1. Uvod
Jedinstven biografski – točnije, biobibliografski – projekt hrvatske kulture i znanosti, Hrvatski biografski leksikon (HBL) Leksikografskoga zavoda, kojemu su posvećene, s posve različitih polazišta, i dvije knjige,1 rezultirao je dosad s devet objavljenih svezaka (1983–2021)2 u kojima je tiskano ukupno 12 547 članaka (abecedno A–Marj)3 o pojedincima i obiteljima u recepcijskom rasponu od svima poznatih do onih koji su i mnogim specijalistima u pojedinim strukama nepoznati ili, drugim riječima, spašeni od zaborava. Ključnu je ulogu u pokretanju toga izdanja Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda imao njegov direktor Miroslav Krleža, a prvi je službeni elaborat o HBL-u (što se isprva trebao zvati Biobibliografski leksikon Hrvatske) sastavio Kruno Krstić 1973;4 prema Mladenu Švabu, korijene HBL-a valja tražiti i ranije, u radnim zapisima Mate Ujevića iz 1960-ih i djelovanju Petra Grgeca (1890–1962) 1950-ih.5 Svi članci iz prvih osam svezaka (i neki iz devetoga) dostupni su i u internetskoj inačici leksikona,6 u kojoj su neovisno o abecednim prioritetima tiskanoga izdanja 2015–2023. objavljeni i izabrani članci, obično veći, koji obasežu sve do pretposljednjega slova abecede.
Temeljni kriteriji za uvrštenje u tiskani niz poznati su iz predgovora prvoga sveska: ulaznici mogu biti »istaknuti Hrvati (pojedinci i obitelji) ili ljudi hrvatskog podrijetla, koji su živjeli i djelovali diljem svijeta, zatim istaknuti pripadnici drugih naroda i narodnosti rođeni na tlu SR Hrvatske, bez obzira na to gdje su boravili, te stranci koji su živjeli i djelovali na ovom tlu« i moraju biti »osobe rođene do kraja 1945.« (dobna se granica u međuvremenu nije mijenjala, a iznimke su učinjene samo za nekoliko o tiskanom nizu neovisnih članaka o preminulim osobama objavljenih u internetskoj inačici leksikona).
Mnoge su osobe prvi put cjelovito ili uopće bio(biblio)grafski obrađene upravo u HBL-u, no neki su od uvrštenika obrađenih u prvim svescima imali, gledano iz današnje perspektive, peh da su im biobibliografije tiskane u vremenu kada nisu bili niti na pola karijernoga puta i/ili kada su se pisale manje iscrpno i pedantno negoli je to praksa u recentnijim svescima. Jedan od članaka koji prate obje takve neprilike onaj je o Nikši Barezi (1936–2022), jednom od najvećih hrvatskih dirigenata, koji je u vrijeme o njemu tiskana članka (I. svezak, 1983)7 već bio doživio izrazitiju inozemnu afirmaciju i djelovao (od 1981) kao glazbeni ravnatelj Opere u Grazu i šef-dirigent Gradačkoga filharmonijskog orkestra.
U ovom radu donosi se, na temelju uvida u njegovu cjelovitu karijeru, kao svojevrstan članak u članku, izvorna biobibliografija Nikše Bareze à la HBL, s osnovnom strukturom jednoga članka u Hrvatskom biografskom leksikonu (što uključuje i ocjenu ulaznikovih postignuća i prema HBL-ovskim pravilima ustrojenu Literaturu – Lit. – koja je sastavni dio integralnoga HBL-ovskog članka), ali – s obzirom na to da nije riječ o članku koji će biti uvršten u pravi HBL nakon što je prošao složen put od prve (autorske) verzije do imprimatura glavnoga urednika – s nekim odstupanjima koja se tiču među ostalim i iscrpnosti izlaganja (uključivo popis literature), grafičkoga rasporeda teksta,8 nekih jezičnih rješenja9 i literaturne obrade periodičkih publikacija što izlaze češće od mjesečnika i rjeđe od dnevnika.10 Najveća je pak razlika između biobibliografije Nikše Bareze à la HBL u ovom radu i one kakva bi mogla biti objavljena u HBL-u opremljenost teksta kritičkim aparatom u obliku brojnih bilješki. Osnovni recept »članak à la HBL, ali ipak iscrpniji, s nekim odstupanjima od ustaljene prakse i opremljen bilješkama« bio bi možda stanovit eksperiment kada ne bi bilo na taj način koncipirane biobibliografije povjesničara i leksikografa Trpimira Macana,11 koju je u časopisu Kolo 2005. objavio Nikša Lučić,12 držeći kako je članak takve strukture i sadržaja djelo ne samo leksikografije nego i historiografije.13
Budući da je sastavni dio biobibliografije Nikše Bareze à la HBL, tj. ekvivalenta jednoga članka u HBL-u, i omašan HBL-ovski popis literature (Lit.), iznimno se u ovom radu odustaje od zasebnog popisa literature izrađenog po pravilima ovoga časopisa.14
Barezina biobibliografija à la HBL nije, dakako, nastala zato što bi bilo potrebno nadoknaditi ograničenja članka o njemu iz prvoga sveska pravoga HBL-a, već stoga što se autoru ovoga rada učinilo privlačnim izazovom strukturirati njegovu biobibliografiju nešto širega opsega u formi à la HBL združivanjem enciklopedijske leksikografije i glazbene historiografije. Popraćenost tako zamišljene Barezine biobibliografije standardnim znanstvenim kritičkim aparatom dijelom će ujedno demonstrirati i »skriveni rad« utkan u izradu mnogih članaka napisanih za HBL, tj., implicitno, metode, načela i izazove kritičkoga pisanja biografije u okviru enciklopedike uopće.
Istraživanje se uvelike temeljilo na pregledavanju domaće i inozemne periodike (potonje najvećim dijelom ako je riječ o internetski dostupnim izdanjima – sa slobodnim pristupom ili dostupnim uz plaćanje – zbog čega je izbor literature pristran u korist švicarskih, talijanskih i američkih naslova), što bi se odvilo u znatno skromnijem opsegu da nije bilo podloge u pregledavanju hemeroteke Vjesnikove novinske dokumentacije (pohranjene u Hrvatskom državnom arhivu) i osobito one koja se čuva u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,15 nezaobilaznom i kad je riječ o drugim izvorima (personalni dosje Nikše Bareze; repertoarne knjige Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu). Veoma je važno bilo stupanje u kontakt s inozemnim kulturnim ustanovama u kojima je Bareza bio angažiran ili s kojima je surađivao (Opera i Musikverein für Steiermark u Grazu, Gradsko kazalište u Chemnitzu, Bavarska državna opera u Münchenu, Hamburška državna opera, Njemačka opera u Berlinu, Orkestar Mozarteum iz Salzburga), kao i uvid u građu pohranjenu u arhivima Muzičke akademije i Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu te Hrvatskoga radija. Zahvale pojedincima donesene su na početku rada, u prvoj bilješci. Detaljna ocjena Barezina dirigentskog habitusa temelji se i na poznavanju dijela njegovih opernih i simfonijskih interpretacija (uživo ili putem snimki).
Na kraju rada u prilogu je donesen Barezin operni repertoar; u sadašnjoj fazi istraživanja čini se da bi onaj simfonijski – ni po čemu manje važan – mogao biti previše nepotpun s obzirom na dostupnost podataka (ipak, navedeni su njegov minimalan repertoar simfonija, od Beethovena do XX. stoljeća, i koncerata za klavir i orkestar).16
2. Bareza à la HBL
BAREZA, Nikša, dirigent (Split, 31. III. 1936 – Zagreb, 14. I. 2022).17 Nećak pjevačice Alme Peranić.18 U rodnom je gradu 1954. završio Klasičnu gimnaziju i Srednju muzičku školu19 (glavni predmet klavir učio u Mire Šibenik). Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao je 1954/55. na Teoretsko-folklornom odsjeku Pedagoškoga odjela, 1955–60. dirigiranje, koje je diplomirao 1961. u S. Zlatića20 (Nagrada HGZ-a »Vatroslav Lisinski«), te od 1961. do 1962/63. povijest glazbe.21 U zagrebačkom HNK-u bio je zaposlen kao korepetitor od 1957.,22 dirigent 1961–63.23 i, nakon odsluženja vojnoga roka,24 za kojega se na Korčuli uključio u glazbeni život, asistent dirigenta i dirigent od 1964;25 ondje je kao operni dirigent debitirao 1. XII. 1959 (G. Verdi, Krabuljni ples; J. Gostič u ulozi Riccarda)26 – kao simfonijski dirigent debitirao je 1957. u Beogradu27 – i bio direktor (ravnatelj) Opere 1965–7428 (dva mandata, među kojima 1970. zakratko i v. d.) i ponovno 2014–18.29 te bio zaposlen kao dirigent 1974–78.30 Usavršavao se pod ključnom paskom M. Sachsa u zagrebačkoj Operi i 1962. u H. Scherchena na ljetnom tečaju u Mozarteumu u Salzburgu, gdje je polazio i nastavu H. von Karajana.31 Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu bio je honorarni docent 1967–70 (dirigiranje zbora, dirigiranje, sviranje partitura),32 a studijski je boravio u SAD-u 1971.33 Nakon što je, »želeći proširiti svoj umjetnički razvoj i djelovanje«,34 svojevoljno napustio angažman u HNK-u, gdje je skladao i glazbu za dramske predstave (Beaumarchais, Figarova svadba, 1963; S. J. Aljošin, Don Juan ili Nekoć u Sevilli, 1968; I. Ivanac, Diogenes, 1969), bio je 1978–81. stalni dirigent Opere u Zürichu, gdje je i asistirao F. Leitneru, 1981–90.35 šef-dirigent Gradačkoga filharmonijskog orkestra pri Operi u Grazu (ujedno i glazbeni ravnatelj Opere) te 2001–07.36 u Chemnitzu šef dirigent Filharmonije »Robert Schumann« i glazbeni ravnatelj Opere. Bio je i šef-dirigent Simfonijskoga orkestra HRT-a s najdužim mandatom (1992/93–2010/11),37 umjetnički direktor glazbenoga programa Splitskoga ljeta 1990–92. i Dubrovačkoga ljetnog festivala38 1993–96., umjetnički ravnatelj Opere odnosno glazbenoga programa HNK-a u Splitu i Splitskoga ljeta 1998–2002.39 te ravnatelj Splitskoga ljeta 2010–12.
Prvi je put premijerno ravnao opernom predstavom 14. IV. 1963. u Narodnom kazalištu u Splitu (Verdi, Don Carlos;40 dirigirao i na Splitskim ljetnim priredbama 1963. i 1967), a u HNK-u u Zagrebu do prve je premijere (Verdi, Rigoletto, 23. VI. 1963)41 u svoj tamošnji repertoar uvrstio i opere42 Madame Butterfly (G. Puccini) i Ero s onoga svijeta (J. Gotovac) 1960., San ljetne noći (B. Britten, 1962; zapaženo dirigirao i na Muzičkom biennalu Zagreb 1963) te Stari mladić (T. Vidošić), Život razvratnika (I. Stravinski)43 i Don Carlos 1963. Ondje je do odlaska u Zürich premijerno dirigirao i opere Pelleas i Melisande44 (C. Debussy)45 – prva premijera, znakovit repertoarni iskorak, koju je postavio kao direktor Opere – i Novi stanar (M. Kelemen, hrvatska praizvedba; uz balet Napuštene istoga skladatelja)46 1965., Mudrijašica (C. Orff, 1966; uz kantatu Carmina Burana istoga skladatelja),47 Ero s onoga svijeta (1966., 1970., 1972., 197748), La Bohème (Puccini)49 i Adam i Eva (S. Bombardelli, praizvedba) 1967., Porin (V. Lisinski, 1969.,50 prva operna predstava u zgradi HNK-a nakon obnove; gostovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama 1970; dirigirao je 1967. i prilično skraćenu koncertnu izvedbu51 i 1969. snimio ulomke za Jugotonovu LP ploču Djelo Vatroslava Lisinskog), Zaljubljen u tri naranče (S. Prokofjev, 1970., hrvatska praizvedba),52 Opsadno stanje (Kelemen, Muzički biennale Zagreb, 1971; hrvatska praizvedba),53 Knez Igor (A. Borodin, 1971., 197354), Prodana nevjesta (B. Smetana, 1971),55 Carmen (G. Bizet, 1972),56 Čarobna frula (W. A. Mozart, 1974),57 Krabuljni ples58 i Morana (Gotovac)59 1975., Otello (Verdi),60 André Chénier61 (U. Giordano)62 i Nikola Šubić Zrinjski (I. Zajc, obrada partiture: B. Papandopulo; Nagrada »Josip Slavenski«)63 1976. te Figarov pir (Mozart, 1977),64 operetu Šišmiš (J. Strauss ml., 1966),65 balete Klasična simfonija (Prokofjev, 1965)66 i Labuđe jezero (P. I. Čajkovski, 1970; i gostovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama iste godine) te »muzički plakat« Victor Hugo – Jedan protiv svih (I. Malec, 1972., hrvatska praizvedba;67 gostovanje na Splitskom ljetu 1973), a dirigirao je i izvedbama drugih opera (Cavalleria rusticana, P. Mascagni, i Evgenij Onjegin, Čajkovski, 196568; Verdi, Trubadur,69 1966., Aida, 1970 – izvedba iz 1971. objavljena je na CD albumu (Orfej i HRT, 2002) – i Traviata, 1973; R. Wagner, Majstori pjevači, 1970., i Ukleti Holandez, 1976; Fidelio, L. van Beethoven, 1971; Tosca, Puccini, 1973; Ljubavni napitak, G. Donizetti, 1977), nekih i koncertno (Mozart, Bastien i Bastienne i Kazališni ravnatelj, 1968; Orfej, Ch. W. Gluck, 1968–6970), i baleta (među ostalim: Prokofjev, Pepeljuga, 1961., i Romeo i Julija,71 1965; F. Lhotka, Đavo u selu, 1965) te 1974. praizvedbu scenskoga oratorija Hod po mukah Ambroza Matije Gupca zvanog Beg I. Brkanovića (koncertno).
Dirigirao je i brojnim opernim i baletnim izvedbama na gostovanjima HNK-a, među ostalim u Parizu (Festival du Marais; Romeo i Julija, 1965), Wiesbadenu (Međunarodne svibanjske svečane igre; Đavo u selu i Ero s onoga svijeta)72 i Grazu (Opera; Knez Igor) 1966., Beču (Bečki svečani tjedni; Kelemenovi Novi stanar i balet Ogledalo te Ero s onoga svijeta, 1967),73 Veneciji (Teatro La Fenice; Đavo u selu i Završno kolo iz Ere s onoga svijeta, 1967–68., i Zaljubljen u tri naranče, 197074), Passauu (Europski tjedni u Passauu; baleti Symphonie in Re, s glazbom L. Sorkočevića, Đavo u selu i Labuđe jezero, 1969), Bergamu (Teatro Donizetti; Majstori pjevači, 1970),75 Ateni (Odeon Heroda Atika, Festival u Ateni; Knez Igor, 1971),76 Trstu (Teatro Verdi; Prodana nevjesta, 1973),77 Torinu (Teatro Regio; Knez Igor), Stuttgartu (Ero s onoga svijeta) i Ženevi (Théâtre de Genève; Knez Igor i Zaljubljen u tri naranče) 1974., Bordeauxu (Grand théâtre; Knez Igor, 1975) te Pragu (Národní divadlo; Morana, 1976).
Unatoč otežanim uvjetima rada uslijed obnove zgrade HNK-a 1967–69 (jedan je od dirigenata koji su 27. XI. 1969. sudjelovali na jutarnjem svečanom otvaranju i večernjem svečanom koncertu, na kojem je praizveo djelo Ioannis Lucacich de Sebenico in memoriam M. Cipre, Simfoniju za Thaliju B. Bjelinskoga i Koncertnu suitu iz opere Odisej L. Dallapiccole78) i financijskih poteškoća, za dvaju direktorskih mandata osigurao je zastupljenost, uz talijanski i slavenski, i njemačkoga (Majstori pjevači, 1969., pod ravnanjem O. Suitnera, kojega je ranije bio asistent;79 Fidelio, 1970., pod ravnanjem L. Matačića; Arabella, R. Strauss, hrvatska praizvedba 1973. pod ravnanjem J. Šajnovića) i francuskoga repertoara (Carmen, Pelleas i Melisande; Samson i Dalila, C. Saint-Saëns, 1966., pod ravnanjem Papandopula) u stilskom rasponu od Glucka i Mozarta do skladatelja XX. st. (Debussy, Prokofjev, Strauss), uključujući suvremene (Kelemen, Malec, Orff), kao i gostovanja drugih uglednih dirigenata (L. Gardelli, Tosca, premijera 1972).80
Zarana je sklonost izlaženju iz ustaljenih repertoarnih okvira pokazao i u simfonijskome repertoaru. God. 1969. skrenuo je na sebe pozornost koncertom sa Zagrebačkom filharmonijom na kojem je dirigirao81 praizvedbu ciklusa pjesama Krik S. Horvata i prve izvedbe u Zagrebu Skitske suite Prokofjeva i Varijacija za orkestar A. Schönberga (Nagrada »Zvono Lotrščak« za sezonu 1968/69).82 S tim je orkestrom ostvario83 npr. i praizvedbu Heliofonije K. Fribeca (1970) i prve zagrebačke izvedbe Četiriju legendi J. Sibeliusa (1977) i Simfonijskih plesova S. Rahmanjinova (1983), kao i repertoar opsežnijih vokalno-instrumentalnih djela (»dramatska legenda« Faustovo prokletstvo, H. Berlioz, prva integralna izvedba u nas, i oratorij Ivan Grozni, Prokofjev, oboje 1975; Vilim Tell,84 G. Rossini, koncertna izvedba ulomaka iz opere, 1980; Beethovenova IX. simfonija, 1990; Stabat Mater, Rossini, 1992) te u nas rijetko izvođenih orkestralnih djela, poput Varijacija, op. 30 A. Weberna (1970), a stekao je priznanje i u standardnom simfonijskom i koncertantnom repertoaru;85 interpretacije Verdijevih i Puccinijevih arija u izvedbi Ljiljane Molnar-Talajić pod njegovim ravnanjem (koncert 1975) snimljene su na Jugotonovu LP ploču.
