Uvod
U svom uvodnom pozdravu na međunarodnom simpoziju Bog više ne stanuje ovdje? Napuštanje bogoslužnih mjesta i cjelovito upravljanje crkvenom kulturnom baštinom, održanom u Rimu 2018. godine, koji je raspravljao o napuštenim sakralnim građevinama, papa Franjo jest poručio: »Crkvena kulturna dobra svjedoci su vjere one zajednice koja ih je stvarala stoljećima i time su ona, na svoj način, sredstva evangelizacije, koja se nadovezuju na redovita sredstva naviještanja, propovijedanja i kateheze. Međutim ta njihova izvorna rječitost može biti sačuvana čak i kada se više ne koriste u redovitom životu Božjega naroda, osobito pomoću pravilnoga muzejskoga postava, koji ih ne smatra samo dokumentima povijesti umjetnosti, nego im ponovno daje gotovo novi život tako da mogu nastaviti ispunjavati crkveno poslanje.«1
Nadovezujući se na tu poruku, cilj je ovoga rada prikazati odredbe zakonodavstva Katoličke Crkve o napuštenim crkvama kao svetim mjestima. Pri tome načelne odredbe crkvenoga zakonodavstva treba primijeniti na konkretnu situaciju napuštenih sakralnih građevina koje se ne koriste već više od pola stoljeća na području Autonomne pokrajine Vojvodine u Republici Srbiji, odnosno na području Subotičke, Zrenjaninske i Srijemske biskupije. Zbog povijesnih okolnosti proizišlih iz II. svjetskoga rata mnoge crkve nalaze se u mjestima koja su nekada brojila mnoštvo katoličkih vjernika, a danas više ne postoje kao katoličke zajednice.
Polazišna točka jest Zakonik kanonskog prava, zajedno s ostalim dokumentima pojedinih tijela Svete stolice. Govor o crkvama, kapelama i drugim bogoštovnim mjestima nalazi se u IV. knjizi Zakonika kanonskog prava, koja nosi naslov Posvetiteljska služba crkve2. Sadržaj IV. knjige odgovara naslovu, pa je tako razrađena i njezina struktura. Nakon sakramenata i ostalih bogoštovnih činova u I. i II. dijelu IV. knjige, u posljednjem, III. dijelu, I. naslov nosi naziv Sveta mjesta (usp. ZKP, kann. 1205–1243) te govori o crkvama, kapelama, svetištima, oltarima i grobljima.3 Od svih navedenih odredbi, predmet ovoga rada ponajprije su crkve, a s time su povezane i odredbe o kapelama i oltarima, i to pod specifičnim vidom, nije riječ o crkvama u nastajanju, podizanju ili izgradnji, nego o crkvama u prestanku njihove upotrebe, odnosno, još izravnije, pod vidom oronulih, zaraslih i polusrušenih svetih mjesta koja propadaju i nalaze se pred rušenjem, odnosno više ih nije moguće obnoviti.
1. Pojam »sveta mjesta«
Među temeljnim pojmovima nameće se pojam »sveto mjesto«. Pojam svetoga mjesta, prema kan. 12054 Zakonika kanonskoga prava, podrazumijeva dvostruki konstitutivni element. Prvi je trajno određenje mjesta za neku izravnu vjersku svrhu, bogoštovlje ili pokop, a drugi bitan element jest posveta ili blagoslov svetoga mjesta što ga propisuju bogoslužne knjige. Za konstitutivni karakter svetoga mjesta potrebna su oba elementa, jedan ne pretpostavlja drugi. Nije dovoljan samo prvi element, nego je prijeko potreban i drugi element posvete ili blagoslova koji daje vjerskom određenju vjerodostojnu, službenu i pravno-bogoštovnu vrijednost. Bez posvete ili blagoslova neko mjesto, premda se u njemu trajno slave crkveni obredi, ne bi steklo karakter svetosti. Posveta zahtijeva svečaniji obred koji čini određenje trajnijim i neopozivim, obvezatna je za katedralne i župne crkve (usp. kan. 1217, § 2) i za nepomične oltare (usp. kan. 1237, § 1), dok se blagoslov obavlja jednostavnijim obredom.5 Neko posvećeno ili blagoslovljeno mjesto više nije svjetovno ili profano mjesto (usp. kan. 1210), nego sveto. Dosljedno tomu, u njemu je dopušteno samo ono što služi obavljanju i promicanju bogoštovlja, pobožnosti i vjere, a zabranjuje se sve što nije u skladu sa svetošću mjesta, dok ordinarij može za pojedinačni slučaj dopustiti i druge upotrebe koje ipak nisu protivne svetosti mjesta.6
Zakonik među sveta mjesta ubraja: crkve, kapele i privatne kapelice, svetišta, oltare i groblja (usp. kann. 1214–1243). Imajući pred sobom upravo iznesene zajedničke odredbe o svetim mjestima, kao i temeljnu nakanu ovoga rada, promišljanje treba usmjeriti primarno na crkve, a samo djelomično na kapele i oltare.
