UVOD – Kontekst „Agitpropa“ i sovjetizacije (1945. – 1948.)
Godina 1946. označila je ključno razdoblje u konsolidaciji rane komunističke vlasti u novoj jugoslavenskoj državi. Kako bi učvrstila svoj politički monopol, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) koristila se sustavnim i sveprisutnim aparatom agitacije i propagande (Agitprop).1 Propaganda je prožimala sve društvene i političke sfere, a njezina je oštrica bila usmjerena prema oblikovanju javnoga mnijenja, indoktrinaciji stanovništva i neutralizaciji stvarnih ili zamišljenih neprijatelja režima.
Taj proces totalitarizacije društva bio je vidljiv i na mikrorazini javnih ustanova. Opća bolnica Dubrovnik, tijekom 1946., preoblikovana je iz isključivo zdravstvene ustanove u politički poligon. U Dubrovniku, kao tradicionalno građanskoj i religioznoj sredini, vlast je provodila pojačani nadzor i integraciju pomoću lokalnih ustanova poput dubrovačke bolnice.
Analizom sačuvanih originalnih letaka, proglasa, pjesama i proznih crtica iz arhiva stare dubrovačke bolnice, ovaj rad nastoji rasvijetliti mehanizme kojima je lokalna partijska ćelija pokušavala uspostaviti apsolutnu ideološku kontrolu, ali i oblike pasivnoga otpora bolničkoga osoblja i pacijenata. Istraživanje se temelji na primarnoj građi arhiva dubrovačke bolnice (1880. – 1941.) iz Državnoga arhiva u Dubrovniku. Ključan izazov predstavljala je analiza fonda „Bolnica – nesređena građa“,2 oštećenoga uslijed dugogodišnjega boravka u vlažnim i otvorenim prostorima stare bolnice. Zbog fragmentiranosti i neobrađenosti dokumenata, na tome je gradivu često nemoguće primijeniti standardne statističke i grafičke metode. Unatoč tomu, detaljnim pregledom više od 400 kutija nesređene građe koja kronološki prelazi granicu 1941., identificirani su vrijedni dokumenti iz 1946. koji su omogućili analizu stanja u bolnici tijekom ranoga komunističkog razdoblja.
Ritualizacija proslava i mobilizacija masa: Prvi svibnja i Dan pobjede
Uspostava novoga poretka zahtijevala je redefiniranje javnoga prostora i uvođenje novih državnih rituala. Kolektivizam i masovni događaji služili su potiskivanju nepoželjnoga individualizma i stvaranju privida općega narodnog jedinstva. Zanimljiv lokalni fenomen u Dubrovniku bila je instrumentalizacija tradicionalnih dekorativnih elemenata. Standali,3 tradicijski drveni stupovi koji su se stoljećima rabili isključivo kao ukras za Festu svetoga Vlaha, u svibnju 1946. iskorišteni su za proslave novoga režima.
Za proslavu Prvoga svibnja 1946. izdana je direktiva kojom se od svih ustanova, podružnica i društava zahtijevalo kićenje zgrada i trgovina zastavama, zelenilom, parolama te portretima Josipa Broza Tita i Josifa Visarionoviča Staljina. Posebno mjesto bilo je predviđeno za isticanje imena radnika uspješnih u tzv. prvomajskome takmičenju. Organiziranom povorkom koja je krenula iz povijesne jezgre prema željezničkoj stanici u Gružu koordiniralo je Mjesno sindikalno vijeće preko imenovanih redatelja, a sudionici su morali klicati točno propisanim parolama:
„Živio Prvi maj dan radnika i seljaka... Živio drug Tito tvorac našeg jedinstva... Živjelo bratstvo i jedinstvo naših naroda... Živjela sovjetska Rusija zemlja udarnika... Živio generalisimus Staljin osloboditelj potlačenih... Živio jugoslavenski Trst i Julijska krajina.“4
Sličan obrazac ponovljen je i 9. svibnja 1946., povodom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. Historiografski gledano, KPJ je monopolizirala i dogmatizirala antifašističku borbu izjednačavajući antifašizam isključivo s komunizmom.5 Proslava u Dubrovniku bila je pomno koreografirana: limena glazba, vojska i omladina krenuli su sa stanice Lapad, spojili se s gruškom povorkom te stigli na Pile pod koordinacijom gradskih sindikalnih organizacija. Dokumenti iz bolničkoga arhiva svjedoče o rigidnosti proslave, a dokaz je toga popis eksplicitno nametnutih parola koje su slavile Crvenu armiju, Staljina, slavensko bratstvo te Komunističku partiju Jugoslavije kao „organizatora borbe i pobjede nad okupatorom i domaćim izdajnicima.“6 Kako bi se osigurala masovnost na tome državnom prazniku, vlasti su primijenile i ekonomske stimulanse – demonstrantima je isplaćivana redovna dnevnica, a onima koji su morali ostati na radnim mjestima zajamčena je 50 % veća nadnica.