Već za prvoga zagrebačkog razdoblja počinju Barezina intenzivna samostalna koncertna i ponajviše operna gostovanja. Među najvažnijima toga vremena ona su u Lenjingradu, Moskvi, Parizu, Berlinu, Grazu, Zürichu, Bregenzu te u opernim kućama s kojima je izgradio dugotrajnu suradnju – Bečkoj državnoj operi, Bavarskoj državnoj operi u Münchenu i Hamburškoj državnoj operi.86 God. 1970. dirigirao je Rigoletta u Njemačkoj državnoj operi u Berlinu,87 gdje je poslije nastupio na gostovanju Bavarske državne opere (Pepeljuga, Rossini, 1987).88 U Parizu je dirigirao, surađujući s Filharmonijskim (Novim filharmonijskim) orkestrom Francuskoga radija, koncertne izvedbe opera Lombardijci u prvom križarskom pohodu (Verdi, 1971; prva izvedba talijanske inačice u Parizu) – tu je operu koncertno dirigirao i u Operi u Grazu 1982 – te, uza soliste zagrebačke Opere, Mlada (N. Rimski-Korsakov, 1975; izvedba u Théâtre des Champs-Élysées)89 i Život za cara (M. Glinka, 1977). U Lenjingradu (Akademski teatar opere i baleta imena S. M. Kirova)90 dirigirao je 1972. opere Aida, Carmen, Trubadur i Hovanščina (M. P. Musorgski; verzija D. Šostakoviča)91 i 1974. Werther (J. Massenet) te 1973. premijeru Carmen u novoj režiji V. Habuneka92 – dobio je ondje te godine Medalju Lenjina – a nastupio je i s Lenjingradskom filharmonijom.93 U prosincu 1972. debitirao je predstavom Tosce u Bavarskoj državnoj operi, a u svibnju 1973., ravnajući izvedbom Krabuljnog plesa,94 u Bečkoj državnoj operi, gdje je potom za zagrebačkoga razdoblja dirigirao i Traviatu (1973–74), Toscu (1974) i Madamu Butterfly (1974., 1978). God. 1973. nastupio je i u Hamburškoj državnoj operi u Čarobnoj fruli,95 1975. u Bregenzu je s Bečkim simfoničarima izvodio balet Gusar (A. Adam), a u sezoni 1976/77. dirigirao je Aidu u Moskvi (Boljšoj teatr).96
U Operi u Zürichu,97 u kojoj je kao gost dirigirao opere Evgenij Onjegin (1976)98 i Jakobinac (A. Dvořák, 1978)99, kao stalni dirigent ravnao je izvedbama opera Falstaff100 i Trubadur101 (oboje Verdi), Ukleti Holandez i Pepeljuga (Rossini)102 1978, Arijadna na Naksosu (R. Strauss) i Car i tesar (A. Lortzing) 1979., Hans Heiling (H. Marschner), Tosca,103 Fidelio, Hoffmannove priče (J. Offenbach)104 i Ljubavni napitak 1980. te Romeo i Julija na selu (F. Delius) i Lulu (A. Berg)105 1981. Potonju je operu dirigirao u tročinskoj verziji F. Cerhe, praizvedenoj 1979.,106 što je držao jednim od najvažnijih iskustava u karijeri. Susreti s dirigentom N. Harnoncourtom u ciriškoj Operi i na ljetnom seminaru u Ossiachu (Austrija)107 u drugoj polovini 1970-ih i na početku 1980-ih bili su presudni za Barezino upoznavanje s interpretacijama na način tzv. povijesno osviještenih izvedbi i produbljivanje njegova interesa za djela C. Monteverdija – na Dubrovačkim ljetnim igrama dirigirao je 1971. Borbu Tankreda i Klorinde i 1993. Arijadninu tužaljku i potonje djelo, kojim je ravnao te godine i na Splitskom ljetu, na kojem je pak premijerno dirigirao opere Orfej (1980; hrvatska praizvedba108), što ju je postavio i u Grazu (1984; prva izvedba u tom gradu), i Krunidba Popeje (1986), obje u vlastitoj realizaciji instrumentacije, i večernju Vespro della Beata Vergine (1990)109 – te Mozartovu operu Idomeneo, koju je premijerno dirigirao110 u opernim kućama u Grazu (1989), Zagrebu (HNK, 2003; hrvatska praizvedba111) i Chemnitzu (2006).
U Operi u Grazu112 premijerno je postavio i opere Knez Igor (1975), Evgenij Onjegin i Pikova dama (Čajkovski, 1977. i 1982), Turandot i Manon Lescaut (Puccini, 1979. i 1981 – prva operna premijera koju je realizirao kao šef Opere), Simon Boccanegra, Rigoletto, Moć sudbine i Don Carlos (Verdi, 1982, 1985, 1987. i 1989), Angelica vincitrice di Alcina (J. J. Fux; premijera kojom je Opera otvorena nakon obnove zgrade, u Barezinoj djelomičnoj rekonstrukciji instrumentacije), Arabella i Figarov pir 1985., Boris Godunov (Musorgski, 1986; Šostakovičeva instrumentacija), Hoffmannove priče (1987), Mefistofele (A. Boito, 1988) i Katja Kabanova (L. Janáček, 1992; jedina premijera nakon završetka mandata), dirigirao austrijsku praizvedbu Wagnerove opere Zabrana ljubavi (1983, u povodu 200. obljetnice smrti skladatelja; snimljeno za austrijsku televiziju – ORF), prve izvedbe u Grazu opera Jakobinac (1980), Kazališne zgode i nezgode (Donizetti, 1984) i San ljetne noći (1986) te reprizne izvedbe Nabucca (Verdi, 1981–83), La Bohème (1985), Don Giovannija (Mozart, 1987–88) i drugih opera, a osobito je bilo zapaženo njegovo premijerno postavljanje Wagnerove tetralogije Prsten Nibelunga (1987/88–1989/90) u suradnji s redateljem Ch. Pöppelreiterom (Rajnino zlato, 1987, Walküra i Siegfried 1988, Sumrak bogova, 1989; cijeli je ciklus pod Barezinim ravnanjem dvaput izveden 1990.113 i snimljen za ORF;114 poslije dostupno komercijalno, a emitirano i na HTV-u).115 Ondje je uz 303 nastupa u scenski postavljenim operama dirigirao i scenske izvedbe oratorija Ivan Grozni (Prokofjev, 1981; austrijska praizvedba) i prve u Grazu baleta Posvećenje proljeća (Stravinski, 1988) i Spartak (A. Hačaturjan, 1989).
S Gradačkim filharmonijskim orkestrom u 15 je koncertnih programa (1976, 1979, 1982–89), od kojih je 13 oblikovao kao šef-dirigent, izveo djela116 u stilskom rasponu od koncertantnih skladbi i simfonija J. Haydna, Mozarta i Beethovena do glazbe XX. stoljeća i suvremenih skladatelja, pri čemu je vlastiti simfonijski repertoar obogatio i djelima A. Brucknera (III. simfonija, 1984;117 verzija iz 1877) i G. Mahlera (VII. simfonija, 1988),118 a dirigirao je i – obično opsežnija – vokalno-instrumentalna djela, poput kantata Prva Valpurgina noć (F. Mendelssohn, 1982), Aleksandar Nevski (Prokofjev) i Vox Lucis (I. Eröd, praizvedba), oboje 1989, Beethovenove IX. simfonije (1985), Stravinskijeve Simfonije psalama (1986) i Haydnova oratorija Stvaranje svijeta (1987). Uz to je u Wagnerovoj godini, 1983, zajedno s ciklusom Wesendonck-Lieder koncertno izveo dijelove njegove opere Parsifal (Predigra, II. čin, Čar Velikog petka iz III. čina).
Za angažmana u Zürichu odnosno Grazu prvi put samostalno gostuje u Italiji – u Teatru Verdi u Trstu (Mazepa, Čajkovski, 1979),119 kojemu se poslije često vraća (Lady Macbeth Mcenskog okruga, Šostakovič, 1987; Mali trg, E. Wolf-Ferrari, 1992.,120 CD album Il Campiello, Ricordi i Fonit Cetra, 1993; zajedno Ljudski glas, F. Poulenc, i Cavalleria rusticana, 1993;121 Evgenij Onjegin, 1996;122 opereta Vesela udovica, F. Lehár, 1997;123 Tannhäuser, Wagner, 2010;124 Madama Butterfly125 i Turandot,126 2019; koncerti, poput onoga iz 2018, kada je dirigirao Violinski koncert Čajkovskoga uz solista K. Troussova, snimljeno na CD (Orchid classics, 2023), i izvornu inačicu »koreografske simfonije« Dafnis i Hloja M. Ravela) – i ostvaruje jedine svoje nastupe u SAD-u (Opera u San Franciscu; Mascagnijeva Cavalleria rusticana i Pagliacci R. Leoncavalla, 1980, i Rigoletto, 1981)127 te debitira u Njemačkoj operi u Berlinu (Otello, veljača 1987, u povodu 100. obljetnice praizvedbe), u kojoj nastavlja dirigirati opere Verdija (Aida, 1988–89; Don Carlos, 1988; Trubadur, 1990–91; Moć sudbine, 1995), Puccinija (Manon Lescaut, 1988; Tosca, 1989–90) i Wagnera (Ukleti Holandez, 1989).128
Nastavlja i suradnju s Bavarskom državnom operom (Trubadur, 1979;129 Don Carlos, 1979, 1985; Prodana nevjesta, 1982–84; La Bohème, 1982, 1985, 1987; Madama Butterfly, 1983–84, 1986; Don Pasquale, Donizetti, 1984; Tosca i Krabuljni ples, 1986; Cavalleria rusticana i Pagliacci, 1991; Lucia di Lammermoor, Donizetti, 1998)130 i Hamburškom državnom operom (Krabuljni ples, 1983, 1986; Turandot,131 1983–84, 1986; Luisa Miller, Verdi, i Tosca, 1984; Madama Butterfly, 1985; Otello, Manon Lescaut i Trubadur, 1986–87; La Bohème i Don Carlos, 1986; Carmen, 1987).132
Za angažmana u Grazu nastavlja nastupati i u Bečkoj državnoj operi,133 gdje dirigira Ljubavni napitak (1982–86), Traviatu (1984–88), Rigoletta i La Bohème (oboje 1984), Aidu (1985), Seviljskog brijača (Rossini, 1985–86), Toscu (1986, 1988), Cavalleriju rusticanu i Pagliacce (1986–87), Trubadura (1986–88) i Prodanu nevjestu (1988, 1991). Ondje je 1973–91. ukupno nastupio 71 put u 13 opera (12 predstava).134
S ansamblom splitskoga Narodnog kazališta (HNK od 1971) na Splitskim ljetnim priredbama (Splitsko ljeto od 1968),135 na kojima je debitirao 1960. ravnajući izvedbom baleta Les Sylphides (glazba F. Chopina, instrumentirao Bombardelli) i Giselle (Adam),136 premijerno je, uz Monteverdijeve,137 dirigirao i opere Simon Boccanegra (1978),138 Neron (Boito, 1989; hrvatska praizvedba),139 Mila Gojsalića140 i Stanac141 (Gotovac, 1995. i 1996), Seviljski brijač (1998), Judita (F. Parać, 2000; praizvedba),142 Attila (Verdi, 2001; hrvatska praizvedba, u povodu 100. obljetnice smrti skladatelja),143 Otello (2010),144 Gioconda (A. Ponchielli, 2011),145 Nabucco (2012),146 kojega je ondje dirigirao i 1977, i Aida (2014),147 koju je ondje dirigirao i 1967., 1970., 1972., 1974–79. i 2000.,148 Bombardellijev Manifest (1977, praizvedba),149 Orffovu kantatu Carmina Burana (1982; Nagrada »Vladimir Nazor«),150 oratorije Š. Marovića Šimun Cirenac (1991., praizvedba; izvedeno uz djela J. Bajamontija) i Staro groblje na Sustipanu (1993, praizvedba; izvedeno uz Prolog i Epilog Boitove opere Mefistofele) te Stravinskijevu operu-oratorij Oedipus rex i Simfoniju psalama (2002),151 a reprizno Rigoletta (1963), Traviatu (1967) i Rossinijevu operu Mojsije (1993–94).152 Predstave Simon Boccanegra, Orfej, Krunidba Popeje i Neron pripadaju antologijskim ostvarenjima Splitskoga ljeta uopće.
Tijekom redovitih sezona u splitskom je kazalištu dirigirao i premijere opera Madame Butterfly (1967; dirigirao i na Splitskim ljetnim priredbama 1968), Boris Godunov (1968; prerada i instrumentacija: Rimski-Korsakov),153 Carmen (1979;154 ravnao i obnovom te opere 2000155), Krabuljni ples (1983),156 Turčin u Italiji (Rossini, 1998; hrvatska praizvedba), Orfej u podzemlju (Offenbach, 1999), Rigoletto (2000),157 Ero s onoga svijeta (2001)158 i Mefistofele (2014),159 koncertnu izvedbu Rossinijeve opere Vilim Tell (1991)160 te, kao i na Splitskom ljetu, brojne koncerte (Verdijev Requiem u Splitu je dirigirao 1984.161 i 2001).
Na Dubrovačkim ljetnim igrama (Dubrovački ljetni festival 1991–2000) nastupao je, s prekidima, 1970–2004,162 više puta na koncertima Simfonijskoga orkestra RTZ-a/HRT-a (1970, 1991, 1993–96, 1998, 2004; San ljetne noći, Mendelssohn, 1994), a dirigirao je ondje i scenski postavljena operna djela XVIII. st. manjeg formata, što ih je sâm programski predložio (Služavka gospodarica, G. B. Pergolesi, 1971;163 Dafne, A. Caldara, 1972;164 Prima la musica, poi le parole, A. Salieri, 1973;165 Kapelnik, D. Cimarosa, 1974166), sve u atriju Kneževa dvora u suradnji s Gradskim orkestrom Dubrovnik, te dubrovačku premijeru splitskoga Stanca (1996).167 Izvedbe Caldarina, poslije u nas neizvođena, i Salierijeva djela bile su tada repertoarna rijetkost i u svjetskim razmjerima, pri čemu je izvedba opere Prima la musica, poi le parole, prva uopće nakon XVIII. st., što je potaknula niz izvedbi toga djela u Europi, pridonijela Salierijevoj skladateljskoj rehabilitaciji.168
Nakon što se dvjema izvedbama Nikole Šubića Zrinjskog u prosincu 1990.169 nakon punih 12 sezona170 vratio za dirigentski pult Opere zagrebačkoga HNK-a (posljednje je u lipnju 1978. ravnao izvedbom Ukletoga Holandeza; iznimno je dirigirao Eru s onoga svijeta i Nabucca na gostovanju zagrebačke Opere u Kazalištu Kirov u Lenjingradu 1988171), pri čemu se njegova odsutnost tumačila i kao posljedica straha domaćih glazbenika od konkurencije,172 ondje je do posljednjega ravnateljskog mandata premijerno, uz Idomenea,173 dirigirao i Porina (1993;174 obnova 1998175), Carmen (1996),176 Mirjanu (J. Mandić, 2008; hrvatska praizvedba),177 Parsifala (2011;178 prve izvedbe u nas od 1943), Lohengrina (2013;179 gostovanje na Festivalu Ljubljana 2014) i Prodanu nevjestu (2014),180 a reprizno Eru s onoga svijeta (1997), obnovio je Trubadura (2013)181 te uz koncerte dirigirao i opernom večeri u povodu 25. obljetnice umjetničkoga rada Nade Ruždjak, kada su izvedeni posljednji činovi Rigoletta, Otella i Traviate (1998). Osobita je priznanja stekao za premijere Lohengrina i napose Parsifala, premijera kojega je proglašena prvorazrednim kulturnim događajem, a Barezina interpretacija najzaslužnijom za uspjeh predstave.