1.1. Crkve i kapele kao sakralne građevine
Definiciju pojma crkve (ecclesia), ne u teološkom smislu, nego pod vidom sakralnoga objekta, pronalazimo u kan. 1214: »Nazivom crkva označuje se posvećena zgrada određena za bogoštovlje u koju vjernici imaju pravo pristupa osobito da bi javno obavljali bogoštovlje.« Pojmom kapela (oratorium) (usp. kan. 1223) označuje se mjesto koje je ordinarijevim dopuštenjem određeno za bogoštovlje. U odnosu na pojam crkve, kapela se razlikuje po tome što je ustanovljena na dobrobit neke zajednice ili skupine vjernika koji se tu okupljaju, a uz pristanak mjerodavnoga poglavara ondje mogu dolaziti i drugi vjernici. Nadalje, privatnom se kapelicom označuje mjesto koje je dopuštenjem mjesnoga ordinarija određeno za bogoštovlje na dobrobit jedne ili više fizičkih osoba (usp. kan. 1226). Kapela se razlikuje od crkve i zbog drugoga razloga. Crkva je sveto mjesto, jer treba biti posvećena ili barem blagoslovljena propisanim obredom (usp. kan. 1217). Kapela je, naprotiv, sveto mjesto samo ako je blagoslovljena (usp. kan. 1229).7
Konačno, promatrajući crkvu, kapelu i privatnu kapelicu, zaključujemo da im je zajednički element namjena za bogoštovlje, a ono po čemu je svaka od njih različita i što čini njezinu vlastitost, odnosi se na vjernike koji imaju pravo pristupa i koji se tamo okupljaju. Ako to pravo pripada svim vjernicima bez razlike, govori se o crkvi; ako pripada nekoj određenoj zajednici ili nekoj određenoj skupini vjernika, tada se govori o kapeli; a o privatnoj kapelici riječ je ako se u njoj okupljaju pojedinci ili nekolicina određenih fizičkih osoba.8
Među stvarima i predmetima koji čine sastavni dio neke crkve ili kapele treba spomenuti ambon za navješćivanje Božje Riječi, ispovjedaonice, orgulje, zvona, slike, kipove, križni put, krstionicu u župnoj crkvi itd. Međutim bitan je element oltar na kojem se slavi presveta euharistija i koji je središte prema kojemu sve teži. Oltar (altare) (usp. kan. 1235) je sveti stol (mensa) na kojem se slavi euharistijska žrtva. Oltar može biti nepomičan, ako je napravljen tako da je pričvršćen za pod te se zbog toga ne može pomicati, te pomičan, ako se može prenositi. Prikladno je da u svakoj crkvi bude nepomičan oltar, dok u drugim mjestima određenima za sveta slavlja oltar može biti nepomičan ili pomičan. Nepomični oltari trebaju se posvetiti, a pomični oltari trebaju se posvetiti ili blagosloviti po obredima propisanim u bogoslužnim knjigama (usp. kan. 1237, § 1).9
Oltar je stol Kristove žrtve i prema njemu, zbog njegova svetoga karaktera i dostojanstva, treba imati vjersko poštovanje. To zahtijeva, među ostalim, da i nepomičan i pomičan oltar služe samo za bogoštovlje, uz isključenje svake svjetovne upotrebe (usp. kan. 1239, § 1) koja se razlikuje od bogoštovlja makar u sebi bila dopuštena i dolična.10
1.2. Dokumenti Svete Stolice i državno zakonodavstvo
Osim Zakonika kanonskoga prava temeljne su polazišne točke za čuvanje i zaštitu crkvene sakralne baštine i određeni dokumenti Svete stolice koji mogu poslužiti kao okvir za napuštene crkve, od kojih se izdvajaju sljedeća dva:
1) Kongregacija za kler, Smjernice za promjenu župa te zatvaranje i otuđenje (prodaju) crkvi, od 30. ožujka 2013. godine.11 Dokument je plod tridesetogodišnjega djelovanja i prakse tadašnjih dvaju postojećih dikasterija. Ponajprije riječ je o Kongregaciji za kler, pod čijom je mjerodavnošću tematika uređenja župa. Drugi dikasterij jest Apostolska signatura kojoj se upućuju utoci na odluke dijecezanskih biskupa ako se pri preustroju pojedinih župa, pa tako i kod svođenja crkve na doličnu svjetovnu upotrebu, pojave nezadovoljstva.12 Spomenute Smjernice govore o zatvaranju crkvi i njihovu svođenju na doličnu svjetovnu upotrebu, u kontekstu promjena statusa pojedinih župa, tj. u slučaju ukidanja, mijenjanja ili zatvaranja župa, pa time i župnih crkvi koje više nisu u upotrebi. Potrebno je razlikovati tri postupka13: promjenu župa; svođenje crkve na doličnu svjetovnu upotrebu i/ili trajno zatvaranje crkve; otuđenje posvećenih građevina.
2) Papinsko vijeće za kulturu, Zatvaranje crkvi i njihova ponovna crkvena upotreba – smjernice,14 objavljene krajem 2018. godine. Kako proizlazi iz samoga naziva, riječ je o smjernicama za postupanje koje treba primijeniti na konkretne situacije, a nikako nije o dokumentu normativnoga karaktera koji donosi propisane odredbe za postupanje.
Osim crkvenih odredbi, potrebno je imati na umu i dokumente koji su na razini Republike Srbije posvećeni zaštiti kulturne baštine, a u kojima su crkve prevladavajući elementi. Znanstvena i stručna zajednica uvijek je priznavala pravo i dužnost Crkve da štiti povijesno-umjetničko nasljeđe namijenjeno bogoslužju i vjeri. Svođenje crkve na svjetovnu upotrebu stoga uvijek zahtijeva složenu koordinaciju s građanskim zakonodavstvom, posebice s obzirom na odredbe o zaštiti kulturne baštine.15 Ako je riječ o posebno važnoj crkvi koja ima status kulturnoga dobra, nadležno tijelo jest zavod za zaštitu spomenika kulture.16
2. Gubitak oznake »sveta mjesta«
Govoreći o crkvi kao sakralnoj građevini, različiti su konteksti zbog kojih dolazi do gubitka izvornoga smisla postojanja jedne takve građevine, pa konačno i do svođenja crkve na svjetovnu upotrebu. Kada se govori o takvim crkvama koje više nisu za upotrebu vjernika, važne su sljedeće odredbe Zakonika kanonskoga prava: kann. 1212 (gubitak posvete ili blagoslova za sveta mjesta općenito), 1222 (svođenje neke crkve na svjetovnu upotrebu, odnosno gubitak posvete ili blagoslova za crkvu kao sakralni objekt) i kan. 1238 (gubitak posvete ili blagoslova oltara).
