Colloquia Maruliana ..., Vol. 4 , 1995.
Izvorni znanstveni članak
Recepcija Marulićevih djela u sjevernim pokrajinama
Charles Béné
Sažetak
Sudbina Evanđelistara i Institucije tijekom prvih desetljeća 16. st. imala je mnoge zajedničke točke: oba djela prvi put su objavljena u Veneciji, zatim u Baselu; vrlo široku rasprostranjenost stekla su zahvaljujući izdanjima u Kölnu (desetak izdanja između 1521. i 1540).
Nakon toga njihovi se putovi razilaze: Institucija između 1540. i 1573. nije nijednom objavljena zasebno (1555. tiskana je u Baselu u jednom zbirnom izdanju); Evanđelistar pak u istom razdoblju ima tri značajna izdanja: Köln 1542, Pariz 1545, Köln 1558.
Već kölnsko izdanje Evanđelistara iz 1532. pokazuje ga u novom svjetlu: naslov je izmijenjen te najavljuje u dodatku malo djelo kojemu je autor Meginhard a posvećeno je apostolskom vjerovanju i »kugi brojnih i poznatih krivovjerja«. Sve je to u skladu s novom namjenom Evanđelistara: borbom protiv Lutherove i Calvinove doktrine. Potvrđujući kako se cjelokupno crkveno učenje zasniva upravo na Sv. pismu, Evanđelistar je idealno sredstvo za borbu protiv onih koji tvrde kako se oslanjaju isključivo na Sv. pismo. Raniji primjer takve uporabe Evanđelistara dao je Henrik VIII, koji je u svojem primjerku (Köln 1529) ostavio brojne i precizne bilješke (sl. 1). Proučavanje tih bilješki i raznih protuluteranskih djela koja je kralj čitao možda će pokazati da je Marulić i prije 1529. utjecao na Henrika i da se on možda služio Evanđelistarom pišući svoje djelo Assertio septem sacramentorum (Marulić u II. knjizi Evanđelistara sakramentima pokajanja, euharistije i braka posvećuje desetak poglavlja).
Pariško izdanje Evanđelistara iz 1545 (apud Jacobum Kerver) — posrijedi je prvo francusko izdanje nekog Marulićeva djela — strogo se drži kölnskoga izdanja iz 1532. te donosi u dodatku spomenuto Meginhardovo djelce (sl. 2). Podsjetiti je kako je Institucija prvi put u Francuskoj objavljena mnogo kasnije: 1586, kod Marnefa.
Prvi svjedočanstvo o uspjehu Evanđelistara u tom vremenu daje nam glasoviti sudionik religijskih raspri Jean Garet iz Louvaina. Taj se regularni kanonik augustinac posvetio borbi protiv Calvinova nauka. Među njegovim djelima spominjemo De sanctorum invocatione (1564, 1570) i Sacrae missae assertio (1599), no naročitu ćemo pozornost obratiti spisu De vera praesentia corporis Christi in sacramento Eucharistiae objavljenom 1561, uz brojna ponovljena izdanja (1563 /sl. 3/, 1569) u Antwerpenu, Parizu, Lyonu, Veneciji, a prevedenom na francuski 1599. Djelo se oslanja na brojne tekstove kršćanskih autora iz cjelokupne povijesti Crkve; od suvremenih autora tu su Fisher, Erazmo, Vivès, čak i jedna stranica Henrika VIII. Od Marulića Garet uzima prve stranice 17. poglavlja II. knjige Evanđelistara (O svetotajstvu tijela Kristova). Od duge Marulićeve molitve (još bolje: »ispovijesti« u smislu kako ju je razumijevao sv. Augustin) on preuzima samo početak, u kojem se navode biblijske potvrde zbiljskoga prisustva Kristova.
Nije nam poznato tko je Garetovo djelo preveo na francuski: naslov prijevoda glasi De la Vraye présence du corps de Jesus Christ au S. Sacrement de l’Autel a prevodilac je označen inicijalima C. D. K. P. H. Tom brižljivo uređenom izdanju izdavači su Bonfons i Continet, a namijenjeno je da posluži profesorima Port–Royala, Grand Arnaudu i Pierreu Nicoleu. Ovdje je najvažnije to da se u njemu prvi put pojavljuje francuski prijevod jedne stranice iz Evanđelistara (sl. 4).