Nakon što je u Teatru Massimo u Palermu, gdje je 1990. dirigirao operu Uskrsnuće F. Alfana, sa znatnim odjekom ravnao talijanskom praizvedbom Wagnerove Zabrane ljubavi 1991,182 dobio je poziv za prvi nastup u milanskoj Scali183 u prosincu te godine, kada je prvi put ravnao izvedbom cjelovitoga Parsifala,184 što je držao jednim od najvažnijih iskustava u karijeri, i ondje potom nastupio, najčešće preuzimajući predstave od umjetničkoga ravnatelja R. Mutija, još 25 puta185 u devet opera Wagnera (Walküra, 1994,186 Siegfried, 1997.,187 i Sumrak bogova, 1998188), Puccinija (Manon Lescaut, 1998;189 Tosca, 2000.190 i 2006; La Bohème, 2003., u Teatro degli Arcimboldi zbog obnove Scale, i 2005191; Madama Butterfly, 2007), Beethovena (Fidelio, 1999–2000)192 i Verdija (Trubadur, 2000)193 te šest puta u izvedbama La Bohème svojevrsnoga opernog studija s mladim pjevačima (2000).194 Premda nije ravnao premijerama, Bareza je među hrvatskim dirigentima ostvario najviše nastupa u Scali – ondje su opernim izvedbama ranije dirigirali Matačić i B. Klobučar – i bio jedini koji je ondje dirigirao opere talijanskih skladatelja.195 Uz Filharmonijski orkestar Scale nastupio je 2006. na koncertu s Puccinijevim djelima u Torre del Lagu, gdje je dirigirao operne predstave na Festivalu Puccini 1992 (Tosca) i 1999 (La Bohème).196
Krajem XX. st. Bareza ostvaruje suradnju i s drugim uglednim talijanskim opernim kućama, među kojima su Teatro comunale u Bologni (Francesca da Rimini, R. Zandonai, 1992),197 Teatro Carlo Felice u Genovi (zajedno Ljudski glas i Cavalleria rusticana, 1993), Teatro di San Carlo u Napulju (koncert, 1995;198 zajedno Dvorac Modrobradog, B. Bartók, i Cavalleria rusticana, 1997;199 samostalno Cavalleria rusticana i Madama Butterfly, 2006200) i Teatro regio u Parmi (Otello, 2000), kao i s Državnom operom u Pragu, gdje među ostalim premijerno postavlja Tannhäusera (1993) i Aidu (1994)201 te ravna izvedbama Jenufe (Janáček, 1994) i Tosce (1994–95),202 Operom u Marseilleu (Lady Macbeth Mcenskog okruga, 1993) te nizozemskom opernom kućom Nationale Reisopera, s ansamblom koje realizira premijere Moći sudbine (1995), Katje Kabanove (1998) i Aide (1999), nizozemsku praizvedbu i ujedno treću premijeru u svijetu suvremene opere Tri sestre P. Eötvösa (1999),203 obnovu Manon Lescaut (2000) i izvedbe Schönbergove monodrame Iščekivanje.
U prvom desetljeću XXI. st. zaokružio je – uz onu s milanskom Scalom – i suradnju s Hamburškom državom operom (Saloma, R. Strauss, obnova, 2001–02; Traviata, 2002–05; Krabuljni ples, 2002; Pagliacci, 2003; Kavalir s ružom, R. Strauss, 2004),204 Bavarskom državnom operom (Tosca, 2007)205 i Njemačkom operom u Berlinu206 (Puccinijev Triptih – Plašt, Sestra Angelica, Gianni Schicchi, 2007)207 te među ostalim dirigirao u opernim kućama u Halleu (Majstori pjevači, 2007) i Santiagu u Čileu (La Bohème, 2008).
Sa Simfonijskim orkestrom / Zagrebačkim simfoničarima RTV-a Zagreb (RTZ-a) odnosno sa Simfonijskim orkestrom HRT-a nastupao je, osim za razdoblja kada mu je bio šef-dirigent (1992–2011; približno 140 koncerata, uključivo gostovanja), i 1967, 1969–70, 1974 (koncertna izvedba Krabuljnog plesa),208 1982, 1983 (koncertna izvedba opere Adelova pjesma I. Paraća),209 1986,210 1991–92, 2013,211 2016.212 i 2019 (koncert u povodu 200. obljetnice rođenja Lisinskoga).213 Kao šef-dirigent Bareza je s orkestrom, s kojim se razišao 2011, ostvario opsežan repertoar – programske su mu ideje za našu sredinu često bile nekonvencionalne, pa i pionirske – u kojem su skladatelji baroka i bečke klasike bili umjereno, a oni XIX. i XX. stoljeća bogato zastupljeni; nerijetko je ravnao izvedbama velikih vokalno-instrumentalnih djela, poput opera, izvedenih koncertno i katkad ponešto skraćenih (Tannhäuser, 1992;214 Jenufa, poluscenski, 1995; Adelaide di Borgogna, Rossini, 1999; Ernani, Verdi, 2001;215 Blue Monday, G. Gershwin,216 i Petar Svačić, Gotovac, 2002; Maria Stuarda, Donizetti, 2005;217 Ekvinocij, I. Brkanović,218 i Lastavica, Puccini,219 2008; Adel i Mara, J. Hatze, 2009;220 prve izvedbe u nas Rossinijeve, Donizettijeve, Puccinijeve i Gershwinove opere), oratorija, kantata, misa, scenskih poema i pjevanih baleta, uobičajenih u repertoaru (Requiem, Verdi, 1994; Mesija, G. F. Händel, 1996) ili u nas rjeđe izvođenih ili dotad neizvedenih (Lazarus, F. Schubert, dovršio E. Denisov, 1997221 – dirigirao je i Schubertovu nedovršenu inačicu uz Niederösterreichisches Tonkünstlerorchester u bečkom Musikvereinu 1992;222 Kristovo djetinjstvo, Berlioz, 1997; K. Weill i B. Brecht, Sedam smrtnih grijeha i Lindberghov let, te Božićni oratorij, Saint-Saëns, sve 1998; Kantata u povodu smrti cara Josipa II., Beethoven, 2002; Manfred, R. Schumann, 2006; Missa solemnis, Beethoven, 2007., u povodu 180. obljetnice smrti skladatelja i Barezina 70. rođendana;223 Epistola, Malec, 2009), a poznatim je repertoarnim djelima u tematski promišljenim koncertima sučeljavao u nas nepoznate skladbe (tako je 2003. u povodu 200. obljetnice Berliozova rođenja uz njegovu Fantastičnu simfoniju dirigirao i hrvatsku praizvedbu skladbe Lélio, ili Povratak u život, njezina svojevrsnog nastavka).224 Sa Simfonijskim orkestrom HRT-a izveo je među ostalim i sve Beethovenove simfonije osim Prve i svih pet njegovih klavirskih koncerata (s pijanistom V. Krpanom 1999; CD album, Cantus i HRT, 2001), šest od devet Mahlerovih (I, IV–VII, IX)225 i pet od devet226 Brucknerovih simfonija (I, V, VII–IX)227 te većinu simfonijskih poema R. Straussa (Don Juan, Smrt i preobraženje, Macbeth, Tako je govorio Zaratustra, Život junaka, Don Quixote, Sinfonia domestica; Alpska simfonija, CD, Orfej i HRT, 1996); na CD albumima objavljene su interpretacije djela G. Marinuzzija (Sicania, Simfonija, Preludio e preghiera; Dynamic, 2002) i Šostakovičeve IV. simfonije (Orfej, 2004). S orkestrom, koji je predvodio i na gostovanjima u Salzburgu (1992, 1995, 1999, 2008228), praizveo je više djela hrvatskih skladatelja (Igra riječi, N. Devčić, sudirigirao sa Šajnovićem, 1969; Lied, Malec, 1970; Šum krila, šum vode, Horvat, 1993; Gloria, F. Parać, i XIII. ura, R. Radica, 1994; Glissade, Kelemen, i Vibrafonietta, Malec, 2002; Adieu, Viktorija Čop, 70 odgovora, D. Detoni, i Mon image, Kelemen, sve 2007; Koncert za violu i orkestar, B. Bjelinski, praizvedba integralne verzije, 2008; Concerto rosso, S. Foretić, 2009; Goan Concerto, B. Šipuš, praizvedba verzije za veliki orkestar, 2010) i Requiem in A D. Kaufmanna (1993) te na Varaždinskim baroknim večerima 2004. dirigirao suvremene praizvedbe djela tzv. varaždinskoga skladateljskog kruga (I. Werner, dvije Alma redemptoris Mater; L. I. Ebner, Missa solemnis in D).229 S članovima orkestra surađivao je i kada je 1998. na Zagrebačkom ljetnom festivalu dirigirao hrvatsku praizvedbu opere Satyricon B. Maderne.
U Chemnitzu je premijerno dirigirao 13 opera,230 najčešće one Straussa (Elektra, 2002; Kavalir s ružom, 2003; Arabella, 2005; Arijadna na Naksosu, 2006) i Wagnera (Ukleti Holandez, 2002., gostovanje u Salzburgu 2003;231 Tristan i Izolda, 2004; Lohengrin, 2006) – obnovio je i više puta 2002–07. dirigirao Prsten Nibelunga u ciklusu232 – ali, uz Idomenea, i one C. M. von Webera (Strijelac vilenjak), Verdija (Krabuljni ples) i Čajkovskoga (Evgenij Onjegin), sve tri 2003., i Puccinija (Djevojka sa Zapada,233 2005) te rijetko izvođenu Mascagnijevu operu Iris (2007).234 Na koncertima s Filharmonijom »Robert Schumann« (2001–09) ostvario je repertoar235 pokojega djela Mozarta (npr. Serenada br. 10 za 12 puhača i kontrabas u B-duru, Gran partita; CD, Auris subtilis, 2006236), njegovih suvremenika i ranijih skladatelja, više djela XX. st. i mnoga XIX. st., dirigirajući među ostalim simfonije Mozarta, Beethovena, Schuberta, Mendelssohna, Schumanna, Brucknera, Čajkovskoga, Dvořáka, Mahlera i Šostakoviča, Wagnerov Prsten bez riječi (2003; priredio L. Maazel) te više većih vokalno-instrumentalnih djela, poput Beethovenove IX. simfonije (2001–02, 2007–08), Mendelssohnove Prve Valpurgine noći (2002) i II. simfonije (2004), Schönbergova Iščekivanja (2002), djela As I Crossed a Bridge of Dreams (Eötvös, 2002; uprizoreno), opera Blue Monday (2003) i Genoveva (Schumann, 2004), Mahlerove III. simfonije i Dječakova čarobnog roga i Requiema A. L. Webbera, sve 2005., Brucknerove Mise br. 3 u f-molu i Mozartova djela Litaniae Lauretanae, KV 195, oboje 2006. Orkestar je vodio i na više gostovanja (Frankfurt na Majni, München, Düsseldorf, Salzburg, Zagreb,237 Dresden,238 Köln, Beč i drugdje).
Neposredno uoči i za posljednjega ravnateljskog mandata u zagrebačkom HNK-u Bareza je dirigirao, djelujući u praksi, ali ne i formalno kao šef-dirigent, glavninu repertoara239 – premijere opera Evgenij Onjegin (2014),240 Ekvinocij (Brkanović; redakcija partiture skladateljeva sina Ž. Brkanovića),241 Traviata242 i Sicilijanska večernja243 (Verdi; hrvatska praizvedba,244 pod naslovom Sicilijanske večernje) 2015, Manon Lescaut (2016;245 naglašena negativna recepcija premijere i zbog neprihvaćanja režije D. Pitoiseta), Zaljubljen u tri naranče (2017;246 gostovanje na Opernom festivalu Bartók Plus u Miskolcu 2018247), Adel i Mara (2017)248 i Ukleti Holandez (2018)249 te baleta Romeo i Julija (2016), neslužbene obnove predstava Seviljski brijač, Parsifal, Ero s onoga svijeta250 i La Bohème 2015. te Sicilijanske večernje 2018, posebne izvedbe Madame Butterfly (2016),251 reprizne izvedbe Figarova pira (2017), koncertnu izvedbu Gluckova Orfeja i Euridike (2017; integralna bečka inačica, u povodu 35. obljetnice umjetničkoga djelovanja kontratenora M. E. Cenčića),252 na koncertima među ostalim i Beethovenovu IX. simfoniju (2018), a nastupio je i u programu otvaranja sezone 2014/15, inauguracijske za intendanticu Dubravku Vrgoč, ravnajući izvedbom ulomaka iz opere Kavalir s ružom.
U zagrebačkom HNK-u dirigirao je i poslije završetka mandata, premijerno Čarobnu frulu (2018),253 koju je sâm bio uvrstio u repertoar, i reprizno Ukletoga Holandeza (2019), a preuzeo je i predstavu Nikola Šubić Zrinjski (2019;254 CD album i DVD, Croatia records, 2022) te 2020. dirigirao koncerte u povodu Dana državnosti i 150. godišnjice osnutka zagrebačke Opere,255 kao i one na kojima su izvedene Mozartova Gran partita256 i Beethovenova III. simfonija (Eroica), s »originalnim« brojčanim odnosom između gudača i puhača kakav se pretpostavlja za praizvedbu (na taj ju je način dirigirao i na Saskom Mozartovu festivalu u Chemnitzu 2019). U HNK-u, gdje je posljednji put nastupio 30. XI. 2020 (druga izvedba Eroice), zadnji je put u karijeri ravnao nekom opernom izvedbom (Čarobna frula, polukoncertno 23. XI. 2020). Ondje je, ne računajući gostovanja, koncerte, baletne predstave i koncertne izvedbe opera, nastupio 1959–2020. približno 600 puta u 46 naslova opernoga repertoara (računajući i operetu Šišmiš i Kelemenova i Malecova glazbeno-scenska djela); najviše je dirigirao Eru s onoga svijeta – 103 puta 1960–2017.257
God. 2021. u siječnju je potpisao javni Apel za spas hrama kulture na Trgu Republike Hrvatske,258 kojim se tražila smjena uprave HNK-a na čelu s intendanticom Vrgoč, a u veljači je veliku pozornost izazvao intervjuom u Nacionalu,259 u kojem je prvi put javno govorio o problematičnom odnosu s njom za ravnateljskoga mandata, što je potaknulo njihovu daljnju polemiku.260
Unatoč neslaganju s intendanticom i tomu što je u visokoj dobi bio opterećen administrativnim aspektom svoje funkcije, dok je načinom rada osigurao nepopularnost u dijela ansambla,261 uspio je kao ravnatelj Opere osigurati razmjerno visoke umjetničke kriterije u kontekstu stvarnih mogućnosti ansambla, raznovrstan repertoar, u kojem su manjkali francuska opera i klasici XX. st.,262 povratak (Ekvinocij, Adel i Mara) i obnovu (Ero s onoga svijeta) baštinskih djela te ambiciozne projekte poput obnove Parsifala, prve izvedbe u nas »praverzije« (1841) Ukletoga Holandeza i osobito premijera obiju Verdijevih izvornih peteročinskih opera u žanru grand opéra sa zadržanom baletnom glazbom (Sicilijanska večernja u integralnoj francuskoj inačici pod njegovim ravnanjem; Don Carlo u peteročinskoj, tzv. modenskoj, inačici na talijanskom jeziku, s dodanim brojevima koje je skladatelj bio primoran ispustiti uoči pariške praizvedbe, pod premijernim ravnanjem E. Boncompagnija, 2017). Premda je pozvao na suradnju ugledne hrvatske (L. Voltolini) i inozemne dirigente (Boncompagni),263 prema nekima je svojom kontrolom većine repertoara ostavljao premalo prostora za druge umjetnike. Najveći su Barezini dirigentski uspjesi iz posljednjega ravnateljskog razdoblja realizacija Sicilijanske večernje i Ukletoga Holandeza te osobito hrvatske praizvedbe Schönbergove kantate Gurre-Lieder (2016),264 u izvedbama koje su, u povodu njegova 80. rođendana, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski (počasni član od 2013) sudjelovali orkestar i zbor zagrebačkoga HNK-a i HRT-a (Barezin rad na tom projektu tematiziran je u epizodi Umjetnik nikad ne ide u penziju dokumentarne serije 65+; G. Dević, Petnaesta umjetnost i HRT, 2016).265
U godinama prije posljednjega zagrebačkog ravnateljskog mandata, za kojega je među ostalim 2016. gostovao u Cataniji (Teatro Massimo Bellini), gdje je premijerno postavio Alfanovu operu Sakùntala (DVD, Bongiovanni, 2018),266 bio je stalni gostujući dirigent u Óperi de Bellas Artes u Cuidad de Méxicu (Fidelio, 2010, u povodu 200. obljetnice početka meksičkoga rata za neovisnost od Španjolske; Tosca, Cavalleria rusticana i Pagliacci te Verdijev Requiem, 2011; Nabucco, 2012; Ivica i Marica, E. Humperdinck, i Ukleti Holandez, 2013),267 a gostovao je i 2010. u Toulouseu (Théâtre du Capitole, La Bohème) te 2012. u Bolzanu, Piacenzi i Modeni (Saloma)268 i Ženevi (Grand Théâtre de Genève, Kavalir s ružom).
U riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, gdje je prvi put nastupio na koncertu Mirelle Toić 1996 – ranije je dirigirao Traviatu na gostovanju riječke Opere u Luxembourghu 1971269 – premijerno je postavio opere Macbeth (Verdi, 2008;270 obnova 2013), Sunčanica (Papandopulo, 2008),271 Traviata (2009)272 i Lucia di Lammermoor (2010)273 te dirigirao Verdijev Requiem (2013).
Posljednji mu je dirigentski nastup bio uza Simfonijski orkestar Muzičke akademije u Zagrebu, u povodu njezine 100. obljetnice, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski 16. X. 2021, kada je ravnao izvedbama djela Horvata (Ljetni diptih), Kelemena (Koncert za klavir i orkestar) i Devčića (Istarska suita).
Pisao je komentare o djelima u programskim knjižicama, a katkad se javljao i prilozima u dnevnim listovima (100 godina hrvatske opere. Večernji list, 1970, 26–27. IX / br. 3445; Kako operu približiti gledaocu? Ibid., 1975, 25–26. I / br. 4758; Genijalni dirigent, biznismen i organizator, u povodu Karajanove smrti, u: Slobodna Dalmacija, 1989, 18. VII / br. 13877) i monografijama (Čvorišta glazbene drame, s podnaslovom Bilješke o Matačiću naprama Wagneru i Bruckneru, u: Matačić. Zagreb 1996).
Temelj je Barezina dirigentskoga habitusa snažna težnja vjernosti »izvorniku«274 – djelu odnosno skladatelju – kako ga je shvaćao uz temeljitu analizu partiture proučavajući i njezin glazbenopovijesni i općekulturni kontekst. Takvim je »laboratorijskim«275 pristupom, kako ga je sâm nazivao, polazeći od partiture, nerijetko odstupao od »tradicionalnih« načina interpretacije, što je katkad u dijela publike i kritike oslonjena na diskografiju i ranije izvedbe izazivalo i stanovit otpor. Već je krajem 1960-ih držao kako je djela standardnoga repertoara potrebno vratiti »njima samima«, tj. »jedinoj ispravnoj njihovoj podlozi – kompozitorovoj partituri«, odnosno »očistiti« ih od tradicija koje im je upisala »velika generacija tzv. romantičnih dirigenata« (poput B. Waltera, W. Furtwänglera, H. Knappertsbuscha),276 na što se, počev od susretâ s Harnoncourtom, nadovezalo njegovo prihvaćanje dijela postavki tzv. povijesno osviještenog izvođenja,277 koje je rano donio u našu sredinu (njegove su izvedbe Monteverdija pritom bile odmak od »romantičkih« Matačićevih).278 Sazrijevajući kao dirigent, veliku je važnost u interpretacijama počeo pridavati glazbenoj formi (kritika ga je poslije nazvala »istinskim majstorom velikih formi«),279 naglašeno i u skladatelja čija recepcija u znatnoj mjeri počiva na sentimentalnoj privlačnosti, poput Čajkovskoga – uzor su mu u simfonijama bile interpretacije J. Mravinskoga280 – i Puccinija, u operama kojega je, ne umanjujući im strastvenost, potiskivao sentimentalnu sastavnicu u korist naglašavanja »simfonijske« strukture.281 Veliku je pozornost u interpretacijama pridavao i dramaturgiji odnosâ tempâ, pri čemu je u repertoaru XVIII. st., posebice u Mozarta, inzistirao na razlikovanju četveročetvrtinske i dvopolovinske mjere. Polazeći od stilske ukorijenjenosti glazbenih djela u vremenu njihova nastanka, u djelima koje postoje u više inačica prednost je ponekad davao prvoj, pa i za skladateljeva života neizvedenoj »praverziji« (Ukleti Holandez), ali je u određenim filološkim pitanjima282 stajališta i mijenjao (Idomenea je u Grazu i Zagrebu postavio s ulogom Idamantea povjerenom tenoru, polazeći od druge Mozartove verzije opere, a najzad u Chemnitzu mezzosopranistici, dirigirajući izvornu inačicu);283 bilo mu je važno i u nas izvoditi Bizetovu Carmen u verziji s govorenim dijalozima, u skladu s pripadnošću djela žanru opéra comique. U izvedbama vokalno-instrumentalnih djela, napose opere, protivio se koncepciji »pratećega« dirigenta koji povlađuje pjevačima, a u radu s njima, u kojem je inzistirao na predavanju značenja teksta u pjevanoj riječi, i orkestrima bio je poznat po zahtjevnim i pedantnim pokusima.284 Premda su ga u inozemstvu ponegdje isprva držali stručnjakom za slavenski, a poslije i za talijanski repertoar, dok je u nas posljednjih desetljeća često slovio kao najveći autoritet za Verdija i Wagnera,285 a i uopće je bio najpoznatiji kao operni dirigent,286 nije pravio razlike među glazbenim vrstama te se, pod snažnim dojmom Scherchenovih predavanja, posvetio svladavanju dirigentskoga poziva u cijelosti – držao je pritom da neka djela ili skladatelje dirigent može adekvatno tumačiti tek u zrelijoj životnoj dobi – ne priznajući specijalizacije u pojedinim stilovima,287 pa je ostvario bogat simfonijski, koncertantni i vokalno-instrumentalni repertoar od XVII. st. (Monteverdi) do praizvedbi djela XXI. st. Njega čine i više od 120 opera svjetskoga repertoara, među kojima su i 17 Verdijevih te sve Wagnerove i Puccinijeve osim po dvaju ranih rijetko izvođenih djela,288 te bogat simfonijski repertoar u stilskom rasponu od bečkih klasičara do suvremenih skladatelja, što uključuje i cjelovito ili pretežno svladane opuse velikih simfoničara XIX. st. (Beethoven, Schubert, Mendelssohn, Schumann, J. Brahms, Čajkovski, Bruckner), Straussa, Mahlera te Šostakoviča (interpretacije Brucknera dotjerivao je i uz Matačića);289 barokni je repertoar (npr. djela J. S. Bacha, poput nekih kantata i Brandenburških koncerata) u njega znatno umjerenije zastupljen. S vremenom je, djelomično i pod dojmom proučavanja građe iz arhiva milanske Scale i suradnje s Mutijem, izgradio čvrste nazore o interpretaciji talijanske opere XIX. st.,290 inzistirajući na nekraćenim, s uporištem u strukturnim i dramskim razlozima, i duboko promišljenim izvedbama, korištenju kritičkoga izdanja partiture te otklanjanju tradicionalnih načina interpretacije, osobito u pjevačkim dionicama, ako nemaju uporište u notnom zapisu, što je u nas prvi put izrazitije recepirano u splitskoj predstavi Rigoletta (2000), a potom zamijećeno npr. i u Barezinim riječkim i zagrebačkim interpretacijama Traviate, Lucije di Lammermoor, Trubadura i Sicilijanske večernje.291 Takav ga je, djelomično »come scritto« pristup, u kojem je bio fleksibilniji od Mutija,292 u djelima ranijega XIX. st. gdjekad, unatoč težnji dohvaćanja »izvornika«, paradoksalno, udaljavao od stvarne povijesne izvodilačke prakse, kao u nekim interpretacijama Rossinija (Seviljski brijač).293 Razvijanje sklonosti integralnim izvedbama utjecalo je i na njegov pristup prema domaćem repertoaru, pa je Lisinskijeva Porina, koji je 1969. dirigirao primjenjujući »jedan aktivno-umjetnički, a ne historijski pristup toj vrijednoj partituri« – kojim su se trebala izbjeći »nepotrebna razvlačenja i slabiji muzički brojevi, a da se uz to omogući likovima na sceni normalan i prirodan dramaturški tok«294 (pri čemu je zadržao izvorni završetak opere) – najzad, u suradnji s redateljem P. Selemom, postavio 1993. u približno integralnoj verziji, najcjelovitijoj u povijesti izvođenja te opere, »s minimalnim kraćenjima i originalnom instrumentacijom«;295 nije bio sklon izrazitijim kraćenjima ni u postavljanju Mandićeve Mirjane i Papandopulove Sunčanice. Bareza je ostvario mnoge antologijske interpretacije;296 njihova duboka promišljenost i vrsna pripremljenost gdjekad su ipak njegove izvedbe djelomice lišavale izrazitije spontanosti ili agogičkih suptilnosti. Njegova je potraga za »izvornikom«, međutim, nastojala ozvučiti i »unutarnji sadržaj« partiture, pri čemu mu nije bilo strano poimanje »upisanosti« skladateljeva unutarnjeg svijeta u glazbeno djelo. Domaća mu je kritika slabiji uspjeh ponekih koncerata i opernih izvedbi pripisivala nedovoljnom broju pokusa zbog prihvaćanja više istovremenih angažmana297 ili zastupala mišljenje kako se u pripremi nekih opernih predstava više posvetio orkestralnom aspektu partiture negoli radu s pjevačima.298 Dirigent koji je na poseban način združivao strastvenost, eruditsko znanje, preciznost, upućenost u suvremene interpretacijske spoznaje, repertoarnu znatiželju, otpor rutini i glazbenu inteligenciju i koji je s velikim zalaganjem ostvario i bogat repertoar glazbe XX. st. (interpretacije je dotjerivao i na temelju osobnih susreta ili korespondencije sa skladateljima kao što su Orff, Dallapiccola, G. Petrassi, Šostakovič, O. Messiaen, Britten, L. Nono) i glazbe hrvatskih skladatelja299 (uz Maleca i Kelemena, osobit je afinitet gajio i prema Gotovcu, kao ponajbolji tumač Ere s onoga svijeta,300 i Papandopulu), Bareza je jedinstvena pojava u hrvatskoj glazbi. Hrvatski dirigent s najširim repertoarom i jedan od rijetkih koji je ostvario respektabilnu europsku karijeru301 – kontinuitet nastupa u nekima od vodećih europskih opernih kuća, poput Bavarske i Hamburške državne opere, na čelu s milanskom Scalom i Bečkom državnom operom; ravnanje izvedbama s nekima od najpoznatijih opernih pjevača druge polovine XX. st. (Agnes Baltsa, Edita Gruberová, Raina Kabaivanska, Éva Marton, Elena Obraztsova, C. Bergonzi, P. Cappuccilli, J. Carreras, A. Kraus, L. Nucci, L. Pavarotti, J. Vickers);302 suradnja s orkestrima poput Orkestra Mozarteum iz Salzburga i Orkestra romanske Švicarske – ocijenjen je i kao »naš prvi moderni dirigent«,303 »posljednji veliki hrvatski dirigent«304 i »najveći poznavatelj opere u Hrvatskoj, jednako talijanske, njemačke, francuske i slavenske, poglavito hrvatske«.305 Trajnije obogativši kulturni život i pojedinih inozemnih sredina, napose Graza i Chemnitza, Bareza je na nezamjenjiv način obilježio glazbeni život Hrvatske druge polovine XX. i XXI. st. ambicioznim projektima, repertoarnim iskoracima, što uključuje i više praizvedbi domaćih djela i prvih hrvatskih izvedbi djela svjetskoga repertoara, i nastojanjem da, unatoč financijskim i umjetničkim ograničenjima domaćih ansambala, njeguje i u nas svjetske kriterije. Snagom i izvornošću umjetničke ličnosti, stupnjem inozemne afirmacije i širinom repertoara svrstao se među najveće hrvatske glazbene reproduktivne umjetnike.
Među brojnim nagradama dobio je i Nagradu »Johann Joseph Fux« austrijske Štajerske (1989),306 Zlatnu medalju grada Graza (1990), Mozartovu nagradu Saskoga Mozartova društva (2010)307 i Nagradu grada Zagreba (2011) te više nagrada za životno djelo – Porin (2008), »Vladimir Nazor« (2009), »Lovro pl. Matačić« (2014) i Nagradu hrvatskog glumišta (2019).308 O njemu su snimljeni dokumentarni filmovi – dvodijelna cjelina Bareza. Mladost i počeci jednog dirigenta i Bareza. Zrele godine (urednica Seadeta Midžić, redatelj B. Ivanda, HRT, 1993–94), Bareza u Chemnitzu (urednica Anamarija Doričić, redatelj D. Volarić, HRT, 2008) i kratki Maestro (scenarist B. Orešić, Hanza Media, 2022).