Zajednička odredba koja se tiče svakoga svetoga mjesta općenito, odnosno situacije kada sveta mjesta mogu izgubiti posvetu ili blagoslov, sadržana je u kan. 121217 koji propisuje gubitak svetoga karaktera pretpostavljajući sljedeća tri slučaja:
ako se velikim dijelom sruše
ako se trajno svedu na svjetovnu upotrebu odlukom mjerodavnoga ordinarija
ako se trajno svođenje na svjetovnu upotrebu dogodi stvarno, bez obzira na uzrok, premda on bio i nezakonit, kao npr. ako sveto mjesto oduzme građanski autoritet.18
U istom smislu gubitak se posvete ili blagoslova oltara (kan. 1238, §§ 1–2) događa zbog istih razloga koji su predviđeni u kan. 1212, koji govori općenito o gubitku posvete ili blagoslova nekoga svetoga mjesta: ako se velikim dijelom sruše, ako se trajno svedu na svjetovnu upotrebu odlukom mjerodavnoga ordinarija ili ako se to stvarno dogodi. Dalje se međutim precizno određuje da svođenjem crkve ili drugoga svetoga mjesta na svjetovnu upotrebu ni pomični ni nepomični oltari ne gube ni posvetu ni blagoslov. Očito je da se u tom slučaju oltar treba prenijeti na neko drugo mjesto.19
2.1. Svođenje crkve na doličnu upotrebu
Nadovezujući se na kan. 1212, koji govori o gubitku posvete ili blagoslova nekoga svetoga mjesta općenito, kan. 122220 promatra svođenje neke crkve kao svetoga mjesta na svjetovnu upotrebu koje se može dogoditi u dvama slučajevima.
Prvi slučaj (usp. kan. 1222, § 1) propisuje postupanje ako je crkva dovedena u tako loše stanje da više ne može biti prikladna ni na koji način za bogoštovlje, a s druge strane nema sredstava za njezin popravak. Zbog takve situacije dijecezanski biskup može je svesti vlastitom odlukom (usp. kan. 1212) na doličnu upotrebu. Tom odlukom crkva gubi posvetu ili blagoslov, a time i sveti karakter. Ona se može otuđiti, dati u najam ili se može upotrebljavati u druge svrhe, samo ako nisu nedolične.
Dijecezanski biskup treba procijeniti jesu li ispunjeni preduvjeti za takvo postupanje. Takvu odluku može donijeti dijecezanski biskup, kao jedina mjerodavna crkvena vlast, a nikako bilo koja civilna ili društvena instancija. Odluka biskupa kojom se neka crkva svodi na doličnu upotrebu, čime građevina gubi karakter svetosti, u svojoj naravi mijenja identitet sakralne građevine, te se ona više ne može promatrati kao mjesto za bogoslužje, nego se promatra kao svaka druga nekretnina, zgrada, objekt.21
Promatrajući s jedne strane sveta mjesta općenito i s druge strane crkvu kao samo jedno od svetih mjesta, potrebno je razlučiti: prvo, gubitak posvete liturgijskoga je karaktera; drugo, svođenje na svjetovnu upotrebu pravnoga je karaktera. Gubitak liturgijskoga karaktera uvijek je posljedica svođenja na svjetovnu upotrebu, dok je drugo po sebi neovisno o prvome. Gubitak posvete ne uključuje i svođenje na svjetovnu upotrebu, dok obratno, svođenje na svjetovnu upotrebu sa sobom nosi i gubitak posvete.22 Drugim riječima, treba imati na umu da je crkva sakralni objekt namijenjen bogoslužju i, posljedično, kada bogoslužna svrha prestane, posvećena zgrada više se ne može nazivati crkvom.
Drugi slučaj (usp. kan. 1222, § 2) polazi od činjenice da i drugi važni, odnosno teški razlozi mogu savjetovati zatvaranje neke crkve. U tom slučaju dijecezanski biskup, da bi mogao odlučiti o svođenju neke crkve na doličnu svjetovnu upotrebu, prethodno se treba savjetovati s prezbiterskim vijećem, a osim toga treba dobiti pristanak onih koji zakonito prisvajaju prava na određenu crkvu i na koncu može donijeti odluku o svođenju crkve na doličnu svjetovnu upotrebu samo ako dobro duša ne trpi zbog toga nikakvu štetu.23
Ostavljajući po strani slučaj predviđen u kan. 1222, § 1, kad se crkva nalazi u takvom stanju da se više nikako ne može upotrebljavati za bogoštovlje, a nema mogućnosti ni za njezinu obnovu, pa dijecezanski biskup može svesti crkvu na doličnu svjetovnu upotrebu bez ikakvih dodatnih preduvjeta, u § 2 istoga kanona riječ je o slučaju kada neki drugi razlozi mogu preporučiti svođenje crkve na doličnu svjetovnu upotrebu, pa se crkva zatvara i ne upotrebljava više u bogoslužne svrhe, pri čemu je s građevinske točke gledišta još uvijek u dobrom stanju. Najviše rasprave proizlazi iz definiranja koji su to drugi važni razlozi24 da bi došlo do konačnoga svođenja crkve na doličnu svjetovnu upotrebu. Pri tome dijecezanski biskup treba ispuniti sve navedene korake. Ponajprije treba identificirati koji su to glavni razlozi za svođenje crkve na svjetovnu upotrebu, odnosno, drugim riječima, za zatvaranje crkve. Nadalje treba o tome čuti mišljenje prezbiterskoga vijeća, koje nema obvezujući, nego ima savjetodavni karakter, a isto tako treba dobiti pristanak onih koji zakonito prisvajaju pravo na određenu crkvu, pri čemu dobivanje pristanka ima veću težinu nego prethodno savjetovanje s prezbiterskim vijećem koje nema obvezujući karakter. Osim toga treba biti osigurano da dobro duša ne trpi nikakvu štetu, jednako kao i da daljnja prenamjena, odnosno konačna svrha crkve ne bude nedoličnoga karaktera. Konačno, ako su ispunjene sve prethodne pretpostavke, dijecezanski biskup donosi dekret o svođenju crkve na doličnu svjetovnu upotrebu.25
