljuje se govor francuskog saborskog zastupnika Ernesta Pezeta i velečasnog Draguna, „upravitelja hrvatske katoličke misije za cijelu Francusku“36. Svetu misu imao je predslaviti biskup Rupp.37 Tom prilikom organizira se i predstavljanje Dragunove knjige ' 'Dossier du Cardinal Stepinac', za koju je, kako stoji u ovoj pozivnici, predgovor napisao upravo biskup Rupp, a pogovor Ivan Meštrović.38 Članak navodi da su „koncentracijski logori u Jugoslaviji puni gotovo isključivo Hrvata katolika i da svake godine iz te zemlje pobjegne tridesetak tisuća izbjeglica“ te je moguće „vidjeti na stotine noću i danju kako lutaju ulicama Pariza, bez novca, bez hrane, bez stana, bez posla, loše odjeveni, iscrpljeni i očajni“ zbog čega se u dokumentu zagovara izgradnja „kuće dobrodošlice pod imenom Njegove Ekscelencije kardinala Stepinca“.
Nakon ovoga slijedi dokument na engleskom jeziku čiji je autor, prema napomeni na dokumentu, Ivan Meštrović. Radi se o jednoj stranici teksta natipkanog na pisaćoj mašini koji odgovara na pitanje: „Što kažete o imenovanju monsinjora Stepinca za kardinala i o njegovoj izjavi američkim novinarima u tom povodu?“
Budući da je dio dokumenta sačuvan u istoj mapi i u svojem hrvatskom originalu, prenosim originalni sačuvani dio i potom vlastiti prijevod preostalog teksta. Moguće je da se zapravo radi o Meštrovićevu tekstu koji je on samoinicijativno napisao i slao novinarima kako bi ga objavili u obliku intervjua, kao što se navodi i ranije u članku za njegov drugi tekst. Meštrović ovdje piše:
„Monsinjor Stepinac je ostao dosljedan sebi i svom uvjerenju, on govori istinu privatno i javno, istinu o svom uvjerenju i onom svoga naroda. Sve što je rekao još na svom procesu u Zagrebu u oči 'osude' bila je istinska ilustracija njegovog osobnog uvjerenja kao i onog Hrvatskog naroda. Zbog toga je bio i osudjen, osudjen uz puno uvjerenje onih koji su ga osudili da je pravedan. Uzalud se oni koji su mu oduzeli slobodu tješe i obrazlažu da u Istoriji ima dosta primjeraka da su pravedni ljudi bili osudjeni zbog 'političke nužde.' Oni nikoga neće uvjeriti da su u prošlosti takove 'osude' bile humane a još manje da će njima takovi primjeri biti korisni. Šef današnje Jugoslavije je sam – držim neoprezno – izjavio da on nije u stanju pustiti Stepinca na slobodu budući da bi se tomu usprotivilo Srpsko stanovništvo zemlje i njegovo svećenstvo. Dakle prema ovoj izjavi jedino bi to bio razlog Stepinčevoj 'izdaji'. A gdje mu je onda slogan 'bratstvo i jedinstvo', gdje li računica za stabilitet države ako polovica njezina stanovništva drži za izdajnika čovjeka za koga druga polovina drži da je svetac? I kakav kredit može inostranstvo dati takvoj zemlji i takvoj zajednici?
Kakvo je raspoloženje Srpskog naroda prema slučaju Stepinac ja neznam. Samo znadem da je Hrvatskog naroda 97% za Stepinca a 3% za Tita, i to po rodjenom Komunističkom priznanju. Prema tomu, ako današnji režim Jugoslavije želi pomirenje sa Hrvatskim narodom i sa velikom Katoličkom crkvom on treba da pusti Stepinca na slobodu i da ga pusti da vrši svoju vjersku dužnost jer je Stepinac ostao vjeran i svome narodu i Crkvi koju u njemu predstavlja, a ni narod ni crkvu nemože nikakav režim da pobijedi i iskorijeni.
Stepinčev slučaj može biti poduka da u smjelosti imaju prednosti oni koji drže da sa našim zemskim životom svršava i naš život uopće. Naprotiv Stepinac i njemu slični su uvjereni da se stvarni život neda ni sputati ni uništiti. U borbi su dakle dvi nejednake sile: povremena i van vremenska. Trebali bi se vlastodršci povremene sile malo zamisliti čija može biti konačna pobjeda. Crnogorski Vladika i veliki pjesnik Njegoš kaže: 'Blago onom ko dovijek žive imao se rašta i roditi.' Oni drugi ili se ne pominju ili samo po zlu.
