BROJNA POGRJEŠNA TUMAČENJA O HRVATSKOM PRVOTISKU - KRITIČKI PRIKAZ
Tekst knjige analizirat ćemo slijedom autorova izlaganja.
Na 9. stranici knjige, autor u fusnoti 5. spominje književnika Zvonimira Kulundžića1 i njegovu prvu knjigu o Kosinjskoj tiskari.2 Netočna je tvrdnja da je ta knjiga bila posljednji napor u afirmaciji Kosinjske tiskare. Nakon te knjige, Zvonimir Kulundžić objavio je važan osvrt o Kosinjskoj tiskari u pretisku Prvotiska iz 1971. godine,3 a potom i knjigu vezanu uz 500. obljetnicu Prvotiska 1983. godine.4 Uz to, Kulundžić je objavio više od 20 znanstvenih i stručnih članaka o Kosinjskoj tiskari i nekoliko desetaka novinskih članaka, koje ovdje nećemo posebno navoditi, no dostupni su istraživačima u rukopisnoj ostavštini Zvonimira Kulundžića koja se čuva u Državnom arhivu u Osijeku. Prije Zvonimira Kulundžića o Kosinju kao mjestu prve i najstarije tiskare u Hrvata promišljali su mnogi autori kroz pjesme, novinske i enciklopedijske članke, pripovijetke i romane, folklornu građu i privatna pisma, pa su u tom smislu, prije 1958. godine i prve javne objave Zvonimira Kulundžića o Kosinju,5 pronađena 44 izvora.6 Autor nije uvažio ni druge istraživače koji su u Kulundžićevo vrijeme afirmativno pisali o Kosinjskoj tiskari, od kojih ističemo akademika Josipa Badalića,7 akademika Eduarda Hercigonju,8 Julija Derossija9 i druge.10
Ivan Mance objavio je četiri knjige11 o Kosinju i Kosinjskoj tiskari te više od 20 novinskih i stručnih članaka. Dakle, ne govorimo o jednoj knjizi iz 1960. godine, nego o nekoliko stotina različitih izvora u razdoblju od 1695. do 2025. godine, koji na ovaj ili onaj način afirmiraju Kosinj kao prvu i najstariju tiskaru u Hrvata. Tako neshvatljivo zanemarivanje literature kod Para selektivno je i neznanstveno. To se očituje i u autorovom nepoznavanju tehničkih i financijskih aktivnosti vezanih uz organizaciju posla tiskanja Misala iz 1483.12 Od 1963. godine znamo da je papir za Prvotisak većim dijelom najvjerojatnije nabavljen iz njemačkih mlinova,13 danas znamo da je na tiskanju Prvotiska radio Ambroz Kacitić jer je o tome ostavio materijalni trag u formi slijepog tiska,14 a isto tako možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti Anža Frankapana Brinjskog kao financijera Kosinjske tiskare jer na to ukazuju mnoge povijesne okolnosti i izvori.15
Nadalje, autor povijesno točno opisuje zaštitu vlasničkih, tehničkih i nakladničkih prava u vrijeme inkunabulistike,16 gdje je možda najvažnija bila dozvola ili potvrda vlasti o pravu na tiskanje, koja se potom morala navoditi u kolofonima otisnutih knjiga. Tako svaka hrvatska knjiga otisnuta u Veneciji od 1483. do 1597. godine, bez obzira na pismo (glagoljica, latinica, latinica-gotica), autora, namjenu, umjetničku razinu ili provenijenciju ima u svom kolofonu ili na naslovnici jasan podatak na latinskom jeziku (rjeđe talijanskom) da je otisnuta u Veneciji ili barem latinsku godinu s grafičkim znakom mletačkog tiskara.17 Zbog čega jedino Prvotisak nema latinske naznake ako je otisnut u Veneciji? To pitanje, iako vrlo važan pokazatelj, autor u potpunosti zanemaruje.
