Godišnji proljetni ophod ljelja/kraljica iz Gorjana

Uvodna razmatranja1

U posljednjem desetljeću pojam nematerijalne kulturne baštine sve se češće pojavljuje u različitim kontekstima, od javnoga, preko znanstvenoga do turističkoga. UNESCO-ova (United Nations Educational, Scientificand Cultural Organization) Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine iz 2003. godine ključni je razlog. »Ciljevi konvencije usmjereni su na podizanje razine svijesti o važnosti nematerijalne kulturne baštine, osiguranje vitalnosti njezinih lokalnih i nacionalnih elemenata te time posredno i utjecaj na očuvanje kulturne raznolikosti i ljudske kreativnosti, odnosno na međukulturni dijalog i poštivanje.«2 Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske godišnji proljetni ophod ljelja/kraljica iz Gorjana proglasilo je 2007. godine nematerijalnim kulturnim dobrom, dok je na UNESCO-ovu listu reprezentativne nematerijalne kulturne baštine čovječanstva3 uvršten 2009. godine. U sjeveroistočnoj Hrvatskoj do pedesetih godina 20. stoljeća na blagdan Duhova po selima su ophodile djevojačke povorke koje su pjevajući i plešući kraljičke pjesme posjećivale odabrana domaćinstva.4 Običaj proljetnoga ophoda koji se održava jednom godišnje, na katolički blagdan Duhova, između 10. svibnja i 13. lipnja, etnološka literatura bilježi u Hrvata i Srba sjeveroistočnih dijelova Hrvatske, a poznat je i Hrvatima izvan Hrvatske, u Vojvodini i Mađarskoj. Srodne običaje imaju i drugi, slavenski i neslavenski, europski narodi.5 Pregledom literature6, na različitim lokalitetima uočava se dvostruko nazivlje običaja, spominju se i ljelje i kraljice. Stoga će se u ovome radu radi jasnoće uglavnom upotrebljavati alternacija obaju naziva: ljelje/kraljice, uz napomenu da je u mjestu Gorjani stariji naziv glasio ljelje, a u obnovljenoj inačici običaja dodao se i naziv kraljice. Prema navodima autora knjige Gorjanske ljelje, Ivana Lovića,7 za promociju ljelja/kraljica i čuvanje njihove tradicije zaslužno je Kulturno-umjetničko društvo Gorjanac. KUD Gorjanac osnovan je 1966. godine radi njegovanja i očuvanja pjesama, plesova i običaja gorjanskoga kraja i Đakovštine. Tijekom 57 godina svoga postojanja rado je viđen gost na domaćim i inozemnim kulturnim smotrama. Kulturo-umjetničko društvo Gorjanac u selu Gorjani svake godine organizira i održava običaj ljelja/kraljica na kršćanski blagdan Duhova te ga uprizoruje na domaćoj i međunarodnoj folklornoj sceni.8

1. Podrijetlo i rasprostranjenost običaja

Geografsko područje središnje Slavonije u okolici grada Đakova naziva se Đakovštinom. Đakovština je izgonom Turaka iz Slavonije podijeljena na dva dijela. Južni dio, takozvanu graničarsku Đakovštinu i paorsku Đakovštinu (sjeverno, istočno i zapadno od Đakova).9 Na području paorske Đakovštine, točnije u mjestu Drenjski Slatinik nastao je najstariji zapis o postojanju ljelja/kraljica u Đakovštini. Donosi ga svećenik Luka Ilić Oriovčanin u knjizi Narodni slavonski običaji, napisanoj 1846. godine, koja predstavlja prvo veće etnološko djelo na hrvatskom jeziku. U svojim opisima Ilić Orivčanin opisuje zabavu mladeži iz sela Statini na blagdan Duhova. U rukopisima bilježi kako je podrijetlo običaja kraljica nepoznato, ali pretpostavlja da je nastao u pretkršćanskom razdoblju. Razlog tomu pronalazi u štovanju boga ljubavi koji nosi naziv Lado ili Leljo. Luka Ilić Oriovčanin primjećuje kako se ritual prema bogu Lado ili Ljeljo održao i nakon prodora kršćanstva, ali ne u obliku prinošenja žrtve, već u obliku igre i veselja mladeži. Igra i veselje u tom kontekstu odnose se na običaj kakav poznajemo i danas. Autor opisuje ophod selom te bilježi i različite inačice pjesama kraljica. Ilić Oriovčanin opisuje običaj i kod drugih jugoslavenskih naroda. U svojim zapisima govori i o poganskim vjerovanjima vezanim uz blagdan Duhova.10