Geopolitički pritisci i lokalna refleksija: Tršćanska kriza
U proljeće 1946. jugoslavenska se diplomacija suočila s teškim pregovorima oko sudbine Istre, Julijske krajine i Trsta. Unutarnja politika pratila je te napetosti masovnim protestnim mitinzima diljem zemlje pod krilaticom „Trst je naš”.7 Refleksija te visoke geopolitike jasno se iščitava u proglasima upućenima djelatnicima dubrovačke bolnice.
Za veliki protestni skup, održan pod gradskim zvonikom na Stradunu 16. svibnja 1946., sindikalni dužnosnici izdali su upute o obveznome donošenju jugoslavenskih zastava i parola usmjerenih protiv zapadnih saveznika, a u korist sovjetskih prijedloga razgraničenja: „Ostavljanje Trsta Italiji bila bi najveća nepravda. / Predloženi koridor u Istri ugrožavao bi sigurnost nove Jugoslavije. / Hoćemo nedjeljivu Istru sa Trstom! / Živio SSSR zaštitnik mira i demokratskih prava! / Protestujemo protiv nepravednih prijedloga Američkog, Engleskog i Francuskog delegata! / Odlučno tražimo pripojenje Trsta Jugoslaviji! / Za prijedlogom druga Kardelja stoje svi narodi Jugoslavije!“8
Ovakav narativ služio je homogenizaciji lokalnoga stanovništva isticanjem vanjske ugroze dok se istovremeno slavljenjem imena Josipa Broza Tita sustavno gradio kult ličnosti koji će postati ključni integrativni, ali dugoročno i najranjiviji čimbenik stabilnosti jugoslavenske federacije. Takva ikonografija 1946. predstavljala je embrionalnu fazu konstrukcije kulta ličnosti Josipa Broza Tita, koji će u kasnijim desetljećima poprimiti elemente sekularne religije, duboko ukorijenjene u sve pore društvenoga života, pa tako i u sport.
