Uvodne napomene
Pitanje o Bogu,1 bilo da se radi o nijekanju Božje egzistencije (ateizam) ili o tvrdnji da o Bogu ništa ne možemo razumski spoznati (agnosticizam) ili da Bog stvarno postoji (teizam), jedno je od središnjih pitanja zapadnog filozofiranja2. Brojni su pokušaji najvećih filozofskih umova kroz povijest da se razumski dokaže jedan od ova tri moguća različita stava o Bogu. I među našim filozofskim piscima pronalazimo zastupljena sva tri stava i obrazlaganje tih stavova. Među one koji su nasuprot ateizmu i agnosticizmu snažno zastupali stav da Bog postoji i da je tu njegovu opstojnost moguće razumski dokazati3 ulazi i neoskolastički filozof Stjepan Zimmermann. On ne samo da na spekulativnoj razini pokušava dokazati Božju opstojnost nego ide i korak dalje, tvrdeći da taj Bog moralnim zakonom4 određuje svrhu čovjekova života5. Do ovoga dolazi zbog toga što se kao filozof ne zaustavlja i ne zadovoljava isključivo tvrdnjom da Bog postoji6, nego ide i dalje te traži odgovor na pitanje: što Bog jest? Ovo ga pitanje vodi od promišljanja o Božjim vlastitostima ili savršenostima do Božje providnosti i Božjeg djelovanja u stvorenom svijetu7.
Filozof Zimmermann o Bogu ne promišlja na temelju apstraktnih simbola, nego, kako će se to kasnije u ovom radu jasno pokazati, Bog prema Zimmermannu ulazi u ovaj svijet i život svakoga čovjeka svojim providonosnim djelovanjem. Tako i za Zimmermanna kao i za druge hrvatske neoskolastičke autore, kada je riječ o promišljanju o Bogu i mogućnosti njegova dokazivanja, svakako vrijedi sljedeća tvrdnja: „No, ni uza sva logička pomagala Boga se ipak nikad neće moći dostatno 'izračunati' pomoću apstraktnih simbola, funkcija i računskih operacija“ te isti autor nastavlja svoju misao spuštajući se sada na razinu ljudskog iskustva tvrdeći: „Isto je tako nezaobilazno zadržati iskustvo u čitavom rasponu kao i čuđenje nad bićima te čuđenje o čuđenju vraćajući se sebi tražiti uvjete mogućnosti (transcendentalne) svakog iskustva.“8
Odmah na početku potrebno je istaknuti kako Zimmermannov filozofski put polazi od dokaza za Božju opstojnost, koji su za njega opravdani i zapravo dokazuju da Bog vječno postoji9, preko Božjih vlastitosti ili savršenosti do Božjeg djelovanja u svijetu i životu čovjeka. Zimmermannov je filozofski nazor teističke prirode, a u središtu mu je osobni Bog, koji se objavio. Ipak, Zimmermann ne polazi od kršćanske objave, nego ide filozofskim putem te korak po korak, uz pomoć skolastičke filozofije10, raspravlja o pitanjima o Bogu te, konačno, dolazi do po njemu sigurnog zaključka o isključivoj istinitosti teističkog nazora na svijet. Sažeto rečeno, za Zimmermanna istinita je sljedeća tvrdnja: postoji osobni Bog koji je izvansvjetski i neovisni uzrok svijeta11 te taj Bog svojim providonosnim djelovanjem upravlja svijetom i čovjekom. Božja providnost jest vječni zakon koji postoji u Božjem umu12 i taj se vječni zakon može u teoretskom smislu nazvati i providnost.