Potrebno je dakle ispuniti svaki korak zasebno. Što se tiče preduvjeta da dobro duša ne smije trpjeti nikakvu štetu zbog svođenja crkve na svjetovnu upotrebu, treba ga shvatiti vrlo ozbiljno.26 Samo taj preduvjet nije dovoljan kako bi se crkva svela na svjetovnu upotrebu, nego, štoviše, ako su i ispunjeni svi drugi preduvjeti, pa i ako postoji važan razlog, a zbog svega bi toga dobro duša trpjelo štetu, crkva se ne može svesti na svjetovnu upotrebu. Drugim riječima, dobro duša jest ograničenje, premda postojali važni razlozi, odnosno dobro duša veći je kriterij u odnosu na bilo kakve druge važne razloge.27
Biskup je mjerodavan za donošenje odluke kojom se neka crkva svodi na doličnu svjetovnu upotrebu. Odluka koja sadrži sve pojedinosti toga čina treba biti donesena napismeno. Sljedeći se razlozi u praksi ne smatraju važnima za donošenje jedne takve odluke28: izrada plana biskupije kojim bi se smanjio broj crkvi koje se koriste u bogoslužne svrhe; crkva se više ne smatra nužnom; župa je bila ukinuta; smanjio se broj vjernika župljana ; zatvaranje crkve ne škodi dobru duša; želja za promicanjem jedinstva među župama; određeni mogući uzroci u budućnosti koji se još nisu ostvarili.
Temeljno je načelo da crkva kao posvećena građevina, dokle god je moguće, treba sačuvati svoju osnovnu namjenu. Imajući na umu da Zakonik (usp. kan. 1238, § 2) propisuje kako svođenjem crkve ili drugoga svetoga mjesta na svjetovnu upotrebu ni nepomični ni pomični oltari ni u kom slučaju i ni zbog kojega razloga ne gube posvetu ili blagoslov, javljaju se određena pitanja i problemi.29
2.2. Otuđenje crkve kao sakralne građevine
Sljedeći korak koji se može učiniti nakon što se neka crkva svede na doličnu svjetovnu upotrebu, odnosno kad crkva više nema sakralni status namijenjen bogoslužju, nego, uvjetno rečeno, status obične zgrade kao nekretnine, jest njezino otuđenje.
Ako se crkva želi otuđiti, odnosno prodati30, treba se voditi odredbama o otuđenju crkvene imovine.31 Zakonik u kan. 1291 donosi odredbu kojom se želi zaštititi zakonita imovina crkvenih javnih pravnih osoba određujući da se za valjanost otuđenja traži dopuštenje autoriteta koji je prema pravnoj odredbi mjerodavan. Osim toga obveza dopuštenja, koje se u pravilu daje napismeno, pretpostavlja da je riječ o nekom crkvenom dobru u strogom smislu, to jest da to dobro pripada nekoj javnoj pravnoj osobi (usp. kan. 1257, § 1), da to dobro tvori osnovnu imovinu javne pravne osobe i, konačno, da vrijednost dobara koja se otuđuju prelazi pravom određenu svotu.32 Iz toga proizlazi da prigodom otuđenja nekoga crkvenoga objekta treba voditi računa o njegovoj vrijednosti, koja se utvrđuje na temelju stručne procjene. Određivanje iznosa iznad kojega se zahtijeva dopuštenje mjerodavnoga autoriteta povjerava se biskupskoj konferenciji (usp. kan. 1292), odnosno određivanje tzv. najmanjega, srednjega i najvećega iznosa33. Ako se nalazimo u okviru najmanjega iznosa, nije određeno da dijecezanski biskup treba pribaviti bilo kakvo dopuštenje34. Ako je vrijednost imovine koja se želi otuđiti u okviru srednjega iznosa, mjerodavni autoritet za davanje dopuštenja jest dijecezanski biskup, ali uz pristanak biskupijskoga ekonomskoga vijeća i zbora savjetnika, dok se dopuštenje Svete stolice, kao i druge radnje što ih predviđa način postupanja za srednji iznos, zahtijeva za vrijednosti iznad okvira srednjega iznosa. Dopuštenje Svete stolice zahtijeva se i kada je riječ o otuđenju stvari darovanih Crkvi zavjetom ili umjetnički ili povijesno dragocjenim stvarima, o otuđenju znamenitih moći i likova koje narod u nekoj crkvi časti s velikim poštovanjem (kan. 1190, §§ 2–3).35
U slučaju kada se crkva otuđuje, postoje različite situacije koje se prema redu prihvatljivosti mogu prikazati na sljedeći način36: otuđenje crkve tako da i dalje zadržava namjenu bogoslužnoga mjesta katoličkoga karaktera; otuđenje crkve čija će daljnja namjena biti za druge zadaće katoličkoga apostolata ili službe; otuđenje crkve čija će daljnja namjena biti svjetovnoga karaktera, ali uvijek u doličnu svrhu; konačno, rušenje građevine i povrat zemljišta.