Gorjanci uglavnom prepričavaju legendu koja početak toga običaja stavlja u tursko doba. U rukopisima Marije Pavić iz 2009. godine nalazi se opis legende: »Početkom mjeseca listopada, 1536. godine Gorjane su zauzeli Turci. Dugo su vladali Đakovštinom. Stara legenda kaže da su Turci zarobili sve muškarce u selu. Turci su bili praznovjerni. Vjerovali su u duhove i još mnogo toga. Čuvši to žene i djevojke iz Gorjana, dogovorile su se da će osloboditi svoje muževe, očeve i braću. Obukle su se u šarenu odjeću, na glavu stavile muške šešire okićene umjetnim cvijećem, u ruke uzele srpove i tako obučene, krenule k Turcima. Putem su pjevale pjesme. Kada su pristigle pred turski tabor, još su jače zaplesale, zapjevale udarajući srpovima i kosama te tako stvarale buku. Turci su pomislili da su duhovi, uplašili se i pobjegli. Tako su gorjanske žene oslobodile svoje voljene hrabrošću i mudrošću. Tako se oblače na blagdan Duhova, u spomen na onaj dan. Isti je događaj očuvan do dosadašnjih dana u izvornom obliku…«11 Navedena legenda dobro je očuvana narodna priča, no znanstvenici koji su proučavali običaj ljelja/kraljica smatraju da je nastao mnogo ranije. Običaj ljelja/kraljica proučavali su Milovan Gavazzi, Slobodan Zečević, Marijana Gušić, Ante Sekulić, Lada Čale Feldman, Ivan Lozica i drugi.12 Prema Lovićevim navodima, dio stručnjaka smatra da običaj ljelja/kraljica potječe iz praslavenskih vjerovanja i kulta slavenskoga boga Peruna (Gromovnika) koji je s božicom Iris (Duge) izrodio kćeri ljeljuje/perunike. Personifikacijom biljke ljeljuje/perunike dobivamo božicu Ljelju čija se majka Duga (nebesnica ili šarenica) očituje u spektru boja. Raznobojne pantlike13 na šeširima ljelja simboliziraju boginju, Perunovu ženu, te su ujedno i simbolična duhovna spona između mladenke i boginje te znak privrženosti boginji čiju naklonost mladenke priželjkuju u trenutku stupanja u novi život.14

Milovan Gavazzi o pitanjima podrijetla, rasprostiranja, značenja i međuodnosa kraljičkih i kraljicama srodnih običaja piše još 1939. godine.15 On kraljice dovodi u vezu s rusalijama, rusaljama i rusalkama što podsjeća na postojanje poganskoga slavenskoga praznika Rusalija, koji se kalendarski poklapa s Duhovima. Gavazzi naziv Rusalje tumači kao dies rosae (drugi su nazivi za taj praznik Rosalia i Rosaria) koji se rabi za Duhove u južnoj Dalmaciji. On tako dovodi Duhove u vezu s rimskim pretkršćanskim praznikom mrtvih koji se slavio u isto vrijeme. Nadalje, opisuje slične običaje na području Rumunjske i sjeverne Bugarske gdje postoje kalušari, zatim rusalii, rusalci, rusa(j)lije u Bugarskoj i Makedoniji te na istoku i jugu Srbije, ali i duhovski običaji nekih sjevernih Slavena. Opisuje i královničky ili kralove iz Češke te obredno-kazališnu igru mladeži iz Slovačke u kojoj se bira kralj, a sadrži glazbeni ophod i skupljanje darova. Gavazzijevo tumačenje običaja ljelja/kraljica udarilo je pečat hrvatskoj kulturnoj povijesti.

Istraživanja o ljeljama/kraljicama na području Đakovštine 1957. godine započela je prva slavonska etnologinja Zdenka Lechner. Istraživanje je započela u Gorjanima, a kasnije je ono prošireno i na ostala mjesta u kojima se običaj prestao održavati ranije (Vuka, Semeljci, Koritna, Selci Đakovački, Donji Andrijevci, Otok). U svom Izvještaju o ispitivanju običaja kraljica iz 1963. godine autorica ističe kako se običaj najbolje očuvao upravo u Gorjanima, gdje se održavao sve do 1964. godine.16 Potaknuta djelovanjem Zdenke Lechner, Lucija Karalić, učiteljica razredne nastave iz Gorjana, počinje svoj istraživački put te se te dvije žene udružuju u zajedničkom cilju. Lucija Karalić, razgovarajući s kazivačima, napisala je nekoliko svezaka rukopisa o ljeljama/kraljicama sedamdesetih godina 20. stoljeća. Također je prikupila mnoštvo fotografija koje su oblikovane u fotoalbume i darovane Muzeju Đakovštine.17 Zbog njezina predanoga djelovanja Luciji Karalić pripisuju se velike zasluge za obnavljanje, održavanje i scensko izvođenje običaja ljelja/kraljica.18

Jedna od prvih temeljitijih proučavateljica ljelja/kraljica, Marijana Gušić, u svojoj interpretaciji polazi od analize društveno-obrednih, magijsko-apotropejskih elemenata te elemenata u materijalnom inventaru.19 Običaj ljelja/kraljica povezuje s obrednom inicijacijom, uvođenjem u stalež udavača i animizmom: kraljevi brane kraljice od duhova, animističkih ženskih demona, vjerojatno duša neudanih djevojaka.20 Prema navodima Marijane Gušić, ostali slavenski narodi ne poznaju identičan mitološki lik, već on prelazi u lik rusalke – vodene vile. Hrvatima on nije poznat iako se njegovi elementi pojavljuju u nekim od običaja, na primjer: izvođenja ljelja/kraljica na Duhove i simbol cvijeta (ruže) na muškom šeširu ljelja/kraljica. Autorica Gušić mitološku poveznicu pronalazi i u samom nazivu i pripjevu ljelja/kraljica,21 i to sa ženskim demonskim likom lelela iz rumunjskoga folklora i srednjoazijskim zlim ženskim demonom ’elë. Analizirajući elemente obreda, Gušić upozorava na slavensku praekumenu koja podrazumijeva bračnu organizaciju egzogamnoga matrijarhata. Nadalje analizom pjesme ljelja/kraljica nastoji rekonstruirati izgled naselja u kojem se izvodio običaj ljelja/kraljica. Prejudicira postojanje sjedilačkoga naselja na vodi s kontinuiranim cikličkim sesilnim obrađivanjem tla, čije je stanovništvo organizirano u rodovske skupine bračnih jedinica, s obrednim udavanjem nevjeste u zadanu rodovsku skupinu. Analizirajući materijalni inventar ljelja/kraljica, autorica Gušić nastoji ljelje/kraljice dovesti u dodir s iranskom kulturom iz doba Sasanida. Riječ je o povezivanju dijadema22, biserne ogrlice, vrpce, čapljina pera, ruže i svile koje ukrašavaju ljelje s dvorskim priborom iz davnoga prvoga stoljeća nove ere. U prilog tvrdnji o postojanju poveznice s iranskim kulturnim svijetom idu i neki od motiva u kraljičkim pjesmama. Navedeni elementi upućuju na zaključak o tome da su nositelji praslavenskoga obreda ljelja/kraljica sudjelovali u pontsko-kavkasko-iranskoj sferi, što s druge strane upućuje na putove naseljavanja i podrijetlo Hrvata, Šokaca23.