1. Božje vlastitosti ili savršenosti
Kada je riječ o Božjim vlastitostima ili savršenostima, onda je za Zimmermanna polazište da „stvari u svijetu imadu neke vlastitosti (svojstva), kojima su na neki način usavršene“ i sve su te savršenosti ograničene i „učinjene (proizvedene) od Boga“, dok su sve „savršenosti u Bogu neograničeno uozbiljene ili ostvarene (aktualizirane)“13. Koje su savršenosti u Bogu? Zimmermann nabraja sljedeće: a) Bog egzistira ne samo kao uzrok svijeta nego je taj uzrok osobne naravi14 te ima razum15 i volju16; Bog je htio ovaj svijet, a ne neki drugi te je svijetu dao zakone svrhovitog uređenja;17 Bog je stvorio razumno biće čovjeka te je i sam razumne naravi (ukoliko ne može dati ono što sam nema)18; b) Bog je jednostavan te kod „Boga isključujemo svaku (fizičku) sastavljenost: On nije sastavljen supstancijalno (…), ni akcidentalno (…); osim toga nije sastavljen po rodu i vrsti (…). Bog je jednostavan.19 Jer sve, što je sastavljeno, to je i ograničeno, ukoliko ima dijelove, koji se upotpunjuju i kao cjelina usavršuju, tako da je cjelina ovisna od dijelova i prema tome ograničena“20; c) Bog je nepromjenjiv: „jer promjenljivost znači prijelaz od mogućnosti (=čega još nema) u zbiljnost ili aktualnost, a to pretpostavlja sastavljenost.21 – Bog je, rekosmo, neograničeno savršen, a samo se ona stvar može mijenjati, koja još nečesa nema i promjenom tek dobiva“22; d) Bog je posvuda – na svakom mjestu: Bog je svim stvarima uzrok te svemu što egzistira u svijetu Bog je uzrok, tj. Bog podržava svaku egzistenciju.23 Kada ne bi tako bilo, onda Bog ne bi bio savršen u tom pogledu, tj. još bi se mogao u nečemu usavršiti i zato bi bio i promjenjiv24; e) Bog je neizmjeran ili beskrajan: „jer sve, što je u mogućnosti da prostorno eksistira, ovisno je od Boga, a nije obratno (da bi Bog ovisan bio o nekim mogućim prostorima). Neizmjernost slijedi iz neograničene savršenosti: nije samo tako u prostoru, da ne bi mogao izvan nekih granica“25; f) Bog je jedan, a nije višestruk: budući da je Bog neograničeno savršen, ukoliko bi egzistiralo više od jednoga Boga, oni bi se razlikovali utoliko što bi jedan posjedovao neke savršenosti kojih drugi ne bi posjedovao i zato bi svaki od njih bio promjenjiv26. „Sve te vlastitosti čine zajedno narav ili bit Božju.“27
Sažeto rečeno, odgovarajući na pitanje što je Bog, Zimmermann tvrdi: Bog egzistira neprouzročen, neovisan, apsolutan; neograničeno (apsolutno) je savršen; Bog je osoba i čisti duh; Bog je nepromjenjiv i vječan te posvuda i neizmjeran28. „Izrazom 'Bog' pomišljamo biće, koje nužno postoji (egzistira), koje svojom egzistencijom nije ni u kome odnosu (relaciji) ovisnosti, koje dakle nije relativno, nego apsolutno. Osim toga, ovo biće pomišljamo da nije bez razuma i volje, tj. da je osobno biće. Iz ove dvije konstitutivne oznake u pojmu Bog izvire i treća, da je Bog ljudske živote razumno i voljno sa sobom povezao.“29 Za Zimmermanna promišljati o Božjoj opstojnosti, ali u isto vrijeme i promišljati o odnosu Boga prema čovjeku i njegovoj egzistenciji ili životnoj opstojnosti i življenju u svijetu, znači filozofirati, tj. prema njemu to je, kao i ranije, tako i danas, osnovni problem filozofiranja30. „Proglasili smo ga fikcijom, izbacili ga iz društvenog našeg inventara, zatvorili smo oči pred njim – i netom smo ih otvorili, bio je pred nama.“31
2. Božja providnost
Polazište Zimmermannova promišljanja o Božjoj providnosti jest tvrdnja da je Bog onaj koji djeluje u svijetu – dakle, Bog je djelatan.32 Uz to što je Bog djelatan, Božje je djelovanje svrhovite naravi, tj. Bog svojom voljom određuje svrhu stvorenjima. Apstraktno ili nezainteresirano biće koje bi samo pokrenulo ovaj svijet i ne bi dalje bilo zainteresirano za njega, nije Bog o kojem Zimmermann razmišlja, a po njemu takvo božansko biće zapravo i ne postoji. Za Zimmermanna Bog je osobne naravi, neograničeno savršen, u potpunosti različit od svijeta te, konačno, djelatan u svijetu. Da bi Bog mogao djelovati u svijetu, treba postojati svijet. Budući da postojanje svijeta nije vječno ili nužno, bilo je potrebno da ga Bog stvori te u tom kontekstu, prema Zimmermannu, možemo govoriti o tri Božje nenužne vlastitosti (jer svijet nije nužan), a to su stvoritelj, uzdržavatelj i upravitelj.
