Uvod
Đuro Kokša je ostavio trag kao (vice)rektor Zavoda sv. Jeronima u Rimu. U vrlo složenim crkvenim i političkim okolnostima uspio je uz pomoć crkvenog vodstva izboriti za Zavod umjesto ilirskog hrvatsko ime “Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima”. Zavod je otvorio za svećenike studente iz Hrvatske i drugih zemalja, a u njega su rado dolazili i hrvatski umjetnici. Dva najpoznatija su svakako Ivan Meštrović i Jozo Kljaković. Kokša je nastavio s radom tamo gdje se je zaustavio njegov sumještanin i prethodnik na rektorskoj stolici Juraj Mađerec (1885.-1957.), koji je uspješno priveo kraju gradnju nove zavodske zgrade te je po završetku Drugoga svjetskog rata preko Bratovštine sv. Jeronima uložio veliki napor u spašavanju brojnih hrvatskih izbjeglica. Briga za Zavod i hrvatski narod bili su na srcu i Đ. Kokši, iako u nešto drugačijim ali ništa manje izazovnim vremenima.
In memoriam Đ. Kokši u prigodi njegove smrti napisali su Jure Bogdan1 i Josip Ladika.2 Potom je Stjepan Razum objavio opsežan i za buduća istraživanja nezaobilazan rad o životu i radu Đ. Kokše,3 s popisom tiskovina u kojima su objavljeni tekstovi o raznovrsnim aktivnostima Đ. Kokše, osobito nakon njegovog povratka u Hrvatsku.4 Nakon Razumovog teksta Ivan Golub je 2001. u zborniku Zavoda sv. Jeronima objavio svoja dragocjena sjećanja na Đ. Kokšu.5 Golub je bio prvi svećenik student kojem su komunističke vlasti dopustile dolazak u Zavod, ali tek nakon što su mu nekoliko puta odbile izdati putovnicu.6 Za proučavanje života i rada Đ. Kokše, ali i vremena u kojemu je živio i djelovao vrlo su važni članci7 i knjige dokumenata8 Miroslava Akmadže. U perspektivi budućih istraživanja života i rada Đ. Kokše nezaobilazna je njegova arhivska ostavština koja se čuva dijelom u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, a dijelom u Zavodu sv. Jeronima. Arhivsku ostavštinu u rimskom Zavodu složio je 2017. i popisao splitski arhivist Ivan Balta.9
Zavod sv. Jeronima u nemirnim vremenima
Nakon Drugoga svjetskog rata vlast u Jugoslaviji preuzela je Komunistička partija koja je bila neprijateljski nastrojena prema vjerskim zajednicama, osobito prema Katoličkoj crkvi i Zavodu sv. Jeronima. Nova vlast optuživala je Crkvu za suradnju s ustaškim režimom, a Zavod da je poslije rata spašavao Antu Pavelića, ustaše i njihovo zlato, dok je istovremeno činila sve kako bi prikrila brojne zločine koje su komunističko-partizanske postrojbe počinile u ratu i poraću. Vlast je nakon rata nastavila s represivnom politikom i gušenjem vjerskih sloboda. Kada je Biskupska konferencija Jugoslavije u rujnu 1952. donijela odluku o zabrani svećeničkih udruženja, a nadbiskup Alojzije Stepinac 29. studenog iste godine imenovan kardinalom, jugoslavenska vlada prekinula je diplomatske odnose s Vatikanom. Diplomatski odnosi bili su prekinuti sve do potpisivanja Protokola između Vatikana i Jugoslavije 1966., što je rezultiralo određenim smirivanjem napetosti. Pregovore o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa s Crkvom partijsko vodstvo započelo je, ne slučajno, tek nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca. Pregovori su vođeni ponajviše u vrijeme održavanja Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.).10
Đ. Kokša je preuzeo Zavod sv. Jeronima u vrlo složenim crkveno-političkim okolnostima.11 Za vicerektora Zavoda postavljen je 11. rujna 1957. odmah nakon smrti J. Mađerca, a za rektora 15. rujna 1959. godine.12 Prvi veliki izazov imao je već na ljeto 1958. kada je kao vicerektor nevoljko sproveo u djelo odluku donesenu s najviše državne i crkvene razine po kojoj je Krunoslav Draganović13 morao napusti Zavod. Komunistička vlast je dolazak na studij svećenikâ iz domovine u Rim uvjetovala upravo Draganovićevim odlaskom iz Zavoda, što se i dogodilo 31. kolovoza 1958. godine.14
