Monografija u povodu 100. godišnjice rođenja Miljenka Smoje. Magdalena Nigoević i Anita Runjić-Stoilova (ur.). Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet – Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku (HDPL), Split–Zagreb, 2024., 469 str.
Urednice publikacije, profesorice Magdalena Nigoević, romanistica na Odsjeku za talijanski jezik i književnost, i Anita Runjić-Stoilova, fonetičarka na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Splitu, članice Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku, priredile su monografiju Miljenku Smoji u čast koja se, uz Uvodno slovo, sastoji od 35 priloga.
U Uvodnome slovu urednice donose razloge za objavljivanje ove svečarske monografije. Kako je u Splitu 2023. godina, u povodu 100. obljetnice njegova rođenja, proglašena godinom Miljenka Smoje, kroničara vremena, prostora, mentaliteta i jezika, znanstvena je zajednica ovom publikacijom izrazila zahvalnost i poštovanje ovomu istaknutom splitskom novinaru i književniku.
Monografija je dalje podijeljena u šest cjelina.
Prva cjelina, naslovljena Smojinih 100, donosi dva priloga. Gradonačelnik Splita Ivica Puljak u kraćem tekstu Smojina godina govori o Splitu, Smojinu Splitu koji svojim mentalitetom, duhom i životnim stavom ulazi u srca njegovih žitelja te o potrebi da se 2023. godina proglasi Smojinom godinom kako bi se odao spomen jednomu od velikana Grada pod Marjanom. Splitska publicistkinja Herci Ganza, koordinatorica Organizacijskoga odbora »Smojinih 100«, u tekstu Smojinih 100 – kalendar radosti i ljubavi donosi upravo kalendar događanja »Smojinih 100« (2023. i dio 2024.) s podatcima o događanjima, počevši od 6. siječnja 2023. sve do veljače 2024. godine.
Druga cjelina, naslovljena Znanstveni prilozi, ima četrnaest priloga. Autorice Maja Bezić i Nevena Čudina Turčinov u prilogu Talijanizmi u Smojinim čakavskim kronikama, polazeći od rezultata istraživanja talijanizama u novinskim tekstovima Miljenka Smoje iz 1994. i 1995. godine, napisanima na splitskoj čakavštini, proučavaju ulogu talijanizama u postizanju humorističnosti i autentičnosti Smojinih tekstova. Na kraju rada donose glosar 100 obrađenih talijanizama. Autorice Snježana Bralić i Vini Mušac donose prilog Smojino štivo kao riznica izričaja i običaja u nastavi hrvatskoga kao stranoga jezika, u kojem razmatraju kako uvođenje romana Velo misto u nastavu predstavlja izazov polaznicima koji kroz njega uče splitski govor, običaje, povijest i mentalitet grada s početka XX. stoljeća, istovremeno razvijajući jezične vještine, podižući razinu sociokulturne kompetencije te prevladavajući kulturne stereotipe. Tanja Brešan Ančić u radu Morfološka obilježja promjenjivih riječi u Smojinu Velon mistu, analizirajući jezik likova koji govore splitskom čakavštinom, proučava i opisuje morfološke značajke splitske čakavštine u navedenome djelu na primjerima promjenjivih riječi. Pojedini oblici, zaključuje, oslikavaju čakavštinu Splita te govore Splitu bliskih naselja, a imaju funkciju što finijega nijansiranja likova. Jelena Đorđević u prilogu Osobna imena i nadimci u Smojinu Velom mistu na izdvojenome korpusu od 43 osobna imena i 35 nadimaka proučava Smojin izbor u nadijevanju osobnih imena i nadimaka likovima u romanu. Imena su analizirana s obzirom na njihovu strukturu, podrijetlo, etimologiju i vrstu motivacije. Zaključuje kako je autor izborom imena oslikao karaktere te pridonio humorističnosti i živopisnosti, približivši likove čitateljima. Matteo Esposito u radu Dall’umorismo alla morte, dal grottesco al carnevale, le sfumature del comico in Naše malo misto, koji je dio autorove doktorske disertacije, analizira sve nijanse humora prisutne u Našem malom mistu, primjećujući kako se Smoje njime koristio u svrhu suprotstavljanja i ruganja službenoj vlasti, u paleti od običnoga, svakodnevnoga humora do groteske