Ante Sekulić upućuje na važnost ljelja/kraljica u smjeru očuvanja hrvatskoga nacionalnoga identiteta: »Pojedinosti u kraljičinoj odjeći (sablje, barjaci, iskićeni kalpaci) potvrđuju spomen na vojnički i graničarski život, a nazivi kralj, kraljica, ban, banica, barjaktar i drugi ne dopuštaju sumnju čije su kraljice kao i jezik pjesama što ih pjevaju.«24

Autorica Lada Čale Feldman krajem devedesetih godina 20. stoljeća nudi novija tumačenja te otvara pitanja roda u tumačenju kraljičkih običaja. Naglašava da su se u dotadašnjem tumačenju običaja ljelja/kraljca muška obilježja (muške svadbene uloge, rekviziti i muški odjevni predmeti) samo konstatirala, bez dublje analize u kontekstu transvestizma. Autorica proturječi dotadašnjim objašnjenima i zalaže se za tumačenje kontaminacije simboličkih elemenata viteških plesova i svadbene procesije te inverziju spolova kod kraljica kao »inicijacijsku ritualnu predstavljačku simbolizaciju mita o androginu, božanski savršenom spiritualnom spoju muškog i ženskog elementa što se ostvaruje brakom, o čemu svjedoči perzistentnost mita o androginu u književnosti i ritualima širom svijeta«25.

Običaj ljelja/kraljica, osim na području Hrvatske, održavao se i na području Mađarske i Vojvodine, a održavali su ga Hrvati – Šokci i Bunjevci – i Srbi. Slični običaji postojali su i kod ostalih slavenskih naroda u Bugarskoj, Bosni, Češkoj, Makedoniji, Slovačkoj, Srbiji, Rumunjskoj i Rusiji.26 Zorica Vitez u svom djelu Kraljice: između seoskih djevojačkih ophoda i folklorne pozornice upućuje na manje poznatu činjenicu: »U svim se varijantama kraljičkih pjesama i u lokalnim nazivima sudionica ophoda spominje kraljica kao ime bar jedne sudionice; češće ih je više, a uloge su im lokalno vrlo različite. Postoje ophodi kraljica u kojima nijedna sudionica ne nosi sablju niti nakićeni muški šešir; takve su, primjerice, baranjske kraljice iz Draža i Gajića, šokačke kraljice iz Bačkog Monoštora (Vojvodina) i šokačke kraljice iz okolice Mohača u Mađarskoj.«27 Nastavlja kako barem dvije sudionice baranjskih kraljica imaju muške oznake: muške šubare na glavi i zastave u rukama (pa ih zovu barjaktarima). Isti primjer pronalazimo i kod šokačkih kraljica iz okolice Mohača. Autorica zanimljivim drži da te »netipične« kraljice osobito podsjećaju na svadbenu svitu jer su glavni sudionici barjaktari, a u Bačkom Monoštru i djeveruša, obvezatan lik s oznakama mladenke ili mlade snahe (vijenac, veo na kosi).28

O srpskim kraljicama u Hrvatskoj manje se pisalo. Neke podatke zabilježila je Zdenka Lechner 1960. godine pišući o kraljicama u Dalju.29 Te kraljice ističu se zamjenom uloga, odnosno zamjenom sablje kralja i mlađega člana obitelji: dječaka ili djevojčice. Također pripjev srpskih kraljica iz Dalja i iz Srijemske Mitrovice razlikuje se od uobičajenoga te glasi mile.30 U Republici Srbiji nastala je komplementarna studija kraljica Slobodana Zečevića. On je na temelju dotadašnjih etnografskih zabilješki i terenskih istraživanja iznio zaključak o zemljoradničkom obredu matrijarhalnoga društva s tragovima kulta vladara, magijske plodnosti, personificiranih božanstava Lade i Ljelja te kulta boga mrtvih.31 Dakle, prema navedenom autoru, ljelje/kraljice predstavljaju ostatak obreda vezanoga uz Rusalije, slavenski praznik posvećen mrtvima.

Unatoč činjenici da su običaj i obredne pjesme ljelja/kraljica privlačile pozornost etnografa i etnologa još od 19. stoljeća,32 podrijetlo običaja i njegovo značenje ni danas se ne mogu odrediti sa sigurnošću. Dio stručnjaka smatra kako je običaj nastao na praslavenskim temeljima. Lozica33 zaključuje kako je zasigurno riječ o pretkršćanskim obredima (praslavenskim ili još starijim) koji su se tijekom vremena izmijenjeni i reducirani, ali koji su se u tragovima zadržali do naših dana.