Sljedeći veliki izazov za Đ. Kokšu dogodio se 1963. kada je u Hrvatskoj reviji pod pseudonimom Vigilantibus iura objavljen članak Hrvati na II. vatikanskom koncilu.15 Članak ima 43 stranice i podijeljen je na dvanaest poglavlja. U nekoliko poglavlja spominju se Đ. Kokša i Zavod sv. Jeronima. U desetom poglavlju, koje nosi naslov Komunisti prema hrvatskim biskupima na koncilu, autori govore o ucjenjivačkoj politici komunističke vlasti prema biskupima i njihovo ponižavanje u Zavodu sv. Jeronima i na prijemu u Jugoslovenskoj ambasadi.16 U dvanaestom poglavlju, naslovljenom Dužnosti Hrvata prema koncilu, autori upućuju kritike papi Piju XII.,17 Zavodu sv. Jeronima i rektoru Kokši.18
Uskoro su uslijedile žestoke reakcije na članak, osobito na njegovo dvanaesto poglavlje, a napisali su ih Mirko Živković,19 braća Josip i Stjepan Torbar20 i Jozo Kljaković, koji je prigovorio autorima članka da krivo optužuju hrvatske biskupe,21 Zavod sv. Jeronima22 i njegovog rektora Đ. Kokšu,23 što nanosi štetu Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a uvelike koriste komunistima.24
Poduže odgovore Živkoviću, braći Torbarima i Kljakoviću uputili su anonimni autori,25 koji su tvrdili da je Kljaković svoj tekst napisao pod utjecajem rektora Đ. Kokše,26 koji je kapitulirao primivši jugoslavensku putovnicu.27
J. Kljaković je kao odgovor anonimnim autorima sastavio članak Levantinska dijalektika kojega V. Nikolić nije tiskao, nakon čega je došlo do Kljakovićevog prekida suradnje s Nikolićem i Hrvatskom revijom. Članak je tiskan 2018. godine.28 I. Golub se prisjeća da je kao zavodski bibliotekar pratio u emigrantskom tisku kolika se “lavina uvreda sunovratila na rektora Kokšu što je primio jugoslavenski pasoš.”29
Nakon što je Draganović napustio Zavod, a rektor Kokša nakon što mu je Vatikan 17. siječnja 1961. pozitivno odgovorio primio jugoslavensku putovnicu u Zavod su počeli stizati studenti, a biskupima je omogućen dolazak na Drugi vatikanski sabor.30 Među prvim svećenicima koji su stigli u Zavod bio je Ivan Golub. Bilo je to u travnju 1961. godine.31
Sl. 1. Rektor Đ. Kokša i I. Golub u pozadini, Zavod sv. Jeronima, 16. IV. 1963. (APHZS, Đuro Kokša, Osobni arhivski fond, 5.2.1., Fotografije.)
Đuro Kokša i Zavod sv. Jeronima
Zavod sv. Jeronima bio je za Đ. Kokšu mjesto hrvatskog jedinstva, na što je bio vrlo ponosan. Osobito mu je na srcu bila zavodska crkva u kojoj je poduzeo restauratorske zahvate na Gagliardievim freskama, a nakon Koncila je prema koncilskim uputama dao urediti glavni oltar u prezbiteriju crkve.32 Nakon smrti A. Stepinca svake godine je organizirao zadušnice za pokojnog kardinala, što je postalo redovitom praksom sve do naših dana.33 Na rimskome groblju Campo Verano temeljito je preuredio zavodsku grobnicu. Trudio se oko povećanja zavodskih dobara te je uspio kupiti i dograditi nove kuće u Rimu u Via d'Ampezzo.34 O povijesti hrvatskih svetojeronimskih ustanova u Rimu, počevši od davne 1453., napisao je knjigu na talijanskom jeziku.35
Đ. Kokša je bio vezan uz brojne hrvatske umjetnike. Među njima se ističu J. Kljaković, I. Meštrović, Ivo Dulčić i Ivan Lacković Croata. S Ivanom Lackovićem Croatom obilazio je rimske galerije, a Ivi Dulčiću omogućio je 1973. u jednoj rimskoj galeriji izložbu slika.36 Od I. Meštrovića Kokša je 4. travnja 1960. dobio dozvolu da Zavodu daruje odljev u gipsu njegove skulpture Pietà, prije njezina slanja u Split.
