Izvorni znanstveni članak
Marko Marulić, Karlo V. i Filip II.
Francisco Javier Juez Gálvez
; Universidad Complutense, Madrid
Sažetak
1. Zahvaljujući istraživanjima marulologa Charlesa Bénéa, saznali smo da je engleski kralj Henrik VIII. (1491-1547, regn. 1509-1547) bio revan čitatelj Marulićeva Evanđelistara te da ga je popratio vlastoručnim bilješkama, vidljivima na njegovu primjerku, koji se čuva u Britanskoj knjižnici. U ovom se radu pokazuje da se i dva španjolska vladara, suvremenici Henrika VIII, također mogu povezati s Marulićevim opusom. Riječ je o dvojici prvih kraljeva iz habsburške dinastije: Karlu I, odnosno caru Karlu V. (1500-1558, regn. 1516-1556 u Španjolskoj, 1520-1558 u Njemačkoj) i njegovu sinu i nasljedniku Filipu II. (1527-1598, regn. 1556-1598). 2. Car Karlo trajno je bio nezadovoljan obrazovanjem koje je stekao u djetinjstvu, iako je među njegovim odgojiteljima bio i istaknuti nizozemski humanist i teolog Adriaan Florisz Boeyens, budući papa Hadrijan VI: nikada nije ovladao latinskim jezikom, a najbolje se koristio francuskim i španjolskim, unatoč tomu što ga je počeo učiti tek kad je imao sedamnaest godina. Kao pedesetogodišnjak car je odredio da mu dvorski komornik bude zemljak, frankofoni Flamanac (kakav je i sam bio), grčko-latinski humanist iz Bruggea Guillaume van Male (Guillermo Malineo, Guilielmus Malinaeus; † 1560), koji će mu ostati nerazdvojnim pratiteljem od 1550. sve do smrti (21. IX. 1558). Van Maleova korespondencija otkriva mnogo zanimljivosti o sadržaju tzv. nocturnae lucubraciones, tj. o tome kako je komornik caru noću čitao, tumačio i komentirao pobožno štivo (poglavito latinsku Vulgatu, a osobito Stari zavjet). Nakon abdikacije sa španjolskog prijestolja u korist svojega sina Filipa, te s njemačkog u korist mlađeg brata Ferdinanda, car Karlo vraća se u Španjolsku i povlači se u samostan u Yusteu, na području Vera de Plasencia (Cáceres). Sa sobom vodi tek skromnu povorku od pedesetak dvorjana, među kojima je i nezaobilazni Guillaume van Male. Ovaj će, kao jedan od četiriju »gentileshombres de la cámara«, djelovati kao neka vrsta osobnoga careva tajnika. Karlo je sa sobom ponio i skromnu knjižnicu od dvadesetak naslova, tiskanih i rukopisnih, ponajviše nabožne literature (u erazmovskom duhu Devotio moderna: Constantino Ponce de la Fuente, Fray Luis de Granada i dr.), ali i s područja filozofije (Boetije), astronomije (Apijan), zemljopisa (Ptolemej), povijesti (Cezar), pa i zabave (Le Chevalier déterminé). U rukopisu što ga je prepisao kraljevski kroničar Juan Páez de Castro opisuje se Karlova svakodnevica u Yusteu, pa među ostalim i to kako mu je nakon ručka Van Male naglas i uz komentare čitao »el Evangelistario de Marco Marcelo [sic]«. Nažalost, nemamo dovoljno indicija da bismo mogli pretpostaviti kojim se izdanjem Marulićeva Evanđelistara pri čitanju koristio Van Male, niti komu je je bio Van Maleov (premda je to najvjerodostojnija hipoteza), jer nije isključeno da je bio vlasništvo samostana, tj. da je nabavljen na korist redovnika. 