2. Narodno ruho sudionica proljetnoga ophoda

Tradicijsko odijevanje predstavlja složenu kulturnu pojavu koja svojim dodatcima (obuća, nakit, češljanje) predstavlja prvi i najvažniji izraz osobnoga i kulturnoga identiteta pojedinca i njegove zajednice.34

Gorjanska nošnja pripada đakovačko-šokačkoj (paorskoj) nošnji. Osnovi odjevni predmeti gorjanske nošnje imaju obilježja panonskoga ruha.35 Naziv panonsko ruho označava da je odjeća izrađena od bijeloga, domaćega tkanoga lana, specifičnim načinom šivanja u kojem se upotrebljavaju nekrojeni komadi četvrtastoga platna – pole36. Platna se nižu i šivaju po rubovima koji su više ili manje nabrani ili složeni u nabore – falte. Karakteristično je za sve nošnje s područja panonske nizine te predstavlja staroslavensko nasljeđe.37 Zbog vrlo plodnoga slavonskoga tla i bogatoga uroda lana i konoplje vladalo je i obilje materijala za preradu u tekstilne materijale. Stoga su i nošnje vrlo često bile vrlo gusto i sitno nabrane.38 Za izradu platna upotrebljavale su se i niti kupljenoga pamuka, dok su svilene niti služile za ukrašavanje. U cijeloj Slavoniji tkalo se na stanu s horizontalnom osnovom, u zimskom dijelu godine kada nije bilo posla na polju i oko kuće. U zadružnim obiteljima bilo je onoliko tkalačkih stanova koliko je bilo ženskih članica obitelji. Platno koje je otkano naziva se natra.39

Osnovni predmeti ženskoga odijevanja jesu oplećak i krila40 (slika 1). Oplećci su izrađeni od tankoga pamučnoga platna znanoga kao ćenar, a osnovu krila činila je bila suknja ili podsuknja, ukrašena raznobojnim, sitnim staklenim zrnjem. Ćenarne oplećke izrađivale su žene na tkalačkom stanu na način da su u osnovni dio uvlačile nešto deblje niti. S prednje strane oplećka nalazila su se njedra s prorezom dužine dlana, radi lakšega oblačenja. I lijevi i desni rukav izrađeni su od dviju pola svilenoga tankoga platna. Uzručje predstavlja najširi dio rukava koji je ukrašavan već tijekom samoga tkanja, tehnikom koja se naziva ubjeranje ili ulaganje. Dodatni način ukrašavanja odnosio se na vezenje svilom ili zlatom uz rešetkasti vez koji nosi naziv katari. Najčešći su cvjetni i geometrijski motivi, a stražnja pola većinom je više ukrašena.

Uz vrat se stavlja bila marama41 trokutastoga oblika, učvršćuje se žućkama (bumbačicama) tako da prekriva prorez na prsima (slika 2). Osnovu krila čini podsuknja ili bila suknja. Svrha je bile suknje stvoriti dojam krinoline. Izrađivane su od domaćega platna ili kupovnoga pamuka. Gornji rub podsuknje bio je naboran, opšiven ili prošiven platnenom trakom da se podsuknja može skupiti i zavezati u pojasu. Na donjem kraju podsuknje nalazila se štikana, šlingana42 čipka.

Dodatne dijelove nošnje čine: roklja, pregač i marama43 (slika 3, 4 i 5). Roklja je bijela suknja izrađena od šest ili sedam pola domaće teške svile. Roklje su ukrašavane zlatnom ili žutom svilom po cijelom stražnjem dijelu ili na samo jednoj horizontalnoj liniji sa stražnje strane. Izvezen motiv na suknji davao joj je ime, na primjer: roklja na zvizde. Uz donji rub dolazi mala kupovna čipka bijele boje. I u suknju se umetala uzica ili svitnjak kako bi se mogla zavezati u struku. Pregač, odnosno pregača također je izrađena od teške svile, nešto je kraća od suknje i dolazi u raznim bojama. U struku se veže svitnjakom. Svilena marama – ljeljara, postavljana u trokutasti oblik, stavlja se na oplećak preko ramena. Izvorno su marame četvrtastoga oblika, a zbog dužine često su dosezale do nožnih prstiju djevojaka, pa odatle proizlazi i njihov drugi naziv marame do prsta.44

U istočnom dijelu Slavonije dominirao je nakit od plemenitih metala, najčešće zlatnika; dukata, simbolizirajući djevojačko bogatstvo.45 Tako je ljeljina ogrlica izrađena od tekstila na koji su prišivene tri svilene trake u bojama trobojnice i na to su našiveni dukati, najčešće pet velikih i četiri mala dukata46 (slika 6). Na ušima su ljelje nosile obočiće – male dukate. Osim dukata, ljelje krase šalange (slika 7) i šticle. Šalange su dvije jednake ukrasne vrpce našivene na usku ogrlicu koja se nosi oko vrata.47 Izvezene su zlatom i padaju niz leđa, a dodatno su ukrašene biserima i pulijama.48 Ukrasi na rukama nazivaju se šticle i izrađene su od bordo vune. Izrađuju se pletenjem i nazubljenih su rubova. Nose se na zapešću. Uloga nakita bila je s jedne strane dekorativna, a s druge je imala magijska i apotropejska svojstva.49

Obuća koju su nosile ljelje mijenjala se s vremenom. Najstariji oblik obuće predstavljaju cifrane počne ili pantafule50. Izrađene su od vune i crvene kože čiji štrikani dio ima oblik čarape. Donji dio izrađuje se od bijele domaće vune i oblaže se crvenom kožom ukrašenom kožnim ukrasima (bobicama, vrčanjem, ogledalcima), dok s donje strane dolazi kožni potplat. Gornji dio izrađuje se u raznim bojama, a ponekad se ukrašava perlicama. Zatim dolaze pletene kožne sandale na petu, tamnosmeđe boje. Na gornjem dijelu ispletene su od sitno izrezanih kožnih trakica. Imaju kajiš (remen) i metalnu kopču. Kao posljednje u nizu pojavljuju se opančići ili nanule (slika 8). Riječ je o cipelama na petu koje najčešće dolaze u smeđe-crnoj ili bijelo-crnoj kombinaciji. Na sebi imaju kajiš (remen) i metalnu kopču. Sva obuća nosila se na vunene ili pamučne čarape; štimfle.