Sl. 2a. Dopis Đ. Kokše I. Meštroviću, Rim, 2. IV. 1960. (APHZSJ, Rektorat, Spisi)
Sl. 2b. Dopis I. Meštrovića Đ. Kokši, South Bend, 7. IV. 1960. (APHZSJ, Rektorat, Spisi)
Od spomenutih umjetnika posebno mjesto u povijesti Zavoda sv. Jeronima zauzima J. Kljaković, čije se slike nalaze u Zavodu, a na njegovom sjevernom i tri poznata mozaika. Riječ je o šest umjetničkih djela religioznog karaktera, naslikanih u tehnici ulja na platnu: Posljednja večera (1944.), Kristovo uskrsnuće (1945.), Razapinjanje Krista (1947.), Uskrišenje Lazara (1960.), Isus tjera trgovce iz hrama (1963.) i Kardinal Alojzije Stepinac (1964.). Prvi, središnji mozaik Krist Knez mira otkriven je 30. listopada 1944. u vrijeme rektorâ J. Mađerca, a dva pokrajna Pokrštenje Hrvata i Krunjenje Zvonimira u vrijeme njegovog nasljednika Đ. Kokše. Rad na pokrajnjim mozaicima započeo je 20. srpnja 1959., a dovršen je vjerojatno krajem 1961. godine. O nastajanju mozaika autor ovog rada je pisao u nekoliko navrata.37
Sl. 3a, 3b, 3c, 3d. Zavodska zgrada bez mozaika i fotografije crteža triju mozaika (APHZSJ, J. Mađerec, Osobni arhivski fond, 7.1.1., Fotografije)
Osim što je Đ. Kokša omogućio da hrvatski umjetnici likovno urese Zavod sv. Jeronima, uspio je da i djela hrvatskih umjetnika uđu u vatikanske muzeje i time trajno svjedoče o kulturi hrvatskog naroda. Cijeli život skupljao je umjetnička djela, koja su nakon njegove smrti u Zagrebu ostala u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije.38
Đ. Kokša je dao i svoj doprinos u vraćanju hrvatskog imena svetojeronimskim ustanovama u Rimu. Na prijedlog kardinala F. Šepera, a u suglasnosti sa svim hrvatskim biskupima papa Pavao VI. je 22. srpnja 1971. stari naziv “Collegium Sancti Hieronymi Iliyricorum” zamijenio novim “Pontificium Collegium Croaticum Sancti Hieronymi”.39
Tijekom svojeg život Đ. Kokša je pokazivao veliku ljubav prema jeziku, kulturi i umjetnosti. Priredio je i objavio tri knjige: antologiju hrvatske duhovne lirike Hrvatska duhovna lirika40 te zbirku antologijskih tekstova duhovne poezije zapadnog kršćanstva Zapadna duhovna lirika.41 Što je Kokšu na to potaklo objasnio je u jednom intervjuu I. Golubu: “Potakla me unutarnja potreba. Živeći u Rimu osjećao sam potrebu za zvukom hrvatske riječi, želio sam biti u stalnom kontaktu s njom. Tuđina ništi i izgriza, tuđina osiromašuje. Htio sam svakog dana, svake večeri pročitati nešto uistinu lijepo na hrvatskom jeziku. Iz te unutarnje potrebe rodila se ideja, ne bi li bilo korisno učiniti jednu antologiju, osobito kad se zna da je već bilo nekoliko takvih pokušaja, namjera, kojih nitko nije izveo. To je bio razlog da sam se odlučio na taj pothvat. Radio sam mnogo godina.”42