2.1. Tri Božje nenužne vlastitosti: stvoritelj, uzdržavatelj i upravitelj
Božja djelatnost u svijetu prema Zimmermannu započinje Božjim stvaranjem svijeta. Uz stvaranje, naglašava i Božje trajno uzdržavanje svijeta u trajanju i djelovanju te, konačno, Bog je onaj koji upravlja svijetom33. Dakle, stvoritelj, uzdržavatelj i upravitelj svijeta, nastavlja dalje Zimmermann, jesu Božje vlastitosti ili atributi koje mu pripisujemo, ali isključivo u odnosu na svijet ili u odnosu sa svijetom.34 Uz ovo, ove tri Božje vlastitosti nisu nužne, tj. one se razlikuju od ostalih Božjih vlastitosti jer nisu uključene u Božju bit, tj. da Bog nije stvorio svijet (jer svijet nije nužan i ne postoji sam po sebi) ne bi bilo niti ovih triju vlastitosti ili svojstava Božjih35.
a) Stvoritelj: Da je Bog stvoritelj svijeta, Zimmermann niti jednom ne dovodi u pitanje. Međutim, ovu je tvrdnju potrebno, naravnofilozofskim putem, dokazati. Da je svijet stvoren, Zimmermann dokazuje iz postojanja svijeta36. Ukoliko nije postojao upravo ovaj svijet prije nego je nastao ili od Boga bio prouzročen37 (svijet je nastao iz ničega) te ukoliko ništa nije postojalo kao subjekt iz kojega bi ovaj svijet bio proizveden, prema Zimmermannu, može se izvesti opravdani zaključak da je svijet stvoren38. Ukoliko svijet ne bi mogao nastati nego iz neke već ranije postojeće materije, to bi značilo da Bog nije svemoguć te bi ujedno bio i ovisan o toj materiji. Uz to bi se radilo i o tome da bi ta materija bila nužna i nepromjenjiva. Zimmermann odbacuje i tvrdnju da je Bog svijet stvorio iz sebe samoga zbog toga što Bog nije materijalan, nije sastavljen niti je promjenjiv. Sve ovo Zimmermanna dovodi do nedvojbenog zaključka da je svijet uistinu stvoren39.