Postoje određena specifična pitanja kada jest, a kada nije potrebno svesti crkvu na doličnu svjetovnu upotrebu prije otuđenja. Ako se crkva kao sakralna građevina otuđuje tako da i dalje zadrži bogoslužni karakter nekoj drugoj Crkvi sui iuris u zajedništvu s Katoličkom Crkvom, nije potrebno da ju dijecezanski biskup svede na doličnu svjetovnu upotrebu prije otuđenja. U svakom drugom slučaju prije otuđenja crkva treba biti svedena na doličnu svjetovnu upotrebu zasebnom odlukom biskupa.37 To se podrazumijeva ako se crkva prodaje Istočnim pravoslavnim Crkvama ili drugim crkvenim zajednicama koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom. Naime pojam »bogoštovlje«38, na koji se poziva kan. 1222, ne proširuje se na bogoslužne činove koji nisu sastavni dio liturgijskih odredbi Katoličke Crkve.39
U bilo kojem slučaju crkva kao građevina ne smije biti otuđena tako da njezina daljnja svrha i korištenje budu protivni crkvenom dostojanstvu. Kupoprodajnim ugovorom unaprijed treba biti spriječena upotreba crkvenoga prostora za namjene koje su nespojive s dostojanstvom nekadašnjega sakralnoga prostora, a jednako tako i protivne osjećaju vjernika. Prije otuđenja sav crkveni posvećeni inventar (relikvije, sakralni inventar, vitraji, zvona, ispovjedaonice, oltari, amboni…) treba biti uklonjen i premješten u druge crkve ili na drugi način pod crkvenu zaštitu, u određene prostore za prikladno čuvanje. Oltari, s obzirom na to da ne mogu nikada biti svedeni na svjetovnu upotrebu, ako su nepomični, trebaju biti uništeni.40 To znači da cjelokupni crkveni inventar ne može biti predmetom otuđenja, a prije otuđenja crkve ili svođenja na svjetovnu upotrebu treba napraviti popis.41 Ovdje se svakako javlja jedan realni problem koji ipak nije moguće riješiti, a riječ je o tome da otuđenjem neke crkve koja je svedena na svjetovnu upotrebu nije moguće spriječiti njezino kasnije korištenje u nedolične svrhe. Ako se crkva otuđi drugoj crkvenoj pravnoj osobi, tada je dakako moguće nadgledati namjenu i korištenje nekadašnjim crkvenim objektom. Ako se crkva otuđi nekoj drugoj privatnoj ili pravnoj osobi, eventualno je još moguće u prvom kupoprodajnom ili darovnom ugovoru regulirati daljnju namjenu crkvenoga prostora, ali svakom kasnijom preprodajom više nije moguće osigurati korištenje nekadašnjim sakralnim prostorom isključivo u dolične svrhe.42
2.3. Rušenje sakralne građevine
Situacija koja je možda najbliža primarnoj temi ovoga rada jesu crkve koje se već više desetljeća, čak i više od pola stoljeća, ne upotrebljavaju za bogoštovlje. O takvim stanjima sakralnih objekata najmanje se govori, a možda najviše odgovaraju realnoj situaciji. Glavni razlog jest nestanak katolika u naseljima u kojima se crkve nalaze, prouzročen protjerivanjem vjernika nakon II. svjetskoga rata ili nakon ratnih zbivanja 90-ih godina 20. stoljeća. Većina takvih crkvi, odnosno sakralnih građevina, nedvojbeno se nalazi u više ili manje neupotrebljivom stanju, nema mogućnosti za njihovu obnovu, a dobrim dijelom već su oronule ili čak i polusrušene. U svakom slučaju mogu predstavljati opasnost po život ljudi koji se nalaze u blizini takvih objekata.
Pokušavajući sažeti sve do sada rečeno, može se općenito zaključiti da nijedan crkveni dokument ne govori izravno i opširno o tome kako postupati s napuštenim, oronulim i polusrušenim crkvama ili, još konkretnije, je li ih moguće srušiti do temelja?! Odgovor je tim teže pronaći ako se ima na umu povijesni kontekst i konkretna situacija na području Subotičke, Zrenjaninske i Srijemske biskupije, a jednim dijelom i Beogradske nadbiskupije, u kojima se postavlja pitanje napuštenih crkvi. Sve to može biti razumljivo jer je riječ o vrlo osjetljivom pitanju za koje se nastoji pronaći okviran način djelovanja. No iz aktualnih normi mogu se iščitati samo određene točke, koje uza sve postojeće smjernice eventualno mogu pružiti određeni zaključak koji će se moći uzeti u obzir barem kao jedno od mogućih rješenja za daljnju i konačnu raspravu.
Zajedničke odredbe o svetim mjestima govore o prestanku svetoga karaktera, odnosno o gubitku posvete ili blagoslova nekoga svetoga mjesta općenito, u vrlo konkretnom slučaju »ako se velikim dijelom sruše« (usp. kan. 121243). Nastavljajući dalje, za neku crkvu kao sakralni objekt još se pobliže određuje da crkva može biti svedena na doličnu svjetovnu upotrebu ako se ne može upotrebljavati za bogoštovlje, a nema mogućnosti za njezinu obnovu (usp. kan. 1222, § 1). Problem crkvi o kojima je riječ u ovome radu nedvojbeno ulazi i u jedan i u drugi kriterij.
Smjerniceza promjenu župa, za zatvaranje i otuđenje (prodaju) crkvi Kongregacije za kler, u slučaju kad se crkva otuđuje, također navode mogućnost rušenja crkve, ali više u kontekstu kako bi površina dobivena njezinim rušenjem bila prodana ili iskorištena za gradnju drugih sadržaja katoličkoga apostolata.44 U tom slučaju, ako bi se neka crkva srušila, više se ne bi postavljalo pitanje njezine kasnije dolične ili nedolične upotrebe jer rušenjem crkve stvarno prestaje njezino postojanje, odnosno više ne postoji prostor koji se koristio u bogoslužne svrhe.45
Konačno, o rušenju crkvi nalazimo vrlo malo ili gotovo nikakve odredbe u postojećoj normativi. Ako je crkva svedena na svjetovnu upotrebu, odnosno više nema svojstvo svetosti kao bogoslužni prostor, poštujući sve preduvjete koji su postavljeni (usp. kan. 1222, § 2), s kanonske točke gledišta njezino rušenje ne predstavlja nikakav problem. Ako je crkva oštećena u mjeri da je nepopravljiva (usp. kan. 1222, § 1), prestaje i obveza o njezinoj kasnijoj doličnoj upotrebi i, drugim riječima, također ništa ne priječi da bude srušena.
