Uvod
U današnjem globalnom okruženju, jasno se uočava izrazit porast potrošnje energije, istovremeno s povećanom sviješću o negativnom utjecaju fosilnih goriva na okoliš. Suočeni s ovim izazovom, međunarodna zajednica aktivno istražuje i razvija alternativne, održive i sigurne izvore energije. Naime, EU je prepoznala važnost obnovljivih izvora energije i smanjenja emisija stakleničkih plinova kako bi se postigao cilj neutralnosti ugljika do sredine stoljeća i u tom kontekstu geotermalna energija pruža pouzdan i održiv izvor energije koji može značajno doprinijeti ostvarivanju ovog cilja (Tumara i Pavlović, 2018.). Geotermalna energija se izdvaja kao iznimno stabilan i održiv energetski izvor, sposoban zadovoljiti čak i bazne energetske potrebe, što ga razlikuje od drugih oblika obnovljivih izvora poput energije vjetra, Sunčeve energije i energije valova. Europska unija (u nastavku: EU) je 2009. godine donijela ambiciozan programski paket poznat kao 20-20-20, koji postavlja obveze za članice u kontekstu klimatskih promjena i postizanja energetske neovisnosti. Ovaj paket zahtijeva ostvarivanje tri ključna cilja: smanjenje emisija stakleničkih plinova za 20% u odnosu na referentnu godinu, povećanje udjela obnovljivih izvora energije na 20% od ukupne potrošnje, te povećanje energetske učinkovitosti za 20%. U skladu s tom usmjerenosti, Direktivom 2009/28/EZ propisano je poticanje upotrebe obnovljivih izvora energije. Nakon 2020. godine, u nastavku prvog paketa, stupio je na snagu energetski paket 2030, koji je definiran dokumentom Europske komisije iz 2014. godine (EUCO 169/14). Ovaj paket je detaljno razrađen u dokumentu „Green paper - A 2030 framework for climate and energy policies“ te postavlja okvire zahtjeva za razdoblje od 2020. do 2030. godine. Cilj je postići daljnje smanjenje emisija stakleničkih plinova od najmanje 40%, povećanje udjela korištenja obnovljivih izvora na otprilike 32%, te povećanje energetske učinkovitosti na razinu od otprilike 32,5%. U kontinuitetu, treći programski paket, čiji su okviri definirani za razdoblje od 2030. do 2050. godine, ambiciozno predviđa smanjenje emisija čak do 80%. Ovaj paket je u skladu s ciljem postizanja klimatske neutralnosti EU do 2050. godine, kako je predviđeno Zelenim planom. Ova dugoročna vizija ukazuje na potrebu za značajnim transformacijama u energetskom sektoru, postavljanjem EU-a kao lidera u održivom pristupu energiji na globalnoj razini. EU je razvila poseban okvir kako bi potaknula i promicala korištenje geotermalne energije. Taj okvir uključuje smjernice, zakonodavstvo i financijske instrumente koji potiču investicije u geotermalne projekte i istraživanje tehnologija povezanih s ovim izvorom energije. Ovaj okvir osigurava stabilnost i podršku za razvoj geotermalnih projekata širom EU. Republika Hrvatska, poput mnogih drugih država, prepoznaje ključnu ulogu koju obnovljivi izvori energije (u nastavku: OIE) igraju u zadovoljenju rastućih energetskih potreba. Tijekom posljednjih desetljeća, svjedoci smo sveprisutnog prelaska mnogih država prema obnovljivim izvorima energije, s ciljem postizanja značajnog udjela u ukupnoj energetskoj potrošnji. Očito je da izvori poput Sunca, vjetra, plime i oseke, vodotoka, biomase i geotermalne energije zauzimaju ključno mjesto u energetskom portfelju, kako u sadašnjosti, tako i u budućnosti (Škrlec i dr., 2019.). Ova temeljita transformacija energetskog sektora ne samo da predstavlja nužan odgovor na rastuće potrebe za energijom već i ključni korak prema postizanju održivosti i smanjenju negativnih ekoloških utjecaja. Navedeni globalni trend odražava zajednički napor u izgradnji energetskih sustava koji minimaliziraju emisije stakleničkih plinova, smanjujući tako ovisnost o ograničenim resursima i podržavajući dugoročnu stabilnost i otpornost energetskog sektora (Pavlović i dr. 2018). Ove inicijative ne samo da odražavaju potrebu za diverzifikacijom energetskih izvora već i usmjeravaju ka stvaranju održivog modela za globalnu energetsku budućnost.