Odnos prema Katoličkoj Crkvi i konstrukcija „unutarnjega neprijatelja“
Dok se partizanski pokret glorificirao bez ikakve kritičnosti i analize ratnih zločina ili represije prema neistomišljenicima, Katolička Crkva u tome je razdoblju predstavljala jedinu stvarnu institucionalnu opoziciju komunističkomu režimu. Vlast ju je percipirala kao ključnoga ideološkog protivnika nastojeći sustavno uništiti njezin ugled u narodu pomoću propagandnoga povezivanja klera s fašizmom i kolaboracijom.9
Izrazit primjer takve difamacije pronalazimo u pamfletu pod naslovom „Proljeće 1946 g.“, koji je potpisao autor pod pseudonimom „Komesar R. M.“ U tekstu se izravno napada kler te se upotrebljava tada svježi narativ o stradanjima u Širokom Brijegu kako bi se opravdao obračun s Crkvom: „Ti izdajnici danas kod naroda ne mogu naći sklonište, ali ga nalaze kod svojih istomišljenika koji se kriju pod mantijom, skrivajući izdajnike po crkvama i konventima... Kler se pokazao odgojiteljem koljača... Sjetimo se ožalošćenih očeva i majki koji su izgubili svoje sinove na Širokom brijegu padajući od kiše metaka koji su dolazili s prozora fratarskog samostana. Ovi zlikovci se nisu stidili „kazne Božje“ i umjesto križa uzeli su u ruke mitraljez... Radni narod uživa sva prava koja ga pripadaju a naša mlada FNRJ cvate u svemu kao proljetna ruža... Sa Titom Za Tita!“10
Ovakav diskurs služio je legitimiranju poslijeratnih progona svećenika i redovnika prikazujući Crkvu kao izravnu prijetnju procvatu nove socijalističke domovine.11
Mehanizmi nadzora i ideološkoga čišćenja: Slučaj letka „Nesretnici!“, „Kultura potkazivanja“ i totalitarnoga nadzora
Anonimni letak na kraju („Nesretnici...”) primjer je prakse političke budnosti i stvaranja „kulture potkazivanja“. Paralelno s vanjskopolitičkom mobilizacijom i napadima na Crkvu, režim je provodio strogu unutarnju diferencijaciju unutar ustanova. Najplastičniji primjer uvođenja ozračja straha i poticanja na prokazivanje („cinkarenje“) među bolničkim osobljem predstavlja anonimni letak s potpisom „Promatrač“, koji se stilski i retorički paradoksalno oslanja na religijske motive očišćenja („grijeha”), ali u svrhu partijske ideologije: „Nesretnici! Očistite duše vaše od prljavih vaših mana, očistite srca vaša od pakosti i od zala! Poslije višekratnog ukazivanja na vaše štetne mane, koje se pojavljuju kod bolničkog osoblja s tendencijom razjedinjavanja, stvaranjem zbrke u redovima složnih i radinih, i time izazivajući nered i nezadovoljstvo koje bi imalo dobro da posluži samo neprijateljima našeg naroda... Skreće se pažnja... svima koji se nalaze u službi naroda... da budnim okom prate sve one nedostojne elemente koji bi pokušali da ugroze najvišu tekovinu – bratstvo i jedinstvo [...] Sve one koji rade što nije dozvoljeno i neodgovorno, prstom pokažite i isključite iz vašeg društva jer taj nije dostojan da radi među vama i jede narodni kruh.“12
Ovaj proglas zorno demonstrira namjeru uvođenja potpunoga nadzora („Oči i uši”), gdje se svako odstupanje od kolektivističke norme proglašavalo neprijateljskim djelovanjem protiv tekovina Narodnooslobodilačke borbe.14
Pasivni otpor i uloga zidnih novina: „Diverzanti“ u bolničkim hodnicima
Unatoč agresivnim pokušajima indoktrinacije, analiza bolničkoga gradiva otkriva postojanje aktivnoga i pasivnoga otpora unutar same ustanove. Taj se otpor najčešće odražavao uništavanjem ili uklanjanjem službenih propagandnih plakata i zidnih novina. Sukob mišljenja na bolničkim hodnicima ostao je zabilježen u letku s potpisom „Bolesnik“, koji reagira na noćno skidanje proglasa, izrijekom spominjući uklanjanje teksta s naslovom „Badnja noć“ (što upućuje na tinjajući religijski i proturežimski sentiment pojedinih djelatnika ili pacijenata):