Na narednim stranicama autor vrlo precizno opisuje Gutenbergov izum, možda jedini u hrvatskoj literaturi donosi točne informacije o Gutenbergovoj tiskari kazujući da je tiskarski stroj zadnja i tehnički najmanje važna postaja. Glavnu ulogu igraju drugi Gutenbergovi izumi poput ručne naprave za lijevanje slova, umjetnički postupak izrade punci, lijevanje slova uvijek iste visine,18 mješavina boja itd. Nakon toga autor opisuje mogući način tiskanja inkunabule na primjeru Prvotiska. U poglavlju Slagar, str. 25. – 27., autor vrlo precizno opisuje slagarski posao naglašavajući ono najvažnije, a to je naobrazba slagara. U ovom dijelu knjige čitatelj dobiva vrlo kvalitetne informacije o mogućem načinu i tehnologiji tiskanja inkunabula.
U poglavlju Tisak dvije boje, str. 28. – 30., autor dodatno razrađuje svoja starija promišljanja19 s kojima pojavu slijepog tiska u Prvotisku grafički tumači tiskarskom tehnikom crvene pa crne boje, gdje su se, zbog potrebe tiskanja crne nakon crvene i zaštite crveno otisnutih slova, u Prvotisak umetale drvene ili metalne popune (slijepi materijal). Tom je interpretacijom slijepog tiska autor pokušao objasniti Kulundžićev slijepi tisak GBDKG BROZ Ž.20 Ni taj slijepi tisak ne može se objasniti tehničkom poteškoćom tiskanja crne i crvene boje, jer on nosi svojevrsnu poruku, odnosno potpis i predstavljanje Kosinjanina Ambroza Kacitića, dok se druge slijepe otiske, koje autor ni na koji način ne obrađuje u knjizi, nikako ne može objasniti samo kroz grafičku tehniku, a istodobno se ignorira njihovo značenje, smisao ili poruka.21
Poglavlje Tiskarsko slovo, str. 31. – 34., autor započinje interpretacijom Vjekoslava Štefanića i njegovog rada iz 1951. godine, kojeg naziva „magistralnom studijom“.22 Na sljedećim stranicama istoga poglavlja, autor navodi citate nekih uglednih stručnjaka o našem Prvotisku, preskačući opet sve one istraživače koji su zastupali ili zastupaju Kosinjsku tiskaru i dolazi do Vjekoslava Štefanića koji kao gotovu činjenicu uzima tiskanje Prvotiska u Veneciji.23 Danas znamo da je inicijator i promotor teze o Veneciji kao mjestu tiskanja Misala iz 1483., teze koja nema ni jedan dokaz ili potporu u bilo kakvom ozbiljnom istraživanju u literaturi, bio Jernej Kopitar. Dobro je imati na umu da je taj slovenski filolog, inače negator Hrvata kao naroda i hrvatskoga jezika, bio suradnik austrijske tajne službe te mentor Vuka Stefanovića Karadžića.24
Poglavlje Slovorezac, str. 35. – 43., autor započinje opisom izrada slova u vrijeme inkunabulistike i potom tvrdi da je sve te poslove u vrijeme tiskanja Prvotiska obavljao jedan čovjek.25 Autor za tu tvrdnju ne navodi nikakav izvor, a ona je štoviše vrlo problematična, ako znamo da su punce izrađivali zlatari i drugi majstori ručno, po prilici jednu dnevno.26 Nakon izrađenih punci matrice je mogao iskovati bilo tko i bilo gdje, kao što je lijevati slova iz iskovanih matrica mogao i priučeni zanatlija, ako je imao peć na drva, Gutenbergov ručni kalup za lijevanje te dovoljnu količinu legure olova. O tom poslu vrijedi pogledati 10-ak minuta videa koji je o izradi punci, matrica i slova Gutenbergovom tehnologijom pripremio kustos Međunarodnog tiskarskog muzeja Mark Barbour.27 Dalje u tom poglavlju autor precizno i znalački razrađuje izradu matrica i ručno lijevanje slova, koja su temelj za pokretanje tiskarskoga posla.
