Original scientific paper

John Fowler, nakladnik Marulićeve Institucije

Charles Béné

Abstract

John Fowler, nakladnik Marulićve Institucije
Uvod
Je li izdanje Institucije što ga je 1577. u Antwerpenu objavio John Fowler uistinu imalo - kako bi se moglo zaključiti iz bibliografija - samo dva ponovna izdanja? Bilo bi neopravdano misliti tako, jer sva potonja latinska izdanja duguju ponešto onome iz 1577.
1. Fowlerovo izdanje iz 1577: bogatstvo i inovacija
Primoran pobjeći iz Engleske nakon nastupa na prijestolje Elizabete I, John Fowler posvećuje se, od samog dolaska u španjolsku Nizozemsku, nakladničkom poslu, kako bi pružio podršku izgnanicima i branio razdiranu i ugroženu Crkvu. Meu ostalim vrlo brojnim izdanjima, on je priredio i novo izdanje Marulićeve Institucije, na pripremi kojega je radio više od četiri godine (1573-1577). To izdanje, jedinstveno po bogatstvu i novinama, donosi:
1. Nov naslov, pridodan izvornome, kako bi knjigu učinio katoličkimValerijem Maksimom: Dictorum factorumque memorabilium libri sex. Taj naslov Fowler obrazlaže, a on se i nadovezuje na predgovor samoga Marulića. Za novim naslovom slijedi onaj izvorni: De bene beateque vivendi institutione ad normam vitae sanctorum, te dva biblijska navoda: jedan okolo slike u medaljonu: Respicite volatilia coeli et pullos corvorum, koji se odnosi na samoga Fowlera jer fowl na engleskom znači ptica (lat. volatile); drugi iz Jeremije, koji se odnosi izravno na Instituciju: Interrogate de semitis antiquis, quae sit via bona, et ambulate in ea; et invenietis refrigerium animabus vestris.
2. Dvije nove posvete: kardinalu Karlu Boromejskom i ocima isusovcima,arhitektima protureformacije.
3. Izmijenjen nutarnji raspored, jer Carmen de doctrina s kraja knjige dolazi na njezin početak.
4. Iznad Carmen nalazi se drvorez raspeća.
5. Pjesmi Jerolima Macarellija Fowler pridodaje i svoju, takoer posvećenuMaruliću, jer i ovaj zaslužuje pridjevak Maximus.
6. Napokon, dodaje mnoštvo novih referenci uz srednjovjekovne i novo-
vjekovne primjere.
No, istodobno, on se služi i stečevinama prethodnih izdanja:
1. Reproducira sve marginalne bilješke (biblijske reference, podnaslove) izmletačkoga izdanja (što je sve preuzeto u kölnsko izdanje iz 1530) još ih dopunjujući.
2. Reproducira Index exemplorum što su ga kölnski nakladnici pridodali baselskom ili mletačkom izdanju, te unosi poneku dopunu i ispravak.
Združio je dakle inovaciju s vjernošću kako Maruliću, tako i izdavačima iz Mletaka i Kölna.

2. Problem latinskih izdanja
Opravdano se može ustvrditi da je Fowlerovo izdanje iz 1577. poslužilo kao uzor svim izdanjima objavljenim u Parizu, Antwerpenu i Kölnu do kraja 17. st. Razlikovati je:
1. Pariška izdanja (De Marnef i Cavellat, 1585, 1586): samo ona zaslužujupridjevak autentičnih jer vjerno reproduciraju izdanje iz 1577. poštujući Fowlerovo ime i rad. Promijenjen je samo drvorez.
2. Izdanja objelodanjena u Antwerpenu (Steelsi 1584; Nutius 1593, 1601).Zajedničko im je to što su zadržala većinu novina koje je unio Fowler, no uklonila su Fowlerovo ime s naslovne stranice i izostavila posvetu kard. Karlu Boromejskom, koju je potpisao Fowler.
Ipak, ona se nipošto ne ponavljaju. Steelsijevo izdanje (1584) zamjenjuje posvetu Karlu Boromejskom novom koju potpisuje sam Steelsi. Nutiusovo izdanje (1593) skreće pozornost da je Fowlerovo ime uklonjeno upravo nespretnošću kojom je to učinjeno. U drugom izdanju (Opera omnia, 1601) s više je pozornosti uklonjen svaki spomen Fowlera. No za razliku od Steelsija, u dva Nutiusova izdanja Carmen je urešena puno istančanijim drvorezom.
3. Dva izdanja objavljena u Kölnu (1609, 1686). Ova dva izdanja ne nastavljajuse na ona kölnska iz 1530. i 1540. Zajedničko im je to što prihvaćaju Fowlerov novi naslov i raspored. Zadržala su posvetu ocima isusovcima i smještaj Carmen na početnim stranicama, ali bez drvoreza; napokon, preuzete su sve reference koje je dodao Fowler. Naprotiv, izostavljena je posveta Karlu Boromejskom, a umjesto nje ubačena je posveta opatu samostana u Eichfeldenu.
Drugo izdanje, Freissemovo (1686), vjerno preslikava ono iz 1609, razlikujući se samo drugačijim naslovom: Palaestra Christianarum virtutum. Kasni datum ovoga izdanja pokazuje kako je Marulićevo djelo ostalo živo sve do kraja stoljeća.