i karnevalizacije smrti, koja u djelu ima poseban smisao, specifičan za svaki pojedini lik. Dunja Jutronić u prilogu Splitski čakavski Miljenka Smoje i Đermana Ćiće Senjanovića analizira čakavštinu ovih dvaju novinara i pisaca, napose Senjanovića kao Smojina nasljednika, zaključujući kako Smojin izraz, smojolekt, ima mnogo natruha štokavštine, dok ga Senjanović nasljeđuje te u svojemu izrazu bilježi daljnje promjene kroz koje je splitski govor prolazio tijekom vremena. Nebojša Lujanović u radu Mapiranje Dalmacije: čitanje Miljenka Smoje iz perspektive spacijalnih teorija (uz književnu kontekstualizaciju) analizira dio Smojina književnoga opusa, pri čemu uočava »Smojinu Dalmaciju«, konstruirani prostor kao vrstu svojevrsnoga imaginarija i kulturnoga nasljeđa te, polazeći od prostora kao diskurzivne tvorbe, zaključuje kako Smoje kroz svoje djelo izražava nostalgiju za Dalmacijom vlastitoga djetinjstva, ispunjenoga bezbrižnošću i tradicijom koja polako nestaje. Sandra Lukšić u radu Tko se boji Miljenka Smoje? Polifonija u novinskome diskursu o Smoji uoči 100. obljetnice rođenja na primjeru analize triju novinskih kolumni rekonstruira različite glasove u diskursu o Smojinu liku i djelu – novinara, književnika i scenarista. Na temelju tekstova objavljenih u trima tjednim/dnevnim novinama autorica razlučuje polifoniju od izrazito negativnih vrijednosnih stavova do neutralnih i pozitivnih koji upućuju na proturječje i njihovu složenost te upozorava na slojevitost Smojina statusa u hrvatskome novinskom diskursu. Josip Miletić i Ivana Dizdar u radu Autentična mjesta – lokalne, regionalne i nacionalne naracije u odabranim djelima Ivana Raosa i Miljenka Smoje analiziraju osobne i kolektivne naracije primorskih i zagorskih naseljenih mjesta u Raosovu djelu Vječno žalosni smijeh i Smojinu djelu Kronika o našem Malom mistu, zaključujući kako se lokalne identitetske odrednice maloga mjesta miješaju s regionalnima i u svrhu reafirmacije nacionalnoga, hrvatskoga. Magdalena Nigoević u radu Obrasci ponavljanja u Smojinoj Kronici o našem Malom mistu i njezinu prijevodu na talijanski jezik na ukupno 195 primjera istražuje i uspoređuje navedene obrasce razlučene po vrstama riječi uspoređene s prijevodnim istovrijednicama te zaključuje da je njihova funkcija pojačavanje komunikacijskoga učinka, značenja iskaza koji izražavaju emocije ili psihološko stanje govornika. Tea Rogić Musa u radu Miljenko Smoje: prilog bibliografiji recepcije donosi izbor iz novinske kritike i kritičke literature o Miljenku Smoji kao moguću polazišnu točku sveobuhvatnoga istraživanja Smojina djela i doprinos formiranju kritičke monografije, ističući ga kao autora čija su djela dosegnula popularnost nesvakidašnju u hrvatskoj kulturi. Anita Runjić-Stoilova u radu Figurativnost u Kronici o našem Malom mistu donosi stilističku analizu dramskoga diskursa, napose tropa u navedenome djelu kao stilskoga izraza kojim se postiže poseban učinak u svrhu doprinosa poimanju Miljenka Smoje kao jednoga od ponajboljih hrvatskih pučkih pripovjedača i humorista koji u Kronici svim čitateljima otvara pogled u stari Split. Anita Skelin u prilogu Tko su Smojini furešti? Analiza identitetskih odrednica u Smojinoj ratnoj kronici Malog mista na temelju ratne kronike Malog mista naslovljene Judi i beštije, objavljene 2018. godine, analizira identitetske odrednice Drugoga, odnosno Drugih koji su u Smojinoj prozi vrlo raznoliki furešti, a čine ih: turisti, domaći furešti i Vlaji. Branka Šegvić u prilogu Društvena uloga humora u Dnevniku jednog penzionera Miljenka Smoje, modelom područja lingvistike humora, analizira navedeno Smojino djelo i zaključuje kako se humor u Dnevniku koristi za kritiziranje društva i vlasti, za lakšu autorovu integraciju, čime dobiva naklonost publike, te za isticanje vlastite oštroumnosti, uvijek uz dozu diskretne ironije.