U poglavlju Slova u Prvotisku, str. 44. – 54., i dalje u knjizi, autor uvodi istraživanje Daniele Fattori,28 koje uzima kao bez dvojbe mjerodavno i na temelju kojeg dalje u knjizi na više mjesta razrađuje Veneciju kao, i po njemu, najizgledniju lokaciju tiskanja Misala iz 1483. Iz tog istraživanja danas znamo da je slovorezac Ispovidi iz 1492. godine Francesco Griffo da Bologna (doselio se iz Bolonje u Veneciju 1480. godine), no autor, bez ikakvih drugih dokaza, predlaže istu osobu kao najizglednijeg slovoresca našeg Prvotiska. To je autorovo promišljanje o Griffu29 kao slovorescu punci za slova Misala iz 1483. posve neosnovano i stoga znanstveno neodrživo. Nije, naime, dovoljno to što je bio splitski zet ili što je rezao slova za tiskanje Ispovidi iz 1492. da ga se odmah smatra najizglednijim slovorescem Prvotiska. Važno je primijetiti da autor ovdje na više mjesta navodi Veneciju30 kao mjesto tiskanja Misala iz 1483., oslanjajući se pritom na isto istraživanje, jer to jedno s drugim, na ovoj razini problema, nema nikakve veze. U nastavku ćemo pokazati u čemu je istraživanje Daniele Fattori metodološki manjkavo i činjenično netočno. Posljedično, upitnima postaju i sve autorove analize i zaključci koji u knjizi počivaju na tom istraživanju.
Riječ je o studiji u kojoj Daniela Fattori piše kako je pronašla dokumentaciju o narudžbi jedne hrvatskoglagoljske inkunabule iz 1492. godine. Radi se o našoj Ispovidi iz 1492., odnosno o tzv. Izgubljenoj inkunabuli, o kojoj danas, upravo zahvaljujući tom istraživanju, znamo gotovo sve tehničke podatke, ali i njezinu nesretnu sudbinu zbog koje se s pravom naziva Izgubljena inkunabula. Međutim, Fattori, namjerno ili ne, čini ozbiljnu pogrješku kada, umjesto Ispovidi, koju su slagali fra Matej Mastilić Bošnjak i fra Stjepan, nizom konstrukcija u taj posao i tu inkunabulu uključuje Kosinjski brevijar iz 1491. godine. Time Fattori, bez čvrstog uporišta, hrvatskom korpusu oduzima jednu inkunabulu te ukupan broj hrvatskih inkunabula smanjuje s devet na osam, poistovjećujući Kosinjski brevijar iz 1491. s Ispovidi iz 1492. godine. VIše o tome može se pročitati u prilogu 11 knjige Kosinjska tiskara.31 Autor očito nije upoznat s tom analizom, objavljenom prije tri godine, pa ćemo u nastavku neke njegove argumente s citatima suprotstaviti toj analizi.
„Iz Fattorijine studije saznajemo mnoge detalje o nesretnoj sudbini tog prvotiska brevijara (misli se na Kosinjski brevijar iz 1491.) od kojeg je sačuvan samo jedan primjerak (Biblioteca Nazionale Marciana u Veneciji, signatura: Incunaboli 1235).32 Iz studije saznajemo sudbinu Ispovidi iz 1492., a ne sudbinu Kosinjskog brevijara iz 1491. godine od kojeg su, ipak, sačuvana dva, a ne jedan, primjerak.33
„Iako nigdje nije zapisano, Torresani je, naravno, znao da je Griffo izradio glagoljska slova za Cimalarcin i fra Matejev brevijar. Okolnosti tog izdanja Torresani dobro pamti. Iako je znao da je Griffov, Cimalarcin i fra Matejev brevijar već otisnut u čak 1000 primjeraka, Toresani je odlučio s Baromićem krenuti u tisak „Baromićeva brevijara“. Nemamo nikakvih naznaka što je opreznog i proračunatog Toresanija, nesklonog rizičnim iskoracima moglo potaknuti na taj neporezni izdavački potez?“34 Griffo je izradio slova za Ispovid, a ne Kosinjski brevijar. Sasvim je jasno, da inače oprezni i poznati Torresani ne bi išao u tiskanje manje naklade Baromićevog brevijara 1492./93. godine, ako Grimalarke u isto to vrijeme dovršavaju isti takav brevijar u 1000 primjeraka. To bi zaista bilo neracionalno poslovanje.35