3. Novi prijevodi Institucije (Dilingen 1582, Douai 1585, Pariz 1587)
Isto se tako može ustvrditi da svi prijevodi Institucije koji su se pojavili nakon 1577. očituju bjelodan dug Fowlerovu izdanju. Zajednička im je crta da su zadržali novi, Fowlerov naslov i da su prenijeli sve reference koje je dodao Fowler.
1. Drugi njemački prijevod (Dilingen 1582) točno prenosi, u prijevodu,Fowlerov naslov: Sech Bücher von Gedachtniss würdigen Reden und Thaten i prenosi sve Fowlerove reference, uglavnom u njihovu latinskom obliku. Bit će objavljen šest puta.
2. Prvi francuski prijevod, iz pera Paula du Monta (Douai 1585): i ovajprevoditelj oslanja se na Fowlerov naslov: Le thrésor des faictz et dictz memorables; i njegov tekst prenosi sve Fowlerove reference, ali im daje pristupačniji oblik: umjesto npr. Abdias in S. Bartholomaei vita (Fowler); Abdias in S. Bartholomes leben (Baumgarten), ovdje čitamo: Voyez Abdias, dans la vie de saint Barthélémy. Jedini du Mont od svih prevoditelja umeće pjesnički prijevod Carmen na francuski, iz pera Charlesa Dydiera, ali na kraju knjige, kao u Marulića. Ovaj će prijevod imati pet izdanja.
3. Drugi francuski prijevod, iz pera Geoffroya de Billyja (Pariz 1587): od dvajuprethodnih ovaj se razlikuje potpunom vjernošću Fowlerovu tekstu, dakle Maruliću. Novi, Fowlerov naslov, prenesen je točno: Les faicts et dicts mémorables... G. de Billy vjerno prenosi i sve Fowlerove reference, ostavljajući ih na latinskom. Nema nikakva traga cenzure, za razliku od prijevoda iz Dilingena i Douaia. Nadasve, de Billy si nije dopustio, kao du Mont, da prevodi “vrlo slobodno”, s brojnim dodacima, i s križanjem čitava jednog poglavlja (IV, 4: o istini i laži). Ovaj prijevod, u dva sveska, doživio je samo jedno izdanje.
ZAKLJUČAK
Ne smijemo dakle na Fowlerovo izdanje gledati kao na samo još jedno novo izdanje meu tolikim drugima. Novost pristupa, težnja za aktualizacijom, sloboda u preokretanju izvornog rasporeda, bogatstvo bilješki - sve to učinilo je ovo izdanje ne samo remek-djelom, nego i uzorom budućima. Imamo li na umu kako su se uz osam latinskih izdanja u nj ugledala i tri nova prijevoda, koja će biti objavljena ukupno dvanaest puta, valja nam ustvrditi da je Fowler načinio jedno od najvažnijih izdanja Institucije, na kojem se više od jednog stoljeća, sve do posljednjega kölnskog izdanja, temeljilo dalje širenje djela.

Keywords

Hrčak ID:

29065

URI

https://hrcak.srce.hr/29065

Publication date:

22.4.2000.

Article data in other languages: french

Visits: 1.763 *