Žensko oglavlje podrazumijeva poseban način češljanja i ukrašavanja glave. Općenito, oglavlje u tradicijskoj kulturi najrječitije je simboliziralo društveni status žene te je imalo i određena magijsko-apotropejska svojstva. Prema oglavlju prepoznavao se bračni i socijalni status, dob te religijska i nacionalna pripadnost.51 Djevojčicama se kosa češljala od njihove najranije životne dobi sve do udaje.52 Sudionice ljelja/kraljica bogato ispletenom kosom simbolički su pokazivale svoju spremnost za udaju. Razlikujemo pletenje kose u kneglu, rezerviranu za ulogu kraljeva i nešto jednostavnije pletenje, u dva stupa i čet’r skale. Za kneglu je nerijetko pletenje trajalo i po nekoliko sati. Frizure su nadopunjavane c’jetovima za nakit (slika 9), zvizdama i đendarima53. Prema zapisima Lucije Karalić (1971.), umjetno cvijeće izrađeno je od svile, a stavljaju se najmanje dva cvijeta sa svake strane iza uha. Zvizde su kupovne ukosnice s bijelom šesterokrakom zvijezdom ukrašenom brušenim stakalcima.54

Rekviziti gorjanskih ljelja: kraljeve kape (slika 10) i sablje te kraljičini vijenci, simbol su njihove prepoznatljivosti. Kapu za kraljeve čini crni muški šešir ukrašen tako da čini oblik stošca. Konstrukciju stošca čine šibe vezane pri vrhu. Uz rub šešira dolazi šest ili sedam pari štrepa55, izrađenih od bisera i žice (slika 11). Jedna od kazivačica u Lovićevoj knjizi, Marija Petrošević (rođ. 1943.) objašnjava kako su nekada štrepe bile crvene, plave i srebrne, dok su danas raznobojne. Preko šiba umeće se umjetno cvijeće – c’jetovi za nakit, njih šest ili sedam pari, a na bočne strane po jedan cvijet s biserom. Uz obod s prednje i stražnje strane umeće se po jedno zrcalo. Na stražnjoj strani umetnut je neodređen broj dugih svilenih traka raznih boja – pantlika, a na vrhu kape umetnuto je kovilje56, a kada bi kovilje nedostajalo, poslužili bi i klasovi žita.57 Kraljevi u desnoj ruci maramom zatinarkom drže sablju (slika 12). Riječ je o maloj crvenoj marami složenoj u trokut i ukrašenoj granama i cvijećem. U razdoblju do 1966. godine zbog nedostataka sablji u selu upotrebljavale su se i kose te su u duhovskoj povorci bile izmiješane i kose i sablje u rukama kraljeva. Ljelje u ulozi kraljice na glavi su nosile svadbeni vjenčić karakterističan za mladenke na vjenčanju. Vjenčići su se izrađivali od voska, svilenih cvjetova ili njihove kombinacije. Na sredini glave ukrasi na vjenčiću su viši, a prema rubovima sve manji.

3. Opis običaja

Zorica Vitez navodi kako prilozi o ljeljama/kraljicama u starijoj hrvatskoj etnološkoj literaturi (Ilić Oriovčanin, 1846.; Lovretić i Jurić, 1897.; Filakovac, 1914.; Milčetić, 1917.) opisuju različite lokalne inačice običaja i tekstova kraljičkih pjesama.58

Opis običaja gorjanskih ljelja/kraljica koji donosi autor Ivan Lović (2012.) u svojoj knjizi Gorjanske ljelje predstavlja skup arhivskoga gradiva Muzeja Đakovštine, Muzeja Slavonije Osijek i terenskih bilješki zabilježenih u intervjuima sa starosjediocima Gorjana i sudionicima ophoda.59