Posebno je za datiranje Kosinjskoga brevijara problematično tumačenje datuma more veneto,36 koji Fattori ispravno prenosi u 1492. godinu. Međutim, ta je godina prema julijanskom kalendaru, jedinom kalendarskom sustavu koji je tada bio u uporabi, nedvojbeno bila prijestupna. Uskrs je 1492. godine pao 22. travnja,37 što stvara teško premostive probleme za datiranje Kosinjskoga brevijara u tu godinu. Prvo, zbog čega je uz 22. travnja, na koji je te godine padao Uskrs, u kalendaru Kosinjskoga brevijara upisan spomendan „Jeonija m(u)č(enika)”, koji se najvjerojatnije odnosi na sv. Leonija, odnosno Leonida Aleksandrijskoga? Takav je unos posve neuobičajen jer su se u kalendarima hrvatskoglagoljskih knjiga, sve do Misala hruackoga Šimuna Kožičića Benje, datumi Velikoga tjedna, a osobito Uskrsa, ostavljali praznima.38 Drugo, zbog čega prijestupna godina u Kosinjskom brevijaru nije označena uz 23./24. veljače, kako je to bilo uobičajeno u rimskim, a katkad i u hrvatskoglagoljskim knjigama?39 Na sljedećim slikama prikazujemo kalendar veljače Kosinjskoga brevijara, a potom istu poziciju iz kalendara Borislavićevog zbornika koji je Grgur Borislavić sin Martina iz Modruša iz Gorica, pisao 2. ožujka 1375. godine. No kalendar Borislavićevog zbornika očito je bio namijenjen za sljedeću, prijestupnu 1376. godinu, pa u njemu kod 24. veljače jasno stoji: Tu počene prestup.
Slika 1. Kosinjski brevijar, kalendar veljača: 22. veljače Prestol Petra; 23. veljače Vijilije; 24. veljače Matie ap(osto)la.
Slika 2. Borislavićev zbornik, kalendar veljača: 22. veljače Pr(i)jestol P(e)tra; 23. veljače Post; 24. veljače Mati(j)e ap(osto)la d(upleks). I potom lijevo: Tu počene prestup.
„Do objave istraživanja Daniele Fattori 2002. godine povijest glagoljske tiskane knjige bilježila je dva izdanja brevijara: jedan koji nema kolofona i drugi kojem se zna kolofon, ali nema knjige kojoj bi taj kolofon trebao pripadati. Sve hipoteze (štoviše — tvrdnje) na temu "brevijar 1491./1492.“ iskazane u radovima Zvonimira Kulundžića i njegovih sljednika pale su u vodu. Velika je to poduka kako biti suzdržan pri interpretaciji dokumenata i konstruiranju zaključaka.“40 Do objave toga istraživanja o povijesti Ispovidi, odnosno Izgubljene inkunabule iz 1492. godine, znali smo tek ono što je o njoj zabilježio fra Matej Mastilić Bošnjak u Tkonskom zborniku. Danas, zahvaljujući pronađenoj dokumentaciji, o njezinu nastanku i sudbini znamo neusporedivo više. Međutim, poistovjećivati njenu sudbinu sa sudbinom Kosinjskoga brevijara, koji je 1491. godine otisnut u gradu Kosinju, kako je izrijekom navedeno u Opisu Like i Krbave iz 1695. godine,41 predstavlja neutemeljeno zadiranje u korpus hrvatskih inkunabula. Takav postupak posebno je problematičan kada ga prihvaćaju i pojedini hrvatski stručnjaci, jer se tako na jednoj netočnoj pretpostavci gradi druga – ona prema kojoj bi i Prvotisak bio tiskan u Veneciji. Iz svega dosad navedenoga jasno proizlazi da Kosinjski brevijar nije otisnut 1492., nego 1491. godine, kako stoji i u većini hrvatske stručne literature. Grimalarke, fra Matej i fra Stjepan tiskali su 1492. godine Ispovid, kako je naziva i sam fra Matej. Djelo od 40, a ne 400 listova doista je moglo biti dovršeno u pet mjeseci, na jednome tiskarskom stroju i u nakladi od 1000 primjeraka. Ispovid iz 1492. danas se s pravom naziva Izgubljenom inkunabulom, s obzirom na okolnosti njene sudbine koju razotkriva Fattorino istraživanje. Na temelju svih iznesenih argumenata također je razumno zaključiti da između Dionizija i Torresanija nije bilo nikakva natjecanja, kako to tvrdi Frane Paro,42 jer naprosto nisu u isto vrijeme tiskali sadržajno istovrsne knjige.