Treća cjelina, naslovljena Novinari i pisci o Smoji, donosi pet radova. Boris Dežulović u prilogu Štorija o Malome Marinku govori o Pometu, humorističnome listu za Dalmaciju nastalom u redakciji Slobodne Dalmacije, prvi broj kojega je osmislio, uredio i napisao Miljenko Smoje, svestrani mladi novinar koji je za Slobodnu Dalmaciju bio i autorom priloga gradske rubrike te sportskih i kazališnih/književnih priloga, kao i humoreski i komentara, reportaža i feljtona, putopisa i intervjua. Ivica Ivanišević, autor djela »Smoje – biografija«, u prilogu Novinarstvo kao prečica do književnosti raspravlja o Smojinu djelovanju i kao novinara i kao autora »ambicioznijih formi« – i kao zanatlije i kao umjetnika, čime je otvorio smjer razvitka budućim generacijama žurnalista kojima je to danas prirodan put k autorstvu ozbiljnih književnih djela. Mladen Krnić u prilogu Pitaj Smoju tko je, šta je i odakle dolazi čitateljima nastoji približiti Smoju posredstvom dijelova intervjua koji mu je Miljenko Smoje dao 1994. godine, ocjenjujući kako Smoje svojim jedinstvenim stilom i izražajem jedini i najbolje može dati odgovore na pitanja postavljena u naslovu ovoga priloga.
Marina Vujčić u prilogu Smojini ljudi, mista i beštije govori o vlastitu životnom putu ispunjenom Smojom – od djetinjstva uz Naše malo misto, Veloga mista u tinejdžerskim godinama, prigode kada su joj roditelji ugostili Miljenka Smoju i Borisa Dvornika u seoskoj kući u kojoj ona danas živi, uređivanja neobjavljenoga rukopisa Ljudi i beštije 22 godine nakon Smojine smrti, ideje da se epizoda Borbena ponoćka priredi za kazališnu izvedbu u povodu 100. godišnjice Smojina rođenja, do priređivanja Pasjih noveleta za Gradsko kazalište lutaka. Siniša Vuković u prilogu Miljenko Smoje i Hrvatsko narodno kazalište Split donosi kroniku scenskih izvedaba u produkciji HNK Split, temeljenih na Smojinim tekstovima: Ča je pusta Londra (1965), Roko I. Krvolok – oli ča je život vengo fantažija (1974), Roko i Cicibela (1983), Tijardović, život i vrijeme (1983), Ja i moj mali kumpanjo (1999), Tiha noć (2023).