Unatoč svemu potrebno je izbjeći sablazan koja bi mogla nastati rušenjem crkvi, a treba imati i obzira da se ne bi povrijedio osjećaj vjernika, no sve je to više stvar razboritosti, odnosno više moralna nego pravna obveza.46 Crkveni inventar uvijek je potrebno sačuvati i skladištiti ga na sigurnom mjestu. Svakako treba imati na umu i pitanje oltara, koji ima posebno dostojanstvo u svakoj crkvi. S obzirom na to da oltari nikada ne mogu biti svedeni na svjetovnu upotrebu, u slučaju da ne mogu biti uklonjeni, trebaju se uništiti.47
Ako crkve o kojima se raspravlja u ovome radu nazovemo neupotrebljivima, i to iz više razloga, jer su u vrlo lošem ili čak polusrušenom stanju, nema materijalnih sredstava za njihovu obnovu, ne koriste se već više desetljeća, ne postoji zajednica vjernika u mjestima u kojima se nalaze, prvi zaključak do kojega možemo doći, u strogom smislu, iz isključivo kanonsko-pravne perspektive, jest da je dijecezanski biskup u potpunosti slobodan donijeti odluku o njihovu konačnom cilju, pa i o rušenju, bez ispunjavanja bilo kakvih dodatnih preduvjeta.
3. Primjena kanonskih odredbi na situaciju u Subotičkoj, Zrenjaninskoj i Srijemskoj biskupiji
U nastojanju da se ponudi barem nekakav model postupanja radi dugoročnoga rješavanja problema napuštenih crkvi koji bi poslužio kao temelj za daljnju raspravu s eventualno još nekim drugim modelima kako bi se došlo do konačnoga prijedloga, svakako treba imati na umu specifičnosti aktualnoga društvenoga, a i povijesnoga konteksta na područjima Subotičke, Zrenjaninske i Srijemske biskupije. Dodatno treba imati obzira prema osjetljivosti toga pitanja, što podrazumijeva važnost očuvanja povijesnih tragova o postojanju Katoličke Crkve u određenim naseljima i spomena na mnoštvo vjernika katolika koji su u tim mjestima živjeli.
3.1. Prikaz stvarnoga stanja
Potrebno je krenuti barem od konkretnih podataka koji su poznati. Analizirajući situaciju na terenu, dolazi se do okvirnoga podatka da na području Subotičke biskupije postoji otprilike 14 crkvi koje više nisu u upotrebi ili se vrlo rijetko koriste48; Zrenjaninska biskupija ima otprilike sedam takvih objekata49, a po nekoliko ih se nalazi u Srijemskoj biskupiji50 i Beogradskoj nadbiskupiji51. Broj crkvenih objekata koji traže trajno rješenje može se zaokružiti na približno 25.52 U svim navedenim slučajevima zajednice vjernika katolika gotovo su nestale, a za obnovu navedenih crkvenih objekata potrebna su značajna financijska sredstva koja nijedna od biskupija nema niti ih je moguće pribaviti bilo kojim putem.53
Najprije treba naglasiti da se ne nalaze sve crkve u jednako lošem stanju, stoga ih je potrebno kategorizirati. Postoje crkve koje su već polusrušene; postoje crkve koje su još u relativno dobrom statičkom stanju (zvonici su stabilni, krov još relativno dobro stoji) iako nemaju vrata, prozore; postoje crkve u kojima se još povremeno, jednom ili nekoliko puta godišnje, slavi sveta misa, ali svakako za neku ozbiljniju upotrebu zahtijevaju velika ulaganja. Nakon kategorizacije potrebno je pristupiti rješavanju prioritetnih, odnosno onih na kojima je krov već napola urušen ili su ostali samo zidovi crkve. Prema tomu treba jasno istaknuti da se ne može pokrenuti obnova svih crkvi, jer to nije moguće ni realno, niti se mogu ukloniti ili srušiti sve crkve, jer nema potrebe za tim, niti se donosi odluka za sve crkve zajedno, nego je potrebno pristupiti individualno svakoj crkvi.
Prije nego se pristupi donošenju konačnoga rješenja za pojedinu crkvu, potrebno je dokumentirati postojeće stanje te prikupiti što je više moguće povijesnih podataka o njoj. U tom koraku treba posebnu pozornost posvetiti crkvenom inventaru ako je još ostalo nešto što vrijedi sačuvati i evidentirati: oltarne slike, postaje križnoga puta, propovjedaonice, liturgijsko ruho i predmeti, amboni, vitraji, ispovjedaonice, eventualno orgulje i sl. Oltari, ako su pomični, a imaju određenu vrijednost ili su još eventualno upotrebljivi, također trebaju biti sačuvani i izmješteni, a ako su nepomični ili više nisu za upotrebu, trebaju biti uništeni. Isto vrijedi i za inventar župnih kuća, ako je još nešto ostalo.54 Cjelokupna povijesna, umjetnička i sakralno-liturgijska građa treba biti stručno evidentirana i obrađena te kasnije objavljena u okviru monografije.55
Može se pojaviti dvojba jesu li još sve te crkve sveta mjesta ili su već izgubile karakter svetosti. Vraćajući se na odredbe kan. 1212, prema kojemu sveto mjesto izgubi blagoslov ako se velikim dijelom sruši, odnosno na kan. 1222, § 1, prema kojemu dijecezanski biskup može svesti neku crkvu na doličnu svjetovnu upotrebu ako se ne može nikako upotrebljavati za bogoštovlje i nema mogućnosti za njezinu obnovu, može se zaključiti sljedeće: crkve koje su već polusrušene izgubile su same po sebi, zbog stanja u kojem se nalaze, karakter svetoga mjesta i za njih nije potrebna odluka dijecezanskoga biskupa kojom se crkva svodi na svjetovnu upotrebu; one crkve koje se još uvijek nalaze u upotrebljivom stanju, pa se čak ponekad i slavi sveta misa u njima, još uvijek imaju karakter svetoga mjesta, te je za njih potrebno da dijecezanski biskup donese odluku o svođenju crkve na svjetovnu upotrebu. No, kako bi se izbjegle bilo kakve nedoumice, a i zbog osjetljivosti i dostojanstva samoga prostora, dijecezanski biskup može i u jednom i u drugom slučaju donijeti odluku, za svaku crkvu posebno, da se svodi na svjetovnu upotrebu.