b) Uzdržavatelj: Uz to što je Bog stvorio svijet, taj svijet, prema Zimmermannu, ne može postojati bez trajnog Božjeg uzdržavanja. „Ne samo postanak svijeta, nego i njegov daljnji opstanak ili trajanje ovisi o Bogu, tj. Bog uzdržava svijet u njegovoj eksistenciji. Svi mi stvorovi svakog trena opstojimo ovisni o Božjem uzdržavanju.“40 Božje uzdržavanje Zimmermann zapravo promatra kao trajno Božje stvaranje. Razlika između onoga što čovjek načini i onoga što Bog stvori, prema Zimmermannu je i više nego očita upravo u (ne)ovisnom postojanju. Kada čovjek nešto načini, to čini iz već postojećih stvari u svijetu te čovjek od trenutka kada je nešto načinio tu stvar više ne podržava u egzistenciji, za razliku od Boga koji činom stvaranja nečemu što nije (nema bitak) daje egzistenciju (bitak) i u tom kontekstu to što je Bog stvorio, upravo zbog toga, biva trajno podržavano/uzdržavano od Boga. Rečeno Zimmermannovim riječima: „Bog, naprotiv, stvorio je sve stvari u svijetu (i dakako nas ljude), dao im je to, da jesu (=da imadu bitak), a to ne može opstojati samo od sebe (sve su naime stvari nenužne, mogu jednako biti i ne biti). Niti može itko osim Boga da im daje bitak, jer je sve osim Boga ograničeno i može da prouzroči samo ovakav bitak od nečega, a ne može stvarati. Uzdržavanje same eksistencije, ukoliko stvari jesu nešto (a ne ništa), jest nastavljeno stvaranje.“41
c) Upravitelj: Za Zimmermanna nije dovoljno samo ustvrditi (dokazati) da je Bog stvorio svijet iz ničega. U tom slučaju mogli bi imati pravo oni koji tvrde da je Bog uistinu stvorio svijet, međutim s tim svijetom nema više ništa. Osim što Bog svijet uzdržava, prema našem filozofu, važno je istaknuti da Bog svijetom i upravlja42. Odbacuje suprotna mišljenje pojedinih filozofa – kao na primjer Rousseaua, Lessinga i Kanta – koji tvrde da je Bog stvorio svijet te u tom činu stvaranja svijet je dobio sve što je potrebno za njegov daljnji opstanak ili egzistenciju – te je prema Zimmermannu itekako važno naglasiti kako Bog osim što je stvorio svijet, također isti taj svijet uzdržava te njime, konačno, upravlja po svojoj providnosti43. Za Zimmermanna govor o Božjem svrhovitom upravljanju svijetom usko je povezan uz Božju providnost te upravo u tom kontekstu i detaljnije o toj temi progovara.
2.2. Božja providnost u Božjem umu
Božja providnost, prema Zimmermannu, stoji u uskoj vezi uz Božje svrhovito upravljanje svijetom. „Tri momenta, koja u taj pojam ulaze još ne čine Providnost u potpunom smislu; to su: uzdržavanje svijeta (kontinuirano stvaranje), sudjelovanje Božje, i međusobno uređenje stvorova. Tekar kad uočimo svršno određenje svih stvorova, dobivamo potpun pojam Providnosti.“44 Kada je riječ o Božjem umu i Božjem providonosnom djelovanju, za Zimmermanna je važno istaknuti sljedeće: a) u Božjem se umu nalazi sama svrha (Bog zna zašto nešto hoće te koju je svrhu svijetu odredio); b) u Božjem se umu nalazi osnova ili plan za izvedbu svrhe ili, drugim riječima rečeno ,nalazi se svršni red45 (Bog zna na koji način svi stvorovi moraju raditi kako bi se određena svrha postigla)46. Za Zimmermanna, u ovom kontekstu, jasno je da određenje svrhe svijeta i provedba te svrhe u svijetu jesu vječni zakon u Božjem umu te ga je moguće nazvati i promisao Božja ili providnost47. Dakle, kada je riječ o vječnom zakonu u Božjem umu, upravo u tom kontekstu Zimmermann misli na promisao Božju ili providnost.