Znadem da bi, poslije svega, ovakvo riješenje režimu teško palo, ali uvidjeti svoju pogrešku pa je ispraviti veća je hrabrost nego preći preko nje. Režim doduše imade Stepinca sputana u svojim rukama, ali i sam sa njime stoji na žici iznad provalije.“39
Slijedi dokument Michaela V. DiSallea, guvernera američke savezne države Ohio, kojim proglašava 2. svibnja 1959. godine Danom kardinala Stepinca. U proglasu Stepinca naziva „simbolom hrabrosti za hrvatski narod i za sve potlačene narode svijeta“. Ovaj proglas, čini se, prilog je pismu Ivanu Meštroviću koje potpisuje John Prcela, tajnik Odbora za Dan kardinala Stepinca u Clevelandu, od 11. travnja 1959. godine. Prcela poziva Meštrovića da bude gost na svečanosti, kao što je, čini se prema pismu, bio u Chicagu. Moli Meštrovića da napiše uvodni tekst prema uzoru na onaj koji je napisao za čikašku spomen-knjigu. Isto tako ga obavještava da će na „proslavi nastupiti John Carroll University Glee Club sa svojih 75 pjevača. Uz veliki broj američkih crkvenih i političkih ličnosti u programu će govoriti prof. Clement Mihanovich, dr. fra Stjepan Lacković, dr. fra Dragutin Kamber“. Prilog pismu je i proglas organizatora koji opisuje Stepinca i razloge organiziranja ove proslave. Meštrović Prceli odgovara pismom 26. travnja i ispričava se što neće moći napisati tekst ni doći na proslavu zbog zdravstvenih razloga. Ipak, ističe da će „u duhu biti [s njima] i u svakoj priredbi u čast našeg hrabrog kardinala Stepinca, koji već 13 godina pati za vjeru i narod“. Ipak, u Nikolićevoj knjizi objavljena je „Meštrovićeva izjava“ u povodu ovog Stepinčevog dana 1959. godine u Chicagu. Vjerojatnije je da se ne radi o pismu koje je tom prigodom uputio organizatorima i sudionicima, nego o govoru koji je možebitno održao.40
Posljednji dokument u mapi je kratki novinski članak na njemačkom jeziku koji u nekoliko rečenica donosi da se „zdravstveno stanje kardinala Stepinca ponovo pogoršalo“ i da kardinal „pati od rijetke bolesti krvi“.
Zaključak
Dokumentacija sačuvana u Meštrovićevu arhivu na Sveučilištu Notre Dame detaljno i opsežno svjedoči o Meštrovićevu stavu i mišljenju o Alojziju Stepincu, utemeljenima na, kako je navedeno u članku, njihovom višedesetljetnom odnosu, još od 1918. godine. Dokumentacija je pokazala da se Meštrović mnogo puta javno zalagao za pomoć Alojziju Stepincu te je mnogo puta javno novinarima i u pismima različitim važnim političkim i društvenim institucijama i dužnosnicima iznosio isključivo pozitivna stajališta o Stepincu, uvijek potkrijepljena argumentima. Meštrović je posebno argumentima obezvrijedio montirani sudski proces i optužbe da je Stepinac navodno surađivao s nacistima, fašistima i ustašama te Stepinčev stav o preobraćenjima. Argumentima je isticao da je Stepinac nevin za sva nedjela za koja se optužuje. Naposljetku, činjenica da je Meštrović ove dokumente sakupljao, čuvao i da su oni arhivirani u njegovu arhivu na Sveučilištu Notre Dame (South Bend, Indiana, SAD), također potvrđuje da i nakon smrti Ivan Meštrović i njegova ostavština svjedoče istinu o Alojziju Stepincu.
Bibliografija
Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1993.
Juraj Batelja, Uvodno slovo, u: Josip Vraneković, Dnevnik: Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, Knjiga I., Svesci 1. i 2. (prvi dio), 4.XII.1951. – 3.XII.1953., priredio Juraj Batelja, Zagreb, 2006., str. V-XXVII, str. X
Stepinac, Cardinal Alojzije, 1951-1960, CMST 5/97, Box: CMST 13. University of Notre Dame Archives
Thomas Wenski, Archbishop Hurley: prophetic vision, pragmatic organizational skills,ADOM :: Archbishop Hurley: prophetic vision, pragmatic organizational skills (miamiarch.org), 30. listopada 2017. https://www.miamiarch.org/CatholicDiocese.php?op=Article_3910-acre-hurley39-the-visionary-builder-of-florida39s-church (pristup 27. lipnja 2022.)
„Meštrović o kardinalu Stepincu“. Hrvatska revija, III/br. 1, 1953., 98-99
Cardinal Francis Joseph Spellman, Encyclopedia of World Biography, Encyclopedia.com,. https://www.encyclopedia.com/history/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-maps/cardinal-francis-joseph-spellman2022
Gerhard Mennen Williams - National Governors Association,. https://www.nga.org/governor/gerhard-mennen-williams/,2022
HF, Msgr. Fulton J. Sheen o Stepincu, Hrvatski fokus – tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja, 4. kolovoza 2020.,. https://www.hrvatski-fokus.hr/2020/08/26239/(pristup 17. srpnja 2023.).
„Dewitt Mackenzie Dies at 78; Ex-Associated Press Analyst; Writer of Column That Was Seen in 800 Papers Served News Agency 41 Years“,. The New York Times. 17:1962https://www.nytimes.com/1962/08/17/archives/dewitt-mackenzie-dies-at-78-exassociated-press-analyst-writer-of.html(pristup 23. lipnja 2022.). „Meštrović o kardinalu Stepincu“. Hrvatska revija. 1:195398–99