Dvije su stvari međutim potpuno sigurne. Ponajprije, nema potrebe raspravljati u bilo kojem slučaju o »doličnoj svjetovnoj upotrebi«, a to znači da se ni kasnije ne će javiti problem nedolične upotrebe ili prenamjene crkve u neprimjerene svrhe, jer svaka od tih crkvi je u tako lošem stanju da bi zahtijevala značajna ulaganja (obnova krova, zvonika, prozora, stolarije), a gotovo nijedna nema ni osnovnu infrastrukturu (napajanje električnom energijom, kanalizacija, voda i sl.). Također kan. 1222, § 2 predviđa situaciju kada drugi važni razlozi preporučuju da se neka crkva više ne upotrebljava za bogoštovlje, pa je dijecezanski biskup može svesti na doličnu svjetovnu upotrebu nakon što se savjetuje s prezbiterskim vijećem, uz pristanak onih koji zakonito prisvajaju prava na tu crkvu i samo ako dobro duša ne trpi zbog toga nikakvu štetu. Crkve koje su predmet ovoga rada nikako se ne uklapaju u tu pretpostavku jer jednostavno više nisu za upotrebu, u vlasništvu su određene biskupije, tj. župe, pa dijecezanski biskup slobodno s njima može raspolagati i više ne postoji zajednica vjernika, pa ni dobro duša ne trpi nikakvu štetu. Međutim, imajući na umu da je riječ o osjetljivom pitanju, kako je već više puta bilo rečeno, razboritost nalaže da se dijecezanski biskup savjetuje i raspravi o daljnjem postupanju za svaku crkvu posebno.
Ako ipak dođe do otuđenja određene crkve, u tom slučaju potrebno je urediti kupoprodajne odnose u skladu s odredbama civilnoga zakonodavstva, prethodno ispunivši kanonsku proceduru koja je potrebna za otuđenje vremenitih crkvenih dobara. Vodeći računa o vrijednosti koja se utvrđuje na temelju stručne procjene, u slučaju da vrijednost prelazi najmanji iznos što ga je odredila biskupska konferencija, dijecezanski biskup za otuđenje treba imati pristanak biskupijskoga ekonomskoga vijeća i zbora savjetnika. Međutim nije realno da bi neka crkva imala toliku vrijednost kod otuđenja zbog svojega lošega stanja, odnosno zasigurno nijedna po svojoj vrijednosti ne bi prešla najveći iznos od milijun eura što ga je odobrila Međunarodna biskupska konferencija svetih Ćirila i Metoda.
Na kraju, kako je bilo razjašnjeno na početku da rješavanje pitanja napuštenih crkvi ne znači pristupiti svim crkvama odjednom na isti način, pa ako i dođe do rušenja, ne znači da će sve odjednom biti uklonjene. Isto tako može se voditi načelom da ako i dođe do uklanjana ili rušenja pojedine crkve, površina, odnosno katastarska čestica ne će biti prodana, nego će i dalje ostati u vlasništvu Katoličke Crkve. Kako bi se dodatno očuvalo sjećanje na postojanje velikoga broja crkvi i vjernika katolika po mnogim naseljima, moguće je razmisliti da se u znak sjećanja jedna crkva na području svake biskupije obnovi i učini mjestom molitve i hodočašća.56 Jednako tako kod svake crkve koja se više ne koristi ili bude srušena, može se podići križ na kojem će stajati kratki spomen-natpis.
3.2. Konzerviranje ostataka napuštenih katoličkih crkvi
Imajući na umu sve do sada rečeno, može se ponuditi jedan način rješavanja problema napuštenih i oronulih crkvi. Glavni cilj nije rušenje crkvi i nestanak bilo kakvih znakova o postojanju katoličke crkve kao sakralne građevine, a povezano s tim i zajednice vjernika u određenom mjestu. Primarna je nakana dugoročno konzerviranje ostataka svake pojedine crkve i pokušaj pronalaženja trajnoga rješenja. To ujedno znači da se crkva, odnosno pripadajuća katarska površina ne bi prodavala, nego bi trajno ostala u vlasništvu Katoličke Crkve. Što se tiče vrijednosti crkve kao kulturnoga dobra na civilnom području, ako je i postojala neka prethodna zaštita mjerodavnoga zavoda za zaštitu spomenika kulture, današnje stanje crkvi zasigurno više ne zadovoljava bilo kakve kriterije da i dalje bude na popisu kulturnih dobara.
Način postupanja za konzerviranje ostataka napuštenih katoličkih crkvi može biti sljedeći:
izrada kategorizacije napuštenih crkvi
crkve koje su napuštene, a iako su u lošem stanju i nema sredstava za njihovu obnovu, u njima se još povremeno obavlja bogoštovna djelatnost
crkve kojima su temeljni građevinski elementi stabilni te još određeno vrijeme mogu stajati iako se u njima više ne obavlja bogoštovna djelatnost; uz određena ulaganja moguće je usporiti njihovo propadanje
crkve koje su već polusrušene i više nisu ni za kakvu upotrebu, te odmah treba pristupiti konzerviranju.