„Neki naši povjesničari opredijelili su se da Kosinj bude kolijevka hrvatskoglagoljičnog tiskarstva. Ideju o tome temelje na historiografskim indicijama i pri tome potpuno zanemaruju tipografske — jedine stvarne i nepobitne, opipljive i mjerljive indicije, koje su nam “u ruci“ kad listamo stranice Prvotiska.“43 Ovdje autora valja uputiti na već spomenuti slijepi tisak u Misalu iz 1483., koji predstavlja prvorazredan tipografski dokaz. Osobito je znakovito što autor, unatoč svojoj stručnosti u području tipografije hrvatskih inkunabula, taj dokaz u ovoj knjizi uopće ne razmatra. To upućuje na zaključak da mu novija istraživanja o slijepom tisku nisu poznata.
U nastavku knjige autor s grafičkoga stajališta analizira slova Prvotiska, što čini vrlo uspješno, donoseći pritom nove i korisne spoznaje. Ovdje se nećemo podrobnije baviti tim grafičko-tehničkim dijelom knjige jer autorova stručnost na tom području nije upitna. Ukazat ćemo samo na jedan detalj za koji smatramo da je važan u ovom prikazu knjige.
ŠTO JE S MISALOM KNEZA NOVAKA IZ 1368. GODINE?
Kao što je prethodno istaknuto, autor u poglavljima od 44. do 92. stranice pozornost posvećuje tipografskoj analizi slova Prvotiska. Uspoređuje ih sa slovima drugih glagoljskih izdanja, na primjeru osam slova razmatra njihove proporcije te analizira format Prvotiska i smještaj otisnutih slova unutar njega. Riječ je o vrlo dobroj i stručnoj grafičkoj analizi mada se ne smatramo pozvanima prosuđivati autorove zaključke u tom dijelu knjige jer joj pristupamo s povijesnog gledišta. Ipak, smatramo potrebnim upozoriti na jedan važan propust autora.
U cijeloj knjizi nije posvetio ni riječi Novakovom misalu.44 Stoga je opravdano pitanje zašto dio istraživačkoga napora nije usmjerio na tipografsku analizu, mjerenje proporcija i druge oblike komparativne analize slova Novakovog misala sa slovima Prvotiska. Naime, više od stotinu godina govori se o tome da je Misal kneza Novaka poslužio kao predložak za izradu slova Prvotiska, a potom i kao sadržajni predložak.45 Zbog toga bi bilo važno provesti temeljitu grafičku analizu slova Novakovog misala i usporediti ih sa slovima Prvotiska, kako bi se potvrdila ili opovrgnula pretpostavka po kojoj su slova Prvotiska rezana prema uzoru na slova Novakovog misala. Taj najvažniji grafotehnički posao još uvijek nije obavljen, premda bi mogao znatno pridonijeti rasvjetljavanju tiskarske povijesti Prvotiska. Po našem mišljenju, upravo bi takva analiza bila najvrjednije poglavlje ove knjige koja i svojim naslovom najavljuje nove spoznaje o tome „kako je tiskana prva hrvatska knjiga“.