U kontekstu promišljanja o providnosti potrebno je istaknuti, nadalje, kako Zimmermann Božju providnost promatra i pod sljedeća dva Božja djelovanja. Prvo Božje djelovanje jest Božje sudjelovanje u djelovanju stvorova prema određenoj svrsi48 ili, Zimmermannovim riječima rečeno: „Bog mora svojom moći sudjelovati, kad stvorovi djeluju prema određenoj svrsi49, a to znači, da Bog njihovo djelovanje svršno upravlja (dirigira). To vladalačko upravljanje moći Božje možemo također nazvati providnost (u praktičnom smislu).“50 Drugo Božje djelovanje u kontekstu govora o Božjoj providnosti za Zimmermanna jest i Božja briga za svakog stvora da postigne vlastito dobro koje se nalazi u njegovoj stvorenoj naravi. „Napokon, Bog se brine dobrotom (ljubavlju) svojom za svaki pojedini stvor, a pogotovo za svakog čovjeka, da postigne u radu za svrhu i vlastito dobro, za kojim teži po stvorenoj naravi. Ta je briga providnost (u najužem, strogom smislu).“51 Nije Zimmermannu nepoznato da postoje, na primjer, materijalizam, koji odbacuje, između ostaloga, i učenje o Božjoj providnosti52, a isto učenje odbacuju i naturalisti53 i deisti54. Ipak, i ove je nazore potrebno, drži Zimmermann, dobro poznavati „kad je u pitanju prisutnost Božja u razvoju poviesti; inače dolazi do neosnovanih i maglovitih pričanja“55. Međutim, pitanje koje se ovdje pojavljuje glasi: u kakvom suodnosu stoje Božja providnost i slobodno-voljno čovjekovo djelovanje, tj. može li se uopće govoriti o slobodnom i voljnom čovjekovom djelovanju ako prihvaćamo učenje o Božjem providnosnom djelovanju? „Čini se, prema tome, da priznavanje Providnosti uključuje ili zahtjeva nepriznavanje slobode ljudske.“56 Za Zimmermanna prihvatiti Božju providnost ne znači ujedno i negirati čovjekovo slobodno-voljno djelovanje57. Božja odluka da stvori svijet uz sebe veže i Božju odluku da ljudima poda razum i volju.58 „Jer nerazumno bi bilo od Boga, da je u narav stvorova usadio težnju za svrhom, da je u njihovu djelatnost usadio svršnu tendenciju, a da im ne bi dao sve, što je potrebno za oživotvorbu svrhe. S obzirom na oživotvorbu (polučenje) svrhe, Bog je u prvom redu opremio ili udesio stvorove tako, da mogu ili da su osposobljeni svrhu postići; opskrbio ih je potrebnim sredstvima da rade prema svrsi.“59 Kada je riječ o providnosti, prema Zimmermannu: „Ona znači razumsku (umnu) osnovu svršnog uređenja, ili uređivanje (stavljanje u red) prikladnih ili primjerenih sredstava za svrhu, ili ravnanje (dirigiranje) k svrsi“, a predmet je te providnosti „svršni red, i to naravni, ukoliko dolaze u obzir naravi stvorova“, a izvršavanje te providnosti u stvorenom svijetu, ili, drugim riječima rečeno, „Božje sudjelovanje kod vremenitog ostvarivanja svrhe zovemo upravljanje: Bog ravna i upravlja svijetom“60.
Učenje o providnosti koje Zimmermann zdušno zastupa i brani jest teističko učenje ili nazor na svijet i čovjeka. „Teisti (…) priznavaju providnost, t. j. um, kojim su zamišljene svršne udesbe stvorenih naravi, i volju, kojom se naravne udesbe zbiljski provode u svršnoj djelatnosti. Teisti dakle priznaju svršno upravljanje duha Božjega u životu pojedinca i ljudske povijesti.“61 Za teistički nazor o Bogu karakteristično je da oni Boga promatraju kao najsavršenije biće koje egzistira izvan stvorenoga svijeta te istim tim svijetom kao zakonodavac i svrhodavac stvorenih stvari upravlja svojom providnošću62. Nadalje, za Zimmermanna je iznimno važno istaknuti sljedeću tvrdnju: Bog želi da je čovjek sretan63, a tu sreću ne može u potpunosti ostvariti ovdje na zemlji. Stoga, Bog je čovjeku namijenio nadnaravnu svrhu u kojoj može u potpunosti ostvariti svoju sreću. „Priznavši Boga kao našega životnog smislenodavca, možemo van svake sumnje priznati mogućnost, da bi Bog bio kadar namieniti čovjeku i takav smisao života, koji sasvim nadilazi dohvat naravnog teženja i granicu naravne oživotvorbe. To znači, Bog je mogao čovjeku odrediti nadnaravnu svrhu života: nadnaravno savršenstvo i nadnaravnu sreću. Razlog, da bi to odredio, samo je Božja dobrota ili ljubav prema čovjeku. U tu svrhu, Bog bi dakako morao upoznati čovjeka i s onim sredstvima, koja vode do nadnaravne svrhe. Ta sredstva, kojima je nadnaravna svrha oživotvoriva, kao i sama svrha, čine nadnaravni razpored ili nadnaravno svršni red ljudskog života.“64
Nekoliko zaključnih misli
Istražujući filozofske tekstove jednog od najvažnijih hrvatskih neoskolastičkih filozofa 20. stoljeća, Stjepana Zimmermanna, na prvi bi se pogled moglo učiniti da su njegova promišljanja o noetici i metafizičkim pitanjima o Bogu izrazito spekulativne naravi. Međutim, to je točno samo na prvi pogled. Naime, upravo su pitanja istinitosti i mogućnosti spoznaje metafizičke stvarnosti, koja nadilazi ovaj naš fizički svijet, pitanja koja su se kao crvena nit provlačila kroz cjelokupno Zimmermannovo filozofsko stvaralaštvo, a u temelju ta su pitanja, barem kod Zimmermanna, usko povezana uz pitanje smisla čovjekova života65.