Prema navedenim terenskim zabilješkama, na blagdan Dova (Duhova) izvodi se običaj pod nazivom ljelje. U običaju sudjeluju neudane djevojke, najčešće starosti od 16 do 20 godina. Uz glavnu, žensku ulogu, onu sporednu zauzimaju muškarci, čija dob i bračni status nisu bili određeni. Djevojke su podijeljene po ulogama na kraljeve i kraljice. Odjevene su u jednake nošnje, a razlikuju se po tome što kraljevi na glavi nose muške kape okićene cvjetovima, štrepama, ogledalcima, pantlikama i koviljem i u desnoj ruci drže sablju. Kraljice su većinom mlađe od kraljeva, ne nose kape ni sablje, nego na glavi imaju vjenčiće poput mladenke. Muškarci imaju uloge svirača, prosjaka i kočijaša. Prema zapisima Marije Karalić, u najstarijim iskazima kojih su se sjećali kazivači bio je jednak broj kraljeva i kraljica. Broj kraljeva nije bio određen, nekada je svaki kralj imao svoju kraljicu, a kasnije je broj kraljeva obično bio veći od broja kraljica. Cijeli običaj počinje nekoliko tjedana prije Duhova, kada su se djevojke organizirale, nabavljale potrebnu odjeću i rekvizite. Uloge kraljica, kraljeva i počimalja60 bile su unaprijed određene i uvježbavane. Glazbena pratnja, odnosno svirači pridružili bi im se tek na sam dan ophoda. Na dan Dova sudionici ljelja najprije su odlazili na sakrament svete mise u Župu sv. Jakoba apostola. Za crkvu se odijevalo u svečane rubine61 vezene svilom i zlatom te se uz njih preko ramena stavljaju marame od crvene svile i plave svilene pregače. Nakon mise sudionici ljelja odlazili bi kući užinati (ručati), a potom su se svi okupljali u kući u kojoj se prethodno uvježbavao ples. Tamo bi ljelje dočekao gajdaš s kojim su probali kolo i potom krenuli u ophod selom. Iz kuće su krenule u desnu stranu i tim bi redoslijedom obilazile ulice u selu. Kretale su se pločnikom u koloni na čijem čelu su dva prosjaka s korpom, za kojima dolaze najprije kraljevi sa sabljama, a potom i kraljice. Ako je bio neparan broj kraljeva ili kraljica, tri su kralja išla u prvom redu kraljeva, odnosno tri kraljice u prvom redu kraljica. Na kraju kolone išao je svirač ili više njih. Ljelje su nekada ulazile u gotovo svaku kuću, iznimka su bile one kuće čiji su ukućani bili u koroti za bliskim članom obitelji. Obilazak sela trajao bi do mraka. Svi napjevi koje ljelje pjevaju imaju istu melodiju, razlikuju ih samo riječi, a pjevaju se dvoglasno. Ovdje ćemo istaknuti jednu od nekoliko inačica napjeva koju ljelje pjevaju prolazeći ulicom:

Mi idemo ljeljo, mi idemo kralju, ljeljo

U polje smiljevo, u polje smiljevo, ljeljo

Smilje da beremo, smilje da beremo, ljeljo

Smilje i kovilje, smilje i kovilje, ljeljo

Kralje da kitimo, kralje da kitimo, ljeljo

Kralje i kraljice, kralje i kraljice, ljeljo!

Pjesma se pjevala dok povorka nije došla do sljedeće kuće, a ako je razmak između kuća bio velik, nastavljala se pjesma na pjesmu. Kada bi došli do kapije (ograde) na čijim je širom otvorenim vratima stajao domaćin, ljelje su započinjale pjevati nove pjesme iste melodije. Pjesme koje su se izvodile bile su prilagođene domaćinstvima u koje se ulazilo pa se tako pjevalo braći i sestrama, mladoj snaši (snahi) i slično. Mlada snaša dočekivala bi ljelje na poseban način. Njezin zadatak bio je prirediti stolce za kraljeve, na koje su poredale velike vankuše62, a na kojima su pavlake s virošima63. Radi humora i zabave pod jastuke su domaćini znali podmetnuti koru od bundeve. Kada bi kralj sjeo, kora bi pukla pa bi se svi dobro nasmijali. Kako se to ne bi dogodilo, kraljice su imale zadatak podići vankuše prije nego kraljevi sjednu i provjeriti ima li nešto ispod. Ako mlada snaha nije pripremila jastuke, pjevala se pjesma pokude. Nakon prigodne pjesme domaćinu, ljelje su započinjale posebnu obrednu igru, pjesmu bi započinjale kraljice, a kraljevi bi ih pratili. Zatim su se kraljevi razdvojili na dvije strane i kretali se iza kraljica, koje su stajale na mjestu. Dvije kolone ljelja, koje su na taj način nastale, mimoilazile bi se iza kraljica jedne s drugima i pri susretu se kvrcnule sabljama, isto bi ponovile ispred kraljica pa stale na prvobitni položaj. Donosimo i pjesmu koju pjevaju kraljice dok kraljevi šutke izvode ples sa sabljama:

Ajd pošeći kralju,

ajd pošeći kralju, ljeljo.

Udri sabljom kralju,

udri sabljom kralju, ljeljo.

Sastan’te se kralju,

sastan’te se kralju, ljeljo.

Ajd poigraj kralju,

ajd poigraj kralju, ljeljo.

Nakon toga svirač bi zasvirao kolo, a ljelje započele ples. Većinom se sviralo šokačko kolo, a ponekad sitnoga ili oba, jedno za drugim. U kolu su se pjevali deseterački stihovi, a kada bi gajdaš stao sa svirkom, kraljevi bi pjevali:

Aj, al’ je lipo pogledati ljelje

kad naprave veliko veselje,

kad naprave veliko veselj’.

Aj, oj, gazda, velika ti fala

što nam tvoja desna ruka dala,

što nam tvoja desna ruka dal’.

Naklonom kraljeva kraljici završavao bi službeni obredni dio, nakon čega je slijedilo čašćenje. Domaćini su im nudili vino, rakiju, sokove, pivo, kolače te ih darivali. Darove prikupljaju prosjaci s korpom prekrivenom ubjeranim otarkom64 – ubjeranom crvenom i/ili plavom pređicom65. Od darova su dobivali novac, jaja, komad šunke, slanine ili kobasice. U slučaju odsustva prosjaka, prvi kralj preuzeo bi ulogu skupljača. Lelja u ulozi prvoga kralja o pojas je imala zataknutu maramu zatinarku u koju je stavljala isključivo novac. Skupljenim novcem plaćala se gajdaševa svirka, a ostatak se dijelio među sudionicama. Nakon čašćenja i darivanja ljelje bi ponovno formirale povorku istoga redoslijeda i odlazile do sljedeće kuće pjevajući:

Rastan’te se kralju,

rastan’te se kralju, ljeljo.