Četvrta cjelina, naslovljena Smoje na sceni, ima šest priloga. Ivan Baranović u prilogu Mojih 100 Roko i Cicibela govori o odabiru i izvedbi predstave Roko i Cicibela Kazališne družine »Ritam igre«, stota izvedba koje se preklopila s obilježavanjem stotoga rođendana Miljenka Smoje. Nives Ivanković u prilogu Moglo je i svršit gore… donosi svoja razmišljanja o Smojinoj osobnosti, njegovu statusu književnika, odnosu sa suprugom Lepom, dosezima i utjecajima Veloga mista i Maloga mista, te o skulpturi na Matejuški, zaključujući kako je Smoje »Prežident od komedije Rvata«. Ivan Leo Lemo u prilogu Blago narodu, gradu i jeziku koji Smoju imaju kroz izraze vlastitih pozitivnih osjećaja o Splitu i o Smoji, njegovim djelima i likovima, ocjenjuje Smoju zaslužnim za njegovanje najboljega u nama samima. Marina Pejnović u prilogu Bilješke post festum premijere – lako je sad govori o Smoji, njegovu statusu pisca, veličini i ljubavi prema Splitu, posredstvom vlastitoga promišljanja i iskustva pripreme dramske predstave Velo misto. Ivo Perkušić u prilogu Smoje na daskama govori o koncertnome čitanju Smojina teksta Meštre Tonov najsritniji dan u izvedbi Gradskoga kazališta mladih u Splitu. Helena Petković u prilogu Što smo naučili iz proslave obljetnice? Iznosi mišljenje o tome kako je neopravdana mala zastupljenost Smojinih djela na hrvatskim pozornicama, ocjenjujući ga punopravnim predstavnikom dramske književnosti, vrijednost koje je sustavno negativno vrednovana.
Peta cjelina, naslovljena Smoje u školi, ima tri priloga. Sanda Cambj u prilogu Smoje u I. gimnaziji govori o projektu »Pas nije beštija«, koji je u I. gimnaziji u Splitu započeo u svibnju 2023. godine. Nikica Sikirica u prilogu Naše lipo ča govori o aktivnostima koje kao učiteljica razredne nastave u OŠ Lučac poduzima u smislu očuvanja splitskoga čakavskog izričaja. U istome smislu, uz uključenost Smojinih tekstova, svoja iskustva iz OŠ Manuš donose Renata Širović i Katarina Škriljo u prilogu U Smojinoj kali.
Šesta cjelina, naslovljena Smojina mjesta, ima pet priloga. Gita Dragičević u prilogu Smoje i Brač vole se javno govori o toj povezanosti i »ljubavi« koja je trajala pedeset godina. Luka Jadrić u prilogu »Borbena ponoćka« u Segetu piše o Smojinoj Borbenoj ponoćki i s njom povezanim događajem, odnosno o svome pradjedu, remeti Anti Jadriću iz Segeta. Mario-Nepo Kuzmanić u prilogu Varošanin Miljenko Smoje donosi rodoslovlje Miljenka Smoje unatrag dvanaest generacija rođenih u Splitu, počevši od Smoljanovića, rođena oko 1510. godine. Edo Šegvić u prilogu Miljenko Smoje i Matejuška govori o realizaciji postavljanja spomenika Miljenku Smoji na splitskoj Matejuški. Dunja Kalilić autorica je posljednjega priloga u knjizi, pjesme Legenda nastale povodom imenovanja Ulice Miljenka Smoje u Splitu.
Miljenko Smoje bio je novinar i književnik, humanist, putopisac, scenarist, humorist, satiričar, reportažist; portretist svakodnevice »maloga« čovjeka. Njegov je opus bogat, osebujan i jedinstven. Njegov je jezik zavičajan, pučki i živopisan. Njegovi su likovi originalni, nekonvencionalni i svevremeni. Njegove su teme duboke, ispričane sa šarmantnom i teško ponovljivom ležernošću svojstvenom samo velikim umjetnicima riječi. Kao uzor budućim generacijama autora, zaslužio je da ga se sjetimo s dubokim uvažavanjem i divljenjem, kako je to vidljivo u svim ovdje navedenim prilozima.
Zahvaljujemo urednicama na priređivanju ove bogate i zanimljive knjige o velikanu splitske riječi i splitskoga/dalmatinskoga mentaliteta – Malome Marinku, Šunji, iznimnomu Miljenku Smoji.
KATARINA LOZIĆ KNEZOVIĆ