Review article
Poljski najbliži susjedi: službeni komunistički stereotipi i pučki mitovi
Leszek Dziegel
; Institute of Ethnology, Jagiellonian University, Krakow, Poland
Abstract
U centralnim i istočnoeuropskim zemljama pod Staljinizmom, mogućnost putovanja u inozemstvo bila je smatrana kroz razdoblje komunističke vladavine rijetkom privilegijom dozvoljenom od vlasti. Putovanja u inozemstvo i međunarodni kontakti čak i među najbližim susjedima bili su u područje nedostižnih snova, frustracija, mitova i stereotipa. U početku su smjeli putovati samo atletičari i nekolicina službeno priznatih umjetnika. Nakon Staljinove smrti 1953. godine prvi sramežljivi izravni kontakti uspostavljeni su između grupa znanstvenika i specijalista u smislu "razmjenjivanja profesionalnoga iskustva". Posjete su se, međutim, trebale držati strogoga programa, a sudionici su birani na temelju svoje političke vjernosti. Ovakvo se stanje stvari počelo postupno mijenjati nakon što je potpisan sporazum sa Čehoslovačkom prema kojemu su stanovnicima obiju zemalja dozvoljene kraće posjete preko granice. Te su posjete bile ograničene na usko područje na objema stranama planine Tatre. Ti prvi kontakti nakon Drugoga svjetskoga rata rezultirali su iskrivljenim poimanjem o Česima i Slovacima u narodnom shvaćanju. Gubici stvoreni komunističkom ekonomijom u svim zemljama ove regije imala je za posljedicu da je turističkim posjetama pridano značenje bavljenja krijumčarenjem. Ovaj je fenomen uskoro postao znatno primjetan kad je postalo moguće putovati za Mađarsku, posebno u njezin dojmljiv glavni grad Budimpeštu. S vremenom su se počela organizirati grupna putovanja tijekom godišnjih odmora u ljetovališta uz obalu Rumunjske i Bugarske koja su reklamirana kao "Crnomorska rivijera". To je u stvari bio prilično surogatni oblik luksuza. Turističke grupe iz SSSR-a su bez razlika bile sastavljenje ili od priprostih radnika iz kolhoza koji su bili zastrašeni, pod stalnom prismotrom i pažljivo sprečavani u bilo kakvom pokušaju kontakta s Poljacima. Zasigurno se slika sovjetskih gradova i njihovih stanovnika, prikazivana službenom propagandom, znatno razlikovala od uobičajenoga viđenja Poljaka. Uz to sovjetska je propaganda izbjegavala naglašavanje posebnosti kultura kao što su ukrajinska, bjeloruska, litvanska, kirgizijska: njihovi su stanovnici uvijek prikazivani kao sovjetski građani bez konkretne oznake etničke pripadnosti. Nakon što je sovjetski blok normalizirao odnos s nekadašnjom Jugoslavijom i dalmatinska je rivijera postala meta putovanja poljske komunističke elite koja je uživala najviši novčani status. Tek kasnije su i ostale društvene grupe počele slijediti njihov primjer. Turisti iz Jugoslavije su zauzvrat dolazili u Poljsku u sve većem i većem broju. Uglavnom su bili zainteresirani za kupovinu namirnica na veliko, što je bilo unosno radi povoljne razlike u tečaju dolara. U svim komunističkim zemljama javna je propaganda govorila građanima da su nedostaci osnovnih potrepština u trgovinama uzrokovani stalnim kupovanjem stranih turista. Ovo je hranilo uzajamnu netrpeljivost i predrasude. Posebnu ulogu u javnoj propagandi je odigrala DDR, prikazivana kao zemlja "dobrih Nijemaca", za razliku od Zapadne Njemačke koja je prikazivana kao neprijatelj narodima Srednje Europe. Turisti iz Istočne Njemačke su voljeli dolaziti u Poljsku, posebno na more i u planine i bili su poznati po svom primjernom ponašanju.
Stoga je otvoreno iskazivanje šovinizma u istočnoj Njemačkoj nakon 1990. doživljeno kao šok neobjašnjiv većini Poljaka. Službena propaganda komunističkoga režima u Poljskoj pokušala je postaviti navodno nemirne i pretjerano kritične Poljake u opreku s politički ispravnim Česima, Slovacima, Mađarima, Bugarima i Istočnim Nijemcima. Prema toj su propagandi ti narodi ustrajali u građenju socijalizma i tako dostigli viši životni standard od Poljaka. Stanovnici ovih zemalja su zauzvrat o prosječnome Poljaku dobivali sliku buntovnoga individualiste sklonom štrajkovima, lijenom, koji zahtijeva stalni politički nadzor. Ovaj trend u službenoj propagandi bio je očit u Mađarskoj pod vladavinom J. Kadra i u Bugarskoj, i u zadnjoj godini vladavine Živkova. U specfičnim ekonomskim uvjetima koje su označavali stalni gubici i nestašice razvila se kategorija"trgovca-turista" koji je putovao na kraćim relacijama između susjednih zemalja, a s vremenom je zamijenio stvarne turiste. U stvari su komunistički režimi više voljeli dodire "plebejskog" tipa, nego intelektualne. Dodatno su se vlasti namjerno okorištavale dugotrajnim obostranim animozitetima i strahovima, koji su često umjetno napuhavani. Stoga su često Nijemci (ili u Bugarskoj Turci) bili ti koji su proglašavni čudovištima. Vlasti su poticale i različite oblike nacionalizma i šovinizma sa stalnim naglašavanjem da bi bez Sovjetskoga Saveza kao posrednika zemlje Središnje i Istočne Europe uskoro zaratile. Pad komunizma u Europi nije potpuno izbrisao posljedice obostrane izolacije niti je izbrisao umjetno stvorene stereotipe i zlonamjerne mitove. Nova Srednja i i Istočna Europa teško da je u današnje doba Arkadija. Postoje mnogi društveni i ekonomski problemi koji su, budući da su bili potiskivani godinama, sada izbili dvostruko intenzivnije. Gorko nasljeđe komunizma u ljudskom shvaćanju trebalo bi postati predmet istraživanja etnologa, povjesničara kulture ili sociologa. Što se prije određeni fenomeni odrede i imenuju, to će biti lakše ublažiti napetosti između Europljana, oslobođenih od totalitarnog sistema koji je nastojao vršiti potpunu kontrolu nad njima.
Keywords
komunizam; stereotipovi; pučki mitovi
Hrčak ID:
59865
URI
Publication date:
25.3.1999.
Visits: 2.056 *