„Budi se, zora je! Neki još spavaju u dubokom snu, premda je već svanuo dan. [...] oni spavaju i u snu ustaju kao tužni mjesečari kao utvare, hodnicima opipavajući zidove i table, neodgovorno skidaju članke, koji im se pričine kao nedovoljan, kao članak koji se nalazio na tabli za zidne novine s naslovom „Badnja noć”... To mora da je ipak grozna bolest... Zato svaki onaj koji se osjeća zdravim neka stavi sebi zadatak da svestrano pomože onima koji boluju... kasnije će vam oni biti zahvalni što ste ih probudili da ih oslobodite od tih nepoželjivosti što ste učinili dobro svome bližnjemu. Isto tada kada ozdrave i oni će radosno uskliknuti svojim drugovima: Budite se i ustajte, već je davno svanulo!“16
Propagandni proglasi i zidni novinski isječci u bolnici često su skretali pozornost s gorućih socijalnih i ekonomskih problema poratnoga razdoblja.17 Autori su se nerijetko koristili hermetičnim, alegorijskim izričajem kako bi poslali poruke upozorenja onima koji se ne klanjaju partijskoj liniji, o čemu svjedoči i zapis s inicijalima Ž. I.:
„Oluja! zatvaraj sva jedra, grmio je glas kapetana kroz urlik oluje i prasak valova. [...] Na krmi zaostao mlad mornar pa se nekud plaho i začudno zagledao u demonski ples valova. Neka znade svaki pojedini koji uđe u ples da ga mora isplesati ili ne ići u ples.“18
Socijalni inženjering na radnome mjestu: „Iskorjenjivanje troskota i kukavica“
U okruženju u kojemu se idealiziralo zajedništvo, sustavno se gušio individualizam, sloboda izražavanja i kritička misao. Literarni uradci lokalnih aktivista imali su jasnu pragmatičnu ulogu: poticati prokazivanje kolega koji nisu slijedili službenu doktrinu i opravdati njihovo trenutačno otpuštanje s posla.
Kao metafora za politički nepoćudne radnike upotrebljavala se riječ korov, o čemu svjedoči didaktička pričica „Baštovan i troskot“, s potpisom „V. Č.“: „Ovako ima štetnih radnika koje bi trebalo da se izbaci iz radnih masa, da ih se iščupa, jer škode i upropašćuju radničku klasu, uništavaju dobre namjere pravih radnika kao što je troskot grickao kupus.“19
Ta tendencija preodgoja ili potpunoga izopćenja iz radničke klase vidljiva je i u tekstu „Personalna bolest“ (potpisan s „B. A.”), u kojemu se kritičko promišljanje tretira kao medicinski i patološki problem samoga bolničkog osoblja: „Naš bolnički personal nažalost još nije dovoljno ozdravio od nepoželjne i opasne bolesti, starih štetnih nazora, grubih mana, međusobnog prezira, neslaganja i netrpeljivosti... Analizirajući sve te nedostatke treba da ih iz korijena naših srdaca iščupamo te da ih utopimo u duboko more zaborava...“20
Konačno, u kratkoj pjesmi/crtici „Kukavica“, autor povlači jasnu crtu između podobnih i nepodobnih radnika unutar bolnice. Kritički nastrojeni pojedinci uspoređeni su s nevidljivim, ali stalno prisutnim kukavicama koje narušavaju sklad naprednih „slavujskih“ glasova Partije:
„Dočim u krugu naše bolnice kukaju po cijelu godinu. Kukavicu nitko ne vidi da kuka. Samo se čuje da kuka, a ne vidi se... htjele bi naše kukavice da i slavuji kukaju, ali im to nigdje neće biti jer kukavica ostaje kukavica, a slavuj ostaje ptica pjevica.“21
Gospodarska mobilizacija: Radne akcije
Uz parade i političke proglase, specifičan instrument komunističke propagande i ekonomske obnove bile su savezne radne akcije.22 Nakon završetka pruge Brčko – Banovići, tijekom 1946. vršene su intenzivne pripreme za izgradnju pruge Šamac – Sarajevo.23 Mobilizacijski proglasi koji su kružili bolnicom nastojali su povezati privredni napredak (otvaranje rudnika, spajanje zaleđa s Jadranskim morem) s romantičarskim zanosom omladine, često koristeći narodni deseterac u svrhu lakše recepcije među masama, što ilustrira i pjesma Mile Tomić:
„Viče vila s Mosor planine i dozivlje braću dalmatine! / Vrličane, kršne Cetinjane i junake iz Ravnih Kotara! / Nije ono sa Mosora vila već dozivlje naša zemlja mila! / Da idemo izgraditi prugu ispuniti obavezu drugu! [...] Naša zemlja to od nas pita da viknemo živio nam maršal Tita!“24
Između kolektiva i pojedinca: Humor, drugarstvo i egzistencijalna tjeskoba
Prvi oblik odstupanja od formalnoga propagandnog tona očituje se u internoj satiričnoj poeziji nepoznatoga autora unutar bolničkoga kolektiva. Pjesma tematizira suodnos unutar Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i bolničke svakodnevice:
„Sastali se svi baš jesmo ko što prije rekli bjesmo...