Informatička analiza takve usporedbe već je provedena.46 Na primjeru riječi „Početie misala“ uspoređena su slova devet rukopisnih misala sa slovima Prvotiska te je zaključeno da, među svim analiziranim kodeksima, slova Novakovog misala svojim oblikom i dimenzijama najviše odgovaraju slovima Prvotiska. Temeljita grafička analiza mogla bi to pitanje posve razriješiti. Kada bi se takvom analizom potvrdila više od stoljeća stara pretpostavka da su slova Novakovog misala doista poslužila kao umjetnički predložak za rezanje punci za slova Prvotiska, to bi, zbog čitavoga niza razloga koje ovdje nećemo podrobnije obrazlagati,47 dodatno oslabilo ionako neutemeljenu hipotezu o tiskanju Prvotiska u Veneciji. Vrijedilo bi, dakako, i obratno: rezultati koji bi tu pretpostavku opovrgnuli mogli bi osnažiti argumentaciju u prilog venecijanskoj hipotezi. Zato je opravdano pitanje zašto takvu analizu nije proveo u ovoj knjizi autor koji se desetljećima bavi tipografijom i proučavanjem hrvatskoga glagoljskog tiskarstva, a koja se u knjizi ovakva naslova, svakako očekivala.
ZAKLJUČAK
Poglavlje Umjesto zaključka, str. 177. donosi jedan citat akademika Eduarda Hercigonje čije snažne riječi govore o viskom dosezima hrvatske kulture u doba inkunabula te izravno upućuju i na veliko značenje hrvatskoga tiskarstva u tom razdoblju. Riječ je o dojmljivu citatu velikoga hrvatskoga znanstvenika, ali je on u ovoj knjizi, nažalost, bez stvarne povezanosti s njenim zaključkom.
Autor knjigu zaključuje poglavljima Dodatak, str. 108. – 117. i Nakon svega, str. 118. – 120. U Dodatku analizira tiskarske znakove Pelegrina Pasqualija, Domenica Bertocha i Andrea Toresanija. Podaci o tiskarskim znakovima mletačkih majstora i njihovih tiskara, međutim, ne omogućuju identifikaciju tiskare ili tiskara Prvotiska, što je autor vjerojatno htio tom analizom. Analiza ni na koji način ne podupire niti dalje rasvjetljava autorove stavove i zaključke u ovoj knjizi. Poglavlje Nakon svega, i loše zaključke u njemu, već smo razmotrili u ovom prikazu.
Možemo zaključiti kako je šteta što autor nije ostao pri prvotnoj zamisli knjige,48 nego je dobro obavljen posao tipografske analize zaokružio interpretacijom istraživanja Daniele Fattori te se upustio u povijesne analize koje su dijelom nestručne i povijesno neutemeljene. Teško se oteti dojmu da je knjiga prof. Frane Para zapravo proširena prezentacija istraživanja Daniele Fattori. Kao da je jedna od njegovih ključnih namjera bila što snažnije predstaviti zaključke toga istraživanja te hrvatsku javnost uvjeriti u navodne zablude Zvonimira Kulundžića, Josipa Badalića, Julija Derossija, Helmuta Pressera, Eduarda Hercigonje i brojnih drugih autora koji su afirmativno pisali o Kosinjskoj tiskari. Parova knjiga ne donosi nove spoznaje o povijesti našega Prvotiska, nego ostaje neuspjelim pokušajem učvršćivanja hipoteze o tiskanju Prvotiska i Kosinjskoga brevijara u Veneciji – hipoteze koja nikada, pa ni ovom knjigom, nije bila potkrijepljena deovoljnim dokazima i znanstvenom argumentacijom. Parafrazirajući autora, to je važna pouka jezikoslovcima, grafičkim stručnjacima i svima drugima koji ulaze u povijesne analize: potrebno je uvažavati sve raspoložive povijesne izvore te izbjegavati selektivan odabir literature i izvora koji potvrđuju samo unaprijed stvorene vlastite hipoteze i stavove.
Stvarni doprinos Parove knjige su vrijedne grafičke analize o mogućem tehničkom načinu tiskanja Prvotiska, izradi punci, matrica i slova, analizi grafičkih znakova tiskara i njihovih oficina te općenito tehnologiji tiskanja u vrijeme inkunabulistike. To je svakako doprinos vrijedan pažnje, znanstveno koristan budućim istraživačima.