Poklon’te se kralju,

poklon’te se kralju, ljeljo.

Tako bi redom obilazile selo sve do mraka. Ophod se završavao povratkom u onu kuću odakle su krenule, a običaj bi se ponovio. Nakon toga djevojke bi odlazile svojim kućama. Večer se završavala igrom (plesnom zabavom) koja je bila vid druženja, koje su nadgledale starije žene. Do ponoći su se plesala kola i valceri. Na drugi dan Dova ljelje su odlazile u druga sela gdje su ponavljale običaj. Glavno prijevozno sredstvo bila su kola. Na sicu (zadnjem sjedištu) obično su sjedila dva kralja, jedan je kralj sjedio s kočijašem, a dvije kraljice na sredini kola. Konj i kola bili su svečano uređivani, na konje su stavljani otarci (slika 13) i zvona, kola su se kitila šimširom po livčama66, a siceve su krasili ponjavci67 (slika 14) i vankuši. Tijekom vožnje pjevali su se bećarci. Odlasci su bili unaprijed planirani i najavljeni jer bi obično netko u tom mjestu imao rodbinu kojoj bi najavio dolazak ljelja. Stoga je upravo ta kuća, odnosno obitelj bila prvo mjesto ophoda ljelja. Ponekad se obilazilo cijelo selo, a ponekad samo dvije ili tri kuće. Događalo se da su ljelje isti dan obilazile i više sela. Povratkom u Gorjane slijedilo je raspremanje pa večera i igra u početnoj kući, uz svirku gajdaša ili svirača. Kočijaši su ljelje nekada vozili besplatno, a nekada su djevojke mijenjale vožnju za jedan dan kopanja kukuruza. Skupljene darove i novac predale su domaćici ili ženi koja ih je uvježbavala te ih kasnije podijelili.68

4. Obnovljeni običaj ljelja/kraljica

Prethodno opisan običaj ljelja egzistirao je do 1958. godine, nakon čega se održao u još dvama navratima, 1964. i 1966. godine zbog tonskoga snimanja, a nakon proljetnoga ophoda 1966. godine nastupila je velika stanka. Uzrok stanci prometna je nesreća koja se dogodila 1958. godine. Naime pri noćnom povratku iz ophoda Semeljaca, Forkuševaca i Viškovaca, zbog nemirnoga konja i kočijaša, kola su se izvrnula. Jedan od kraljeva slomio je ruku, a novac koji su ljelje u ophodu zaradile nestao je. Kazivačica Mara Perošević objašnjava kako se u ljelje išlo i radi zabave i zbog potrebe (siromaštva).69