Komesar je žrtva prva, nije ni on baš od drva...
Na sastanku on naglašava, kritika se odobrava,
Ali drugovi mudro šute komesara da ne ljute.
Ozdraviti baš ne žuri, jer i tako vrijeme juri.
Zabušant se nama smije, ko umije njemu dvije.“25
Iz historiografske perspektive, ova je pjesma dragocjen izvor za razumijevanje fenomena „kontrolirane kritike“ ili pak bezazlenoga internog humora koji je služio kao ispušni ventil za napetosti unutar kolektiva. Autor se koristi tradicijom partizanskoga drugarstva iz ratnih dana kako bi se našalio na račun ključnih figura novoga poretka – u istoj osobi bolesnoga komesara i ekonoma (zabušanta). Posebno je analitički zanimljiv stih o tome kako „drugovi mudro šute komesara da ne ljute“, što, unatoč šaljivomu tonu, točno detektira atmosferu straha i svijest o granicama dopuštene kritike koja se počela ugrađivati u društvo već 1946.
Egzistencijalna tjeskoba kao antiteza socijalističkomu realizmu: Pjesma „Sudba“
Potpuni kontrast, kako službenomu optimizmu, tako i navedenomu internom humoru, predstavlja pjesma „Sudba“ potpisana inicijalima P. B., također sačuvana u bolničkome arhivu:
„O! kruta sudbo što zjaš, lice mi kistom tamnim...
Da vrištim i cijučem, da pacov izgledam – blijed...
A opet nekad remen snažni / I hladno ošinu, i bjeh ko led.
Nejako i prozirno zurim, rumori život - plaši mi ćud:
I hlepim i srčem, u isto veće, i gledati mogo nijesam svud
skupiti bar zrno ili mrlju sreće...“26
U vremenu kada je u kulturi i propagandi dominirao socijalistički realizam – pravac koji je zahtijevao isključivo prikazivanje pobjedničkoga mentaliteta, izgradnje, snage i kolektivnoga zanosa – pojava pjesme poput „Sudbe“ predstavlja radikalan estetski i psihološki otklon.
Analizom pjesme uočavaju se sljedeći elementi:
ekstremni individualizam i nemoć: Autor se ne identificira s naprednim kolektivom („mi”), nego progovara iz pozicije duboko traumatiziranoga i izoliranoga pojedinca („ja”).
Metafore nasilja i straha: Izrazi poput „kruta sudba“, „pacov blijed“ i „remen snažni“ koji „hladno ošinu“ sugeriraju na postojanje duboke egzistencijalne tjeskobe, straha od neizvjesnosti, a potencijalno i proživljene ratne ili poslijeratne traume.
Potraga za „mrljom sreće“: Žudnja za skupljanjem „zrnca ili mrlje sreće“ u potpunoj je suprotnosti s proklamiranom općom društvenom srećom koju je obećavao novi sustav.
