Arhivski vjesnik, No. 42, 1999.
Izlaganje sa skupa
Access to archives: democracy and transparency
Erik Norberg
Sažetak
Referat, kroz nekoliko tema - međunarodni programi rada, povijest i demokracija, aktivna zaštita kao sredstvo demokracije i povijesnog istraživanja - govori o dostupnosti arhivskog gradiva, demokraciji i transparentnosti. U demokratskom sustavu svatko ima pravo na vlastitu kulturnu baštinu. U političkoj raspravi koristimo prava različitih vrsta, označena kao civilna ili demokratska prava. Najpoznatiji tekst o pravima je UN-ova Deklaracija o ljudskim pravima. Prvih 21 pravo su u klasičnoj liberalnoj tradiciji - pravo na slobodu, pravo glasa, pravna sigurnost, integritet, sloboda misli i sloboda tiska. Deklaracija sadrži i druga prava, kao što su socijalna sigurnost, pravo na adekvatnu odjeću, obrazovanje, pravo na rad, pravo na uživanje umjetnosti i dostignuća znanosti. Među pravima koja se odnose na arhive, kao što su pravo na kulturnu baštinu i pravo na obrazovanje, moramo dati prioritet predmetima koji odgovaraju neposredno na osnovno pravo na slobodu iz Deklaracije. To može biti samo dostupnost informacija. UNESCO je tradicionalni partner arhiva. Od prije pola godine nastojanja su usmjerena na sjedinjenje dva UNESCO-va informacijska programa, Općeg Informacijskog programa (PGI) i Međuvladinog informacijskog programa (IIP). Oba se odnose na arhive. Nacrt programa izražava neke osnovne vrijednosti i pretpostavke, koje su povezane s demokratskim aspektima arhiva. U 1990-im arhivi su dobili važnog partnera u Vijeću Evrope. Svi poznajemo rad na nacrtu Preporuke Vijeća Evrope o dostupnosti arhivskog gradiva i rezoluciji CITRE iz Edinburgha 1997. godine i Evropskog sastanka arhiva u Bernu 1998, koji izražavaju interes arhivske zajednice za usvajanjem te Preporuke. Proces Evropske unije pokrenut 1996. godine doveo je do objavljivanja tzv. Zelene knjige o javnom sektoru informiranja u informatičkom društvu. Ona se bavi dostupnošću informacija s operativne točke gledišta. Knjiga posvećuje pažnju pitanju autorskog prava, ali samo sa stajališta ekonomskog interesa. Zelena knjiga također raspravlja o pitanju privatnosti. Zelenu su knjigu kritizirali arhivi na koje se ona odnosila i zbog pridavanja premale pažnje građanskim pravima i slobodi informacija. Strateški plan i Etički kodeks Međunarodnog arhivskog vijeća, koji su usvojeni 1996. godine, veoma su konkretni Tijekom povijesti, oni koji su imali moć, učinili su što su mogli kako bi kontrolirali povijest. Najočitiji je pokušaj iskrivljavanja povijesti iz sebičnih razloga zauzeo svoje mjesto u totalitarnim državama koje su uvijek postojale, a postoje još i danas u različitim dijelovima svijeta. Moć nad informacijama od bitnog je značaja za režime te vrste. Iskrivljavanje povijesti nužna je komponenta strategije opstanka režima. Nacionalni arhivi igraju različitu i važnu ulogu u društvima novih nezavisnih država, kako po svom sadržaju, tako i kao jasna potvrda važnosti demokratskog socijalnog poretka, s gradivom dostupnim za istraživanje javnosti. Njihova uloga je naročito značajna kada dolazi do pristupa informacijama nakon dugog vremenskog razdoblja, npr. između generacija i kada se izlaže ono što se dogodilo tijekom razdoblja ranije zaodjenutog velom tajnosti. Naročito je važno da ta memorija bude dostupna za sve odnosno da informacije koje se čuvaju u arhivima budu dostupne svakome. Naša kulturna baština ne može se čuvati u cijelosti, zbog činjenice što neki događaji nisu nikad dokumentirani, pa informacija nestaje sa sjećanjem osoba uključenih u te događaje. Kulturna baština nestaje zbog činjenice da važno gradivo nije namijenjeno za trajno čuvanje, zbog činjenice da se važne informacije pohranjuju na medijima koji nisu odgovarajući za trajno čuvanje ili se čuvaju u lošim kimatskim uvjetima, zbog činjenice da neke informacije ne mogu biti dostupne zbog neodgovarajućih obavijesnih ili praktičnih pomagala, te kao rezultat vrednovanja u arhivima. Postupak vrednovanja kontroverzno je pitanje. Drugo pitanje proizlazi iz rasprave o privatnosti. Ukoliko se složimo da se kontekstualna vrijednost ne izvodi samo iz načina na koji je gradivo nastalo, već također i iz načina na koji je ono čuvano ili sređeno, moramo znati više o promišljenom uništavanju gradiva. Jedan od aspekata je dostupnost arhivskog gradiva koje je premješteno s njegovog izvornog mjesta. Od ranog 17. stoljeća imamo iskustvo s mirovnim ugovorima u koje su uključene odluke o dijeljenju arhivskoga gradiva koje je premješteno tijekom rata ili na koje utječu nove granice između država. Razvijena je sofisticirana teorija kako bi se načinila razlika između provenijencije, pertinencije i funkcionalne vrijednosti. Kulturna baština u velikoj je opasnosti zbog ekonomskih, političkih ili tehničkih rizika. Ali taj se trend može zaustaviti ukoliko se uloži dodatni napor: zakonodavstvo mora biti prilagođeno i primijenjeno tako, da ne bude u suprotnosti sa svrhom zaštite; moramo poticati povijesnu svijest i razumijevanje za korist od zaštite gradiva; moramo razviti metode pohrane gradiva, medije i materijale, promovirati standardizaciju kvalitete i vještina; moramo obostrano razmjenjivati iskustva s drugim zemljama dvostranim ugovorima ili još bolje koristeći kredibilitet i ekspertizu Međunarodnog arhivskog vijeća; trebamo uvidjeti da su arhivi također na programu važnih međunarodnih partnera kao što su UNESCO, Vijeće Evrope i Evropska unija; moramo učiniti svakoga svjesnim činjenice, da je dobar arhiv obilježje zdrave demokracije.
Ključne riječi
Hrčak ID:
10594
URI
Datum izdavanja:
18.2.2000.
Posjeta: 2.720 *