LIT.: (O opernom debiju): K. Kovačević (Dr. K. K.), Borba,309 23(1959) 2. XII, str. 5. — N. Turkalj (N. T.), Večernji list, 1(1959) 4. XII, str. 5. — Ž. Rapanić (Ž. R.): Dva romantična baleta. Slobodna Dalmacija, 17(1960) 11. VIII, str. 5. — Premijera »Don Carlosa«. Ibid., 20(1963) 13. IV, str. 4. — Ž. Rapanić: Preporođeni ansambl. Ibid., 17. IV, str. 4. — (O predstavi Rigoletto): K. Kovačević, Borba, 28(1963) 26. VI, str. 7. — P. Selem, Telegram, 4(1963) 166 (28. VI), str. 7. — A. Tomašek, Vjesnik, 24(1963) 27. VI, str. 5. — N. Turkalj, Večernji list, 5(1963) 24. VI, str. 7. — (O predstavi Pelleas i Melisande): D. Gašparović, Studentski list, 20(1965) 13 (20. IV), str. 10. — K. Kovačević, Borba, 30(1965) 14. IV, str. 7. — E. Sedak, Večernji list, 7(1965) 17. IV, str. 10. — A. Tomašek, Vjesnik, 26(1965) 12. IV, str. 5. — N. Turkalj, Telegram, 6(1965) 260 (23. IV), str. 5. — M. Logar: Na granici pornografije. Borba, 30(1965) 20. V, str. 7. — V. Težak: Bez predaha (razgovor). Večernji list, 7(1965) 29. V, str. 6. — Isti: Nakon Japana bez predaha (razgovor). Ibid., 30. X, str. 8. — (O predstavi Šišmiš): K. Kos, Ibid., 8(1966) 8. III, str. 7. — K. Kovačević, Borba, 31(1966) 11. III, str. 7. — P. Selem, Telegram, 7(1966) 306 (11. III), str. 5. — (O predstavi djela Mudrijašica i Carmina Burana): K. Kovačević, Borba, 31(1966) 16. IV, str. 7. — P. Selem, Telegram, 7(1966) 311 (15. IV), str. 5, 7. — A. Tomašek, Vjesnik, 27(1966) 18. IV, str. 4. — N. Turkalj, Večernji list, 8(1966) 22. IV, str. 7. — A. R.: Ton, ples i pokret. Poruka C. Orffa zagrebačkoj publici. Ibid., 12. IV, str. 7. — K. Reyle: »Ero der Schelm«. Die kroatische Nationaloper an den Wiesbadener Mai-Festspielen. Neue Zürcher Zeitung, 187(1966) 17. V, str. 21. — V. Težak: Obećanje: dobre predstave (razgovor). Večernji list, 8(1966) 29. I, str. 7. — Isti: Poziv čak iz Paname (razgovor). Ibid., 25. VI, str. 8. — (O predstavi La Bohème): P. Selem, Telegram, 8(1967) 366 (5. V), str. 6. — N. Turkalj, Večernji list, 9(1967) 11. V, str. 9. — (O koncertnim izvedbama Porina): Isti, Ibid., 3. X, str. 7. — P. Selem, Telegram, 8(1967) 388 (6. X), str. 6. — Jubilarno i svečano. Večernji list, 9(1967) 30. IX, str. 8. — Ž. Rapanić (Ž. R.): Homogena izvedba. Slobodna Dalmacija, 23(1967) 17. VII, str. 7. — D. Šerić: Dobra podjela uloga (razgovor). Ibid., 14. VII, str. 5. — V. Težak: Nova scena – novi repertoar (razgovor). Večernji list, 9(1967) 21. I, str. 7. — N. Turkalj: Pljesak Gotovcu. Ibid., 30. V, str. 7. — (O predstavi Boris Godunov): Ž. Rapanić, Slobodna Dalmacija, 24(1968) 14. V, str. 5. — N. Turkalj, Telegram, 9(1968) 420 (17. V), str. 7. — (O koncertnim izvedbama Orfeja i Euridike): P. Selem, Ibid., 449 (6. XII), str. 6. — K. Kovačević, Borba, 34(1969) 28. I, str. 8. — (O predstavi Porin): Isti, Ibid., 6. XII, str. 12. — I. Mandić, Vjesnik, 30(1969) 5. XII, str. 11. — N. Turkalj, Telegram, 10(1969) 502 (12. XII), str. 20. — Isti, Večernji list, 13(1969) 6–7. XII, str. 10. — A. Reiching (A. R.): »Porin« u novom ruhu. Ibid., 3. XII, str. 8. — Isti (A. R-g.): Izvan okvira konvencionalnosti (razgovor). Telegram, 10(1969) 463 (14. III), str. 20–21. — Isti (a. r-g): Opera živi organizam (razgovor). Ibid., 491 (26. IX), str. 6–7. — Nikša Bareza (brošura s opernim i simfonijskim repertoarom i izvadcima iz kritika). S. l. (s. a.) (prva polovina 1970-ih). — (O predstavi Zaljubljen u tri naranče): Z. Juranić, Studentski list, 25(1970) 16 (13. XI [X!]), str. 31. — K. Kovačević, Borba, 48(1970) 6. X, str. 16. — N. Turkalj, Večernji list, 14(1970) 6. X, str. 16. — (a): N. Bareza u Njemačkoj državnoj operi. Ibid., 20. VIII, str. 7. — R. D.: Wagner na našem jeziku oduševio Talijane. Vjesnik, 31(1970) 17. XI, str. 9. — Isti: »Goldonijev šešir« Nikši Barezi. Ibid., 30. XII, str. 8. — D. Gracin: Nedorečeni Beethoven. Slobodna Dalmacija, 28(1970) 6. XI, str. 4. — V. Mirković (V. M.): Večeras »Aida« (razgovor). Ibid., 26. VIII, str. 4. — Ž. Rapanić: Izvrsna interpretacija Lj. Molnar - Talajić. Ibid., 28. VIII, str. 4. — Đ. Šaula: Ispod očekivanja. Ibid., 13. VIII, str. 4. — N. Turkalj: Wotan Tomislava Neralića. Večernji list, 14(1970) 28. V, str. 17. — U ogledalu kritike. Gostovanje u Ateni 21–26. IX 1971. Hrvatsko narodno kazalište: premijerni časopis, 1971/72, br. 11. — R. D.: Nova priznanja zagrebačkim »Majstorima pjevačima«. Vjesnik, 32(1971) 6. V, str. 8. — K. Kos: Proslava bez sjaja. Telegram, 11(1971) 8/9 (26. XI), str. 23. — K. Kovačević: Kelemenovo »Opsadno stanje«. Borba, 49(1971) 11. V, str. 10. — A. Reiching (A. R.): Opera u Kneževu dvoru. Večernji list, 15(1971) 5. VIII, str. 17. — (O predstavi Carmen): T. Golanić, Telegram, 12(1972) 32 (12. V), str. 8. — J. Martinčević, Vjesnik, 33(1972) 28. IV, str. 11. — N. Turkalj, Večernji list, 16(1972) 28. IV, str. 16. — (O predstavi Victor Hugo – Jedan protiv svih): T. Golanić, Telegram, 12(1972) 569 (6. X), str. 7. — K. Kovačević, Borba, 51(1972) 2. X, str. 9. — N. Turkalj, Večernji list, 16(1972) 3. X, str. 11 — P. Anagnosti: Življa i dinamičnija suradnja (razgovor). Borba, 50(1972) 5. II, str. 9. — V. Berdović: Afirmacija Nikše Bareze. Slobodna Dalmacija, 30(1972) 27. VI, str. 7. — R. Čangalović: Osunčana glazba (razgovor). 15 dana, 15(1972) 1/2, str. 24–25. — R. D.: Nikša Bareza za pultom nirnberških filharmoničara. Vjesnik, 33(1972) 14. III, str. 9. — J. Martinčević: Umjetnost, ali kroz kazališnu blagajnu (razgovor). Ibid., 1. II, str. 9. — D. Paulik: Privukli smo radnike (razgovor). Telegram, 12(1972) 576/577 (24. XI), str. 11. — N. Turkalj: Trijumf u dvoru. Večernji list, 16(1972) 8. VIII, str. 11. — uz.: Niksa Bareza Ein Arbeiter im Dienst der Musik. Allgemeine Zeitung (Mainz), 1972, 9–10. XII, str. 11. — (O predstavi Carmen u Lenjingradu): J. Golovašenko, Večernij Leningrad, 1973, 29. V, str. 3. — A. Kenigsberg, Leningradskaja pravda, 1973, 26. V. — V. P., Vjesnik, 34(1973) 31. V, str. 6. — (O predstavi opera Prima la musica, poi le parole i Dafne): S. Hrestak, Večernji list, 17(1973) 10. VIII, str. 5. — K. Kovačević, Borba, 52(1973) 12. VIII, str. 7. — J. Martinčević, Vjesnik, 34(1973) 8. VIII, str. 7. — (O predstavi Knez Igor): K. Kovačević, Borba, 52(1973) 10. XII, str. 7. — J. Martinčević, Oko, 1(1973) 35 (19. XII), str. 16. — N. Turkalj, Večernji list, 17(1973) 14. XII, str. 5. — M. Alković: Hoće li električne gitare »pojesti« operu? Slobodna Dalmacija, 31(1973) 3. VIII, str. 6. — I. B.: Nikši Barezi Medalja Lenjina. Ibid., 1. VI, str. 6. — J. Martinčević: Dostojanstvo ove umjetnosti (razgovor). Oko, 1(1973) 25 (3. X), str. 11. — Ista (J. M.): »Jedan od najtalentiranijih mlađih dirigenata u svijetu«. Vjesnik, 34(1973) 24. I, str. 11. — Ista: »Neočekivan i veseo poklon« zagrebačkih umjetnika. Ibid., 21. XI, str. 7. — Ista: Zagrebačka nevjesta očarala Tršćane. Ibid., 28. XI–1. XII, str. 11. — V. Š.: Barezi – Medalja Lenjina (razgovor). Večernji list, 17(1973) 31. V, str. 8. — I. Tomljanović: Medalja Lenjina za »Karmen« (razgovor). Borba, 52(1973) 31. V, str. 9. — (O predstavi Čarobna frula): K. Kovačević, Ibid., 53(1974) 26. VI, str. 10. — J. Martinčević, Vjesnik, 35(1974) 26. VI, str. 11. — (O predstavi opera Kapelnik i Prima la musica, poi le parole): V. Berdović, Slobodna Dalmacija, 32(1974) 9. VIII, str. 4. — J. Martinčević, Vjesnik, 35(1974) 8. VIII, str. 11. — Ista: Vrhunski domet. Ibid., 18. V, str. 7. — Ista: Mozartov realni čarobni svijet (razgovor). Ibid., 22. VI, str. 7. — N. Turkalj: Četvero ravnopravnih. Večernji list, 18(1974) 3. XII, str. 10. — Nikša Bareza u SSSR-u. Vjesnik, 35(1974) 8. V, str. 7. — (O predstavi Krabuljni ples): S. Hrestak, Sveta Cecilija, 45(1975) 1, str. 24–25. — J. Martinčević, Vjesnik, 35(1975) 14. I, str. 8. — N. Turkalj, Večernji list, 19(1975) 13. I, str. 5. — (O predstavi Morana): K. Kovačević, Borba, 54(1975) 8. X, str. 8. — N. Turkalj, Večernji list, 19(1975) 8. X, str. 5. — M. Barbieri-Jelača: Briljantni »Trubadur«. Vjesnik, 35(1975) 12. XI, str. 9. — D. Šošić: Pohvale članovima Opere HNK. Ibid., 2. VII, str. 8. — Whoʼs who in Opera. New York 1976, 27–28. — (O predstavi Otello): S. Hrestak, Sveta Cecilija, 46(1976) 2, str. 56–57. — K. Kovačević, Borba, 55(1976) 21. V, str. 11. — A. Tomašek, Vjesnik, 37(1976) 25. V, str. 11. — N. Turkalj, Večernji list, 20(1976) 24. V, str. 9. — Isti, Oko, 3(1976) 110 (3–17. VI), str. 12. — (O predstavi André Chénier): K. Kovačević, Borba, 55(1976) 21. X, str. 11. — N. Turkalj, Večernji list, 10(1976) 25. X, str. 9. — S. Hrestak, Sveta Cecilija, 47(1977) 3, str. 89. — M. Barbieri-Jelača: Osvježeni »Zrinjski«. Vjesnik, 37(1976) 10. XI, str. 10. — df: Enttäuschung und Faszination. Zur Wiederaufnahme von »Eugen Onegin«. Neue Zürcher Zeitung, 197(1976) 28. IX, str. 34. — P. Zlatar: Nikša Bareza bez fraka (razgovor). Studio, 1976, 657 (6. XI), str. 20–22. — (O predstavi Figarov pir): M. Barbieri-Jelača, Vjesnik, 38(1977) 13. IV, str. 14. — K. Kovačević, Borba, 56(1977) 14. IV, str. 11. — N. Turkalj, Večernji list, 21(1977) 13. IV, str. 11. — »Slavenski« Cipri, Barezi i Prohaski. Vjesnik, 38(1977) 17. V, str. 1, 11. — J. Fiamengo (J. F.): Šansa za domaće autore (razgovor). Slobodna Dalmacija, 35(1977) 1. VII, str. 7. — V. Mirković: Stvaralačka mašta izvođača (razgovor). Vjesnik, 38(1977) 22. V, str. 8. — Isti: Klasici oslobođeni svoje »ozbiljnosti« (razgovor). VUS, 26(1977) 1325 (1. X), str. 27. — Ž. Rapanić (Ž. R.): Prigušena atmosfera. Slobodna Dalmacija, 35(1977) 4. VII, str. 4. — Isti (Ž. R.): Sugestivno govorenje Bombardellijeve muzike. Ibid., 7. VII, str. 7. — (O predstavi Simon Boccanegra): D. Lisac, Oko, 6(1978) 168 (24. VIII–7. IX), str. 18. — Ž. Rapanić (Ž. R.), Slobodna Dalmacija, 36(1978) 17. VIII, str. 7. — M. Škunca, Ibid., 38(1980) 14. VIII, str. 4. — J. Auchter: Fest der Stimmen. Neue Zürcher Nachrichten, 73(1978) 29. XII, str. 6. — df: Umbesetzungen in »Falstaff« und »La Cenerentola«. Neue Zürcher Zeitung, 199(1978) 16–17. IX, str. 39. — J. Fiamengo (J. F.): Angažirani glazbeno-scenski noviteti (razgovor). Slobodna Dalmacija, 36(1978) 8. VII, str. 8. — Isti (J. F.): Koncert dubokog humanističkog usmjerenja (razgovor). Ibid., 19. VII, str. 7. — Isti: Narod aktivni sudionik opere (razgovor). Ibid., 11. VIII, str. 7. — K. Kovačević: Nedostižan uzor nadahnuća. Borba, 57(1978) 5. I, str. 9. — D. Lisac: Potvrđena afirmacija (razgovor). Slobodna Dalmacija, 36(1978) 14. X, str. 8. — J. Martinčević-Lipovčan (J. M. L.): Bareza odlazi iz Zagreba (razgovor). Vjesnik, 39(1978) 29. VI, str. 6. — mr.: »Il Trovatore«. Neue Zürcher Zeitung, 199(1978) 4. XI, str. 42. — Ž. Rapanić (Ž. R.): Koncert zanimljiva programa. Slobodna Dalmacija, 36(1978) 25. VII, str. 6. — -tt-: Oper im böhmischen Volkston. Schweizer Erstaufführung von Dvoraks »Jakobiner« am Züricher Opernhaus. Der Bund (Bern), 129(1978) 8. IV, str. 37. — (O predstavi Mazepa): D. Courir, Corriere della Sera (Milano), 104(1979) 5. IV, str. 19. — G. Gori, Il Piccolo (Trieste), 98(1979) 5. IV, str. 9. — R. Tedeschi, LʼUnità (Roma), 1979, 5. IV, str. 8. — M. Barbieri-Jelača: U Splitu se dobro radi. Vjesnik, 40(1979) 3. V, str. 6. — J. Fiamengo (J. F.): »Aida« u novom svijetlu (razgovor). Slobodna Dalmacija, 37(1979) 14. VII, str. 16. — D. Lisac: Dirigent je možda važniji od pjevača. Ibid., 10. III, str. 8. — Isti: Predstave kao sat (razgovor). Večernji list, 23(1979) 6–7. I, str. 36. — V. Mirković (V. M.): Remont za »Aidu«? Slobodna Dalmacija, 37(1979) 20. VII, str. 6. — mr.: »Der Jakobiner«. Neue Zürcher Zeitung, 200(1979) 24. X, str. 36. — (O izvedbi Tosce u Zürichu): mr., Ibid., 201(1980) 14. IV, str. 15. — trh., Neue Zürcher Nachrichten, 75(1980) 17. IV, str. 6. — (O predstavi Monteverdijeva Orfeja): V. Mirković, Večernji list, 24(1980) 4. VIII, str. 9. — M. Škunca, Slobodna Dalmacija, 38(1980) 5. VIII, str. 3. — (O predstavi opera Cavalleria rusticana i Pagliacci u San Franciscu): R. Masullo, The Sacramento Bee, 246(1980) 23. XI, str. E4. — J. Ross, Oakland Tribune, 1980, 14. XI, str. C3. — M. Walsh, San Francisco Examiner, 116(1980) 13. XI, str. E6. — J. Fiamengo: »Orfej« će biti spektakl! Slobodna Dalmacija, 38(1980) 29. II, str. 6. — Isti: Opera koja oslobađa fantaziju (razgovor). Ibid., 30. VII, str. 4. — D. Lisac (D. L.): Vatreni debi u San Francisku (razgovor). Vjesnik, 41(1980) 25. XII, str. 7. — V. Mirković: Autentični »Orfej« na Peristilu (razgovor). Ibid., 1. VIII, str. 8. — Isti: Uskoro – američki debi (razgovor). Večernji list, 24(1980) 26. VIII, str. 11. — (O predstavi Rigoletto u San Franciscu): M. Bernheimer, The Los Angeles Times, 1981, 4. VII, prilog Metro, str. 10. — R. A. Masullo, The Sacramento Bee, 247(1981) 6. VII, str. B4. — R. Pontzious, San Francisco Examiner, 117(1981) 2. VII, str. B5. — A. Ulrich, Ibid., 9. VII, str. B7. — V. Frantar: Morda me ne potrebujejo, zato me ne vabijo… (razgovor). Delo (Ljubljana), 23(1981) 6. I, str. 6. — D. Lisac: Komplimenti čovjeku u fraku (razgovor). Slobodna Dalmacija, 39(1981) 3. I, str. 5. — J. Martinčević-Lipovčan: »Uvijek kad sam u Zagrebu, ostanemo na onom: ʼZvat ćemo vas…ʼ« (razgovor). Od – do, 3(1981) 5, str. 4–5. — rur.: Alban Bergs »Lulu«. Neue Zürcher Zeitung, 202(1981) 2. VI, str. 37. — M. Škunca: Zarazno radosna predstava. Slobodna Dalmacija, 40(1982) 20. VII, str. 7. — J. Fiamengo: Izazov autentike (razgovor). Ibid., 40(1983) 20. V, str. 3. — V. Manasteriotti (V. Man.): Bareza, Nikša. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983, 460. — V. Mirković: Palicom po rokokou, romantici (i Mahleru?) (razgovor). Vjesnik, 44(1983) 12. VI, str. 5. — M. Škunca: Doseg najviših razmjera. Slobodna Dalmacija, 40(1983) 24. V, str. 3. — Ista: Izvođenjem do glazbene baštine. Ibid., 5. XII, str. 4. — J. Šmit: Senzacija se zove »Carmina burana«. Nedjeljna Dalmacija, 1983, 7. VIII, str. 4. — J. Čolović-Sviličić: Nasljeđa i istraživanja glazbene scene (razgovor). Slobodna Dalmacija, 40(1984) 10. I, str. 6. — M. Škunca: Glazbena riznica emocija. Ibid., 13. I, str. 6. — D. Čakić: Monteverdi – pravi potez (razgovor). Ibid., 41(1985) 26. XI, str. 10. — (O predstavi Krunidba Popeje): Đ. Ivanišević, Vjesnik, 46(1986) 15. VII, str. 11. — J. Martinčević, Ibid., 18. VII, str. 15. — V. Mirković, Slobodna Dalmacija, 44(1986) 19. VII, str. 16–17. — M. Škunca, Slobodna Dalmacija, 44(1986) 19. VII, str. 15. — Đ. Ivanišević: Krunidba na Peristilu (razgovor). Večernji list, 30(1986) 14. VII, str. 8. — D. Lisac: Za pultom evropskih opera (razgovor). Vjesnik, 46(1986) 24. II, str. 11. — J. Martinčević: Nikša Bareza: Baš su zagrizli u trpki kolač Monteverdijev (razgovor). Ibid., 20. VII, prilog Panorama subotom, str. 14–15. — Ista: Biti bolji od djela (razgovor). Danas, 1986, 253 (23. XII), str. 32–34. — V. Milin: Razigrani orkestar. Slobodna Dalmacija, 44(1986) 26. III, str. 10. — I. Sabalić: Bareza na Peristilu. Uz izvedbu Monteverdijeve Krunidbe Popeje. Danas, 1986, 233 (5. VIII), str. 40–41. — A. Simeonov: Djelo izrazitih kontrasta (razgovor). Slobodna Dalmacija, 44(1986) 15. VII, str. 10. — D. Lisac: Rasprodani maestro (razgovor). Ibid., 44(1987) 8. I, str. 12–13. — Isti: »Raje delam s stalnim ansamblom kot z zvedniki« (razgovor). Naši razgledi (Ljubljana), 36(1987) 4 (27. II). — Isti: Niksa Bareza. Ritorna a Trieste per dirigere la »lady« di Sciostakovic (razgovor). Il Piccolo, 106(1987) 31. III, str. 8. — T. P. Marović: Nije Ljeto igračka! Slobodna Dalmacija, 44(1987) 19. IX, str. 8. — Đ. Ivanišević: Nije problem u prezimenu (razgovor). Vjesnik, 48(1988) 1. VII, str. 11. — M. Stanetti: Petnaest minuta ovacija. Ibid., 8. XI, str. 8. — (O predstavi Neron): J. Martinčević, Ibid., 49(1989) 20. VII, str. 7. — V. Mirković, Slobodna Dalmacija, 47(1989) 18. VII, str. 14–15. — M. Stanetti, Večernji list, 33(1989) 18. VII, str. 15. — G. Benić: Kako je Neron propjevao (razgovor). Slobodna Dalmacija, 47(1989) 1. VII, str. 20. — J. Čelan: Velika i teška partitura (razgovor). Ibid., 16. VII, str. 4. — Đ. Ivanišević: Rizik i izazov (razgovor). Vjesnik, 49(1989) 15. VII, prilog Panorama subotom, str. 14–15. — J. Martinčević (J. M.): Priznanje Barezi. Ibid., 2. XII, str. 7. — (O ORF-ovoj snimci Prstena Nibelunga): Ista, Ibid., 51(1990) 7. XI, str. 9. — D. Siriščević, Danas, 9(1990) 455 (6. XI), str. 47. — Opera. Annuario dellʼopera lirica in Italia (s izvadcima iz kritika). Torino 1990–1993, 1995–2001, 2005–2006, 2009. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — (gb): Nikša Bareza direktor Opere. Slobodna Dalmacija, 47(1990) 2. II, str. 18. — ENR: Säule der Grazer Oper. Kleine Zeitung (Graz), 1990, 16. II, str. 109. — J. Fiamengo: N. Bareza na čelo Opere? Slobodna Dalmacija, 47(1990) 18. I, str. 12. — Isti (J. F.): Nagrada »Judita« maestru Barezi. Ibid., 24. XI, str. 32. — M. Grgić: (O izvedbama djela Vespro della Beata Vergine). Ibid., 11. VIII, str. 19; 26. XI, str. 14. — Isti: Večer fluidne muzikalnosti. Ibid., 14. XI, str. 18. — S. Hribar: Zastupam kompozitore (razgovor). Novi list, 1990, 5. VIII, str. 12–13. — J. Martinčević: Nikša Bareza – »opasan« jer vrijedi. Vjesnik, 51(1990) 15. VIII, str. 5. — V. Mirković: Podići Ljeto na svjetsku razinu (razgovor). Slobodna Dalmacija, 1990, 13. VII, str. 16–17. — Isti: Himna vječnom životu (razgovor). Ibid., 7. VIII, str. 11. — M. Stanetti: Bareza liječi oronulost. Večernji list, 34(1990) 6. XII, str. 9. — (O talijanskoj praizvedbi Zabrane ljubavi): P. Isotta, Corriere della Sera, 116(1991) 10. V, str. 5. — R. Tedeschi, LʼUnità, 1991, 9. V, str. 20. — J. Fiamengo: »Komorna« freska (razgovor). Slobodna Dalmacija, 48(1991) 18. III, str. 14. — M. Grgić: U čast Amadeusa. Ibid., 5. VIII, str. 19. — M. Jelača: Veliki koncert u Male braće. Ibid., 15. VII, str. 19. — D. Lisac: Pljesak gledališta – i orkestra! Vjesnik, 52(1991) 31. XII–1. I, str. 8. — J. Martinčević: Sreća je raditi s dobrima (razgovor). Ibid., 23. III, str. 14. — Ista: Poziv u Scalu, ne u Zagreb. Ibid., 7. VI, str. 8. — V. Mirković: Bareza u Scali (razgovor). Slobodna Dalmacija, 1991, 24. VIII, str. 12. — S. Relja: Tell uz Božju pomoć (razgovor). Večernji list, 35(1991) 17. III, str. 12. — Richard Wagner. »Der Ring des Nibelungen«. Graz und Salzburg 1987–1990. Anif 1992. — P. Bolis: Il Campiello a due voci. Paolo Trevisi e Niksa Bareza parlano dellʼopera attesa al »Verdi« (razgovor). Il Piccolo, 111(1992) 11. II, str. 27. — G. de Ferra: Il Campiello sʼaccende. Ibid., 16. II, str. 29. — D. Lisac: Barezin debi u Scali (razgovor). Slobodna Dalmacija, 49(1992) 11. I, str. 28. — Isti: Štapić na dar (razgovor). Večernji list, 36(1992) 22. II, str. 44. — Isti: Trijumf sa 9. simfonijom. Ibid., 8. VII, str. 37. — B. Magdić: Domoljubna dužnost (razgovor). Ibid., 30. I, str. 22. — G. Montecchi: Il Medioevo santato al popolo. LʼUnità, 69(1992) 28. III, str. 21. — M. Stanetti: Večernja zvijezda Elizabeta. Večernji list, 36(1992) 23. XI, str. 15. — W. Weaver: Parsifal. La Scala, Milan. Financial Times (London), 1992, 3. I, str. 7. — (O predstavi Porin): I. Lovrec, Slobodna Dalmacija, 1993, 16. III, str. 17. — J. Martinčević, Vjesnik, 54(1993) 15. III, str. 15. — D. Schopf, Kolo, 3(1993) 9/10, str. 877–881. — M. Stanetti, Večernji list, 37(1993) 16. III, str. 15. — G. de Ferra: Dal telefono alla piazza. Il Piccolo, 112(1993) 4. II, str. 29. — J. Fiamengo: Krik s »ledine Judine«. Slobodna Dalmacija, 1993, 15. VII, str. 11. — M. Grgić: Furiozni Bareza. Ibid., 28. VII, str. 15. — R. Iovino: Niksa Bareza al Carlo Felice (razgovor). La Stampa (Torino), 127(1993) 14. V, izdanje za Liguriju (Genova), str. 45. — M. Jelača: Zagrebački početak. Slobodna Dalmacija, 1993, 13. VII, str. 13. — Isti: Izvan i iznad navike. Ibid., 14. VII, str. 12. — Isti: Dubrovnik ne smije biti mala kopija Salzburga! (razgovor). Ibid., 6. IX, str. 23. — S. Karli: Orkestar u Scali tražio je da mi slavni dirigent Muti prepusti svoje mjesto! (razgovor). Globus, 1993, 134 (2. VII), str. 51–52. — V. Mirković: Dali sve od sebe. Slobodna Dalmacija, 1993, 1. VIII, str. 18. — D. Nenadić: »Tito Strozzi« – Nikši Barezi. Ibid., 25. XI, str. 43. — M. Stanetti: Maestro s izvorišta (razgovor). Večernji list, 37(1993) 7. III, str. 19. — D. Vrgoč: Nikša Bareza: Prva integralna izvedba. Vjesnik, 54(1993) 6. III, str. 25. — I. Brešan: Simfonija i moteti (razgovor). Slobodna Dalmacija, 1994, 17. VII, str. 28. — M. Grgić: Ispod stvarnih mogućnosti. Ibid., 27. II, str. 24. — Isti: Prisnost i povjerenje. Ibid., 19. VII, str. 23. — P. Isotta: Ma questa seconda Valchiria vale almeno quanto la prima. Corriere della Sera, 119(1994) 20. XII, str. 31. — M. Jelača: Od »Lombardijaca« do »madame Liszt« (razgovor). Slobodna Dalmacija, 1994, 7. VII, str. 40. — B. Ruk-Fočić: Moj život s operom. Zagreb 1994, 18–19, 53. — N. Turkalj: »Aida« kao drama, bez otrcanosti. Vjesnik, 55(1994) 6. VI, str. 12. — (O koncertu u Teatru di San Carlo): P. Isotta, Corriere della Sera, 120(1995) 17. X, str. 31. — S. Valanzuolo, Il Mattino (Napoli), 104(1995) 16. X, str. 10. — I. Brešan: Heroina za sva vremena (razgovor). Slobodna Dalmacija, 1995, 5. VIII, str. 45. — M. Grgić: U duhu vremena. Ibid., 7. VIII, str. 33. — H. Hoyer: Chronik der Wiener Staatsoper 1945 bis 1995. Wien–München 1995. — M. Jelača: Od Janačeka do Orffa (razgovor). Slobodna Dalmacija, 1995, 20. II, str. 30. — M. Stanetti: Poziv promicatelja misije glazbe (razgovor). Večernji list, 39(1995) 30. VII, str. 19. — Zagrebačka filharmonija 1871.–1996. Zagreb (1996), 198, 203, 206, 222, 232, 236–237, 244, 246–248, 259, 263, 272, 301, 323, 325, 332. — (O predstavi Evgenij Onjegin u Trstu): I. Bešker, Vjesnik, 57(1996) 30. IV–1. V, str. 20. — F. M. Colombo, Corriere della Sera, 121(1996) 29. IV, str. 27. — G. de Ferra, Il Piccolo, 115(1996) 28. IV, str. 31. — (O predstavi Carmen): M. Barbieri, Vijenac, 4(1996) 76 (5. XII), str. 27. — J. Martinčević, Hrvatsko slovo, 2(1996) 83 (22. XI), str. 21. — D. Schopf, Vjesnik, 57(1996) 21. XI, str. 17. — M. Stanetti, Večernji list, 40(1996) 18. XI, str. 28. — M. Barbieri: Svečanost lijepa pjevanja. Slobodna Dalmacija, 1996, 12. X, str. 15. — M. Grgić: Razigrana jednočinka. Ibid., 30. VII, prilog Forum, str. 1. — Isti: Profinjeni izričaj. Ibid., 18. XII, str. 34. — M. Jelača: Višeznačnost glazbe. Ibid., 15. VII, str. 13. — Isti: Stanac na svome mjestu. Ibid., 3. VIII, str. 15. — Isti: Početak s Brucknerom (razgovor). Ibid., 24. X, str. 15. — G. Milić: Početak suradnje s riječkim kazalištem (razgovor). Novi list, 50(1996) 8. X, str. 29. — (O predstavi opera Dvorac Modrobradog i Cavalleria rusticana u Napulju): S. Rossi, LʼUnità, 1997, 8. IV, str. 11. — D. Spini, Il Mattino, 106(1997) 5. IV, str. 17. — (O predstavi Vesela udovica u Trstu): S. Cimarosti, Il Piccolo, 116(1997) 30. VI, str. 14. — V. Požgaj, Vjesnik, 58(1997) 2. VII, str. 21. — M. Barbieri: Lazarovo uskrsnuće. Slobodna Dalmacija, 1997, 11. X, str. 21. — D. Lisac: Trijumf sa »Siegfriedom« (razgovor). Večernji list, 41(1997) 23. IV, str. 17. — Isti: Barezin štapić na poklon. Vjesnik, 58(1997) 22. X, str. 18. — (O predstavi Manon Lescaut u Scali): I. Brešan, Slobodna Dalmacija, 1998, 19. VI, str. 42. — D. Lisac, Vjesnik, 59(1998) 7. VII, str. 20. — B. Perić-Kempf, Novi list, 52(1998) 28. VI, prilog Mediteran, str. 5. — M. Stanetti, Večernji list, 42(1998) 28. VI, str. 18. — (O obnovi Porina): M. Barbieri, Slobodna Dalmacija, 1998, 3. X, str. 22. — B. Perić-Kempf, Novi list, 52(1998) 4. X, str. 35. — D. Schopf, Vjesnik, 59(1998) 3. X, str. 19. — M. Barbieri: Porin – nesavršen biser hrvatske glazbe. Vijenac, 6(1998) 123 (8. X), str. 27. — I. Brešan: Po Toscaninijevim naputcima (razgovor). Slobodna Dalmacija, 1998, 13. VI, str. 14. — M. Cigoj: Ja sam rijetki Hrvat koji je u Scali postavio talijansku operu: tu je čast još jedini imao Lovro pl. Matačić! (razgovor). Globus, 1998, 395 (3. VII), str. 66–71. — M. Grgić: Barezina tempa puna odrešitosti. Slobodna Dalmacija, 1998, 25. X, str. 12. — D. Lisac: Bareza u »Scali«. Vjesnik, 59(1998) 8. XII, str. 18. — T. Matasović: Smrt repertoarne uhodanosti (razgovor). Vijenac, 6(1998) 125 (5. XI), str. 33. — B. Perić-Kempf: Zatvaram tisućljeće u La Scali (razgovor). Novi list, 52(1998) 20. XII, prilog Mediteran, str. 2–3. — M. Stanetti: Potrošačko rimsko doba (razgovor). Večernji list, 42(1998) 3. VII, str. 62. — Dubrovački ljetni festival 1950/1999. Dubrovnik 1999. — M. Grgić: Solidna produkcija. Slobodna Dalmacija, 1999, 17. X, str. 10. — D. Lisac: Čudesan »Sumrak bogova«. Vjesnik, 60(1999) 12. I, str. 18. — Z. Olić: U Milano ću odlaziti, u Splitu ostajem! (razgovor). Večernji list, 43(1999) 18. VIII, str. 38. — S. Sedlar: Čarobni štapić za glazbu i brak. Gloria, 1999, 232 (18. VI), str. 22–25. — (O predstavi Fidelio u Scali): D. Lisac, Vjesnik, 61(2000) 7. I, str. 16. — B. Pofuk, Jutarnji list, 3(2000) 3. I, str. 15. — M. Stanetti, Večernji list, 44(2000) 3. I, str. 33. — Slobodna Dalmacija, 2000, 3. I, str. 13. — (O praizvedbi opere Judita): M. Grgić, Ibid., 16. VII, str. 9. — J. Martinčević, Vijenac, 8(2000) 167/169 (27. VII), str. 50. — (O Aidi na Splitskom ljetu): M. Grgić, Slobodna Dalmacija, 2000, 3. VIII, str. 11. — T. Šitin, Vjesnik, 61(2000) 4–5. VIII, str. 13. — (Uz predstavu La Bohème u Scali s opernim studijem): L. Dubini, Corriere della Sera, 125(2000) 9. IX, str. 39. — D. Lisac, Vjesnik, 61(2000) 3. X, str. 15. — P. Panza, Corriere della Sera, 125(2000) 13. IX, str. 36. — (O predstavi Rigoletto): M. Grgić, Slobodna Dalmacija, 2000, 19. XI, str. 10. — N. Kuzmanić Svete, Zarez, 2(2000) 44 (7. XII), str. 37. — B. Pofuk, Jutarnji list, 3(2000) 19. XI, str. 18. — M. Stanetti, Večernji list, 44(2000) 20. XI, str. 42. — T. Šitin, Vijenac, 8(2000) 176 (30. XI), str. 31. — Isti, Vjesnik, 61(2000) 20. XI, str. 13. — Muzički biennale Zagreb 1961–2001. Zagreb 2000. — T. Alajberg: U čast Beethovenu? Slobodna Dalmacija, 2000, 12. XI, str. 10. — M. Grgić: Parlanda kao crne jame. Ibid., 10. III, str. 21. — S. Karli: Barezin trijumf u teatru Scala. Nacional, 2000, 228 (29. III), str. 47–49. — D. Lisac: Kad radim za Scalu, ni vrućina mi ne smeta (razgovor). Večernji list, 44(2000) 23. VIII, str. 19. — B. Pofuk: Šostakovičeve šifrirane poruke protiv tiranije. Jutarnji list, 3(2000) 26. IV, str. 20. — S. Raca: Eruptivna emotivnost. Vijenac, 8(2000) 161 (4. V), str. 30. — S. Relja: Bez obzira na teško financijsko stanje, povećat ćemo broj opera (razgovor). Jutarnji list, 3(2000) 10. XI, str. 19. — (O koncertnoj izvedbi opere Ernani): M. Barbieri, Slobodna Dalmacija, 2001, 10. II, str. 45. — T. Matasović, Zarez, 3(2001) 49 (15. II), str. 36. — M. Stanetti, Večernji list, 45(2001) 10. II, str. 13. — (O predstavi Attila): M. Barbieri, Vijenac, 9(2001) 193/195 (26. VII), str. 43. — N. Kuzmanić Svete, Zarez, 3(2001) 62 (30. VIII), str. 33. — B. Pofuk, Jutarnji list, 4(2001) 16. VII, str. 39. — M. Stanetti, Večernji list, 45(2001) 16. VII, str. 17. — T. Šitin, Vjesnik, 62(2001) 17. VII, str. 13. — Isti, Vijenac, 9(2001) 193/195 (26. VII), str. 43. — S. Vuković, Slobodna Dalmacija, 2001, 16. VII, str. 45. — B. Lazarin: Nastup za pamćenje violinista Marca Rizzija. Jutarnji list, 4(2001) 30. IX, str. 16. — D. Lisac: Sjajan uspjeh Bareze – bez ijedne probe! Večernji list, 45(2001) 6. I, str. 21. — B. Perić-Kempf: Od lošeg do vrlo kvalitetnog. Vijenac, 9(2001) 190 (14. VI), str. 32. — B. Pofuk: Bareza osvježio repertoar Filharmonije. Jutarnji list, 4(2001) 14. X, str. 19. — M. Stanetti: Ni u Scali ni u »Lisinskom« ne odustajem od izvornog Verdija! (razgovor). Večernji list, 45(2001) 8. II, str. 17. — T. Šitin: (O predstavi Ero s onoga svijeta). Slobodna Dalmacija, 2001, 2. XII, str. 45; Vijenac, 9(2001) 203 (13. XII), str. 30. — N. Turkalj: Bravo, maestro Bareza! Vjesnik, 62(2001) 17. XI, str. 16. — M. Barbieri: Apsolutno nedostatno. Vijenac, 10(2002) 207 (7. II), str. 35. — D. Komanov: Danas više ne postoje dirigenti-diktatori (razgovor). Vjesnik, 63(2002) 26. II, str. 16. — M. Križić: Zanimljiv eksperiment. Vijenac, 10(2002) 209 (7. III), str. 26. — B. Magdić: Iz krajnosti u krajnost. Večernji list, 46(2002) 2. III, str. 14. — T. Matasović: Poniranje u kolektivnu podsvijest. Zarez, 4(2002) 85/86 (18. VII), str. 39. — D. Paulik: Ero je vraćen izvorniku (razgovor s P. Gotovcem). Vijenac, 10(2002) 209 (7. III), str. 23. — S. Relja: Premijerom Stravinskog Splitsko se ljeto vraća svojim počecima (razgovor). Jutarnji list, 5(2002) 14. VII, str. 20. — P. Selem: Doba režije. Zagreb 2002, 122–123, 135, 145, 188, 208, 353–354, 360, 371, 392, 438–439, 441, 452, 471, 473–478. — M. Stanetti: U Splitu nikog ne zanima budućnost (razgovor). Večernji list, 46(2002) 21. VII, str. 11. — T. Šitin: Autoritet i energija. Vijenac, 10(2002) 224 (3. X), str. 27. — (O izvedbi Berliozove Fantastične simfonije i Lélia): T. Matasović, Zarez, 5(2003) 101 (27. III), str. 34. — M. Stanetti, Večernji list, 47(2003) 22. III, str. 19. — (O predstavi Idomeneo): I. Brešan, Slobodna Dalmacija, 2003, 4. IV, str. 58. — B. Carroll, Opera Now, 2003, 7/8, str. 69, 90. — J. Haluza, Vijenac, 11(2003) 238 (17. IV), str. 40. — J. Martinčević, Hrvatsko slovo, 9(2003) 416 (11. IV), str. 18. — T. Matasović, Zarez, 5(2003) 102 (10. IV), str. 29. — B. Perić-Kempf, Novi list, 57(2003) 10. IV, str. 42. — B. Pofuk, Jutarnji list, 6(2003) 4. IV, str. 70. — D. Schopf, Vjesnik, 64(2003) 4. IV, str. 17. — M. Stanetti, Večernji list, 47(2003) 4. IV, str. 14. — T. Matasović: Tri orkestra, tri šefa. Zarez, 5(2003) 116 (6. XI), str. 31. — B. Perić-Kempf: Biseri božićne glazbe. Vijenac, 11(2003) 256/257 (25. XII), str. 33. — B. Pofuk: Ovacije u Festspielhausu Barezi i njegovu ansamblu. Jutarnji list, 6(2003) 5. XI, str. 40. — Palača za novo stoljeće. 30 godina Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb 2004, 63, 70, 78, 88, 95, 111, 114, 149, 166, 169–170, 176, 180, 192, 196, 202, 223, 239–240, 265. — Splitsko ljeto 1954.–2004. Split 2004, passim. — S.-V. Antić: Dirigent bi trebao biti skladateljev odvjetnik (razgovor). Vjesnik, 65(2004) 22. I, str. 18. — B. Pofuk: Počast Milku Kelemenu i petica gudačima HRT-a. Jutarnji list, 7(2004) 9. X, str. 23. — (O koncertnoj izvedbi opere Maria Stuarda): M. Barbieri, Vijenac, 13(2005) 302 (13. X), str. 26. — T. Matasović, Zarez, 7(2005) 165 (20. X), str. 30. — M. Barbieri: Hrabrima sreća pomaže (razgovor s Adelom Golac-Rilović). Vijenac, 13(2005) 296 (7. VII), str. 26. — D. Boaretto: Milano – Teatro alla Scala: La Bohème. OperaClick, 2005 (https://operaclick.com/recensioni/teatrale/milano-teatro-alla-scala-la-boh%C3%A8me). — S. Karli: Miljenik Scale koja je otjerala Mutija. Nacional, 2005, 504 (12. VII), str. 98–100. — M. Nemeth: Operngeschichte abseits der Routine: Das Grazer Opernhaus unter der Intendanz Carl Nemeth 1972 bis 1990 (disertacija). Sveučilište u Beču, 2005. — M. Barbieri: Tako i nikako drukčije (razgovor). Vijenac, 14(2006) 333/335 (21. XII), str. 30–31. — S. Karli: Barezin trijumf u katedrali, simbolu obnove Dresdena. Nacional, 2006, 533 (31. I), str. 68–72. — B. Perić Kempf: Sve me manje zanima broj nastupa, a sve više profil programa (razgovor). Novi list, 59(2006) 5. II, prilog Mediteran, str. 8–9. — S. Valanzuolo: Con »Butterfly« allʼArena torna la voglia di lirica. Il Mattino, 114(2006) 30. VII, str. 49. — Isti: Una »Cavalleria« del fascino antico. Ibid., 15. VIII, str. 43. — (O izvedbi Beethovenove Misse solemnis): B. Magdić, Vijenac, 15(2007) 359 (6. XII), str. 23. — T. Matasović, Zarez, 9(2007) 219 (29. XI), str. 31. — M. Stanetti, Večernji list, 48(2007) 24. XI, str. 29. — J. Martinčević: Bareza u glazbenoj Sikstini. Vjesnik, 68(2007) 17–18. XI, str. 54. — B. Pofuk: Bareza. »Missa solemnis«, kruna karijere od pola stoljeća. Jutarnji list, 10(2007) 30. XII, str. 54–55. — M. Špoljarić: Zanimaju me djela koja potiču na razmišljanje (razgovor). Vjesnik, 68(2007) 20. XI, str. 28–29. — (O predstavi Macbeth): T. Matasović, Zarez, 10(2008) 226 (6. III), str. 30–31. — B. Perić Kempf, Novi list, 62(2008) 24. II, str. 66–67. — V. Požgaj, Vijenac, 16(2008) 365 (28. II), str. 26. — M. Stanetti, Večernji list, 48(2008) 25. II, str. 57. — (O predstavi Mirjana): M. Barbieri, Kulisa.eu, 26. IV. 2008 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=9). — J. Martinčević, Vjesnik, 69(2008) 21. IV, str. 39. — Z. Weber, Hrvatsko slovo, 14(2008) 679 (25. IV), str. 19. — (O koncertnoj izvedbi opere Ekvinocij): T. Matasović, Zarez, 10(2008) 234 (26. VI), str. 29. — M. Špoljarić, Vjesnik, 69(2008) 17. VI, str. 35. — (O predstavi Sunčanica): M. Barbieri, Kulisa.eu, 20. X. 2008 (https://klasika.hr/index.php?p=article&id=287). — R. Čangalović, Vjesnik, 69(2008) 20. X, str. 41. — M. Stanetti, Večernji list, 49(2008) 20. X, str. 25. — (O koncertnoj izvedbi opere Lastavica): V. Požgaj, Kulisa.eu, 1. XII. 2008 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=363). — M. Stanetti, Večernji list, 49(2008) 1. XII, str. 23. — M. Barbieri: Hrvatska glazba u odnosu prema nacionalnom (razgovor). Kulisa.eu, 14. VI. 2008 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=126). — J. Haluza: U gradu Mozarta i Karajana. Vijenac, 16(2008) 381 (9. X), str. 27. — S. Hribar: »Macbeth« je vječna tema o želji za vlašću (razgovor). Glas Istre, 65(2008) 17. II, prilog Mediteran, str. 4–5. — Lj. Mamić Pandža: Verdijev stil učio sam u Scali (razgovor). Vjesnik, 69(2008) 22. II, str. 31. — T. Matasović: Stoljeće uokvireno krizama. Zarez, 10(2008) 226 (6. III), str. 32. — (O predstavi Traviata): M. Barbieri, Kulisa.eu, 14. III. 2009 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=641). — R. Čangalović, Vjesnik, 70(2009) 14–15. III, str. 13. — T. Matasović, Zarez, 11(2009) 253 (19. III), str. 39. — D. Schopf, Vijenac, 17(2009) 393 (26. III), str. 25. — M. Barbieri: Veliko pospremanje partiture Traviate (razgovor). Kulisa.eu, 21. III. 2009 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=660). — Lj. Mamić Pandža: Povratak izvornom Verdiju. Vjesnik, 70(2009) 10. III, str. 26. — T. Matasović: Glazbeno-vremenski kontinuum. Zarez, 11(2009) 258 (28. V), str. 31. — D. Schopf: Vrijeme za scensku izvedbu. Vijenac, 17(2009) 410 (19. XI), str. 24. — M. Špoljarić: Jedinstveno nadahnuće. Vjesnik, 70(2009) 6. IV, str. 25. — (O predstavi Lucia di Lammermoor): T. Matasović, Zarez, 12(2010) 282 (29. IV), str. 31. — D. Schopf, Vijenac, 18(2010) 422 (6. V), str. 24. — (O predstavi Otello): M. Barbieri, Kulisa.eu, 17. VII. 2010 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1145). — J. Haluza, Vijenac, 18(2010) 430/431 (9. IX), str. 31. — Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije. 8 desetljeća 1930.–2010. Zagreb 2010. — E. Čić: Hrvatski zvjezdani trenutci. Zagreb 2010. — C. Gherbitz: Tannhäuser, coinvolge la musica più che la storia. Il Piccolo, 129(2010) 9. IV, str. 28. — Lj. Mamić Pandža: »Lucia di Lammermoor« vraćena izvorniku. Vjesnik, 71(2010) 24–25. IV, str. 68. — T. Matasović: Zagrebački koncerti. Zarez, 12(2010) 295 (11. XI), str. 33. — I. Orešić: Ne pada mi na pamet sam se prijaviti u HAZU (razgovor). Vrime, 2010, 17 (11. VI), str. 40–43. — J. Parić: Pripremite se za šok (razgovor). Slobodna Dalmacija, 2010, 13. VII, str. 32–33. — M. C. Vilardo: Niksa Bareza: »Amo la spiritualità di Wagner« (razgovor). Il Piccolo, 129(2010) 4. IV, str. 28. — (O predstavi Parsifal): M. Barbieri, Klasika.hr, 1. IV. 2011 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1253). — T. Matasović, Zarez, 13(2011) 306 (31. III), str. 38. — B. Pofuk, Jutarnji list, 13(2011) 28. III, str. 27. — D. Schopf, Vijenac, 19(2011) 446 (7. IV), str. 24. — Z. Weber, Hrvatsko slovo, 17(2011) 834 (15. IV), str. 19. — (O predstavi Gioconda): M. Barbieri, Klasika.hr, 16. VII. 2011 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1341). — J. Haluza, Vijenac, 19(2011) 456/457 (8. IX), str. 33. — T. Šitin, Slobodna Dalmacija, 2011, 16. VII, str. 36. — D. Derk: Wagner je dao prednost kršćanstvu zbog žrtve (razgovor). Večernji list, 51(2011) 26. III, prilog Obzor, str. 52–53. — J. Parić: Prozivaju me zbog programa, a on je usvojen. Slobodna Dalmacija, 2011, 2. VI, str. 38. — Ista: Ako odemo u minus, ministar će pomoći (razgovor). Ibid., 9. VI, str. 41. — B. Pofuk: Ovakvi nas koncerti čine dijelom Europe. Jutarnji list, 13(2011) 12. II, str. 82. — M. Stanetti: Čvrsti temelji niske opernih ulomaka. Klasika.hr, 30. VII. 2011 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1355). — T. Šitin: Arja od arija. Slobodna Dalmacija, 2011, 23. VII, str. 36. — E. Vujević: Marsovci na Splitskom ljetu. Ibid., 7. V, str. 37. — (O predstavi Nabucco): M. Barbieri, Klasika.hr, 17. VII. 2012 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1600). — J. Haluza, Vijenac, 20(2012) 482/483 (6. IX), str. 32. — T. Šitin, Slobodna Dalmacija, 2012, 16. VII, str. 40–41. — T. Čunko: Hrvatska glazba i Hrvatski radio. Zagreb 2012. — E. Girardi: Se »Salome« si dimostra unʼincompiuta. Corriere della Sera, 137(2012) 5. II, str. 33. — S. Kekez: »Audio kauboju« važan je prilog hrvatskoj dramaturgiji (razgovor). Slobodna Dalmacija, 2012, 18. VIII, prilog Spektar, str. 18–19. — (O predstavi Lohengrin): M. Barbieri, Klasika.hr, 25. III. 2013 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1724). — Z. Matić, Zarez, 15(2013) 355 (28. III), str. 34–35. — D. Schopf, Vijenac, 21(2013) 498 (4. IV), str. 25. — M. Stanetti, Jutarnji list, 15(2013) 25. III, str. 24–25. — J. Haluza: Barezin povratak. Vijenac, 21(2013) 496 (7. III), str. 27. — V. Požgaj: Studiozno pročitano i znalački preneseno. Klasika.hr, 2. III. 2013 (https://klasika.hr/index.php?p=article&id=1716). — D. Schopf: Sraz Verdija i Wagnera. Vijenac, 21(2013) 505/507 (11. VII), str. 42. — (O predstavi Mefistofele): M. Krnić, Slobodna Dalmacija, 2014, 17. III, str. 32–33. — B. Pofuk (bp), Večernji list, 54(2014) 17. III, str. 26. — D. Poljak, Zarez, 16(2014) 380 (27. III), str. 36. — D. Schopf, Vijenac, 22(2014) 524 (3. IV), str. 27. — T. Šitin, Dalmacija news, 18. III. 2014 (https://www.dalmacijanews.hr/clanak/mefistofele-romanticni-model-za-oci-usi-i-srce/). — (O predstavi Prodana nevjesta): T. Matasović, Zarez, 16(2014) 385 (5. VI), str. 38. — D. Schopf, Vijenac, 22(2014) 528 (29. V), str. 24. — (O Aidi na Splitskom ljetu): J. Haluza, Ibid., 534/535 (3. IX), str. 32. — M. Krnić, Slobodna Dalmacija, 2014, 16. VII, str. 32–33. — T. Matasović, Zarez, 16(2014) 389/390 (28. VIII), str. 43. — B. Pofuk, Večernji list, 55(2014) 16. VII, str. 26–27. — (O predstavi Evgenij Onjegin): S. Hribar, Novi list, 19(2014) 16. XI, prilog Mediteran, str. 8. — J. Martinčević, Jutarnji list, 17(2014) 16. XI, str. 18–19. — T. Matasović, Zarez, 16(2014) 396 (21. XI), str. 33. — Z. Matić, Klasika.hr, 21. XI. 2014 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1960). — D. Schopf, Vijenac, 22(2014) 541 (27. XI), str. 26. — J. Sutherland, Opera Today, 28. XI. 2014 (http://www.operatoday.com/content/2014/11/a_new_yevgeny_o.php). — M. Dugandžija: Hoću li biti šef Opere? Nadam se da hoću, no trenutno su moje misli u Onjeginu (razgovor). Jutarnji list, 17(2014) 8. XI, str. 70–71. — M. Jelača: Izvoditi kako je zamislio skladatelj (razgovor). Vijenac, 22(2014) 518 (9. I), str. 25. — J. Martinčević: Ilegalac u Operi. Jutarnji list, 17(2014) 28. IX, str. 48–49. — B. Pofuk: Faustovu dušu spasio je Bog, našu može samo kultura (razgovor). Večernji list, 54(2014) 29. III, prilog Obzor, str. 26–27. — Isti: Nijedan posao nisam dobio preko natječaja (razgovor). Ibid., 12. IX, str. 34. — D. Silobrčić: Samo moralna osoba može biti sjajan dirigent (razgovor). Jutarnji list, 17(2014) 24. V, str. 62–63. — (O predstavi Ekvinocij): T. Matasović, Zarez, 17(2015) 405/406 (17. IV), str. 36–37. — Z. Matić, Klasika.hr, 24. III. 2015 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2028). — J. Sutherland, The Opera Critic, 2015 (https://theoperacritic.com/tocreviews2.php?review=js/2015/cntequino0415.html). — (O predstavi Traviata): M. Barbieri, Klasika.hr, 20. IX. 2015 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2104). — D. Derk, Večernji list, 54(2015) 14. IX, str. 28. — J. Martinčević, Jutarnji list, 18(2015) 14. IX, str. 24–25. — D. Schopf, Vijenac, 23(2015) 561/562 (17. IX), str. 32. — (O predstavi Sicilijanske večernje): J. Martinčević, Jutarnji list, 18(2015) 26. X, str. 26–27. — Z. Matić, Klasika.hr, 27. X. 2015 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2120). — D. Schopf, Vijenac, 23(2015) 565 (29. X), str. 25. — S. Bolanča: Mogao sam imati deset auta i kuće. Ali ja imam nešto važnije. Znam o čemu se radi u glazbi (razgovor). Jutarnji list, 18(2015) 3. VII, prilog Studio, str. 20–24. — J. Martinčević: Ovacije za 80. rođendan »Ere s onoga svijeta«. Ibid., 4. XI, str. 34. — N. Ožegović: Kao