Pronalaženje ovakvoga teksta u arhivu jedne zdravstvene ustanove (bolnice) svjedoči o tome da proces indoktrinacije 1946. nije bio posve monolitan. Ispod površine masovnih manifestacija, prvomajskih povorki i jednoglasnoga skandiranja na Stradunu postojali su pojedinci čiji se unutarnji svijet sastojao od straha, rezignacije i pokušaja očuvanja vlastite intime pred naletom sveobuhvatne politizacije svakodnevice. Identitet autora potpisanoga inicijalima P. B. za sada ostaje nepoznat, što otvara pitanje je li riječ o pacijentu, liječniku ili o nekome drugom članu bolničkoga osoblja. Međutim, u kontekstu 1946. ta anonimnost i korištenje samo inicijala mogu se interpretirati i kao svjesni čin samozaštite. U atmosferi pojačanoga nadzora, „političke budnosti“ i poziva na potkazivanje unutar bolnice (kako svjedoči i letak „Nesretnici!“), izražavanje tako mračnih, duboko individualnih i nesocijalističkih osjećaja pod punim imenom i prezimenom predstavljalo bi golem egzistencijalni i politički rizik za autora. Stoga skrivanje iza inicijala P. B. vjerojatno svjedoči o nagonu za očuvanjem vlastite sigurnosti u vremenu u kojemu je privatna misao postala sumnjiva.
Zaključak
Analiza primarne, neobjavljene arhivske građe iz arhiva stare dubrovačke bolnice iz 1946. pruža dragocjen historiografski uvid u mehanizme uspostave i funkcioniranja ranokomunističkoga totalitarnog sustava na lokalnoj mikrorazini. Sinkroniziranim djelovanjem sindikalnih podružnica i lokalnih partijskih ćelija, bolnica je u poratnim mjesecima preoblikovana iz isključivo zdravstvene ustanove u prvorazredni politički i ideološki poligon.
Istraživanje pokazuje da je komunistička propaganda u bolničkome okruženju bila iznimno slojevita te da je pokrivala širok raspon tema – od agresivnoga geopolitičkog homogeniziranja (Tršćanska kriza) i oštre difamacije Katoličke Crkve (povezivanje klera s fašizmom i kolaboracijom), pa sve do ekonomske mobilizacije pomoću saveznih radnih akcija. Kako bi ugradio novu ideologiju u svijest građana, režim je parazitirao na tradicionalnim elementima (ukrašavanje Straduna standalima) te se paradoksalno koristio retorikom očišćenja i bratstva koja korijene vuče iz kršćanskih vrijednosti dok je istovremeno provodio rigidan socijalni inženjering.
Ključni doprinos ovoga rada leži u mapiranju metoda kojima se Partija nastojala obračunati s kritičkom misli i individualizmom unutar radnoga kolektiva. Literarno-alegorijskim formama nepoćudni radnici i kritičari sustava dehumanizirani su i patologizirani motivima „troskota“, „bolesti“ i „kukavica“, što je služilo kao izravno opravdanje za njihovo prokazivanje i izopćenje iz radničkih masa.
Međutim, dokumenti su ujedno i svjedočanstvo da proces indoktrinacije u Dubrovniku nije tekao bez otpora. Fenomeni poput noćnoga skidanja plakata s vjerskim aluzijama („Badnja noć“) dokazuju postojanje pasivne rezistencije u bolnici. S druge strane, pojava satiričnih stihova o komesaru i ekonomu te duboko tjeskobne, egzistencijalne poezije pojedinca (poput pjesme „Sudba”) jasno indicira da, unatoč proklamiranomu kolektivnom optimizmu, pojedinac u ranoj fazi komunizma ostaje zarobljen u strahu i nesigurnosti pred represivnim aparatom poretka. Analizirano arhivsko gradivo pokazuje da, unatoč snažnim pritiscima, totalitarni aparat nije u potpunosti uspio izbrisati individualnu sferu. U primjerima satirične poezije o komesarima i duboko tjeskobne, intimne lirike potpisane s P. B., razvidno je da se unutar bolničkih zidova zadržao prostor za ljudski humor, ali i za duboku egzistencijalnu krizu pojedinca, što je činilo tihu, estetsku i psihološku antitezu nametnutomu optimizmu službene komunističke propagande. Mikrosvijet dubrovačke bolnice 1946. tako se potvrđuje kao vjerna i paradigmatska slika makrosvijeta rane poslijeratne Jugoslavije, u kojoj su se brutalne metode kontrole i ideološkoga čišćenja vješto skrivale iza kulisa narodnoga zanosa, drugarstva i privredne obnove.