Premda opterećen raznovrsnim književnoteorijskim i filozofskim nasljeđem, pojam fluidnosti moguće je tumačiti, iako nikada u cijelosti i rastumačiti (upozoravaju književni teoretici), kao diskurzivnu »neuhvatljivost«, »hibridnost«, svojevrsnu krhkost »granica« i »apsolutnih istina«. Fluidnost se, napominje Tea Rogić Musa, autorica knjige Fluidni tekst: 21 esej, očituje i u načinu pisanja, istraživanju (književno)znanstvenoga predmeta, odnosno pristupu koji nije spoznajno ili metodološki učvršćen, koji sve ostavlja otvorenim, bez težnje da se donese konačna kritička misao i na nju stavi rezolutna točka. Problematičnost takve svojevoljne arbitrarnosti autorica razrješava odreknućem od imperativa decidiranosti i deduktivnosti, tj. svjesnim poniranjem u intersubjektivnost čitateljice, koja se unaprijed odrekla svakoga uporišta – osim jednoga: predmet promišljanja mora ostati netaknut apodiktičnošću.
Fascinacija predmetom čitanja – ogledalom naših ambivalencija i proturječja – navodi spisateljicu da knjigu strukturira kao niz retrospektivnih eseja (»znakova privrženosti«), koji iznose stručno i intimno razmatranje višegodišnjega iskustva pisanja i proučavanja književnosti. Susret s vlastitim »čitateljskim« i »autorskim ja«, međutim, uvijek je u određenome smislu »deauratiziran«, kontaminiran stečenim (akademskim) znanjem, lišen »izvankontekstualnih« i »neovisnih« opservacija. Autorica se stoga ne zanosi iluzijom »prvoga susreta«, mogućnošću da književnost opišemo izvorno, onkraj simboličkoga diskursa književne povijesti. Svako naše čitanje, ali i pisanje, već je zapečaćeno u tekstu, zaposjednuto sponama profesionalnoga i imaginarnoga habitusa. Tragajući za prostorom individualne slobode, ona hotimice predstavlja eseje koji su nastajali mimo njezinih uobičajenih (leksikografskih) zadaća, kao očitovanje osobnih sklonosti, pisani bez neposredne pretenzije da razriješe složene zaplete književnopovijesne struke.
Fluidni tekst, susljedno tome, pokazuje izvjesna »raspuknuća« u odnosu na uobičajenu književnopovijesnu (diskurzivnu) matricu i figurira kao prijemčiva esejistička proza, ispunjena mnogovrsnim književnim, kritičkim i kulturološkim opservacijama, kao i prisjećanjem na stvarne ljude (a ne isključivo tekstove!), koji su s vremenom postali dijelom osobne povijesti autorice. Prelazak u područje sentimentalnoga, osobnoga iskustva, na prvi pogled neprihvatljiv u književnopovijesnome kontekstu, dobiva tako novu opravdanost, a zagovor »fluidnosti« otvara naročiti diskurzivni manjak koji je u pravilu nedostupan književnim povjesničarima, kako zbog svoje metodološke nedorečenosti, tako i zbog raširenoga uvjerenja da je tekst impregniran emocionaliziranim diskursom nedopustivo subjektivan za vrijednosne standarde znanstvenoga žanra.
PAVLE BONČA