Drugu potvrdu uspjeha Evanđelistara nalazimo u djelu Hortulus precationum, dat is het Hofden der Ghebedden (Louvain 1569) kojem je autor Pierre de Backere (Bacherius). Taj dominikanac, rođen u Gandu 1517, doktor teologije u Louvainu, oso-bito se bio posvetio borbi protiv crkvene reforme, u brojnim knjigama što ih je napisao na latinskom i osobito na flamanskom. Pisao je i traktate o molitvi, među koje pripada i spomenuti Hortulus precationum. Na str. 40 i 40v te knjige nalaze se molitva protiv tjelesnih napasti preuzeta s početka 23. poglavlja III. knjige Evanđelistara. De Backere preuzima dvadesetak redaka, od riječi »Eripe me…« do »… in coelum ascendere«. To je prvi prijevod iz Marulića na flamanski jezik (sl. 5). Napomenimo kako je u toj Marulićevoj molitvi, u slici »vanjskog čovjeka, koji nutarnjeg čovjeka (…) nastoji opasno i lupeški upropastiti«, lako prepoznati misao i molitvu Pavlovu (Rim 7, 22–23; 2 Kor 4, 16), što je opširno razradio Erazmo u svojemu djelu Enchiridion militis Christiani. Povratak na izvore kršćanstva, koji je pokretač čitava Erazmova djela, bio je i Marulićev put.
Marulićev odjek nije se ograničio samo na španjolska područja Nizozemske: Jacques de Billy te njegova braća Jean i Geoffroy pokazuju koliko je njegovo djelo bilo čitano i cijenjeno u sjevernim predjelima same Francuske. Našu pozornost zaslužuje pismo Jacquesa de Billyja (1535–1581) u kojemu bratu Jeanu, koji ga moli za savjet, preporučuje neka prevede na francuski Evanđelistar Marka Marulića (sl. 6). Pri tome on ističe korisnost toga djela, hvali mu stil (»dictio plana et suavis«) a naročito autora, koji je napisao »opus pietatis plenum«. Napokon, naglašava obilje biblijskih referenci koje se, ističe Jacques, navode vrlo prikladno i vrlo su važne u tadašnjim okolnostima. Pismo nam pomaže da shvatimo što je pomoglo uspjehu Evanđelistara i što je privuklo Jeana Gareta i Pierrea de Backerea: biblijske reference bile su najbolji odgovor Lutherovu naučavanju i kalvinističkim osporavanjima; prevođenje upravo onih poglavlja što sadrže prave evanđeoske molitve ukazuje koliko je čitateljima bila bliska Marulićeva pobožnost.
Nažalost, ne posjedujemo odgovor Jeana de Billyja na žustri poticaj njegova brata; čini se da djelo nikad nije preveo. Zašto? Možda se odgovor nalazi u djelu samoga Jeana Exhortation au peuple français pour exercer les oeuvres de miséricorde (1572). Ono se, naime, dobrim dijelom oslanja na Marulićevu Instituciju. Jean de Billy koristi se naročito 2. i 3. poglavljem I. knjige Institucije, koja su posvećena primjerima milosrđa papa i svećenika. Ima i odjeka Marulićevih formulacija iz posvete Jerolimu Ćipiku. Da nije posrijedi slučajna podudarnost u preuzimanju istih općih mjesta, dokazuje 17. poglavlje de Billyjeva djela: u njemu je prikazano istih šest primjera i u istom redoslijedu kao u Marulićevu 2. poglavlju I. knjige.
Čini se da je Jean de Billy naslutio kako je vrijeme vjerskih raspri prošlo. Reformacija se proširila, a onima koji su ostali vjerni Rimu valjalo je suzbijati njezine uzroke provodeći zaključke tridentskoga koncila. U takvu okolišu Institucija je mogla pomoći dajući primjere kršćanskoga života u neposrednoj vezi s naučavanjem Sv.
pisma. Stoga će se, ponajprije poticajem Johna Fowlera, pojaviti brojna izdanja Institucije kao i njezini prijevodi na talijanski, njemački, francuski, portugalski i češki, namijenjeni onim kršćanima koji su ostali vjerni Svetoj Stolici. Promjena religijskoga stanja duha oko 1560–70. preusmjerila je pozornost s Evanđelistara na Instituciju: ovu drugu prihvatit će kako isusovci tako i veliki duhovnici i misionari Luis de Granada, sv. Franjo Ksaverski, sv. Petar Kanizije i sv. Franjo Saleški.
Ključne riječi
Hrčak ID:
9817
URI
Datum izdavanja:
22.4.1995.
Posjeta: 2.307 *