Pitanja o Bogu, a u tom kontekstu i rasprava o Božjim atributima te u našem slučaju i o Božjoj providnosti u Božjem umu, jesu i spekulativne i praktične naravi, ali te su dvije naravi istovremeno usko povezane. Naime, filozofski pristup spekuliranja i dokazivanja Božje opstojnosti Zimmermannu pomaže da lakše uđe u misaoni dijalog, ali također i oštru raspravu, sa svima onima koji odbacuju teistički pogled na Boga, svijet i čovjeka ili imaju poteškoća s njegovim prihvaćanjem. Dokazavši na spekulativnoj razini istinitost teističkog učenja o Bogu, Zimmermann ide korak naprijed te naglašava važnost prisutnosti tog učenja u osobnom životu čovjeka. Bog nije samo, drži Zimmermann, onostrano ili metafizičko biće koje ne bi imalo nikakve veze s ovim svijetom i životom ljudi, nego je Bog osobno biće koje je ne samo stvorilo ovaj svijet i čovjeka, nego ga i trajno stvara (podržava u opstojanju) te, konačno, providnosno upravlja ovim svijetom. Tako za Zimmermanna providnost Božja ima iznimno važnu ulogu u svijetu i životu čovjeka. Ovu misao naš filozof ponajprije dokazuje na teoretskoj razini izlažući o Božjem umu u kojem se, kako smo nešto ranije u tekstu istaknuli, nalazi i svrha i plan izvedbe te svrhe, tj. u Božjem se umu nalazi svršni red. Uz to, Božje se providnosno djelovanje očituje i u Božjoj brizi za svakog stvora, a na poseban način u brizi za čovjeka, da postigne ono vlastito dobro koje se nalazi u njegovoj naravi koja je od Boga stvorena. Zimmermann, kada je riječ o Božjoj providnosti, polazi od spekulativnog promišljanja o onome što se nalazi u Božjem umu, a krajnji je cilj njegovog promišljanja oživotvorenje svrhe u cjelokupnom stvorenju, a na poseban način u čovjeku, u čemu se na poseban način može prepoznati Božje providonosno djelovanje.
Na koncu, za Zimmermanna je i više nego očito da Bog želi da je čovjek sretan. Budući da u svijetu postoje različita zla (fizičko66, društveno67 i moralno68), čovjek ovdje na zemlji ne može u potpunosti ostvariti tu sreću. Rješenje ovog problema može biti dvostruko: 1. čovjek ne može ostvariti puninu sreće koju mu je Bog namijenio ili 2. Bog je čovjeku namijenio nadnaravnu svrhu u kojoj može u potpunosti ostvariti svoju sreću, a tu sreću ne može ostvariti ovdje na zemlji. Za našeg filozofa točno je isključivo ovo drugo rješenje. Konačno, Bog, unatoč prisutnosti različitih zala u svijetu, svojom providnošću ravna i upravlja ovim svijetom.
Bibliografija