Iz razgovora s Ivanom Lovićem, autorom knjige Gorjanske ljelje te vrsnim poznavateljem tradicije i običaja gorjanskoga kraja, i Ivanom Perić, članicom KUD-a Gorjanac te jednom od sudionica ophoda, donosimo opis obnovljenoga običaja. Oživljenije i novo, nešto izmijenjeno izdanje godišnji proljetni ophod dobio je 2002. godine. Običaj je obnovljen na inicijativu tadašnje voditeljice KUD-a Gorjanac Marije Ilakovac (tada Bučanović) uz potporu tadašnjega predsjednika KUD-a Karla Šipoša te ostalih članova KUD-a i mještana.70 Dotada upotrebljavani termin Dovi zamijenjen je novim terminom Duhovi, a izvođenje običaja svedeno je na jedan dan, nedjelju. U novije vrijeme nazivu običaja dodaje se i termin kraljice, pa glasi ljelje/kraljice. Dob je djevojaka sudionica ljelja/kraljica od 13. do 24. godine. U običaju uz djevojke sudjeluju i momci. Uloge su ostale iste kao u izvornom običaju, djevojke su kraljice i kraljevi, a momci imaju sporedne uloge prosjaka i svirača. Ruho sudionika ophoda ne razlikuje se značajno od onoga prvotnoga. Najveći izazov predstavlja češljanje kose u knedlu jer žene obično nemaju dovoljno dugu kosu tako da se uglavnom kose pletu u čet’r skale ili korpicu, dok se knegla dodaje u obliku umjetne kose. Danas postoje već izrađene kape za ljelje/kraljice, koje su zajedno s nošnjama i ostalim potrebnim rekvizitima pohranjene u prostorijama KUD-a Gorjanac. Unatoč postojanju modernih rekvizita i dalje postoji zabrinutost zbog nedostatka interesa mladih ljudi za svladavanjem vještine pletenja kose. Plesovi i pjesme uvježbavaju se tijekom cijele godine zbog scenskih nastupa u zemlji i inozemstvu. Probe pjesama, plesova i običaja ljelja/kraljica održavaju se jednom tjedno u prostorijama Kulturno-turističkoga centra Lucije Karalić. Pred blagdan Duhova probe postaju učestalije, a obvezna je i pratnja svirača. Na sam blagdan Duhova ljelje/kraljice oblače se u narodne nošnje za ophod u svojim kućama i sastaju se u prostorijama Kulturno-turističkoga centra Lucije Karalić. Kada uzmu potrebne rekvizite, odlaze u župnu crkvu sv. Jakoba na sakrament svete mise. U crkvi sjede u prvom redu do oltara, najprije kraljevi, zatim kraljice i na kraju momci. Tijekom mise pjevaju se prigodne pjesme posvećene Duhu Svetomu. Započinju ih počimalje (danas iz reda kraljeva, nekada iz reda kraljica), a potom im se priključuju i nazočni vjernici. Nakon mise igra se kolo ispred crkve, uglavnom u pratnji tamburaša. Potom kreću u ophod selom započevši od župnikove kuće. Postoji i razlika u redoslijedu ophoda ljelja/kraljica u odnosu na prošla vremena. Danas ljelje/kraljice posjećuju kuće prema unaprijed utvrđenom redoslijedu. Na čelu kolone nalaze se parovi kraljeva, a nakon njih dolaze kraljice. Ponekad hodaju pločnikom, ponekad kolnikom. Prosjaci s korpama hodaju ispred kolone. Hodajući ulicom, ljelje/kraljice pjevaju prigodne stihove. Općenito, pjesme koje ljelje/kraljice pjevaju dijele se na tri cjeline: pjesme koje se pjevaju hodajući ulicom, pjesme koje se pjevaju domaćinima u dvorištu, pjesme koje se pjevaju pri obrednoj igri te deseterački dvostihovi koji se pjevaju u kolu. Svaka pjesma sastoji se od šesterca i osmerca koji završava pripjevom ljeljo. Pjesmu započne počimalja, a prihvate ju sve sudionice. Kada ljelje/kraljice hodajući ulicom završe napjev, svirku započinju tamburaši. Najčešće sviraju bećarac, drumovac ili gorjansko kolo. Približavanjem kući domaćina, tamburaši prestaju svirati, a ljelje/kraljice počinju pjevati. Domaćinstva koja primanju ljelje/kraljice dočekuju ih širom otvorenom kapijom i postavljenim stolom na kojem se nalaze kolači, piće i suhomesnati proizvodi. Domaćin uglavnom stoji na ulazu u dvorište, često s flašicom rakije u ruci. Stolce za kraljeve priprema gotovo svako kućanstvo, bez obzira na to je li u njemu mlada snaha ili nije. Kraljevi sjedaju na stolce ili staju ispred njih, dok kraljice staju iza stolaca. Nakon pjesme domaćinu slijedi novouvedena obredna igra. Igra započinje pjesmom kraljeva: Ustante se, kralju, sastante se, kralju, ljeljo! Kraljevi se ustaju i nastavljaju pjevati: Ajd pošeći, kralju, ajd pošeći, kralju, ljeljo! Tada se kraljevi razdvajaju u dvije strane, u hodu oblikujući dva manja polukruga. Kraljevi potom kreću jedni prema drugima te ponovno oblikuju dvije linije kao pri hodanju ulicom. Novina je u obnovljenom običaju stih: Udri sabljom, kralju, udri sabljom, kralju, ljeljo, za čijega se pjevanja kraljevi okreću jedan prema drugomu i u ritmu pjesme udaraju sabljama. Potom se kraljevi međusobno obiđu i stvaraju kolo pjevajući: Ajd poigraj, kralju, ajd poigraj, kralju, ljeljo, pa svirač zasvira kolo. Djevojke i dalje u desnoj ruci drže sablju, a lijevom se rukom drže za desni lakat plesačice do sebe. U kolu kraljevi spuštaju sablje prema središtu kola i udaraju njima. Nakon što se otpjeva nekoliko pjesama, svirač prestaje sa svirkom, a kraljevi pjevaju: Rastante se, kralju, rastante se, kralju, ljeljo; Poklonte se, kralju, poklonte se, kralju, ljeljo. Pjevajući te stihove, kraljevi otvaraju kolo i naklone se domaćinima, a domaćini ih časte i darivaju suhomesnatim proizvodima, pićem i kolačima. Potom prosjaci u korpu skupe novčane darove, formira se povorka i ljelje/kraljice odlaze iz dvorišta. Dok su nekada davno gotovo sve kuće u selu primale ljelje/kraljice, danas je njihov broj smanjen i iznosi između četiri i pet kućanstava, kazuju sugovornici. Naizgled informacija o smanjenom broju kućanstva koja primaju ljelje/kraljice ima negativnu konotaciju, no uzrok leži u prilagodbi suvremenom dobu. Zbog mnoštva posjetitelja ophoda, predstavnika medija i fotografa proces izvođenja običaja i ono što slijedi poslije vremenski su produženi, pa se u jednom danu ne stigne obići veći broj kućanstava. Dakle rekonstrukcija običaja podrazumijeva duže zadržavanje u kućanstvima nego što je to nekada bio slučaj, a da se cijeli ophod završava prije večeri. Stari običaj odlaska u tuđa sela više se ne izvodi. Obnovljeni običaj završava u kući nekoga od sudionika, članova KUD-a ili ophoda, gdje se sudionici zadrže određeno vrijeme i nakon toga raziđu. Sugovornici napominju kako je KUD Gorjanac nositelj baštine u današnjici, a uz KUD čuvanju tradicije pomažu osnovna škola te lokalna i crkvena zajednica. Još jedan pečat radu i djelovanju KUD-a došao je 2016. godine u obliku otvorenja Kulturno-turističkoga centra Lucije Karalić. Prostor nekadašnjega seoskoga mlina temeljito je obnovljen, preuređen i dodijeljen KUD-u Gorjanac. Danas se u njemu nalazi stalni postav materijalne i nematerijalne ostavštine gorjanskoga kraja. Valja nadodati i kako je Hrvatska pošta 2021. godine izdala poštansku marku Godišnji proljetni ophod kraljice ili ljelje iz Gorjana. Poštanska marka ilustrirana je skupinom ljelja/kraljica u prepoznatljivom, bogatom ruhu, s bogato kićenim kapama i sabljama u rukama, a dvije djevojčice na ilustraciji simboliziraju budućnost običaja.71