penzioner dirigiram već 20 godina (razgovor). Express, 6(2015) 244 (6. III), str. 48–51. — D. Schopf: Novi Ero u Zagrebu. Vijenac, 23(2015) 556 (24. VI), str. 27. — (O predstavi Manon Lescaut): J. Martinčević, Jutarnji list, 2016, 11. IV, str. 32–33. — T. Matasović, Zarez, 2016, 20. IV (http://www.zarez.hr/clanci/bespuca-francuskog-kolonijalizma). — Z. Matić, Klasika.hr, 12. IV. 2016 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2200). — D. Schopf, Vijenac, 24(2016) 577 (14. IV), str. 26. — (O izvedbama Gurre-Lieder): J. Martinčević, Jutarnji list, 2016, 24. IX, str. 72–73. — B. Pofuk, Večernji list, 58(2016) 26. IX, str. 32. — M. Saraga, Vijenac, 24(2016) 589 (29. IX), str. 23. — M. Stanetti, Klasika.hr, 29. IX. 2016 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2249). — J. Sutherland, Bachtrack, 26. IX. 2016 (https://bachtrack.com/review-gurrelieder-baresa-hendrick-rilovic-zagreb-september-2016). — J. Martinčević: Izvrsna predstava koja je kod publike uspjela izazvati suze i uzdisaje. Jutarnji list, 2016, 7. X, str. 35. — N. Ožegović: Da, ravnat ću 350 glazbenika, naš koncert bit će povijesni događaj za Hrvatsku (razgovor). Express, 7(2016) 319 (12. VIII), str. 58–62. — (O predstavi Zaljubljen u tri naranče): Z. Matić, Klasika.hr, 6. III. 2017 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2315). — B. Csák, Operaportál.hu, 2018 (https://www.operaportal.hu/item/41175-opera-circus-on-a-high-level). — (O koncertnoj izvedbi Orfeja i Euridike): J. Martinčević, Jutarnji list, 2017, 23. IX, str. 66. — Z. Matić, Klasika.hr, 25. IX. 2017 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2409). — B. Lazarin: Carl Orff me u svom dvorcu učio »Carmini Burani«, dok mi je njegova Dalmatinka kuhala (razgovor). Express, 8(2017) 383 (3. XI), str. 60–64. — J. Martinčević: Djelo o nesretnoj ljubavi, no bez temeljne dramaturgije. Jutarnji list, 2017, 4. XI, str. 67. — B. Matijević: Ima dana kada u teatru provedem i 12 sati (razgovor). Večernji list, 59(2017) 2. IV, str. 42–43. — (O predstavi Ukleti Holandez): J. Martinčević, Jutarnji list, 2018, 29. I, str. 30–31. — Z. Matić, Klasika.hr, 29. I. 2018 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2465). — D. Poljak, Arteist, 29. I. 2018 (https://web.archive.org/web/20200805052152/https://arteist.hr/wagner-ukleti-holandez-hnk-zagreb-theater-an-der-wien/). — D. Schopf, Vijenac, 26(2018) 624 (1. II), str. 23. — J. Sutherland, Operawire, 30. I. 2018 (https://operawire.com/croatian-national-opera-2017-18-review-der-fliegende-hollander-great-musicianship-artistry-salvages-shipwreck-of-a-production/). — (O predstavi Čarobna frula): J. Martinčević, Jutarnji list, 2018, 24. XI, str. 66–67. — Z. Matić, Klasika.hr, 26. XI. 2018 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2570). — Z. Korljan: Moja Čarobna frula (razgovor). Jutarnji list, 2018, 18. XI, str. 42–43. — M. Dugandžija: Upravo oživljavam »Zrinskog«, koji je jako dobra opera. Ali užasno zapuštena (razgovor). Ibid., 2019, 13. X, str. 26–28. — K. Radečić: Barezin autoritet za revalorizaciju Lisinskog. Klasika.hr, 16. X. 2019 (https://klasika.hr/index.php?p=article&id=2697). — J. Sutherland: Teatro Verdi Trieste 2018 – 19 Season Review: Madama Butterfly. Operawire, 16. VI. 2019 (https://operawire.com/teatro-verdi-trieste-2018-19-season-review-madama-butterfly/). — (O predstavi Turandot u Trstu): S. Bisacchi, Connessi allʼOpera, 30. XI. 2019 (https://www.connessiallopera.it/recensioni/2019/trieste-teatro-verdi-turandot/). — P. Bullo, OperaClick, 2019 (https://operaclick.com/recensioni/teatrale/trieste-teatro-verdi-turandot). — K. Radečić, Klasika.hr, 9. I. 2020 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2727). — Isti: Uvjerljiva Golac Rilović prvi put u ulozi Jelene. Ibid., 18. III. 2020 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2757). — Isti: Punokrvna izvedba Mozartove serenade. Ibid., 13. VII. 2020 (https://www.klasika.hr/index.php?p=article&id=2794). — Isti: Dostojanstveno i nadahnuto s ambicioznim programom i entuzijazmom dirigenta i cijelog ansambla. Ibid., 9. X. 2020 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2807). — T. Borić: »Zbog Dubravke Vrgoč završio sam tjedan dana na liječenju« (razgovor). Nacional, 2021, 1189 (2. II), str. 54–57. — Ista: Bareza: »Zbog neistina Dubravke Vrgoč obratio sam se ministrici kulture, ali ona me ignorira«. Ibid., 1193 (2. III), str. 60–63. — K. Radečić: (Razgovor u povodu 80. rođendana, 1–6). Klasika.hr, 18. VI–5. VII. 2021 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2910,https://opera.hr/index.php?p=article&id=2911,https://opera.hr/index.php?p=article&id=2912,https://opera.hr/index.php?p=article&id=2914,https://opera.hr/index.php?p=article&id=2918,https://opera.hr/index.php?p=article&id=2919). — E. Stipčević: Etide za lijevu ruku. Zagreb 2021. — (Reakcija Dubravke Vrgoč na intervju N. Bareze). Nacional, 2021, 1190 (9. II), str. 81. — Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Rujan 2014. – rujan 2022. Zagreb (2022), 122–125, 128–129, 132–133, 140–141, 144–145, 149, 152–153, 157, 168–169, 176, 310. — 100 godina glazbe. Zagreb 2022, 10, 15, 23, 80, 87, 93, 288–289, 313, 391, 505. — M. Barbieri: Nezamjenjiv dirigentski velikan i najveći poznavatelj opere u Hrvatskoj. Opera.hr, 21. I. 2022 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=3204). — D. Marić: »Taj cijeli glazbeni krug treba i dalje istraživati« – sjećanja Nikše Bareze (razgovor, postumno). Glazba.hr, 9. II. 2022 (https://glazba.hr/citaj/price/taj-cijeli-glazbeni-krug-treba-i-dalje-istrazivati-sjecanja-nikse-bareze/). — J. Martinčević: Vječni sjaj Nikše Bareze. Jutarnji list, 2022, 19. I, str. 26–27. — B. Orešić: Maestro. Ibid., 23. I, str. 20–22. — B. Perić-Kempf: Sjećanje i svjedočanstvo. Hrvatska revija, 22(2022) 2, str. 49–51. — D. Poljak: In memoriam Nikša Bareza (1936. – 2022.). Glazba.hr, 21. I. 2022 (https://glazba.hr/citaj/price/in-memoriam-niksa-bareza-1936-2022/). — D. Schopf: Život je lijep i strašan (razgovor, postumno). Vijenac, 30(2022) 728 (27. I), str. 4–5. — Isti: Trubadur za uživanje. Ibid., 730 (24. II), str. 25. — S. Vuković: Evala, šjor Nikša! Adio Maestro! Slobodna Dalmacija, 2022, 19. I, str. 18–19. — Isti: Bareza. Naš čovik kojeg je slavio glazbeni svijet. Ibid., 23. I, str. 20–21. — Zum Tode von… Niksa Bareza (nekrološki zapisi Opere u Grazu i Gradačke filharmonije, Teatra Verdi u Trstu, Bečke državne opere i Kazališta u Chemnitzu). Opera Lounge, 2022 (https://operalounge.de/history/in-memoriam/niksa-bareza-2). — A. Lederer: Zakulisje. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 2005.–2013. Zagreb 2023.
3. Zaključak
U ovom je radu – kao svojevrstan članak u članku – donesena prva opširnija izvorna biobibliografija (i biografija uopće) hrvatskoga dirigenta Nikše Bareze. Usustavljeni su poznati podaci o umjetniku, ispravljeni netočni navodi i doneseni brojni novi podaci, osobito kada je riječ o njegovoj inozemnoj karijeri. Tako je prvi put u nas cjelovito ili gotovo cjelovito obrađen korpus predstava koje je dirigirao u opernim kućama u Zürichu i Grazu, Bavarskoj državnoj operi u Münchenu, Hamburškoj državnoj operi i Njemačkoj operi u Berlinu, a prvi put je precizno ustanovljen i korpus svih predstava koje je dirigirao u milanskoj Scali. Bibliografska sastavnica obuhvaća više od 550 jedinica literature (najvećim dijelom kritike opernih predstava i koncerata kojima je dirigirao, njegovi intervjui i drugi tekstovi pretežno njemu posvećeni), koje su ovom prilikom prvi put skupno proučene i popisane. Po raščlambi Barezine bogate domaće i inozemne karijere i njezine recepcije, oprimjerene i izvadcima iz kritika i drugih izvora, donesena je opširna kritička analiza njegova dirigentskoga habitusa, temeljena uz ostalo i na poznavanju dijela njegovih interpretacija, njihovoj recepciji u kritike, njegovim vlastitim iskazima o interpretacijskim načelima i stavljanju njegovih interpretacija i širine njegova repertoara u kontekst domaćega dirigentskog miljea (rano prihvaćanje načela tzv. povijesno osviještenog izvođenja) i muzikološke literature o pojedinim dijelovima toga repertoara (pristup talijanskoj operi XIX. stoljeća).
Kako je Barezina biobibliografija, donesena u formi à la HBL, tj. u nešto opširnijem i slobodnijem modelu članka Hrvatskoga biografskog leksikona, popraćena i standardnim znanstvenim kritičkim aparatom, ovim je radom transparentno demonstriran i »skriveni rad« utkan u izradu mnogih članaka napisanih za HBL, ali, implicitno, i metode, načela i izazovi kritičkoga pisanja biografije u okviru enciklopedike uopće. Budući da su u Barezinoj biobibliografiji navedene i sve operne predstave koje je ovaj umjetnik dirigirao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (u kojemu je za dvaju ravnateljskih razdoblja dirigirao većinu repertoara, a dirigirao je i izvan okvira tih mandata), pri čemu je popisana i većina kritika na te predstave, ovaj rad može poslužiti i kao oslonac u proučavanju povijesti zagrebačke Opere.
Kada je riječ o užem krugu velikih hrvatskih dirigenata, u našoj glazbenoj historiografiji dosad su iscrpno obrađeni samo život i djelo Lovre Matačića. Novu biografiju Nikše Bareze treba shvatiti kao poticaj temeljitijoj obradi i drugih naših dirigenata, ali i daljnjem istraživanju kada je u pitanju sâm Bareza.310 Pozornost će među ostalim valjati usmjeriti i na upotpunjavanje spoznaja o obimnosti njegova simfonijskoga repertoara, detaljima njegove karijere u pojedinim uglednim opernim kućama (s naglaskom na rasvjetljivanje pjevačkih podjela što većega broja predstava) i suradnji s inozemnim orkestrima, kao i njegovoj inozemnoj recepciji uopće.
4. Prilog. Operni repertoar Nikše Bareze
A. Svjetski repertoar311
ALFANO, Franco: Sakùntala | Uskrsnuće
BEETHOVEN, Ludwig van: Fidelio
BARTÓK, Béla: Dvorac Modrobradog
BELLINI, Vincenzo: Norma
BERG, Alban: Lulu
BIZET, Georges: Carmen
BOITO, Arrigo: Mefistofele | Neron
BORODIN, Aleksandr: Knez Igor
BRITTEN, Benjamin: Peter Grimes | San ljetne noći
CALDARA, Antonio: Dafne
CIMAROSA, Domenico: Kapelnik
ČAJKOVSKI, Pjotr Iljič: Evgenij Onjegin | Mazepa | Pikova dama
DALLAPICCOLA, Luigi: Zatočenik
DELIUS, Frederick: Romeo i Julija na selu
DEBUSSY, Claude: Pelléas i Mélisande
DONIZETTI, Gaetano: Don Pasquale | Gianni di Parigi | Kazališne zgode i nezgode | Lucia di Lammermoor | Ljubavni napitak | Maria Stuarda (koncertno)
DVOŘÁK, Antonín: Jakobinac
HUMPERDINCK, Engelbert: Ivica i Marica
EÖTVÖS, Péter: Tri sestre
FUX, Johann Joseph: Angelica vincitrice di Alcina
GERSHWIN, George: Blue Monday (koncertno)
GIORDANO, Umberto: André Chénier
GLINKA, Mihail: Život za cara (koncertno)
GLUCK, Christoph Willibald: Orfej i Euridika (koncertno)
GOUNOD, Charles: Faust
JANÁČEK, Leoš: Iz mrtvoga doma | Jenufa | Katja Kabanova
LEONCAVALLO, Ruggero: Pagliacci
LORTZING, Albert: Car i tesar
MADERNA, Bruno: Satyricon
MARSCHNER, Heinrich: Hans Heiling
MASCAGNI, Pietro: Cavalleria rusticana | Iris
MASSENET, Jules: Manon | Werther
MONTEVERDI, Claudio: Krunidba Popeje | Orfej
MOZART, Wolfgang Amadeus: Bastien i Bastienne | Čarobna frula | Don Giovanni | Figarov pir | Idomeneo | Kazališni ravnatelj
MUSORGSKI, Modest Petrovič: Boris Godunov | Hovanščina
OFFENBACH, Jacques: Hoffmannove priče | Orfej u podzemlju
ORFF, Carl: Mudrijašica (Die Kluge)
PERGOLESI, Giovanni Battista: Služavka gospodarica
PONCHIELLI, Amilcare: Gioconda
POULENC, Francis: Ljudski glas
PROKOFJEV, Sergej: Rat i mir | Vjenčanje u samostanu | Zaljubljen u tri naranče
PUCCINI, Giacomo: La Bohème | Djevojka sa Zapada | Gianni Schicchi | Lastavica (koncertno) | Madama Butterfly | Manon Lescaut | Plašt | Sestra Angelica | Tosca | Turandot
RIMSKI-KORSAKOV, Nikolaj: Car Saltan | Mlada (koncertno) | Sadko
ROSSINI, Gioacchino: Adelaide di Borgogna (koncertno) | Mojsije | Pepeljuga | Seviljski brijač | Turčin u Italiji | Vilim Tell (koncertno)
SALIERI, Antonio: Prima la musica, poi le parole
SCHÖNBERG, Arnold: Iščekivanje (Erwartung)
SCHUMANN, Robert: Genoveva (koncertno)
SMETANA, Bedřich: Prodana nevjesta
STRAUSS, Richard: Arabella | Arijadna na Naksosu | Elektra | Kavalir s ružom | Saloma
STRAVINSKI, Igor: Oedipus Rex | Život razvratnika
ŠOSTAKOVIČ, Dmitrij: Lady Macbeth Mcenskog okruga
VERDI, Giuseppe: Aida | Attila | Don Carlo(s) (talijanska inačica) | Ernani (koncertno) | Falstaff | Krabuljni ples | Lombardijci u prvom križarskom pohodu (koncertno) | Luisa Miller | Macbeth | Moć sudbine | Nabucco | Otello | Rigoletto | Sicilijanska večernja (izvorna francuska inačica) | Simon Boccanegra | Traviata | Trubadur
WAGNER, Richard: Lohengrin | Majstori pjevači | Parsifal | Rajnino zlato | Siegfried | Sumrak bogova | Tannhäuser | Tristan i Izolda | Ukleti Holandez | Walküra | Zabrana ljubavi
WEBER, Carl Maria von: Strijelac vilenjak
WOLF-FERRARI, Ermanno: Mali trg (Il campiello)
ZANDONAI, Riccardo: Francesca da Rimini
B. Hrvatski repertoar / repertoar hrvatskih skladatelja
BERSA, Blagoje: Oganj (radijska studijska snimka; partituru redigirao Zvonimir Bradić)
BOMBARDELLI, Silvije: Adam i Eva
BRKANOVIĆ, Ivan: Ekvinocij
GOTOVAC, Jakov: Ero s onoga svijeta | Mila Gojsalića | Morana | Petar Svačić (koncertno) | Stanac
HATZE, Josip: Adel i Mara
KELEMEN, Milko: Novi stanar (»glazbena scena«) | Opsadno stanje
LISINSKI, Vatroslav: Porin
MALEC, Ivo: Victor Hugo – Jedan protiv svih (»scenski plakat«)
MANDIĆ, Josip: Mirjana
PAPANDOPULO, Boris: Sunčanica
PARAĆ, Frano: Judita
PARAĆ, Ivo: Adelova pjesma (koncertno)
VIDOŠIĆ, Tihomil: Stari mladić
ZAJC, Ivan: Nikola Šubić Zrinjski