Pregledni rad
Starozavjetne teme u Katehetskim propovijedima blaženoga Alojzija Stepinca
Juraj Batelja
; Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Zagrebu
Sažetak
Za vrijeme sužanjstva u rodnoj župi Krašiću (1951.–1960.)
zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sastavio je dvije knjige
katehetskih propovijedi u kojima je na temelju svetopisamske
objave razradio kršćanski nauk i njegovu primjenu u slavljenju
sakramenata i svakodnevnom kršćanskom životu. Ta zbirka od 140
propovijedi nosi obilježje katehetskoga štiva i cjelovitog kršćanskog
nauka. U njima se autor služi biblijskim uzorima, povijesnim
osobama, mislima crkvenih otaca i sabora koji su jamac katoličkoga
pravovjerja.
Predmet istraživanja ovoga članka jesu okolnosti nastanka
tih propovijedi i starozavjetne teme u njima. Te su propovijedi
izvorno autorsko djelo i odaju Stepinca kao vrsnog vjeroučitelja
i katehetu, uvijek svjesna da bez poznavanja vjerskih istina ne
može biti ozbiljnoga kršćanskog života. Svojim stavom i naukom
zauzimao se da se vjeronauk naviješta, tumači i prenosi temeljne
istine katoličke vjere, bez obzira na političke okolnosti u kojima se
naviještaju. Premda izravno ne spominje da su propovijedi nastale
u vremenu političkog progona Katoličke Crkve, ozbiljnost iznošenja
katoličkih istina i zahtjev za njihovim primjenjivanjem u okolnostima
progona odaju autora kao budna pastira i autentična navjestitelja
evanđeoske poruke.
Iz sadržaja i poruka starozavjetnih tema može se zaključiti
da nadbiskup primjenjuje klasično katekizamsko izlaganje, koje
čovjeka od spoznaje Boga Stvoritelja vodi k Bogu koji čovjeka ne
napušta u trenutcima njegove slabosti, štoviše, prepun je milosrđa
i smilovanja prema njemu. Stepinac tumači Božje stvarateljsko
zahvaćanje u život, stvaranje vidljivog i nevidljivog svijeta, osobitost
čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju, ali i pojavak grijeha i zla.
Govori o Bogu kao dobrome ocu koji oblikuje izabrani narod, daje
mu predvodnike u vjeri i bogoslužju, koji ga odgaja zapovijedima
urezanima u njegovo srce kao zalog identiteta, opstanka i spasenja.
Štoviše, on upućuje na poštivanje roditelja i poglavara, na brigu za
život i osobno zdravlje i zdravlje bližnjega, na krjepost i povrjedu
stidljivosti, poštivanje tuđeg vlasništva i dobra glasa.
Budući da je uvijek u životu imao pouzdanje u Boga i bio
vjeran svom biskupskom geslu “U tebe se, Gospodine, uzdam!”,
nadbiskup je izvrsno protumačio kako grijeh očajanja može postati
krjepost ufanja (Šaul i David), ali i kako krjepost vjere po uzoru na
Abrahamovu biva zalog Božjeg blagoslova. Osim toga, prikazao je
Mojsija kao svojevrsnu sliku Isusa Krista, vrlo vješto povezujući
starozavjetnu i novozavjetnu povijest spasenja predočujući je kao
jednu nerazdvojnu cjelinu u kojoj se očituje Božja briga za čovjeka.
Središnje mjesto u prenošenju nade i moralnom pridizanju
Božjeg naroda on je dao prorocima, Božjim izaslanicima. Oni su
navijestili Spasiteljev dolazak i “njihova proročanstva svakog
čovjeka dobre volje moraju dovesti Kristu”.
Proučavanje ovih propovijedi i njihova djelomična usporedba
s današnjim katehetskim priručnicima omogućuje suvremenom
vjeroučitelju, kateheti i svakom vjerniku bolje poznavanje
zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji na temelju povijesti
spasenja obrađuje velike teološke teme. Redoslijed i odabir tema
prati biblijsku povijest s posebnim naglaskom na središnje likove
Staroga zavjeta.
Ključne riječi
Alojzije Stepinac; katehetske propovijedi; Stari zavjet; kateheza; vjeronauk; Biblija; Bog Stvoritelj; anđeli; milost; grijeh; proroci; vjera
Hrčak ID:
109382
URI
Datum izdavanja:
16.10.2013.
Posjeta: 2.310 *