3. Princ Filip trebao je dobiti sjajne odgojitelje jer mu je otac Karlo htio osigurati odlično znanje latinskoga; no baš je prvi od njih, Silíceo, iznevjerio careva očekivanja. godine 1541. u prinčevu službu stupio je istaknuti humanist Juan Cristóbal Calvete de Estrella (oko 1505-1593), za kojim su, kao pomoć, uslijedila još trojica humanističkih odgojitelja. »Maestro Estrella« bio je zadužen i za to da u Salamanki i Medini del Campo (Valladolid) nabavlja knjige za prinčevo obrazovanje. Paradoksalno, najviše ih je pribavio 1545, kada je službeno prinčevo obrazovanje već bilo okončano. Premda tek osamnaestogodišnjak, Filip je tada već bio suprug, otac, pa čak i udovac. Pa ipak, upravo tada, vjerojatno zahvaljujući poticaju nedavno objavljene Gesnerove Bibliotheca Universalis, za kraljevsku se zbirku nabavlja mnoštvo knjiga, i to više prema bibliofilskim nego prema pedagoškim kriterijima. Zabilježeno je da 22. srpnja 1546. u sajamskom gradu Medina del Campo Calvete de Estrella nabavlja čak oko devet stotina naslova, među kojima i »Exemplos de Marulo y Evagelistario [sic] de Marulo«. Obje su knjige poslane u Salamancu na uvez i tim su povodom zabilježene kao »Exemplo de Marulo« i »Evagelinstario [sic] de Marulo«: tako su ušle i u Filipovu osobnu knjižnicu, tada u kraljevskom Alcázaru ili u dvorcu u Madridu. Kad ih je kralj Filip II. darovao samostanskoj knjižnici u El Escorialu 22. I. 1567, obje su knjige zabilježene kao cjelina (kako su i kupljene): u tadašnjem inventaru stoji: »Marco Marcelo, [sic] en dos cuerpos. II« (među bogoslovnim knjigama). Međutim, u novijem inventaru (iz 1576) zavedene su odjelito: »Marci Marulli de institutione bene vivendi« (među bogoslovnim knjigama) i »Marci Marcelli [sic] Evangelistarium«. Oba su ta sveska do danas sačuvana u Kraljevskoj knjižnici samostana u El Escorialu, pa smo ih mogli točno identificirati: posrijedi su Institucija objavljena u Solingenu 1540. (BMM I § 44) i jedno od četiriju izdanja Evanđelistara tiskanih u Kölnu 1529. (BMM I § 35). Obje su knjige objavljene troškom Gottfrieda Hittorpa iz Kölna: taj je nakladnik vjerojatno imao svojeg predstavnika u Medini del Campo, gradu koji je bio veliko knjižno tržište, naročito za njemačke knjige. Oba primjerka imaju ex libris, a Institucija i zapis iz 1632. o ekspurgaciji (što je kasnije nego u ostalim primjercima Institucije u El Escorialu). Ni u jednom od njih, međutim, nema nikakva traga o tome da ih je princ upotrebljavao. To bi se moglo objasniti tadašnjom metodom učenja, koja je predviđala zapisivanje u bilježnice, a ne u same knjige; drugi bi razlog mogla biti okolnost da su ta dva sveska došla u prinčevu knjižnicu kad je njegovo službeno obrazovanje već bilo završilo. 3. Marulićeve su knjige s prvim španjolskim habsburškim vladarima povezane, paradoksalno, u kronološki obrnutom redoslijedu: najprije je s njima u dodir došao Karlov sin Filip (1546), a tek poslije njegov otac Karlo (1557-1558). Valja istaknuti da ni Karlov ni Filipov dodir s Marulićevim opusom nije bio izravan, nego posredovan dvorskim osobljem – Karlu je iz svojeg (?) primjerka Evanđelistara čitao Guillaume van Male, a za Filipa je Instituciju i Evanđelistar nabavio Calvete de Estrella. Dok za Karla barem znademo da je Marulićevo djelo recipirao kao slušatelj (iako mu ono nije bilo zanimljivo kao književnost, nego kao pobožno štivo za pripravu dobre smrti), za Filipa ne znamo ni je li uopće čitao Marulića, a kamoli kojim bi motivima takva eventualna lektira bila potaknuta.
Ključne riječi
Španjolska recepcija Marka Marulića; lektira prvih španjolskih habsburgovaca (Karlo V, Filip II)
Hrčak ID:
80211
URI
Datum izdavanja:
5.4.2012.
Posjeta: 2.426 *