Prijedlog daljnjih koraka odnosi se na treću i eventualno drugu kategoriju. Postupku konzerviranja pristupalo bi se individualno, detaljnom analizom svake crkve zasebno.
Dijecezanski biskup donosi dekret kojim se crkva svodi na svjetovnu upotrebu, čime prestaje karakter »svetog mjesta« (usp. kan. 1222, § 1).
Izrada projekta konzerviranja crkve, koji podrazumijeva očuvanje zidova crkve do određene visine, a što ne predstavlja opasnost po život ljudi (npr. u visini pola metra ili jednoga metra, u visini prozora).
Savjetovanje s mjerodavnim zavodom za zaštitu spomenika kulture ako je crkva nekada bila na popisu kulturnih dobara, kao zaštićeni spomenik kulture.
Dijecezanski biskup može se savjetovati sa zborom savjetnika i prezbiterskim vijećem. Dijecezanski biskup to nije dužan učiniti jer nije riječ o slučaju prema kan. 1222, § 2, ali zbog razboritosti postupanja može zatražiti mišljenje koje nije obvezujuće.
Dijecezanski biskup može se savjetovati s nacionalnim vijećima manjinskih zajednica čiji su pripadnici najvećim dijelom bili vjernici katolici u određenom naselju gdje se crkva nalazi (uglavnom se to odnosi na njemačko, hrvatsko i mađarsko nacionalno vijeće u Republici Srbiji). Dijecezanski biskup to nije dužan učiniti jer nije riječ o tijelima koja zakonito prisvajaju pravo na određenu crkvu (usp. kan. 1222, § 2), ali zbog razboritosti postupanja može zatražiti mišljenje koje nije obvezujuće.
Dokumentiranje postojećega stanja, popis crkvenoga inventara, stručna obrada i adekvatno skladištenje (oltarne slike, postaje križnoga puta, propovjedaonice, liturgijsko ruho i predmeti, amboni, vitraji, ispovjedaonice, eventualno orgulje i sl.). Isto vrijedi i za inventar župne kuće.
Preseljenje oltara ako je nužno, odnosno njegovo uništavanje ako nije moguće drugo učiniti.
Izvođenje radova uklanjanja zidova do visine utvrđene projektom i konzerviranje ostataka zidova.
Obnova križa ispred crkve, ako postoji, ili izrada novoga. Postavljanje natpisa na križu s osnovnim podatcima o crkvi.
Zaključno razmišljanje
Svi dokumenti bilo crkvenoga bilo civilnoga zakonodavstva naglašavaju očuvanje kulturne baštine. Polazeći od temeljnoga pojma »sveto mjesto«, a crkva kao mjesto okupljanja zajednice vjernika u kojoj se slavi euharistija i obavljaju ostali bogoštovni činovi zauzima primarno mjesto među takvima, te imajući na umu specifične povijesne i aktualne društvene okolnosti na području Subotičke, Zrenjaninske i Srijemske biskupije, u ovom radu nastojalo se pronaći primjereno rješenje za napuštene i oronule crkve.
Crkvene kanonsko-pravne odredbe donose samo pojedine smjernice koje treba primijeniti na konkretnu situaciju uvažavajući sve moguće specifičnosti. Problematika od koje se polazilo u ovome radu nije zatvaranje crkvi, jer su već zatvorene i ne koriste se više desetljeća ili više od pola stoljeća; nije ni prodaja, jer su u tako lošem općem stanju da su neupotrebljive, a u slučaju da bi i postojala nakana da se upotrijebe za određene komercijalne svrhe, poput skladišta, industrijskih hala, potrebna su velika ulaganja. Temeljno je pitanje kako dugoročno riješiti materijalne ostatke pojedine crkve, koji su već napola srušeni ili su pred rušenjem, a da se u konačnom rješenju vodi računa o očuvanju katoličkoga identiteta, povijesne nazočnosti Katoličke Crkve i zajednice vjernika. Konačno, jedino je moguće zaključiti da se nigdje ne donosi prijedlog postupanja ili, još manje, konačno rješenje, odnosno konkretne upute koje bi bile primjenjive na slučaj napuštenih sakralnih građevina.
Legislazione della Chiesa Cattolica sulle chiese abbandonate
57Ivica ivanković radak*
Riassunto: L’articolo riporta disposizioni del Codice di Diritto Canonico (cann. 1205-1222, 1235-1239) e di altri documenti della Santa Sede riguardanti chiese abbandonate e semidistrutte. Lo scopo dell’articolo è applicare il quadro legislativo della Chiesa Cattolica alle chiese che sono state abbandonate nel territorio delle diocesi di Subotica, Zrenjanin e Srijem in Vojvodina nella Repubblica di Serbia. Si tratta dei luoghi che, a seguito degli eventi del dopoguerra, sono rimasti senza fedeli cattolici, e oggi al loro interno sono presenti chiese dismesse da decenni.
Nella prima parte del documento si adottano le disposizioni fondamentali sul carattere del »luogo sacro«, mentre nella seconda parte si afferma come lo stesso carattere possa perdersi. Infine, nella terza parte, le norme canoniche fondamentali sono applicate alla situazione concreta delle chiese abbandonate nelle menzionate diocesi e tirare fuori una proposta specifica per l’azione finale, con l’obiettivo di conservare la memoria dell’esistenza della Chiesa Cattolica.
Parole chiave: i luoghi sacri; le chiese; gli oratori; gli altari; la perdita della sacralità; uso non sordido; l’alienazione e la demolizione delle chiese.